NAPAD PANIKE I PANIČNI POREMEĆAJ

Prvi put sam ovde. Učlanila sam se samo zbog problema koji imam i s kojim se borim već treću godinu. Nekontrolisani strah od smrti i od samoće. Pijem ksalol već dve godine i ne pomaže mi. Od skoro imam i napade besa koji traju 10-15 minuta i prođu. Ponekad naiđe period kada pomislim da sam dobro i da sam izlečena a onda se sve iznova ponavlja. Razmišljam da potražim pomoć i podvrgnem se biheviornoj terapiji jer počinjem da verujem da svi ovi lekovi koliko pomažu trenutno, toliko na duže staze odmažu. Imam tek 21 godinu. Teram ljude od sebe i retko ko me može razumeti. Nemam koncentraciju ni za šta, čak toliko da vam jedva i ovo pišem. Imam potrebu da sa nekim podelim i svoja iskustva, posle današnjeg dana kada sam mislila da zaista umirem. Vrtoglavice, tahikardije, gušenja, bes, strah, nesanice, sastavni su deo mog života.
Draga Pipina, čula sam da su ljudi prolazili kroz staklo i koje su obuzimale suicidne misli zbog nemoći i strahova koje su osećali.. Ponekad i kod ponekoga dođe trenutak kada više nemaju snage za dalje. Učine glupost a posle nema nazad.
 
cao :)
ja sam anksiozna. tj. to sam bar zakljucila nakon svih simptoma i svega sto mi se desava.
nakon prvog maja, koji slavimo sa drustvom u prirodi, nisam spavala 48 sati. umorna i iscrpljena nisam htea da legnem, nego sma i dalje bila u drustvu, uvece oko 11 sati sam gledajuci slike dozivela neki cudan, nazovimo ga, napad, nisam mogla da progutam pljuvacku ili je tacnije nije ni bilo. uplasila sam se da cu umreti i da ce mi pozliti.
nakon toga svakim danom je pocelo sve vece strahovanje. pocela sma da se plasim smrti. kao devojka koja je non stop izlazila, pila, pusila, uzivala sa drustvom u ispijanju kafi i zezanju, ja sam prestala da obavljam te neke svoje aktivnosti. plasim se da izadjem napolje jer se bojim da cu pasti u nesvest. najvise mi odgovara kada lezim i gledma tv. kada legnem da spavam u datom momentu imam osecaj da prestajem da disem pa otvaram oci i uzimam vazduh. svesna sam da sam zdrava i da nemam nikakvu bolest, i odredjeni period se osecam super kada me to saznanje preplavi, ali onda krece opet strah od svega. sta ako me udare kola, ako padne tavanica na mene, ako me udari struja, ako mi se zavrti u glavi. postala sma introvertnija, sto je u neku ruku dobro u neku lose. bila sma isuvise drustvena. volela da se druzim idem u grad, zabavljam. odjednom je sve to prestalo. kupila sma kapsule kantariona koje mi zaista pomognu i pomogle su mi. pocela sam da se krecem ako pre u jednom periodu, ali je opet pocelo. i prodje i pocne i tako iznova.
jedinica sam i preterano dobra, svi su me koristili i svima sam bila samo pomocni tocak, a kad mi je neko trebao nije bio tu.
osecam se lose jer ne mogu van cetiri zida. ustvari, mogu, nateram sebe, pa uz svu muku sednem na bicikli i odem do dede i babe , do drugarice, i onda sedim pola sata, sat i merim vreme samo kad cu krenuti kuci.. sto pre da se nadjem u toj nekoj bezbednoj zoni. prestala sam i da pusim i da pijem alkohol, i da konzumiram kafu. sve.plasim se da ne poludim kad me obuzme taj napad panike, a onda kad prodje, postajem svesna d aje to samo iz moje glave konstruisano i da ukoliko budem mislila drugacije, bice drugacije. ali nece da mi odu te lose misli iz glave. ako ima nekoga ko je imao ovo slicno, neka mi se javi, znacilo bi mi.
 
