gledam tlc i borbu gojaznih
godinu dana za spasavanje zivota
nisu vise kilogrami u pitanju..zivot je u pitanju.
verujem da je malo ko ovde bio u tako drasticnoj situaciji, ali u blazoj formi smo bili svi
na kom polju dizete ruke u jednom trenutku, da bi se posle sa tim ``izborili``?
meni su ventil slatkisi
imam faze kada ih jedem i ne jedem
nema - malo cu
pre generalnog sredjivanja imam obicaj da nedelju dana ne dirnem nista
a onda se bacim na sredjivanje do faze poliranja escajga
Ja sam imala drugi problem; usled svega navedenog (o čemu ne želim da detaljišem) izgubila sam preko deset kg, na moju kilažu. Spadam u mršavka inače, kao osoba, i pre ovoga sada...ali generalno, jednog dana sam shvatila, koliki sam ja idiot bila da se sekiram i "pojedem" sebe stresom, i to možda ne bih ni ukapirala tako, da je car već došao do duvara, nego kod oblačenja, sam videla neke stvari, odnosno, videh neke koskice, koje se jel te ne vide kod svih, na očigled, gde su mi se maltene rebarca slepila sa kičmom, ključne kosti bile vidljive i ispod rolke. I doktori su bili baš zabrinuti, ali ja..."ludak" i dalje sebe izjedala, sekirala, dok telo nije reklo stop. E, pa to beše - to dno. Kada Jelena neće, onda telo hoće - da kaže stooooooooooooooj. Pa, dobro nisu mi rekli godinu imate da dovedete sebe u red, ali ako nastavite da se jedete i sekirate šta god to bilo u Vama - vidimo se na groblju. Ovim rečima.
Tada sam digla ruke, od nečega što je barem meni, bilo važno, a nije mi dobro činilo. I nisam imala za čega da se "držim" , sem za knjige, jer uz sve to, malu telesnu masu i bolest (o čemu ne želim, a nije ni važno) jedno vreme mi je bilo jako teško i nesnosno da se krećem.
Tu sam napravila generano "spremanje" života. Precrtala šta sma trebala i krenula dalje. Okrenula glavu. Digla ruke i aminovala.
Bilo bi dobro, da je moglo baš tako, kao tebi...odlučim, pa hajde...da, da...kako ne. Ja nisam mogla. Predugo sam "arčila" svoje telo , da bi se to moglo tek tako i tek tako lako. Za jedan dan, jedan mesec. Ta borba traje , trajala je..iz dana u dan...mesec u mesec, godina, godine sada već...I to je ok. Nije mi niko kriv. Mogu samo sebi da "zahvalim" . Nije došlo za mesec dva. Pa neće ni da "ode" takvom brzom brzinom.
Blago tebi za slatkiše - "zavidim" ti. Ja ne smem da ih jedem. Lepo je bilo nekada..."ručkati" iste.
