Nasmejani ljudi kriju najveće boli

Mislite li da je ova konstancija tačna ili nije? Ako ste možda zapazili kod nekih ljudi ovu pojavu.
P.S. Molim da me ni u kom slučaju ne identifikujete , jer ja se ovde uglavnom "cerekam", tako da uopšte nisam nasmejana. 😁
Tesko krijem emocije. Sve mi se vidi na licu.
A tuga, tuga nekako drustveno nije dobrodosla…Nije cak ni radost. A i bude coveka sram da opterecuje druge, pogotovo nepoznate ljude. Ali ponekad i od njih treba utehu. Bude takav dan.
Volela bih da sam malo jaca.
:)
 
Tesko krijem emocije. Sve mi se vidi na licu.
A tuga, tuga nekako drustveno nije dobrodosla…Nije cak ni radost. A i bude coveka sram da opterecuje druge, pogotovo nepoznate ljude. Ali ponekad i od njih treba utehu. Bude takav dan.
Volela bih da sam malo jaca.
:)
Evo ja ću danas da budem taj nepoznati čovek koji ti šalje utehu. Ako ti je dan i ovako dobar i lep, nema veze, sačuvaj utehu za kasnije, kad ti uteha zatreba; šteta da se baci. :)
 
Evo tek mi je sad svanulo da napisem da sam se jutros skoro pola puta u busu cerio (ne licno drugima, nego u vazduh) i smejao koliko je zivot smesan i retardiran, a svi ko nadrogirani zombiji u busu i van njega naravno, i niko ne **** nikog ni 5%, fazon na primer u busu samo sto se ne pobiju za prostor u sredini, a delovi autobusa sa strane mogu se legitimno nazvati pustinjama. Samo napred u nove pobede stresa i ludila. Ura, stres. Ura, ludilo. U *****. Ako vec niko ne moze da pobedi u ludosti, daj da svi potonemo i ostanemo deo mrtvog mora, hahahahaha
 
Evo tek mi je sad svanulo da napisem da sam se jutros skoro pola puta u busu cerio (ne licno drugima, nego u vazduh) i smejao koliko je zivot smesan i retardiran, a svi ko nadrogirani zombiji u busu i van njega naravno, i niko ne **** nikog ni 5%, fazon na primer u busu samo sto se ne pobiju za prostor u sredini, a delovi autobusa sa strane mogu se legitimno nazvati pustinjama. Samo napred u nove pobede stresa i ludila. Ura, stres. Ura, ludilo. U *****. Ako vec niko ne moze da pobedi u ludosti, daj da svi potonemo i ostanemo deo mrtvog mora, hahahahaha
A vremena su takva...ja idem na posao.....u rane zore..... zanimljiva su to razdoblja, sad su još topla jutra..tek sam se prije par tjedana zapolislio u ta prerana vremena ,čini mi se da će jesen i zima biti teža za razbuđivanje....i razlučivanje....Who is who in this world local and global zoo
 
U nekom intervjuu skoro, nisam sigurna ali tipujem na Branimira Nestorovića, čula sam nešto u fazonu da smo sa nekim životnim stažom svi mi već povređivani, prošli kroz male i velike probleme, pretrpeli gubitke, imamo brige i baš niko ne može da se pohvali da ga je nešto mimoišlo. Razlikuje nas sposobnost da sa time izlazimo (namerno biram ovaj vid glagola, ne da izađemo, nego baš da izlazimo jer to trajno radimo) na kraj, da vodimo funkcionalan i kvalitetan život i da ne dopustimo muci da nas nadvlada i degradira.
Mi smo fizički pokretne ali i duhovno dinamične tvorevine, pa u toku jedne rečenice kroz glavu (bar meni) može da prođe više flešbekova, kako na radosne, tako i na mračne trenutke.
Osmeh ne košta, ima neko isceljujuće dejstvo i što se čovek češće smeši, on se oseća bolje i pribegava mu sve radije. Zvuči mi logično da ljudi koje je život šibao... a sve nas je, pribegavaju osmehu ne da se maskiraju već da time pokažu: ''Ali, gle, još sam tu, i dobro sam, i ima toliko toga još dobrog oko mene!''
Tako je.
Ali osmeh nije prikrivanje vec stvarna sreca zbog prezivljenih stvari...
Ko prezivi teske stvari vise ceni zivot i srecan je sto je ziv.
 

Back
Top