Po Kastanedi, koliko sam shvatio, nije čak ni večiti.
...
Iako je Kastaneda neprestano spominjao temu smrti, on je izbegavao da govori o onome što se dešava nakon što osoba umre. Ta činjenica se činila pogodnom prilikom da se istraži njegovo mišljenjeu vezi toga.
“Karlose”, upitao sam ga, “Šta se dešava sa nama kada umremo?”
“To zavisi od okolnosti”, odgovorio je. “Smrt nas sve dodiruje, ali nije ista za svakog. Sve zavisi od enrgetskog nivoa dotične osobe.”
Uveravao me je kako je smrt obične osobe takođe i kraj njenog putovanja, trenutak kada ona vraća Orlu svu svesnost koju je stekla dok je bila živa.
“Ako ne posedujemo ništa drugo osim svoje životne snage da mu ponudimo, mi smo gotovi. Ta vrsta smrti briše svako osećanje osobenosti.”
Upitao sam ga da li je to njegovo lično mišljenje, ili je to deo tradicionalnog znanja vidovnjaka.
Odgovorio je:
“To nije mišljenje; ja sam bio na drugoj strani i znam. Video sam decu i odrasle izgubljene u tom svetu i primetio sam njihove napore da se sete samih sebe. Za one koji rasipaju svoju energiju, smrt izgleda kao prolazni san, san ispunjen mehurovima jako bledih sećanja, a posle toga – ništa.”
“Misliš da kada sanjamo, mi se približavamo situaciji smrti?”
“Ne samo da se njoj približavamo, već smo tamo! Ali pošto je životnost našeg tela nedirnuta, mi se vraćamo. Umiranje je bukvalno san.”
“Vidiš, kada obična osoba sanja, ona nije sposobna da usredsredi svoju pažnju na bilo šta; ona nema ničeg osim svojih nejasnih sećanja, prožetih iskustvom koje je skupila tokom svog života. Ako ta osoba umre, jedina razlika je u tome da se njen san razvlači, i više se nikad neće probuditi. To je san smrti.”
“Smrtno putovanje tu osobu može odvesti u virtuelni svet priviđenja gde će posmatati ostvarenje svojih verovanja, svojih nebesa i ličnih paklova, ali ništa osim toga. Takve vizije vremenom počinju da blede u onoj meri kako slabi podrška sećanja.”
“I, šta se dešava sa dušama onih koji su umrli?”
“Duša ne postoji, ono što postoji je energija. Kada fizičko telo jednom isčezne, jedina stvar koja ostaje je energetska suština koju hrane sećanja.”
“Neke osobe su toliko nesvesne sebe da uglavnom umiru bez znanja o tome. One su poput ljudi sa amnezijom, ljudi kojima je blokirana skupna tačka i više ne mogu da slože sećanja, oni nemaju nikakav kontinuitet, tako da se osećaju zacementirani u zaboravu. Kada umru, ti ljudi se raspadnu skoro momentalno; iskra njihovog života traje uglavnom samo par godina.”
“Međutim, većina ljudi dostigne malo duži period isčezavanja, između stotinu i dve stotine godina. Neko ko je živeo ispunjen ciljevima može da se odupire i pola milenijuma. Taj opseg se još više širi za one koji su kadri da ostvare veze sa masama ljudi; oni mogu da produže svoju svesnost tokom celih milenijuma.”
“Kako su oni došli do toga?”
“Pomoću pažnje svojih sledbenika. Sećanje stvara vezu između živih bića i onih koji su otišli. To objašnjava kako oni ostaju svesni. I to objašnjava zašto je obožavanje istorijslih ličnosti toliko štetno. To je namera onih koji su se u prošlosti mumificirali kako bi sačuvali svoje ime u istoriji. Na podsmeh tome, postoji najveći zločin koji može biti učinjen energiji. Ako ozbiljno želite da kaznite osobu, sahranite je u urni sa pepelom, njena izgubljenost će biti beskrajna.”
“Bez obzira šta je radila ili kako je živela, prosečna osoba nema ni najmanje šanse da produži dalje. Za čarobnjake koji žive suočeni sa večnošću, pet godina ili pet milenijuma su ništa. To je razlog zbog koga kažu da je smrt trenutno raspadanje.”