Ne postoji ništa posle smrti

Lično sam poznavao čoveka koji je doživeo kliničku smrt i koji mi je tvrdio da je upoznao Boga; " otvorivši knjigu Bog mi reče nije još vreme". To je njegova priča .
Isto tako još jedna osoba mi je u kritičnom stanju ispričala san u kojoj joj je došao Bog pomilovao je po glavi i rekao joj "biće dobro". Posle toga osoba se oporavila i živela je još godinu dana.
 
Veciti i za uvek.

Po Kastanedi, koliko sam shvatio, nije čak ni večiti.

...

Iako je Kastaneda neprestano spominjao temu smrti, on je izbegavao da govori o onome što se dešava nakon što osoba umre. Ta činjenica se činila pogodnom prilikom da se istraži njegovo mišljenjeu vezi toga.

“Karlose”, upitao sam ga, “Šta se dešava sa nama kada umremo?”

“To zavisi od okolnosti”, odgovorio je. “Smrt nas sve dodiruje, ali nije ista za svakog. Sve zavisi od enrgetskog nivoa dotične osobe.”
Uveravao me je kako je smrt obične osobe takođe i kraj njenog putovanja, trenutak kada ona vraća Orlu svu svesnost koju je stekla dok je bila živa.

“Ako ne posedujemo ništa drugo osim svoje životne snage da mu ponudimo, mi smo gotovi. Ta vrsta smrti briše svako osećanje osobenosti.”

Upitao sam ga da li je to njegovo lično mišljenje, ili je to deo tradicionalnog znanja vidovnjaka.

Odgovorio je:

“To nije mišljenje; ja sam bio na drugoj strani i znam. Video sam decu i odrasle izgubljene u tom svetu i primetio sam njihove napore da se sete samih sebe. Za one koji rasipaju svoju energiju, smrt izgleda kao prolazni san, san ispunjen mehurovima jako bledih sećanja, a posle toga – ništa.”

“Misliš da kada sanjamo, mi se približavamo situaciji smrti?”

“Ne samo da se njoj približavamo, već smo tamo! Ali pošto je životnost našeg tela nedirnuta, mi se vraćamo. Umiranje je bukvalno san.”

“Vidiš, kada obična osoba sanja, ona nije sposobna da usredsredi svoju pažnju na bilo šta; ona nema ničeg osim svojih nejasnih sećanja, prožetih iskustvom koje je skupila tokom svog života. Ako ta osoba umre, jedina razlika je u tome da se njen san razvlači, i više se nikad neće probuditi. To je san smrti.”

“Smrtno putovanje tu osobu može odvesti u virtuelni svet priviđenja gde će posmatati ostvarenje svojih verovanja, svojih nebesa i ličnih paklova, ali ništa osim toga. Takve vizije vremenom počinju da blede u onoj meri kako slabi podrška sećanja.”

“I, šta se dešava sa dušama onih koji su umrli?”

“Duša ne postoji, ono što postoji je energija. Kada fizičko telo jednom isčezne, jedina stvar koja ostaje je energetska suština koju hrane sećanja.”

“Neke osobe su toliko nesvesne sebe da uglavnom umiru bez znanja o tome. One su poput ljudi sa amnezijom, ljudi kojima je blokirana skupna tačka i više ne mogu da slože sećanja, oni nemaju nikakav kontinuitet, tako da se osećaju zacementirani u zaboravu. Kada umru, ti ljudi se raspadnu skoro momentalno; iskra njihovog života traje uglavnom samo par godina.”

“Međutim, većina ljudi dostigne malo duži period isčezavanja, između stotinu i dve stotine godina. Neko ko je živeo ispunjen ciljevima može da se odupire i pola milenijuma. Taj opseg se još više širi za one koji su kadri da ostvare veze sa masama ljudi; oni mogu da produže svoju svesnost tokom celih milenijuma.”

“Kako su oni došli do toga?”

