Pozdrav svima! Želim da napišem svoju ispovijest ovdje, a zapravo radi se o porodičnom nasilju. Ja sam žensko dijete u porodici i imam samo još brata nekoliko godina starijeg od mene. Otac me stalno vrijeđa, nazivajući me raznim pogrdnim imenima, obraćajući mi se sa-gusko, glup*čo, tuko, kobi*o, kuč*o, kur*o itd. Uživa da se oživljava nada mnom, da me povređuje, omalovažava, da čini apsolutno sve, ali sve samo da bi mene povrijedio i stalno govori da to radi da bi me povrijedio. Onda viče kako sam bezosjećajna (a nisam, naprotiv-previše sam osjećajna). Obožava da mi naređuje, jer na taj način demonstrira svoju silu nada mnom, pošto na drugim ne može (uostalom kao i sve kukavice). Nekada prije se znao napiti i tada je bio grozan i agresivan, čak me jednom htio nožem izbosti (ali sam Bog me spasio). Vukao me za nos i turao prst u nos, čak je i krv krenula. Ni jedan praznik (Božić, Vaskrs, slava) nije prošao, a da se nije iživljavao psihički nada mnom. Jednom me čak ošamario na Badnji dan. Majku ništa ne zanima (otac ni nju ne podnosi), ali je barem ostavi onako na miru. Ja sam, bukvalno, sluga u kući. Sve ja moram. Kriva sam za sve i za šta nisam, jesam. Dežurni krivac. Nikada nisam izlazila. Nikada ni s kim se družila. Samo kuća i škola. Sina (mog brata) voli i on je njegov ponos. Često puta razmišljam da se ubijem, ali ne mogu, jer sam ja vjernik. A zaista stalno razmišljam o tome, pogotovo od kada se desio jedan takav slučaj i to iz istih razloga, najvjerovatnije (i od tada stalno razmišljam o tome, jer me duša boli za tom osobom, kao ni za kim do sada). Zaista poželim da sebi isiječem vene i da zaspim, pa neka onda žale ili neka se vesele. Baš me briga. Dok sve moje vršnjakinje izlaze, zaposle se, imaju momke, udaju se-ja ništa. Tužno je to i boli. Ali eto, vjerujem u Boga samo još i one dobre, iskrene ljude! Pišite ljudi-da li imate slična iskustva!?