cao :)
ja sam anksiozna. tj. to sam bar zakljucila nakon svih simptoma i svega sto mi se desava.
nakon prvog maja, koji slavimo sa drustvom u prirodi, nisam spavala 48 sati. umorna i iscrpljena nisam htea da legnem, nego sma i dalje bila u drustvu, uvece oko 11 sati sam gledajuci slike dozivela neki cudan, nazovimo ga, napad, nisam mogla da progutam pljuvacku ili je tacnije nije ni bilo. uplasila sam se da cu umreti i da ce mi pozliti.
nakon toga svakim danom je pocelo sve vece strahovanje. pocela sma da se plasim smrti. kao devojka koja je non stop izlazila, pila, pusila, uzivala sa drustvom u ispijanju kafi i zezanju, ja sam prestala da obavljam te neke svoje aktivnosti. plasim se da izadjem napolje jer se bojim da cu pasti u nesvest. najvise mi odgovara kada lezim i gledma tv. kada legnem da spavam u datom momentu imam osecaj da prestajem da disem pa otvaram oci i uzimam vazduh. svesna sam da sam zdrava i da nemam nikakvu bolest, i odredjeni period se osecam super kada me to saznanje preplavi, ali onda krece opet strah od svega. sta ako me udare kola, ako padne tavanica na mene, ako me udari struja, ako mi se zavrti u glavi. postala sma introvertnija, sto je u neku ruku dobro u neku lose. bila sma isuvise drustvena. volela da se druzim idem u grad, zabavljam. odjednom je sve to prestalo. kupila sma kapsule kantariona koje mi zaista pomognu i pomogle su mi. pocela sam da se krecem ako pre u jednom periodu, ali je opet pocelo. i prodje i pocne i tako iznova.
jedinica sam i preterano dobra, svi su me koristili i svima sam bila samo pomocni tocak, a kad mi je neko trebao nije bio tu.
osecam se lose jer ne mogu van cetiri zida. ustvari, mogu, nateram sebe, pa uz svu muku sednem na bicikli i odem do dede i babe , do drugarice, i onda sedim pola sata, sat i merim vreme samo kad cu krenuti kuci.. sto pre da se nadjem u toj nekoj bezbednoj zoni. prestala sam i da pusim i da pijem alkohol, i da konzumiram kafu. sve.plasim se da ne poludim kad me obuzme taj napad panike, a onda kad prodje, postajem svesna d aje to samo iz moje glave konstruisano i da ukoliko budem mislila drugacije, bice drugacije. ali nece da mi odu te lose misli iz glave. ako ima nekoga ko je imao ovo slicno, neka mi se javi, znacilo bi mi.

Jako si emotivna osoba i verovatno si dugo pod nekim stresom te telo pocinje da se "buni" zbog tolike napetosti..Sve je stres i ta pitanja "hocu li pasti ,da li dsem, da li mi kuca srce....itd. moras kod psihijatra da se lepo ispraznis emotivno da te saslusa i nauci te da kontrolises svoje misli a mozda i neki lek ukljuci i vremenom bice bolje!
 
sve isto imam kao i ti. i imam zelju samo da vratim onaj svoj stari zivot, jer je ovo stanje u kom se i ti i ja nalazimo, a u tim smo godinama ( godinu sam mladja od tebe), jako tesko. eto imas s akim da pricas posto sve sto imas ti imam i ja.:dash:

Slusaj, tvoj problem je nastao sa bioloske tacke gledista.....tako nastaje veliki broj slucajeva panicnih napada i uopste poremecaja anksioznosti, posebno kod zena.
Znaci, nije krivo "Frojdovsko lose detinjstvo" niti odrejdeni stresori na poslu, emotivni sok - smrt bliske osobe itd.... Ti si klasican primer osobe koja je ispitivala granice svoje izdrzljivosti tela, pusila pila alkohol, kafe, nespavala, i onda kada je dosao danak po svoje, ti si se previse uplasila sto je automatski pokrenulo veliki strah....NAJJACI STRAH KOJI LJUDSKO BICE MOZE OSECATI - STRAH OD SMRTI.
A to je meka za razvijanje panicnih napada.

Ali da te utesim, da ti kazem da je najgora "slobodno lebdeca anksioznost". To je stanje kada si anksiozna a ne znas ni sama zasto, kako, i kada. Nemas objekat koga se plasis, niti situacije socijalne, prostorne itd... Isto tako ne znas kada ce te zadesiti panicni napad, jer nije vezan za nesto odredjeno.....To je nesto najgore sto postoji.