“Pomoću pažnje svojih sledbenika. Sećanje stvara vezu između živih bića i onih koji su otišli. To objašnjava kako oni ostaju svesni. I to objašnjava zašto je obožavanje istorijslih ličnosti toliko štetno. To je namera onih koji su se u prošlosti mumificirali kako bi sačuvali svoje ime u istoriji. Na podsmeh tome, postoji najveći zločin koji može biti učinjen energiji. Ako ozbiljno želite da kaznite osobu, sahranite je u urni sa pepelom, njena izgubljenost će biti beskrajna.”

“Bez obzira šta je radila ili kako je živela, prosečna osoba nema ni najmanje šanse da produži dalje. Za čarobnjake koji žive suočeni sa večnošću, pet godina ili pet milenijuma su ništa. To je razlog zbog koga kažu da je smrt trenutno raspadanje.”
 
Naravno da postoji reinkarnacija. Sve što postoji vrti se u krug, pa tako i samosvesna energija. Ako veruješ da ništa ne postoji, onda nema ni kazne, a nema ni pravila ponašanja. Ne kapiram ako neko veruje da nema ničega otkud mu u svesti moralni zakon i zašto ne čini najgore zločine? Mislim na obične ljude, recimo likove sa foruma, ne na diktatore...
 
Hoću da kažem i to stručno da i posle smrti naš organizam funkcioniše,ali kako?
Evo kako:patologija objašnjava šta se sve ,hronološki odvija s nama kad umremo!
Nakon raspada ne objašnjava dalje,ali ima i dalje!
Dalje služimo ,ili kao hrana cveću,travama,drveću ,crvima ,bakterijama i sl.živim bićima...Baš kao što mnoga živa bića
služe nama kao hrana dok smo živko i zdravko...:manikir:
Sve ostalo ,vamte,namte,raj ,pakao,kakao...Tja-ko voli da sluša bajke i izmišljotine-ma slušajte...
Nauka-patologija je jedna nauka i u njoj nema različitih priča-samo jedna!:lol:
(A vi ispričaste već deset različitih verzija...:mrgreen:)
 
Ljudski mozak je sposoban za veoma cudne stvari, a koje su cesto posledica slabljenja inhibicija odredjenih centara.
Invalidi mogu da imaju osecaj fantomskog dela tela, drugi ljudi mogu da vide muziku ili cuju boje, treci su sposobni za cudna iskustva van tela itd.

Sve je to proizvod mozga i moze se vestacki indukovati upotrebom nekih psihoaktivnih supstanci.

Kad mozak prestane da radi, to je to.
 
Kmšo, nismo samo telo, toliko bi valjalo znati... :lol: ...imamo moralni zakon duboko u nama...

Slažem se da nismo samo...Ali ne "telo" jer telo je iz triliona atoma i mnogo više kvarkova i struna od kojih svaki ima svoju inteligenciju-pamti sve svoje pozicije i prethodne i koje slede...
Čak su i pomešane...:mrgreen:
Reinkarnacija je nepotrebna-kvarkovi od kojih smo-večni su i neuništivi!
E sad...Nekom se to ,možda i ne svidi,ali to treba da shvati ,kako sam već rekao,da se njegov ego koprca kao riba na suvom da bi i dalje živeo! E ,ne moš!:mrgreen:
 
nema ništa samo iza ničega. iza svega ostalog uvek ima nešto.

- - - - - - - - - -


onda ceo posao preuzima deo čoveka izvan tela. smrt je rastanak duše od organskog tela.
kako misliš u olupini putovati iz jednog sveta u drugi?

Dusa ili ono sto mislis da je dusa, je proizvod mozga. Kad mozak umre i to nestaje.

Ne znam, to treba da pitas pravoslavce koji ocekuju telesni vaskrs. ;)
 
Dusa ili ono sto mislis da je dusa, je proizvod mozga. Kad mozak umre i to nestaje.
. ;)
to je zabluda. nedokazana podmetačina obožavaoca kamena mudrosti.

sve što je bilo jeste i danas. neizbrisivo i večno zabeleženo u onome što religija zove "večnaja pamjat".
piše ti lepo, posle prestanka biološke funkcije mozga dalji život nastavlja neorganski deo.

