Znate li da su nekoć naše radnike tjerali da se odmaraju na Jadranu?
"Stara, kad mi netko kaže 'regres', ja moram 'guglat' da vidim šta je to". Komentar je to kolege iz medijske kuće osnovane u ovom mileniju, na priču o dodatku za ljetovanje što ga je, doduše u bonovima, primio kolega iz novina, utemeljenih davno prije. U tim novinama, za razliku od mlade firme sarkastičnog kolege, postoje stvari nepoznate radnicima (naj)novije generacije recimo, sindikat i kolektivni ugovor. Za misao da bi jedna "novokomponovana" firma mogla imati sindikat, a kamoli da vodi računa o tome kako će se njen radnik odmoriti i pritom proći što jeftinije, danas je potrebno potpuno izgubiti razum. Zato ćemo odvrtjeti film unazad, u doba kada su građena radnička odmarališta.
"Divna obala naše Dalmacije može da pruži mogućnosti za učvršćenje zdravlja radnih masa svih naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Od lijepe dalmatinske obale treba da stvorimo oporavilišta i sanatorijume, da svaki koji radi i daje svoj prilog zajednici može da dođe da popravi svoje zdravlje i zatim ponovo, još jače, da prione na rad". Ovo su riječi Josipa Broza Tita izgovorene u Splitu u ljeto 1946. godine, petnaestog dana primjene Uredbe o plaćenom godišnjem dopustu radnika, namještenika i službenika. To je ujedno i jedna od uvodnih rečenica znanstvenog rada Igora Dude i Igora Stanića u "Iza vrata radničkih odmarališta: Službeni zapisi o nestašnima i gladnima 1947. - 1950.", kojim su rekonstruirani počeci radničkog turizma u bivšoj državi.
Ta je vrsta turizma u Hrvatskoj šaptom pala u zadnjih dvadeset godina, barem u velikom dijelu poduzeća koja su u postupcima pretvorbe i privatizacije predana u ruke privatnim vlasnicima. Naš sugovornik koji će nas uvesti u temu "Kako smo izgubili pravo na jeftin i dostojanstven odmor", profesor pulskog Sveučilišta Juraj Dobrila, Igor Duda, kazao nam je da se osobno ne sjeća stvaranja buke oko otimanja tih odmarališta radnicima. Uzmemo li u obzir da su radnici zbog rata i kaotične tranzicije u Hrvatskoj jedva dizali bune i zbog zatvaranja poduzeća u kojima su radili i zarađivali za život, to nije sasvim neočekivano. Tko je proživio devedesete u Hrvatskoj zna da se radnike jedva išta pitalo te da puno drugačije nije ni danas.
Duda, jedan od rijetkih povjesničara na ovim prostorima koji se sustavno bavio temom radničke dokolice i industrijske kulture punjenja baterija za kasniji kvalitetniji rad, smatra da razlog tome može biti i mogućnost da je do devedesetih godina 20. stoljeća u svijesti građana već prilično ishlapjela ideja socijalnog turizma. Dopušta da razlog tome bude i činjenica da većina odmarališta nisu bila primjer kvalitetne turističke ponude. Dakle, prije nego što se pozabavimo sudbinom radničkih odmarališta, s Igorom Dudom ćemo pokušati restaurirati potisnuto sjećanje na to što je zapravo izgubljeno; temeljem službenih arhiva i ondje pohranjenih izjava pripadnika radničke klase prisjetit ćemo se problema i prednosti radničkih odmarališta.
Demokratizacija turizma nije, naravno, originalna socijalistička ideja. Pojavila se, kako ističete u svojoj knjizi "Pronađeno blagostanje", s idejama socijalne države, odnosno države blagostanja. Što nam možete reći o začecima širenja turizma na ovim prostorima i na slojeve slabijeg socijalnog stanja uoči uspostavljanja Druge Jugoslavije na ovim prostorima?
- Turizam se počinje razvijati u 19. stoljeću, no u austrougarskom razdoblju u Hrvatskoj je ostao rezerviran samo za više slojeve. U Beogradu se 1923. osniva poduzeće Putnik kao glavna jugoslavenska turistička agencija. Ona je, među ostalim, imala i zadatak da organizira poučna turistička putovanja u zemlji i inozemstvu radi obrazovanja masa i poticanja razvoja turizma. Međutim, Putnik nije preživio 1941. godinu. Na području NDH Putnik postaje Croatia-Put, no pitanje je koliko su se za vrijeme rata mogli baviti turizmom. To su bile sitnice s obzirom na ambicije da se njime bave po uzoru na organizaciju KdF u Trećem Reichu i Dopolavoro u fašističkoj Italiji. Nakon rata se jugoslavenski Putnik obnavlja, da bi iz njega '60-ih nastale sve velike hrvatske agencije – npr. Generalturist, Kvarner-express, i Atlas. Beogradska filijala zadržala je ime, a hrvatske su tražile modernije nazive. Orijentirali su se na strani turizam. Općenito su '60-e velika prekretnica u razvoju turizma.
- - - - - - - - - -
Što se tada događa?