Kod tebe je sve vezano sa zdravljem tj strahom za tvoj zivot. Znaci i sama ces primetiti - kada razmisljas negativno o tome stopa anksioznosti ce se povecavati sve dotle dok ne izazove panicni napad. A onda krece strah od ponovnog panicnog napada, jer to ljudi oznacavaju sa osecajem umiranja i tako pocne da se okrece jedan zatvoreni krug.

Ono sto ti mogu reci je da ne pokusavas da sprecis to, niti se bojati od toga - jer se tako ta reakcija jaca i postaje ucestalija pustoseci tvoj socijalni zivot.

Ovde je greska u razmisljanju - osoba se plasi da ce umreti, plasi se da ce pasti negde i da nece biti nikog da joj pomogne ili pak da ce pasti i da ce se u masi ljudi osramotiti - i daljim ucenjem kroz ova ponasanja osoba razvija i agorafobiju - fobiju od javnih mesta na kome ima puno ljudi, na mestima na kojima misli da ce biti osramocena ili da joj nece biti pruzne apomoc, ili pak od mesta sa kojih nece moci da pobegne i da dodje na "mesto na kome se oseca zasticeno i bezbeno".

Ono na cemu treba da se bazira tovja psihoterapija je jacanje licnosti u pogledu:
Prihvatanja sebe takvom kakva si,
Odraditi puno laboratorijskih testova kako bi iskljucili neke stvarne prave fizicke simptome neke teze ili lakse bolesti
Voditi zdrav i uredan zivot ( hrana, san i fizicka aktivnost, izbegavanje konflikata, napetosti, svadje, prevelike tuge ili prevelike radosti, ) zbog kojeg je sve ovo i otpocelo.

Raditi na tome da se prihvati da smo svi SMRTNA BICA i da niko nije siguran! Neko mzoe izaci napolje i da ga udari kamion i da zavrsi....A neko mzoe pobediti rak i ziveti jos 50 godina npr.... Sta bi bilo kada bi svi razmisljali negativno? Znaci moras koliko god ti zvuci ludo, moras prihvatiti neke mogucnosti i da se NE PLASIS NJIH!

Evo posto sam ja npr nekada trenirao borilacke vestine, a sada samo rekreativno (zdrav zivot :) ) itiracu Brus Lija koji je rekao jednu mudrost - Tek kad u borbi prihvatis mogucnost da umres kao nesto sto se moze desiti i ne plasis se toga - tek tada si psihicki spreman za borbu. Ako pak neko strepi od toga i plasi se, ne prihvata tu mogucnost - nikada nece biti borac od njega.

Tako i ti - Kazi sebi - jao gusim se, davim se, jao umrecu aaaaaaaa..... Kazi - pa sta...Lupaj gluposti tipa - Ako mi je sudjeno sudjeno mi je ne mogu to promeniti (ne verujem u sudbinu, ali ovo je dobro jer uzdize hrabrost i jaca licnost) , Kazi pa i da mi se nesto desi, medicina je jako napredovala, naci ce me neko i oporavice me u bolnici, lekari danas cine cuda.....

Budi borac, kazi - hajde da vidim hajde neka mi se desi nesto - nosicu se u kostac sa time ja! Nemoj da se plasis napada, bolesti ili tako toga...... nemoj da zavaravas sebe - moras da znas da je to mucan, grozan i napet osecaj, strahuj slobodno, ali se NE DAJ! nemojd a se plasis vise nego sto treba....nemojd a te boli vise nego sto boli zapravo.....

Tj hocu da ti kazem ako vec moras da istrpis fizicki, ne moras i psihicki!!!!!!!

E sad organizam je takav - ti verovatno vise nemas te fizicke simptome, ali ostali su psihicki!

Evo bas sam skoro odgovarao liku ovde na krsti koji ej hipohondrik, ispipava sebi na vratu zlezde i trazi 'djavola" ! Ako tako nastavi na pragu je od iste teskobe kao ti - poremecaja anksioznosti zbog tog bioloskog faktora, kao i napada panike, pa se veze i agorafobija i 300 cuda. Samo se ceka splet okolnosti - veliki stres, zamor , umor, nespavanje, neki emotivni sok - i da se seti - jao zlezde, ajo ko zna od cega bolujem - I NEUROTSKI POREMECAJ LICNOSTI MZOE DA POCNE!

eto za sada ovoliko, nastavicu da pisem, ako nesto imas da pitas pitaj, a sto vise das informacija o sebi i o svom osecaju koji prozivljavas, bice nam lakse da ti pomognemo, bar ja koji dobro poznajem tu materiju.


