ako čulno doživljavamo vreme onda je ono linearno i kreće se od tačke A do tačke B, ali u tom slučaju naša čula doživljavaju i zemlju kao ravnu ploču.
ako zamislimo koliko bi čuvenoj "linei" bilo teško da zamisli višedimenzionalnost prostora i mogućnost da nešto može postojati i van njene linije, možda ćemo lakše prevazići ograničenost svog čulnog zapažanja i lakše prihvatiti ideju da vreme ne čini pravu liniju, već predstavlja nešto složeniju strukturu.
Ja bih izbegao da se o vremenu govori kao o liniji. Druga je stvar što mi u praktične svrhe možemo da ga predstavljamo linearno, ali najtačnije je da ga doživljavamo inuitivno. Linearnost proizilazi iz procesa koji se odvijaju u jednom smeru, a vreme se tehnički meri upravo procesima, dakle, izvedeno je iz procesa.
u svojoj knjizi "novi model univerzuma" uspenski predstavlja koncept vremena koji se sastoji od talasa, odnosno ciklusa.
takve cikluse možemo videti u malim ciklusima dana, većim ciklusima godine i još većim ciklusima života. vreme ne teče pravolinijski, već se uvija i svaki element sledi svoju sopstvenu krivu i obrazuje sopstveni ciklus. postoje veliki ciklusi sunčevih sistema, manji ciklusi zvezda, planeta, ... ljudskih bića. na ovom mestu se može napraviti odlična paralela sa drugim sistemima, na primer sa baktunima tzolkina i jugama iz veda, zajedno sa dilatacijom vremena - relativnom brzinom protoka na različitim nivoima postojanja (većim i manjim ciklusima). ciklusi su sadržani jedni u drugima, a svi zajedno opasani večnošću, koja nasuprot uobičajenim predstavama nije beskonačno vreme, već bezvremenost - ispunjenje svih mogućnosti, kako je definiše istočna tradicija.
Sve jedno kako neko hoće da predstavi vreme, ali ono samo za sebe ne postoji. Ono postoji tek u doživljaju subjekta, a doživljaj proizizlazi iz procesa, pri čemu procisi u realnosti su doživljaj subjekta. U čemu je je razlika između procesa u suštini i procesa koje doživljavamo? Razlika je u tome što je doživljaj refleksija suštinskih procesa u subjektovom umu. I halucinacija je doživljaj suštinskih procesa. Zapravo, hoću da kažem da mi ne možemo znati koliko smo udalojeni od procesa koji se odigravaju u suštini. I ti suštinski procesi su za subjekta, odnosno njegov um, nesaznajni u objektivnom smislu.
Ispunjenje svih mogućnosti u večnosti je takođe diskutabilna jer postoji i prostorna i dimenzinalna beskonačnost. Ali je moguće ponavljanje određenih procesa u nekom konačnom opsegu. Recimo, ljudski život je proces u ograničenom opsegu. Mogao bih to da ilistrujem primerom bilijarskog stola gde igrač demonstrira da će pri određenom rasporedu kugli, svaki put kugle upasti u iste rupe. Pri tome ni jednom nije udario štapom istim intenzitetom i pod istim uglom, ali je udarac bio u opsegu u kome će rezultat biti isti u datom opsegu zadatka (procesa).
dakle, u skladu sa uobičajenim konceptom vremena i našim čulnim opažanjem period od rođenja do smrti proteže se linearno, pravom linijom. međutim, ako vreme zamislimo kao krivu, dobićemo drugačiju figuru: kao polukrug ili čak krug.
u tom slučaju tačka smrti se poklapa sa tačkom rođenja i prema teoriji o "večnom vraćanju" čovek se posle smrti inkarnira, odnosno vraća tačno na mesto svog prethodnog života i započinje sve iz početka.
Tačno tako, tačka smrti se za subjekta poklapa sa tačkom rođenja. Jer je sopstveno nepostojanje za subjekta nemoguće.
uspenski kaže u "novom modelu univerzuma":
uobičajeno sagledavamo vreme kao apsolutnu kategoriju, koja je, kao takva, primeljiva na sve životne fenomene. posle naše smrti to vreme, shvaćeno kao apsolutna kategorija, nastavlja da teče uobičajenim linearnim tokom, dan za danom. i prema uobičajenoj ideji reinkarnacije, mi se ponovo rađamo na nekoj od tačaka na toj liniji. međutim, "ukoliko danas umrem, sutra ne postoji za mene", kaže uspenski. "život po sebi je vreme za čoveka. za čoveka ne postoji i ne može biti nikakvog drugog vremena, osim vremena njegovog života. čovek jeste svoj život. njegov život je njegovo vreme."
To je ono što sam upravo gore rekao.
po ovom konceptu, u trenutku smrti ličnost i telo bivaju uništeni, dok suština ponavlja ciklus. ako je suština ostala nepromenjena, ona će u sledećem ciklusu privući iste životne okolnosti i obmotaće se istom ličnošću i sve će se ponoviti na potpuno isti način. međutim, ako se odigraju određene promene, promene koje nisu kozmetičke, koje se ne odvijaju samo na spoljašnjem, životnom planu, već prodiru duboko do naše suštine, stvari bi mogle da se promene. očigledno, način na koji se vraćanje odvija, zavisi od suštine i stanja u kome ona prelazi u sledeći ciklus.
Međutim, naše neznanje je veće. Postavlja se pitanje da li je forma apsolutno to što nas određuje u kom ćemo telu biti i šta razmišljati. Šta ako je život jedinstveni specifičan fenomen u kome forma određuje karakteristike doživljaja, ali pošto je život jedan svi doživljaji pripadaju životu pa su svi doživljaji koji proizilaze iz indukcije života, jedinstven doživljaj. Ovo je veoma teško shvatiti i jedino moguće delimično shvatiti ako se odbaci vreme (a to je uvek naše subjektivno). Kada odbacimo vreme ulazimo u nesaznajnu metafizičku sferu. Ali na kraju ne možemo da se ne zapitamo, zašto smo sada baš u ovom telu i živimo baš ovaj život. Ne možemo da odgovorimo. Ali znamo da je to jedina mogućnost da se živi.
Da bi se dobili neki odgovori potrebno je ući u metafizičku sferu, a to je nemoguće. Da li posredno, preko realnosti, možemo doći do nekih odgovora ostaje da se vidi. Ali čim se hvatamo za realnost, odgovori postaju nepouzdani.