Ne mogu da zaplačem...

autoexec

Zainteresovan član
Poruka
139
Veliki pozdrav, hteo bih da cujem vase misljenje.
Jako negativne stvari su mi se desile u zivotu ( tragedije, smrti, razvodi, personalne bolesti )... koje mislim da su me napravile jacom osobom psihickom, uopste me nisu slomile.

Poslednji put sam pustio suzu pre 3 godine kada sam se razboleo i nikada vise posle toga, ne jer sam "muskarcina", vec ne mogu da pustim suzu. Voleo bih da se isplacem kao malo dete i pokusavao sam ali nema sanse, samo mogu da se smejem i da izrazavam druge emocije...

Da li je ovo normalno sto ne mogu da pustim suzu?
 
Meni se to desilo pre dosta godina kao posledica terapije. Pila sam antipsihotik rispolept, i sećam se da je bilo nemoguće da pustim suzu i zaplačem. To je jedna nuspojava tog leka kao i izostanak menstruacije kod žena. Srećom, požalila sam se na lek ali tek nakon osam meseci upotrebe. Posle sam prešla na Sizap/Treanu/Onzapin i sve se vratilo u normalu što se emocija tiče, kao i redovnog ciklusa.
 
Veliki pozdrav, hteo bih da cujem vase misljenje.
Jako negativne stvari su mi se desile u zivotu ( tragedije, smrti, razvodi, personalne bolesti )... koje mislim da su me napravile jacom osobom psihickom, uopste me nisu slomile.

Poslednji put sam pustio suzu pre 3 godine kada sam se razboleo i nikada vise posle toga, ne jer sam "muskarcina", vec ne mogu da pustim suzu. Voleo bih da se isplacem kao malo dete i pokusavao sam ali nema sanse, samo mogu da se smejem i da izrazavam druge emocije...

Da li je ovo normalno sto ne mogu da pustim suzu?
U principu, fali ti kajanje. Seti se nkog zla sho si napravio i probaj da se pokajesh za to. To shto si othcvrsnuo je dobro ali plakanje
*u potaji* je dobro za dushu, zato shto tako razvijash *empatiju*.
 
Veliki pozdrav, hteo bih da cujem vase misljenje.
Jako negativne stvari su mi se desile u zivotu ( tragedije, smrti, razvodi, personalne bolesti )... koje mislim da su me napravile jacom osobom psihickom, uopste me nisu slomile.

Poslednji put sam pustio suzu pre 3 godine kada sam se razboleo i nikada vise posle toga, ne jer sam "muskarcina", vec ne mogu da pustim suzu. Voleo bih da se isplacem kao malo dete i pokusavao sam ali nema sanse, samo mogu da se smejem i da izrazavam druge emocije...

Da li je ovo normalno sto ne mogu da pustim suzu?

Дешава се ако немаш разлога. Али ако имаш разлога и мораш да покушаваш па ти не иде, онда и није баш.
 
Ne znam vise ni sam, voleo bih da zaplacem a ne mogu, ne znam da li ovo znaci da sam ocvrsnuo i postao indolentan ili da nesto ovako nije u redu sa mnom. Jednostavno nekada mi dodje momenat ali kao da ga mozak sam prekine i ne mogu da pustim suzu.....

Koliko dugo vi niste plakali?
 
Veliki pozdrav, hteo bih da cujem vase misljenje.
Jako negativne stvari su mi se desile u zivotu ( tragedije, smrti, razvodi, personalne bolesti )... koje mislim da su me napravile jacom osobom psihickom, uopste me nisu slomile.

Poslednji put sam pustio suzu pre 3 godine kada sam se razboleo i nikada vise posle toga, ne jer sam "muskarcina", vec ne mogu da pustim suzu. Voleo bih da se isplacem kao malo dete i pokusavao sam ali nema sanse, samo mogu da se smejem i da izrazavam druge emocije...

Da li je ovo normalno sto ne mogu da pustim suzu?
Jeste normalno,...samo je jako teško.
Ne moraš na silu, jer kad ti se jednom "otvore suzni kanali', spremi se za "potop".Bar kod mene kako izgleda! 😁
 
bas zbog toga i ne mozes da zaplaces...obicno ljudima kojima se skupi vise tragedija ne mogu reci da otupe...vec utrnu iako tu tugu nose u sebi dugo...
kao sto je rekla Manstirka...ne mozes to da silis...niti trebas...kada se emotivno malo zalecis..a to dodje sa vremenom...suze ce same opet krenuti...
meni su trebale godine...
 
Svojevremeno, i baš tako dok sam bila u kasnijem tinejdžerskom, i ranom adolescentnom dobu, moj ćale je forsirao nešto kao:
''Suze su za slabiće!'';
''Krokodilske suze...'',
i brojne još neke ''moralizujuće'' poruke koje bi me sprečile da ''pižim''.
To je na mene uticalo toliko jako da sam nekoliko godina prihvatila šablon da je pustiti suzu sramota i užas. Elem... nije se ticalo samo suza, čak mi je i osmeh postao vrlo ograničen... I ostao je do danas, ali nikad nisam zašla u fazu da kao ovi moji dragi-zaključim da više ništa ne osećam.
To mi je... u najmanju ruku vrlo zanimljivo.
Šta i kako se dešava da osoba dođe do toga da ne pusti suzu jer prosto ne prepoznaje da je to u takvom trenutku normalno, pa čak i poželjno.
 
Veliki pozdrav, hteo bih da cujem vase misljenje.
Jako negativne stvari su mi se desile u zivotu ( tragedije, smrti, razvodi, personalne bolesti )... koje mislim da su me napravile jacom osobom psihickom, uopste me nisu slomile.

Poslednji put sam pustio suzu pre 3 godine kada sam se razboleo i nikada vise posle toga, ne jer sam "muskarcina", vec ne mogu da pustim suzu. Voleo bih da se isplacem kao malo dete i pokusavao sam ali nema sanse, samo mogu da se smejem i da izrazavam druge emocije...

Da li je ovo normalno sto ne mogu da pustim suzu?
21 godinu. Hehe bolje kreni na vreme inace kad bude bilo prilike neces moci. Natezaces se.
 
Док човек осећа да му иде колико толико добро...не треба да брине...
Сви имамо осећања, али их различито испољавамо.
Ако неко не може да заплаче, онда не може...
доћи ће и то...са временом...обично то буде када никога нема у близини...
Али, шта год да буде, НИЈЕ СРАМОТА, шта год нас родитељи или деде и бабе учили.
Једно је 100 одсто...буде човеку лакше...после плакања...
 

Back
Top