Zapamti - glavno oruzje ti je - da se ne plasis smrti ili onesvescivanja - ironija je zapravo da se ljudi najvise plase da ce izgubiti svest i da ce se onesvestiti - a bas to nece jer u tim situacijama njima kuca srce "300 na sat" i duboko disu - znaci nema sanse fizicki u takvom stanju da se neko onesvesti haha ! Dobra fora zar ne? Tako ocigledna ali ljudi ne kontaju. "jedino" sto treba da se uradi je da se izdrzi cela nelagodnost i da se covek ne opterecuje zbog nje.....Kada se izdrzi tako odredjeni broj puta a kada joj mi ne pridajemo znacaj, ona ce isceznuti, jer upravo se tako i formirala - emocionalnim uslovljavanjem! Mi smo hranili neke reakcije organizma svojim strahom i oni su narasli.....
 
cao :)
ja sam anksiozna. tj. to sam bar zakljucila nakon svih simptoma i svega sto mi se desava.
nakon prvog maja, koji slavimo sa drustvom u prirodi, nisam spavala 48 sati. umorna i iscrpljena nisam htea da legnem, nego sma i dalje bila u drustvu, uvece oko 11 sati sam gledajuci slike dozivela neki cudan, nazovimo ga, napad, nisam mogla da progutam pljuvacku ili je tacnije nije ni bilo. uplasila sam se da cu umreti i da ce mi pozliti.
nakon toga svakim danom je pocelo sve vece strahovanje. pocela sma da se plasim smrti. kao devojka koja je non stop izlazila, pila, pusila, uzivala sa drustvom u ispijanju kafi i zezanju, ja sam prestala da obavljam te neke svoje aktivnosti. plasim se da izadjem napolje jer se bojim da cu pasti u nesvest. najvise mi odgovara kada lezim i gledma tv. kada legnem da spavam u datom momentu imam osecaj da prestajem da disem pa otvaram oci i uzimam vazduh. svesna sam da sam zdrava i da nemam nikakvu bolest, i odredjeni period se osecam super kada me to saznanje preplavi, ali onda krece opet strah od svega. sta ako me udare kola, ako padne tavanica na mene, ako me udari struja, ako mi se zavrti u glavi. postala sma introvertnija, sto je u neku ruku dobro u neku lose. bila sma isuvise drustvena. volela da se druzim idem u grad, zabavljam. odjednom je sve to prestalo. kupila sma kapsule kantariona koje mi zaista pomognu i pomogle su mi. pocela sam da se krecem ako pre u jednom periodu, ali je opet pocelo. i prodje i pocne i tako iznova.
jedinica sam i preterano dobra, svi su me koristili i svima sam bila samo pomocni tocak, a kad mi je neko trebao nije bio tu.
osecam se lose jer ne mogu van cetiri zida. ustvari, mogu, nateram sebe, pa uz svu muku sednem na bicikli i odem do dede i babe , do drugarice, i onda sedim pola sata, sat i merim vreme samo kad cu krenuti kuci.. sto pre da se nadjem u toj nekoj bezbednoj zoni. prestala sam i da pusim i da pijem alkohol, i da konzumiram kafu. sve.plasim se da ne poludim kad me obuzme taj napad panike, a onda kad prodje, postajem svesna d aje to samo iz moje glave konstruisano i da ukoliko budem mislila drugacije, bice drugacije. ali nece da mi odu te lose misli iz glave. ako ima nekoga ko je imao ovo slicno, neka mi se javi, znacilo bi mi.