- Postsocijalistička priča o komercijalizaciji školstva i zdravstva već se 60-ih počela događati s turizmom koji je do tada uglavnom bio shvaćen kao element društvenog standarda. Međutim, tada se shvatilo da turizam može donijeti novac i biti izvor devizne zarade, bitne za državni proračun. Polovica šezdesetih je prijelomna jer na području Hrvatske po prvi puta ima više stranih nego domaćih, jugoslavenskih gostiju. Tada, također, domaći gosti po prvi puta noće više u komercijalnim oblicima smještaja, nego u radničkim ili dječjim odmaralištima. Razdjelnica je vrijeme između '65. i '67., a ta je godina bila i proglašena međunarodnom godinom turizma. Jugoslavija je tada, dvije godine poslije druge privredne reforme i okretanja tržišnom socijalizmu, ukinula ulazne vize i otvorila put za procvat stranoga turizma, dok će domaći gosti zadržati manji udio.
Ali to se događa zbog povećanja broja inozemnih turista, a ne zbog smanjenja dolazaka domaćih gostiju na more?
- Tako je. Broj domaćih turista je rastao, ali nisu mogli pratiti korak sa strancima kojih je bilo sve više. Što se tiče samih odmarališta, njihovi kapaciteti rasli su i nakon 60-ih: s oko 50 tisuća 60-ih na oko 75 tisuća ležajeva 80-ih što je povećanje za oko 50 posto. Međutim, udio odmarališta u ukupnim turističkim kapacitetima u Hrvatskoj 50-ih je bio oko 30, a 70-ih oko 10 posto, što dovoljno govori o promjeni težišta od socijale prema komercijali.
Tada kreće i gradnja velikih turističkih kompleksa na Jadranu koja traje do sredine '70-ih.
- Da, grade se veliki hoteli, pogotovo '70-ih, s tim da se velika turistička apartmanska naselja počinju graditi već i početkom šezdesetih. U toj situaciji i dalje postoji shvaćanje da je u redu što se gotovo dvadeset godina turizam razvijao kao socijalni instrument, nešto što je trebalo ublažiti postojeće socijalne razlike, što je trebalo radničku klasu priučiti turizmu i uživanju u godišnjem odmoru. Ta je vrsta promidžbe učinila svoje u poratnom razdoblju pa ni motivacija radnika za sudjelovanje u turizmu nakon polovice šezdesetih više nije bila upitna. 'Izvrtjela' se jedna generacija, stekli su određenu naviku i to više nije problem, sve manje se govori o nezainteresiranosti radnika da negdje putuju i motiviranosti radnika za takve sadržaje u slobodnom vremenu.
Dakle, praksa se ustalila. O kojim brojkama govorimo?
- Hrvatska je 1986. dosegla turistički vrhunac s oko 68 milijuna noćenja, među kojima je bilo i oko 27 milijuna domaćih (jugoslavenskih) noćenja što je također bio rekord. Tijekom 70-ih i 80-ih prosječno je svako četvrto domaće noćenje u Hrvatskoj bilo ostvareno u radničkim odmaralištima. Drugim riječima, odmarališta su krajem 80-ih raspolagala s oko 80 tisuća ležajeva pa je to bio i dnevni ljetni maksimum broja gostiju. Tada je oko 40 posto tih ležajeva pripadalo hrvatskim poduzećima, ustanovama i organizacijama, a ostalo su držale druge jugoslavenske republike. Pored tih oko 25 posto noćenja u odmaralištima, jednako toliko domaćih gostiju 70-ih i 80-ih noćilo je u hotelima, dvadesetak posto u kampovima, desetak posto u dječjim i omladinskim odmaralištima te oko 15 posto u kućnoj radinosti. Međutim, taj privatni smještaj bio je velika siva zona. Službeni podaci Zavoda za statistiku ne daju visoko mjesto toj vrsti smještaja dobrim dijelom zato što je do tih podataka teško doći, oni se taje, puno je neprijavljenih gostiju. S druge strane, postoje ankete koje je provodila agencija za istraživanje tržišta ZIT CEMA, prema kojima je u istom razdoblju oko 20 posto ispitanika boravilo u kućnoj radinosti, čak 40 posto kod rodbine i prijatelja – pa za službenu turističku statistiku nisu postojali – i samo oko 15 posto u odmaralištima.
Zašto je udio ljetovanja domaćeg stanovništva u radničkim odmaralištima tako mali u toj fazi?
- To je rezultat širih društvenih problema, od kojih je prvi novac i želja da se u odmarališta ulaže nakon što su izgrađena '50-ih i '60-ih. Očito se nije ulagalo dovoljno. Uglavnom se radilo o jeftinoj gradnji, bungalovima, što ne može trajati zauvijek i iz svih dostupnih dokumenata čini se da se nije dovoljno ulagalo u održavanje. Većina sredstava namijenjenih za socijalni turizam zapravo se prelijevala u regres za godišnji odmor, i to već od '65. godine nakon faze iskaznica K-15, koje su uvedene 1961. Njima su već reducirani popusti na prijevoz koji od kraja rata bili vrlo izdašni te vrijedili tijekom cijeloga trajanja godišnjeg odmora. Iskaznica K-15 popuste je reducirala na jednu povratnu kartu, a onda nakon tri do četiri godine prestaje ta povlastica. Iskaznicu je izdavala kadrovska služba, a pečatirala bi se na kolodvorima pri kupnji karte. Naziv se još dugo zadržao, ali poslije 1965. radi se o isplati regresa za godišnji odmor u gotovini. To pravo donekle postoji i danas i uskoro bi moglo proslaviti pola stoljeća postojanja. Visina naknade i u socijalizmu je ovisila o uspješnosti poduzeća.
istina