Ne znam, to treba da pitas pravoslavce koji ocekuju telesni vaskrs. ;)

kako postoji rastanak duše od tela tako postoji i postupak njenog sjedinjenja. kada se desi prvi put to je radjanje a sve nadalje zovimo vaskrsom.

za života različite duše zauzmu različita tela pa učestvuju tako u zajedničkoj zgodi zvanoj životom. nakon smrti duše zauzimaju isti prostor pa ne mogu 3D interagovati izmedju sebe. nalaze se u onome što fizičari zovu eterom ili vakumom. eter ili vakum imaju to svojstvo da više različitih talasa mogu boraviti u njemu istovremeno a da nimalo ne utiču jedno na drugoga. telo je dušama neophodno radi životne priče medju bićima i doprinosa svake duše daljem utrojstvu univerzuma.

u eteru nakon smrti svaka duša proživljava svoj usud. šta će dalje biti zavisi od tog suda.
 
Poslednja izmena:
po nekom mom shvatanju, jedino Tao, nebiće, može biti večno.
možda treba pokušati tome biti sličan.
a pokušava se tako što se ne pokušava?

3377085600_e43a048887_b-1024x768.jpg


:think:
 
po nekom mom shvatanju, jedino Tao, nebiće, može biti večno.
a šta je to nebiće? reč tao ništa ne govori. verovatno ima isto značenje kao i reč nebiće.

vidi ovako. zamisli biće koje se nalazi na planeti udaljenoj 2000 svetlosnih godina od zemlje. to biće ima idealno dobar teleskop pa ga usmeri prema zemlji. nadje grad u maloj aziji i vidi krst a na krstu hrista. u očima tog bića i unjegovoj svesti je naša prošlost
takav je univerzum naš. sve je večno. ali je i sve panta rei. pa se čak i njegovi atomi menjaju.
 
to je zabluda. nedokazana podmetačina obožavaoca kamena mudrosti.

sve što je bilo jeste i danas. neizbrisivo i večno zabeleženo u onome što religija zove "večnaja pamjat".
piše ti lepo, posle prestanka biološke funkcije mozga dalji život nastavlja neorganski deo.



kako postoji rastanak duše od tela tako postoji i postupak njenog sjedinjenja. kada se desi prvi put to je radjanje a sve nadalje zovimo vaskrsom.

za života različite duše zauzmu različita tela pa učestvuju tako u zajedničkoj zgodi zvanoj životom. nakon smrti duše zauzimaju isti prostor pa ne mogu 3D interagovati izmedju sebe. nalaze se u onome što fizičari zovu eterom ili vakumom. eter ili vakum imaju to svojstvo da više različitih talasa mogu boraviti u njemu istovremeno a da nimalo ne utiču jedno na drugoga. telo je dušama neophodno radi životne priče medju bićima i doprinosa svake duše daljem utrojstvu univerzuma.

u eteru nakon smrti svaka duša proživljava svoj usud. šta će dalje biti zavisi od tog suda.

Koliko bespotrebnih stvari, da bi se izbegla cinjenica da nam dusa ne treba da bi funkcionisali i da to sto nazivas dusom nestaje nakon smrti.
 
a šta je to nebiće? reč tao ništa ne govori. verovatno ima isto značenje kao i reč nebiće.

U taoizmu se krajnja stvarnost često karakteriše kao nebiće, koje je osnova sveg bića. Pošto se tao smatra neizrecivim a pošto se sva bića mogu imenovati ili opisati, sledi da neizrecivi tao predstavlja nebiće (wu).

Nebiće nije suprotnost biću, već ono predstavlja prvobitno, neiskvareno biće koje postoji pre pojave svih razlikovanja i mnogostrukosti. Stoga se tao naziva i »neklesani kamen« koji prethodi pojavi svih stvari. Pošto sve stvari proishode iz bića, samo biće mora proisteći iz nekog izvora koji nije biće i koje se, shodno tome, naziva nebićem.
 

Back
Top