Imam identične simptome kao i ti! Počelo je tako što sam sam umislila da mi srce ne kuca i pala u nesvest... Od tada se plašim smrti i svaki dan po 20 puta izgovorim "pašću u nesvest". Imam vrtoglavice i gušim se. Ja nisam prestala da pušim.
 
ima li te na fejsu ili negde? volela bih da skroz steknes nesto o meni. da znam bar ko mi pomaze.
bila sam drugacija pre, i stvarno sam izlazila od ranih dana, sve do tad kad sam dozivela ta nazovimo ga napad...
na primer, kao neko ko je izlazio i pio i druzio se i stalno gledao da ide negde, da se provede, zabavi, da mu ne bude dosadno, ja sad sedim kod kuce i plasim se izaci napolje.. sve je pocelo upravo tom agorafobijom. prvo taj nazovimo ga napad, kad sam osetila neki nedostatak pljuvacke i slicno, pa potom strah od ulice.. pre sam znala da sedim nekoliko sati i pricam, a sad kad odem kod drugarice, ili koga god, ja samo gledam, aha ajde sat vremena si tu, jos sat vremena izdrzi, ajde, mozes ti to.. i gledma uvek da se izvucem i odem kuci, gde se osecam najbezbednije, ali samo ukoliko u kuci nisam sama.. nisam izasla u grad 4 meseca, i onda sma bila pozvana na rodjendan, i otisla sam.. imala sam frku opasnu, ali sam je nekako prebrodila.. i razbila taj led.. otisla , bila na rodjendanu , zatim sa drustvom otisla u grad i tamo takodje merila vreme, kako bih dosla do termina kad bih rekla mhm, e super, izgurala si, ajmo kuci. i proslo je dve nedelje.. u toku dve nedelje i izlazila sam da prosetam, i isla do drugarica, onda opet me uhvati to da sedim kuci i mislim da mi se vrti u glavi, da me zeza ravnoteza i slicno... i onda opet pozelim da izadjem, imam zelju, pustim sebi muziku kuci i kad dodje vece polako me hvata strah.. i juce sam izasla, i igrala , opet donekle analizirala sebe, ali sma izdrzala...
i ceo dan sam raspolozena upravo zbog toga sto sam izdrzala i sto sam uspela.. i onda mama i tata krenu kod prijatelja i mene opet uhvati frka.. valjda se kraj njih osecma najbezbednije..
kada sam u stanju manjeg straha, shvatam da je ovo besmisleno i da nemam razloga za strahom, ali kad me uhvati to sve, ja se uplasim i tu dodje do manjka realnog i racionalnog razmisljanja...
imala sam neprijatna iskustva sto se prijatelja tice...
dajem uvek sve od sebe, maksimum... sve uradim za nekog i onda me taj neko sutne.. i to mi se desavalo od osnovne skole... uvek sam se osecala viskom.. a po procen i drugih a i mene same sam mnogo bolji covek od tih sto su mene iskoristili a zatim odbacili...
pijem kantarion koji me umiri.. ali sam cesto agresivna.. neraspolozena ponekad.. i istresem se na nekome ko to ne zasluzuje...
plasim se , kad me sve to spopadne, napad panike ,agorafobija i anskioznost, da cu poludeti, umreti... jako puno ljudi koje znam je umrlo od najgorih bolesti, malo malo pa cujem umro od ne znam cega.. i plasim se onda jos vise... nisam bas klasicni hipohondar, jer moj najveci strah nije bas ni smrt, nego vise to kako da izadjem napolje, kako da se uklopim u drustvo a da ne mislim da mi je lose i da se gusim i da cu se srusiti...
najcesce mi prija razgovor.. koliko nekad cutim, toliko bih nekad pricala i pricala i pricala..
imam 19 godina i krivo mi je sto u donekle najlepsim godinama mene to spopada...
uvek sam za nekim paitla, bi oto decko, drugarica, drug.. dobre osobe sam, s ubedjenjem da su losi , gurala od sebe, a sa losima provodila vreme.. i sad sam usamljena, iako ima naravno drustva i ljudi dosta koji ce biti tu...
volela bih samo da ovo nestane.. da normalno koracam ulicom, svesna da sam zdrava, prava, da volim sebe i da se divim svom svakom danu...
primetila sma da kad se zaljubim ili kad mi se neko dopadne, d a bolje funkcionisem... jedinica sam i kapiram da mi je uvek neko potreban..
 
