Nasilje u porodici

Lena74

Početnik
Poruka
5
Pozdrav svima! Želim da napišem svoju ispovijest ovdje, a zapravo radi se o porodičnom nasilju. Ja sam žensko dijete u porodici i imam samo još brata nekoliko godina starijeg od mene. Otac me stalno vrijeđa, nazivajući me raznim pogrdnim imenima, obraćajući mi se sa-gusko, glup*čo, tuko, kobi*o, kuč*o, kur*o itd. Uživa da se oživljava nada mnom, da me povređuje, omalovažava, da čini apsolutno sve, ali sve samo da bi mene povrijedio i stalno govori da to radi da bi me povrijedio. Onda viče kako sam bezosjećajna (a nisam, naprotiv-previše sam osjećajna). Obožava da mi naređuje, jer na taj način demonstrira svoju silu nada mnom, pošto na drugim ne može (uostalom kao i sve kukavice). Nekada prije se znao napiti i tada je bio grozan i agresivan, čak me jednom htio nožem izbosti (ali sam Bog me spasio). Vukao me za nos i turao prst u nos, čak je i krv krenula. Ni jedan praznik (Božić, Vaskrs, slava) nije prošao, a da se nije iživljavao psihički nada mnom. Jednom me čak ošamario na Badnji dan. Majku ništa ne zanima (otac ni nju ne podnosi), ali je barem ostavi onako na miru. Ja sam, bukvalno, sluga u kući. Sve ja moram. Kriva sam za sve i za šta nisam, jesam. Dežurni krivac. Nikada nisam izlazila. Nikada ni s kim se družila. Samo kuća i škola. Sina (mog brata) voli i on je njegov ponos. Često puta razmišljam da se ubijem, ali ne mogu, jer sam ja vjernik. A zaista stalno razmišljam o tome, pogotovo od kada se desio jedan takav slučaj i to iz istih razloga, najvjerovatnije (i od tada stalno razmišljam o tome, jer me duša boli za tom osobom, kao ni za kim do sada). Zaista poželim da sebi isiječem vene i da zaspim, pa neka onda žale ili neka se vesele. Baš me briga. Dok sve moje vršnjakinje izlaze, zaposle se, imaju momke, udaju se-ja ništa. Tužno je to i boli. Ali eto, vjerujem u Boga samo još i one dobre, iskrene ljude! Pišite ljudi-da li imate slična iskustva!?
 
Pozdrav svima! Želim da napišem svoju ispovijest ovdje, a zapravo radi se o porodičnom nasilju. Ja sam žensko dijete u porodici i imam samo još brata nekoliko godina starijeg od mene. Otac me stalno vrijeđa, nazivajući me raznim pogrdnim imenima, obraćajući mi se sa-gusko, glup*čo, tuko, kobi*o, kuč*o, kur*o itd. Uživa da se oživljava nada mnom, da me povređuje, omalovažava, da čini apsolutno sve, ali sve samo da bi mene povrijedio i stalno govori da to radi da bi me povrijedio. Onda viče kako sam bezosjećajna (a nisam, naprotiv-previše sam osjećajna). Obožava da mi naređuje, jer na taj način demonstrira svoju silu nada mnom, pošto na drugim ne može (uostalom kao i sve kukavice). Nekada prije se znao napiti i tada je bio grozan i agresivan, čak me jednom htio nožem izbosti (ali sam Bog me spasio). Vukao me za nos i turao prst u nos, čak je i krv krenula. Ni jedan praznik (Božić, Vaskrs, slava) nije prošao, a da se nije iživljavao psihički nada mnom. Jednom me čak ošamario na Badnji dan. Majku ništa ne zanima (otac ni nju ne podnosi), ali je barem ostavi onako na miru. Ja sam, bukvalno, sluga u kući. Sve ja moram. Kriva sam za sve i za šta nisam, jesam. Dežurni krivac. Nikada nisam izlazila. Nikada ni s kim se družila. Samo kuća i škola. Sina (mog brata) voli i on je njegov ponos. Često puta razmišljam da se ubijem, ali ne mogu, jer sam ja vjernik. A zaista stalno razmišljam o tome, pogotovo od kada se desio jedan takav slučaj i to iz istih razloga, najvjerovatnije (i od tada stalno razmišljam o tome, jer me duša boli za tom osobom, kao ni za kim do sada). Zaista poželim da sebi isiječem vene i da zaspim, pa neka onda žale ili neka se vesele. Baš me briga. Dok sve moje vršnjakinje izlaze, zaposle se, imaju momke, udaju se-ja ništa. Tužno je to i boli. Ali eto, vjerujem u Boga samo još i one dobre, iskrene ljude! Pišite ljudi-da li imate slična iskustva!?

Koliko imaš godina?
 

Samsonight je svašta proživela...
Boleštine iz porodice, dreku, histeriju, užasne međuljudske odnose gde se niko ni sa kim ne slaže;
Treba razumeti svakog, svakom se naći.
Ti, sa tvojih 20 godina time još ne treba da se baviš. Ti si na putu tek samo sebe da otkriješ. Suludo zvuči, ali u trenutku ako osetiš da nemaš više kud, seti se da ti je jedna Samsonight na Forumu rekla da imaš mesto za preživljavanje, tu sam. Imam mesta za tebe. Tu sam, svim bićem.
Zaista-nikad nemoj da se osetiš bez mesta na koje možeš da pobegneš. Nisam neka marka, ali tu sam.
 
Samsonight je svašta proživela...
Boleštine iz porodice, dreku, histeriju, užasne međuljudske odnose gde se niko ni sa kim ne slaže;
Treba razumeti svakog, svakom se naći.
Ti, sa tvojih 20 godina time još ne treba da se baviš. Ti si na putu tek samo sebe da otkriješ. Suludo zvuči, ali u trenutku ako osetiš da nemaš više kud, seti se da ti je jedna Samsonight na Forumu rekla da imaš mesto za preživljavanje, tu sam. Imam mesta za tebe. Tu sam, svim bićem.
Zaista-nikad nemoj da se osetiš bez mesta na koje možeš da pobegneš. Nisam neka marka, ali tu sam.
Hvala! Znam da ima divnih ljudi, onih koji razumiju i žele da pomognu. Sve najbolje želim!!!
 
Bolesna sredina je u svakom slučaju sredina iz koje se treba na svaki način izvući. Tamo gde te vređaju, omalovažavaju i ismejavaju ti se... Tamo definitivno treba nestati. Ima vremena da se vratimo i nastupimo kao član porodice, ali treba pobeći od okruženja gde smo ništavni.
 
Znam primer devojke koja je izašla iz kuće sa 17 godina. Napustila je školu,
počela da radi, našla cimerke. Sama je odlučivala kada će i koliko sa svojima
da bude u kontaktu. Sada živi sa jednim mladićem koji joj je dao priliku da
da otkaz i završi školovanje, kako bi imala više izbora u poslovima.
Jaka, samostalna, oslonjena na sebe, pa joj je malo i neprijatno u toj vezi
dobrom da se prepusti, ali ništa joj ne fali. Nije žrtva.
 

Back
Top