Pravi guru je uvek na svom mestu.
Jel možeš još jednom da objasniš ovo o pozitivnom i negativnom predznaku,
ali iz ugla ne suđenja, odnosno ne ručkanja sa drveta dobra i zla?
Dobro i zlo su dakle posledica centriranja bića-apsoluta (našeg JA) u subjektu. Odatle, pošto
poistovjećenje sa subjektom već znači polarizacija je ostvarena, da smo pojeli s drveta dobra
i zla, biće sebe-subjekat doživljava + a sve ostalo ili + ili -. U tome mu pomažu, tačnije
uslovljavaju ga filteri (ubjeđenja) kroz koje prihvata izvještaj o izvršenoj akciji. Sve to se dakle
dešava kada biće padne u duboki san.
Da ne bismo upali u san i da bi smo održali svoju budnost mi (biće) prvenstveno moramo
održavati svjesnost o sebi, o procesu i mehanizmu kroz koji kreiramo realnost sebe-subjekta.
Ako to znamo, i ako znamo ko smo i šta smo, to je uslov uzdizanju naše volje i pažnje iz nižeg
centra (subjekta) u viši centar svjesnosti (u duh projekcije). Duh projekcije je "svevideće oko
projekcije". Dakle, duh sve reflektuje onakvim kakvo jeste a on sam je neutralan. U njemu se
ogleda projekcija onakva kakva jeste a ne onakva kakvu kao subjekti mislimo da jeste. Kada se
biće uzdigne u poziciju duha ono zauzima ulogu ogledala. Ogledalo, kao neutralni posmatrač,
ne postavlja razlike između subjekta i objekata po emocionalnom naboju da l' subjekta da l'
objekata, već jednostavno reflektuje stvarnost njihovog odnosa bez pristrasnosti subjektu koji
sudi. U takvom odnosu sa izvještajem (vibracijom) koji dobija projekcije (iz izvršene akcije), biće
je u poziciji duha oslobođeno polariteta te jasno vidi da li se njegovo iskustvo manifestuje u
skladu sa dušom (jer odatle ne samo da vidi subjekat i objekat kao odvijenosti, već vidi dušu u
kojoj su i subjekat i objekat jedno). Duša nije prazan skup niti je duša skup iz kojega će se
manifestovati subjekat i objekat bez ikakvog osjećanja, bez naboja, bez energije, naprotiv, u duši
je utkan nagon za samorealizacijom koji nezaustavljivo teži samorealizaciji njenih namjera u
Ljubavi, harmoniji, miru i radosti življenja. To je zato što je duša stvorena u Ljubavi, miru, harmoniji
i radosti u Svijesti aposluta, u Bogu. Imajući sva ta znanja-o-sebi u svojoj svjesnosti biće ih
koristi kao Filter, matricu kroz koju filtrira izvještaje, nadgleda manifestaciju projekcije. Ta
matrica jeste Savjest. Savjest djeluje u bezvremenom gdje i duh obitava, dok se vrijeme odvija
samo u svjesnosti subjekta nigdje drugdje, dakle u razumu. Duh je izvan vremena i kada svoj
centar volje postavimo u njega pred nama se na raspolaganje otvara bezvremnost. Kada iz tog
centra posmatramo projekciju i izvještaj o njenoj manifestaciji mi na taj način možemo donositi
vitalne odluke bez razmišljanja, odobravati ili mijenjati projekciju stvarnosti prije nego li je
pustimo u vremensku manifestaciju. Najjednostavniji način određivanja da li smo ili nismo na
putu duše jeste kroz osjećanje. Ako nam je osjećanje pozitivno znak je da smo na putu duše,
ako je negativno znak je da smo u padu našeg centra u subjekat i da smo na putu gubljenja
svjesnosti o sebi kao i o padu u emocionalnost. Međutim, momenat kada primijetimo da padamo
je momenat kada se ponovo budimo, jer činjenica da sebe vidimo u padu je činjenica koja nam
kaže
'ja sam budan', jer jedino budno biće može primijetiti kako upada u san. Tada je momenat
odluke, bez dvoumljenja, da se otrgnemo i uzdignemo ponovo u poziciju našeg duha odakle
realnost vidimo bez polarizacije.
Možda će se u vama pojaviti pitanje:
"Ako konstantno bježimo iz realnosti koju stvaramo, kako je
onda moguće doživjeti je uvjerljivo i pounim plućima?"
Ne bježimo mi iz realnosti koju stvaramo, već kontrolišemo da li smo na putu duše ili razuma.
To je vječita igra bića samog sa sobom iz te dvije pozicije. Dakle, biće sebi dopušta da sebe
doživi subjektom, dok simultano, i kao subjekat održava svjesnost-o-sebi-apsolutu. Na taj način i
kao subjekat biva svjesno sebe-apsoluta, te u momentima pada u reakcionarstvo ima mogućnost
da se uzdigne u poziciju duha i da vrati projekciju u namjereni smijer, smijer samorealizacije duše.