I što si ti sad ljubomoran što su ti ljudi živjeli u Hrvatskoj i voljeli Hrvatsku? Ne kužim koji je smisao tvojih postova. Nikad nisi dao smisleni odgovor ni na što...
Evo, pa skužaj:
The Srbin from within
Original postavio
Kroasanije 
2.fundamentalno nepoznavanje koncepta moderne nacije koja veze nema sa genetikom i sl.
To nije koncept moderne nacije nego ugarski koncept državnog naroda iz 18. stoleća.
Problem nema blage veze sa genetikom, nego sa psihologijom. Problem nastaje kada se neko čiji su roditelji, dedovi i babe Srbi opredeli kao Hrvat. Onda on nikada nije "dovoljno Hrvat" jer, bez obzira na opredeljenje, ne može pohrvatiti pretke. A ti preci su duboko ukorenjen deo njegovog nesvesnog. Zato onda dolazi do izražaja dejstvo "poturica gori od Turčina" kojim on neprestano, i nikad uspešno, dokazuje okolini da je Hrvat, ustvari pokušavajući bez uspeha to da dokaže samom sebi, dok glas predaka vrišti u njegovoj podsvesti. Zato on mrzi te pretke, zato Hrvati mrze Srbe a ne obrnuto, ili veoma retko obrnuto, i zato Hrvati gostuju na forumima Srbije, dok na hrvatskom forumu gotovo da nema Srba iz Srbije.
Dakle, govorim o kulturološkom poreklu, ne genetskom, jer usvojena osoba poprima identitet staratelja. Odavde i potvrda da genetika nema nikakve veze sa tim.
Praktičan primer je dejstvo Hroboatosa po zapadnobalkanskim društvenim mrežama:
Original postavio
Urvan Hroboatos
Ja osobno sam, koliko znam, podrijetlom od 4-5 naroda, od srednje Europe do srednje Azije.
I ja sam Hrvat.
Problem je što su svi "Hrvati" takvi. Ogromnom većinom, preko 90%, imaju nehrvatsku narodnost najmanje u drugom kolenu i zato svi odreda manifestiraju gore opisani identitetski kompleks, poturica gori od Turčina. Svi teže da budu "to nešto", a "to nešto", ustvari, nije niko. Cilj ove teme je da pomogne u spoznaji toga.
U normalnim narodima i nacijama, koji nemaju nacionalnu patologiju, ostavlja se sloboda svakom pojedincu da iživi svoje poreklo. U Hrvatskoj ne. U (bolesnoj) Hrvatskoj vlada načelo "ako nisi s nama onda si protiv nas". Normalno je da osoba koja ima dvojako poreklo sebe doživi dvojako, a da tek osoba koja ima većinsko poreklo sebe na spontan način doživi po tom većinskom poreklu, ili manjinskom, bitno je da se spontano opredeli po većinski kulturološkom poreklu svojih predaka (ili staratelja).
Kad se na to doda nerešivi problem jezičkog identiteta, onda kao rezultat imamo naciju definisanu nacionalnom psihozom tipa "Ubij Srbina!". A kad bi legli na otoman videli bi da je to "Srbin u njima".
- - - - - - - - - -
Nije tu problem u etničkoj šarolikosti.
Problem je u odsustvu jezgra etnogeneze pri formiranju nacije (prvo "ilirske", a onda preimenovane u "hrvatsku") u 19. veku.
Hrvati su specifična ("osebujna")
nacija, nastala kao konglomerat više etničkih grupa bez jedinstvenog etnogeneznog jezgra, ujedinjenih katoličkom verom i srpskim jezikom. Dakle, nisu narod i nemaju istoriju.
Upravo Karaševci su par excellence primer takve etničke konglomeracije. Upotrebljava se paušalno i izraz "veštačka nacija", kojim se ukazuje na:
a) jedan (spolja) indukovan i aktivno sprovođen, nespontan proces etničke konglomeracije i
b) odsustvo jezgra etnogeneze koje je karakteristično za (prirodni, neveštački) pojam narod po definiciji.
U momentu kada su posegnuli za "hrvatskim torlačkim dijalektom" Hrvati su sami sebi potpisali nekoliko smrtnih presuda. Jedino, što smo mi Srbi deelitiziran narod pa nema neko pametan da to obradi naučno, "na nivou".
To, što Božidar Violić definiše
"Mi smo ionako sklepan narod...", ja vidim kao egzoasistirani sudar više etničkih masa sa fizički odvojenim jezgrima etnogeneze. Otprilike su te različite etnije naznačene u kruni današnjeg hrvatskog grba,
s tim što je prvi grb tzv. ilirski i označava da proces "sklepavanja naroda" nije dovršen dok se ne zauzme ilirski prostor, ondnosno, predstavlja otvorenu teritorijalnu pretenziju na Bosnu i Hercegovinu i Boku kotorsku. Iz istog su razloga su ovi nesrbi ujedinjeni srpskim jezikom, jer Crkva, što je veoma dobro dokumentovano makar od doba protivreformacije, teži da Srbe prevede u rimokatolike tj. u Ilire (rimokatolike štokavskog jezika) i upravo u tu svrhu standardizuje srpski jezik kao ilirski, koji 400 godina kasnije biva preimenovan u hrvatski jezik.
I frankovska ideologija, koja je u drugom svetskom ratu ovaploćena u akciji istrebljenja Srba, akciji apsolutnog genocida, predstavlja jedini mogući logični pokušaj nacionalne emancipacije hrvatske nacije, takve kakva je. To je pokušaj brisanja onog što "mi Hrvati" realno jesmo, to je završetak krađe jezika iz koje izlazimo nevini tako što ćemo likvidirati sve svedoke. U tom smislu je antisrpstvo jedina definicija hrvatstva, a
jedini nacionalni mit i sveprožimajuća sastavnica hrvatskog identiteta - "Ubij Srbina", tj. Srbina from within.
Boris Dežulović, hrvatski novinar
Problem je, međutim, mnogo dublji, duboko zapravo - identitetski. Veliki su Hrvati u potpunosti definirani mržnjom prema Srbima: to je sve je što im je od nacionalnog osjećaja preostalo. Kao identitetski biljeg srbofobija im je ostala i kad Srba u Hrvatskoj praktički više nije bilo. "Ubij Srbina!" ori se tako i na bezveznoj utakmici protiv malih Andoraca, naroda tako malog da je u vlastitoj malenoj državici nacionalna manjina. Ta je mržnja apstraktna, lišena svakog značenja. "Ubij Srbina" postalo je nekom vrstom pozdrava, kao "dobar dan". "Ubij Srbina", kaže tako veliki Hrvat susjedu pred liftom. "Ubij i ti, sinko", odgovorit će dobri susjed. To je otprilike točka u kojoj mali fašisti postaju veliki kreteni.
)