jesi i ti osoba koja je imala nesto od ovoga? ja nekada analiziram sebe sa tog bioloskog aspekta, tipa da mi pulsira glava, mislim imacu mozdani udar, a nekad mi je osnovni strah da izadjem napolje.. od toga je i pcoelo.. pozlilo mi je nakon 48 sati nespavanja, i onda sma sutradan imala strah da izadjem napolje jer sam imala utisak da ce mi pozliti kao i to vece... toliko toga mi prolazi sad kroz glavu svasta bih pisala...
zapravo je pcoelo sa tim strahom od straha.. da pocnem da placem i da osecma nelagodnost ni zbog cega, nije bilo adekvatnog razloga... onda sam naisla na jednu sliku na internetu, videces ukoliko nekada postanemo prijatelji, gde je tacn ooslikana srz problema, to je da ljudi sa puno mozga izgledaju puno mrzovoljnije od ljudi bez mozga.. misaona bica upravo i imaju ovo sto imam ja.. i to sam i procitala i cula svugde... isla sam kod psigologa, gestaltiste i prijalo mi je, iako su i posle toga lebdele negativne misli... hocu da se osecam lepo... da naucim da izbegnem konflikte, svadje, da ne mislim da sam uvek u pravu, da ne maltretiram ljude oko sebe, koji ne zasluzuju..
 
Pa pisi slobodno sve sto te muci.... Ima na pdf psihologija, tamo puno pisem, temu olaksajte sebi problem, tako nesto , otvorio sam bas da se ljudi "prazne" i izbacuju iz sebe sve lose , da ne bi cuvali u sebi to.

Nisam nista imao od toga, ali sam diplomirao tu nauku pa znam :mrgreen:

Tako da zanimljivo mi je da citam i proucavam tudja iskustva, slobodno pisi sve sto hoces.... :cool:
 
p.s. Pa da, kao sto sam i mislio, ti si posle razvila tzv anticipatorni strah, tj strah od ponovnog dozvljavanja straha .... . . .

p.s. 2 Opisi te negativne misli, i reci mi da li mozes da ih kontrolises, ili su van tvoje kontrole?

p.s. evo slicnog lika koji je imao isti problem, samo njemu je dijabetes izazvao agorafobiju, jer je na nekim mestima padao u komu javno i eto sta ti je UCENJE! I strahovi se uce.

http://forum.krstarica.com/showthread.php/63900-Fobija-ili-sta?p=1186925&viewfull=1
 
Poslednja izmena:
pa pazi, veoma sam razumna i kapiram da je ovo sve iz moje glave i da se nista ne desava zato sto bolujem od najgore bolesti, ali kad me obuzme taj osecja, nemam mi nikakve reci koje mogu pomoci... i znaci mi da budem u krugu ljudi koje najvise poznajem, roditelja, sestre, nekih bliskih prijatelja... a prvi napad panike bio je kada sma sedela sa svojim roditeljima, i odjednom pocela da osecma neku nelagodnost, da mi u grudima ocne ono kao kad iscekujes neki strah, neku bombu, recimo. i onda sma pocela da placem i plakala i plakala i oni su me pitali sta mi je, ja nisam znala da odgovorim i oni su mislili da se zezam sa njima, pa su se potom uplasili da me je neko dirao, sto nije... drago mi je so se nisu oni prepustili osecaju da sam ja bolesna ili da sam luda, pa me tako reci ne fermaju i time su mi pomogli, kada me neko pita kako si, jesi dobro, jel ti bolje, odmah zapocinje isto stanje.. nekad mi se ucini da mi se zapsuavaju usi, i da sam nemocna.. ali je to prestalo.. sad samo imam neki strah od toga kako cu nesto uraditi, kako cu hodati po ulici, hoce me zanositi, hocu pasti...
opet ponavljam u mom gradu jako puno bliskih a i ljdui koji su mladi je umrlo od najstrasnijih bolesti, jedan decko cak i u pozaru u Novom Sadu i prosto posle tkao nemilih dogadjaja i jos plus na moje stanje, pocela sam da razmisljam kakva li ce to moaj sudbina biti.. iako sma svesna da niko na nju ne moze da utice...prva dva puta nisam mogla da kontrolisem, tresla sam se i plakala, a tri meseca vec ih imam i umem da kazem ajde napadni me , ugusi me, padni u nsvest.. a nekad smao pustim da se bojim 10 minuta dok ne prodje...
jedina zelja mi je da se krecem kao pre. ali s tim da necu pusiti , piti, izlaziti toliko, nego prosto da se radujem zivotu i ne mislim jao sta ce biti sad kad izadjem ili sta ce biti kad izadjem za deset dana...
kako da se osolobodim? pijem kantarion, kao sto rekoh, koji mi pomogne... necu da pijem lekove...
i verovatno mi znaci dosta sto sam prestala da pusim odmah nakon prvog napada...ni dim uzela nisam...
drago mi je da imam sa kim pricati...
iz KIkinde sam i tu ljudi u svojoj kuci kriju stvari jedni od drugih, tako da i imaju nesto slicno meni, ne bi niko seo i porazgovarao, jer ovo garantujem smatraju strahotom...
ja sam takva da cu o svojim problemima pricati i nije mi problem da otkrijem ko sam...
lakse mi je kad pricam o ovome...
nekako se posle toga osecam cistije...
samo zelim da znam KAKO dase osolobodim straha od izalska napolje, kako da se opustim u drustvu i ne mislim da ce mi biti lose, sad sutra li za osam dana...
hvala ti puno, znaci mi ovo
 
