Kad ja proizvedem crep, neko drugi maline, treci felne i ratkapne, cetvrti naocare...
tada drzava, ono sto mi nemamo, nastampa papirice - novac, i njime otkupi SVE!
Bas sve.
I onda to SVE ponudi gradjanima za novac koji su dobili prodajuci Drzavi ono sto su proizveli.
Tako bi trebalo da bude, ali nije.
U nasem slucaju drzava niti kupuje, niti prodaje, niti placa,
nego pozajmljuje novac od neke suverene drzave (banka, mmf, londonski siti, pariski klub),
na sta je Labus stavio potpis u ime drzave Srbije,
i dobija dozvolu da stampa "svoju" valutu samo u onolikom iznosu koliko je novca pozajmila,
i taj (pozajmljeni pa prestampani) novac pusta u promet.
Ukupna kolicina pozajmljenog novca je jednaka ukupnoj kolicini novca u prometu.
A kamate?
Njih u ovoj matematici nema. Njih nisu stampali. Nije dozvoljeno. Forbiden. Error 404.
I kada bismo skupili svaki dinar, do poslednjeg, bilo bi taman dovoljno da vratimo glavnicu.
Ko je onda duzan kamatu? Drugarica Jorgovanka i Mirosinkino cedo, savetnik Mladjan.
Oni, jasno je, svaljuju dug na gradjane, pa ce poverioci na kraju balade biti vlasnici svake raskrsnice, svakog stana, svakog metra vodovoda i vode u njemu.
A gradjani ce i posle toga biti duzni.