E, mi smo se smuvali sasvim slucajno. Prica je skroz obicna, ali me
i dan danas me oblije hladan znoj pri pomisli da sam vrlo lako mogla da se ne smuvam sa njim (kao sto sam i bila odlucila ... ali ja na svu srecu uvek uradim bas suprotno od onoga sto sam odlucila).
Upoznali smo se naravno u kafani, a upoznao nas je moj tadasnji decko

i meni je on odmah bio simpatican, onako mi proletelo "kakav fin tip" i nista. Posle nekog vremena, tada vec nisam bila sa onim deckom koji nas je upoznao, poceli mi ponekad da se srecemo na kafici, uvek se lepo ispricamo i ja stalno imam osecaj ko da ga poznajem ceo zivot... I kazem drugarici, koja se raspitivala sta se desava na ljubavnom planu, da nema nista, ali da se druzim sa jednim deckom i da je svaki susret (sasvim slucajno!) nevidjeno romantican. A on me stvarno nije muvao, nego smo nas dvoje u kombinaciji stvorili jako mnogo lepih trenutaka... I kaze mi ona "Pa sto se bre ne smuvas sa njim?" a ja (tada vec smoreni veteran mnogobrojnih ljubavnih pokusaja) to nisam ni prokomentarisala...
I slucajno ja bas na
Sv.Trifuna, da ne kazem
Valentina odem kod njega na gajbu, sa sve flasom vina u ruci. Udjem u stan i

covek ima identicnu gajbu ko ja - iste knjige, isti raspored, ***. cak i isti bademantil.
Nista, pijemo vino, i ja odem da piskim i u klonji se gledam u ogledalo i ozbiljno sebi pripretim "Muvalo, dosta je bilo! Sa ovim tipom se neces smuvati, vreme je da se posvetis naucnom radu". Piskim, pustim vodu, operem ruke, vratim se u sobu i prilepim se za njega i poljubimo se i to bi bilo to
A da sam savesnija naucna radnica - ladno bih se ispalila!