Niko danas ne pravi žrtvu od sebe.

OnlyYourShadow

Ističe se
Poruka
2.477
Zašto je danas toliko sramota govoriti o svojim interesima, bez obzira koliko oni delovali sebično?
Sve češće se susrećem sa ljudima koji iz odnosa sa drugim ljudima očigledno žele da izvuku neku korist, ali to kamufliraju rečima "ja pravim žrtvu da bi njemu bilo bolje." A jasno je da je u pitanju kompromis. Niko danas ne pravi žrtvu zapravo. Niko sebi danas ne želi da naškodi zbog drugog.
Da li je to strah od moralne osude društva tog lica kao iskorišćavača? Ili je lice toliko iskompleksirano, da mu je stalo da ga svi vole, da svi smatraju da je moralan? Zbog čega taj način za dobijanje nečijeg poštovanja? Krajnje licemeran.

Kako izlazite na kraj sa ovim ljudima?

Pretpostavljam da je teško izbeći ih, jer su nekako svuda, i traže zadovoljenje svoje sebične ličnosti.
 
Mislim da je vecina danas bas takva kako si napisala. Sumnjam da ih je sramota da budu koristoljubivi vec se jednostavno uklapaju u masu koja se slicno ponasa. Pre mi deluje da je poenta biti sraf koji ne iskace iz zahuktale masinerije vec radi kao podmazan. Kad bi otvoreno govorili sta rade i zasto rade ili se otvoreno bunili protiv takvog ponasanja (ne cineci ga sami) - nasao bi se vec ko smatra da mu je duznost da prvo cekicem, posle macolom udari po srafcicu dok ga ne nauci pameti i vrati u leziste.
 
Poslednja izmena:
Smatram da je najmanje komplikovano da uvek govoriš o pravom cilju onoga što činiš. Ili da uopšte ne govoriš, ako te niko ne pita.

To smatraš jer precenjuješ svoju sposobnost pronicanja u stvarne motive onoga što radiš/pričaš, a koji najčešće nisu svesni.

Istina je da postoje oni koji se zaista žrtvuju jel se plaše osećanja krivice i oni koji se samo trude da sebe prikažu na taj način iz nekog drugog interesa. Oba procesa mogu biti svesna ili nesvesna, verbalizovana ili ne. Ti sve to trpaš u isti koš; po tebi, svi su svesni i svi to rade iz želje da nekog iskoriste. I to je kao samo danas, inače ranije je bila utopija.

Nisi u pravu, stvar je kompleksnija.
 
To smatraš jer precenjuješ svoju sposobnost pronicanja u stvarne motive onoga što radiš/pričaš, a koji najčešće nisu svesni.

Istina je da postoje oni koji se zaista žrtvuju jel se plaše osećanja krivice i oni koji se samo trude da sebe prikažu na taj način iz nekog drugog interesa. Oba procesa mogu biti svesna ili nesvesna, verbalizovana ili ne. Ti sve to trpaš u isti koš; po tebi, svi su svesni i svi to rade iz želje da nekog iskoriste. I to je kao samo danas, inače ranije je bila utopija.

Nisi u pravu, stvar je kompleksnija.

Slažem se za ovo.
Normalno je da čovek oseti krivicu zbog nečega što nije uradio, a mogao je da uradi. Ali, šta oni ovde žele da pravdaju, kad izostanak njihovog delanja ne bi proizveo nikakav efekat? Zašto je po njih toliko fatalno da neko kaže bilo koju lošu reč na njihov račun?
 
Slažem se za ovo.
Normalno je da čovek oseti krivicu zbog nečega što nije uradio, a mogao je da uradi. Ali, šta oni ovde žele da pravdaju, kad izostanak njihovog delanja ne bi proizveo nikakav efekat? Zašto je po njih toliko fatalno da neko kaže bilo koju lošu reč na njihov račun?

Frojd je rekao da su dva osnovna motivatora čovjeka potreba za seksom i potreba za potvrdom od strane drugih.

Tebe u principu zanima ovaj drugi motivator. Sam proces evolucije je za ovo odgovoran. Kako i zašto?
U praistoriji oni koji nisu dobijali potvrdu od strane zajednice su bili izbacivani iz nje. Samo izbacivanje je u to vreme značilo skoro sigurnu smrt i nemogućnost prenošenja gena.
Na drugoj strani oni koji su se radjali sa potrebom da se dokazuju zajednici, su ostajali u njoj, i naposletku prenosili svoje gene. Ergo nakon nekoliko miliona godina procesa evolucije, danas svi u genima imamo usadjenu potrebu za dokazivanjem pred zajednicom.

To bi bio njen korjen. Na kraju ćemo se ipak oboje složiti da individa koja kontroliše ovu potrebu živi kvalitetnije i slobodnije.
 
Frojd je rekao da su dva osnovna motivatora čovjeka potreba za seksom i potreba za potvrdom od strane drugih.

Tebe u principu zanima ovaj drugi motivator. Sam proces evolucije je za ovo odgovoran. Kako i zašto?
U praistoriji oni koji nisu dobijali potvrdu od strane zajednice su bili izbacivani iz nje. Samo izbacivanje je u to vreme značilo skoro sigurnu smrt i nemogućnost prenošenja gena.
Na drugoj strani oni koji su se radjali sa potrebom da se dokazuju zajednici, su ostajali u njoj, i naposletku prenosili svoje gene. Ergo nakon nekoliko miliona godina procesa evolucije, danas svi u genima imamo usadjenu potrebu za dokazivanjem pred zajednicom.

To bi bio njen korjen. Na kraju ćemo se ipak oboje složiti da individa koja kontroliše ovu potrebu živi kvalitetnije i slobodnije.

Dakle, potreba da ih drugi prihvate je razlog zašto se licemerno ponašaju?
 
