Secanje na oca
Tek sada smem da ga se secam
Posle tolikih tuznih godina i dana.
Celo mu se sijalo kao da su misli od plamena,
Dlanovi mirisali na lisku duvana;
Isao je dignutog desnog ramena.
Zasto li je u osmehu imao neceg detinjega?
Zasto li je zurio uvek kao da mu je zima
I kao da ide ispod kakvog stega?
Zasto mu je rame bilo dignuto
Kao krilo heruvima?
Mozda je kraj bozanskog nekog saputnika
Hitao, i hitao se dici do njegovog stasa;
Mozda je zato padala svetlost sa njegovog lika
I toplina iz njegovog glasa.
Ali tamni sad pomalo u zivota tami
Njegov glas i osmeh i celo puno sjaja,
Samo u snu, kad smo opet srecni i mladi,
I sa svojom dusom sami,
Setim se jasno njegove reci, hoda i zagrljaja.
U snu mi se samo zivo ucini,
Kad prodje ponoc i bude blizu zori,
Kao da na nedoglednoj nekoj pucini
S nekim, koga ja ne znam, tiho zbori
U snu samo njegov lik ugledam ceo kao i pre
Dok smo ziveli zajedno u ovom kraju,
I vidim ga kao da opet negde zurno gre
I kao da oci njegove nesto sto ja ne znam znaju.
Desanka Maksimović