Zašto je danas toliko sramota govoriti o svojim interesima, bez obzira koliko oni delovali sebično?
Sve češće se susrećem sa ljudima koji iz odnosa sa drugim ljudima očigledno žele da izvuku neku korist, ali to kamufliraju rečima "ja pravim žrtvu da bi njemu bilo bolje." A jasno je da je u pitanju kompromis. Niko danas ne pravi žrtvu zapravo. Niko sebi danas ne želi da naškodi zbog drugog.
Da li je to strah od moralne osude društva tog lica kao iskorišćavača? Ili je lice toliko iskompleksirano, da mu je stalo da ga svi vole, da svi smatraju da je moralan? Zbog čega taj način za dobijanje nečijeg poštovanja? Krajnje licemeran.

Kako izlazite na kraj sa ovim ljudima?

Pretpostavljam da je teško izbeći ih, jer su nekako svuda, i traže zadovoljenje svoje sebične ličnosti.

Kao što bi doktor Haus reko "nobody cares". ;)
 
Stvar nije tako jednostavna....meni nije problem da se založim za meni jako važnu osobu, ako postoji rezultat po nju samu....i za to niko ne mora da zna.....kad izostane rezultat, onda to zna jako da boli, i tada treba ćutati....iz sebičnih razloga sigurno, ako je neko moj srećan ja sam presrećna, ne vidim u takvim slučajevima ništa loše...uh valjda će neko razumeti, možda nisam najasnije iznela svoj stav...
 
Zašto je danas toliko sramota govoriti o svojim interesima, bez obzira koliko oni delovali sebično?
Sve češće se susrećem sa ljudima koji iz odnosa sa drugim ljudima očigledno žele da izvuku neku korist, ali to kamufliraju rečima "ja pravim žrtvu da bi njemu bilo bolje." A jasno je da je u pitanju kompromis. Niko danas ne pravi žrtvu zapravo. Niko sebi danas ne želi da naškodi zbog drugog.
Da li je to strah od moralne osude društva tog lica kao iskorišćavača? Ili je lice toliko iskompleksirano, da mu je stalo da ga svi vole, da svi smatraju da je moralan? Zbog čega taj način za dobijanje nečijeg poštovanja? Krajnje licemeran.

Kako izlazite na kraj sa ovim ljudima?

Pretpostavljam da je teško izbeći ih, jer su nekako svuda, i traže zadovoljenje svoje sebične ličnosti.

Problem je nedostatak asertivnog ponašanja koje uslovljava pojavu različitih modela kompenzacije, da li su to strahovi ili skrivene radnje i ciljevi zavisi od čoveka do čoveka.
A to što kažeš "bez obzira koliko oni delovali sebično" - realno je da je velika većina stvari koje radimo sebična tj da je motivacija lično zadovoljenje ili potkrepljenje nečega te
priznavanje od strane drugih itd prosto rečeno neka lična satisfakcija.
Ono što bi bilo najpoštenije je da se bar to prizna, makar ponekad i kod najbližih ljudi. Kompromisi postoje ali kompromis na sopstvenu štetu nije dobar kao što nije dobar ni onaj koji ne uvažava tuđi integritet.
 
danas vlada jedan šablon što ja zovem "svi se jebbu niko se ne jebbe"
svis u vrlo promišljeni, skloni materijalizmu i svakakvim gresima u praksi
a u javnosti, svakoj, furaju socijalnu priču kako su nevini, pošteni, humanisti, ugroženi i ašsolutno bezgrešni
ukratko lažni moral
i vidim što je najcrnje da ti super prolaze
izgleda da je važnija lažna sliak u nekom javnom oku
a šta ej suština uostalom niko ni ne pita
 
Pitanje je koliko su jadne osobe koje svoje grehe kriju od sebe samih svesne istih. Klackalica između onoga što inividua želi i što društvo definiše često prouzrokoje nekakvo razdvajanje ličnosti, koje je retko kome vidljivo, jer postoje argumenti sa obe strane. Lično smatram samo slabosti izbegavanje odgovornosti pred samim sobom, od čega i želja da se ispadne 'dobrica' prema drugima.

====
Viđam se sa nekom devojkom neko vreme. Lepo ide za sad. Platio sam prostitutku pre nedelju dana iz čistog hormonskog nagona pod uticajem alkohola. Npr prihvatam ovo svoje delo, ne pokušavam da prevarim sebe da je to ok. Odvratno je, znam. Ali treba krenuti od sebe. Jel ima ovde još neko ko će da podeli ovako nešto, Ili ćemo samo da komentarišemo kako je nešto trulo u državi Danskoj?
 
APEL SVIM LJUDIMA DOBRE VOLJE:

2visdpe.gif
 
Zašto je danas toliko sramota govoriti o svojim interesima, bez obzira koliko oni delovali sebično?
Sve češće se susrećem sa ljudima koji iz odnosa sa drugim ljudima očigledno žele da izvuku neku korist, ali to kamufliraju rečima "ja pravim žrtvu da bi njemu bilo bolje." A jasno je da je u pitanju kompromis. Niko danas ne pravi žrtvu zapravo. Niko sebi danas ne želi da naškodi zbog drugog.
Da li je to strah od moralne osude društva tog lica kao iskorišćavača? Ili je lice toliko iskompleksirano, da mu je stalo da ga svi vole, da svi smatraju da je moralan? Zbog čega taj način za dobijanje nečijeg poštovanja? Krajnje licemeran.

Kako izlazite na kraj sa ovim ljudima?

Pretpostavljam da je teško izbeći ih, jer su nekako svuda, i traže zadovoljenje svoje sebične ličnosti.

pa da...uce nas pogresno od detinjstva. postavljeni su pogresni standardi.
 

Back
Top