procitah ono za dijabeticara,... eto, on ima jasan razlog toga sto je agorafobican ili anksiozan..
ja sma sama svoje simptome istrazila.. u to vreme sam ucila psihologiju za prijemni, a i citala sma na internetu, trazila i zakljucila d asma anksiozna i agorafobicna...
nemam razlog zbog kojeg bih bila sve to, osim talozenja nekih negativnih osecanja i nezadovoljstva
 
Samo polako, korak po korak... To je kod tebe nastalo kao proizvod dugotrajnog loseg zivota + eto neka traumatska iskustva ljudi koji su umrli na ovaj ili onaj nacin, pa ne mozemo ocekivati ni da lako prodje.

Nemoj da iscekujes to "kad ce, kad ce" tomzoe da pogorsa stanje....Pusti neka samo ide, a kada dodje bolje docice.... Trebas da se boris protiv toga, ali ne u smislu kao kada se inatis protiv nekog pa sad hoces za inat ti njemu da pokazes koliko si jaka itd....To moze samo da ti izazove depresiju i da se rastuzis u sebe, da ti padne samopouzdanje.

Moras se boriti "na kvarno" ono kao "zavadi pa vladaj" tehnikama. Ovaj poremecaj u misljenju ti je takav protivnik. Kao pustas ga i prihvatas ga takav kakav je, ali se u isto vreme boris a "on ne zna to "
:-D

Ali vidis, nije to samo cist panicni napad sa agorafobijom....Zanimljivo mi je to tvoje plakanje - to ukazuje i na pocetni proces depresije. E sad da lisu ucestali napadi panike prouzrokovali depresiju jer se covek tada oseca opustoseno, ili je pak depresija dugotrajnija dovela napad panike i fobiju, to ne znam.... Da si otisla kod psihijatra verovatno bi ti dao neke antidepresive.

Jer panicni napadi i depresija su "2 rodjena brata" :-D Javljaju se u vecini slucajeva zajedno.

Kako bar da otklonis depresiju u ranom stadijumu - to bar mozes, ako ne mozes birati kada ce poceti napad i zavrsiti se - RAZMISLJAJ POZITIVNO, I BUDI SRECNA KOLIKO GOD TO LUDO ZVUCALO. Ja znam da je prirodni osecaj da se covek oseca lose kada ima neki neurotski problem, ali moras to silom raditi da bi drzala depresiju pod kontrolom.

Moras mnogo zdravo ziveti i jesti veoma dobro, ako sportista (poseti moj pdf bodibilding ovde na krsti na pdf sport) da uredno spavas i fizicka aktivnost (dobro bi bilo da krenes neki aerobik, teretana tako to, proslo je leto mogla si da trcis u prirodi do sada).

Pazi, panicni napadi pustose kako psihiki , tako i fizicki. Osobe se posle napada osecaju kao da su istrcale 5 km sprint i nije im ni do cega.... Jer kada lupa srce u panicnom napadu i kada se javi hiperventilacija, to je isto kao da trcis uzbrdo, bukvalno se tako telo umara iako samo stojis.... Znaci prvo moras biti fizicki jaka da podneses te fizicke simptome, a kada si fizicki jaka, onda ce ti posle prezivljenog napada biti i psihicki lakse.

Znaci prihvati napad, kazi ok to je to, znam sta je to, snam ko si ti, najgore sto moze da mi se desi SI UPRAVO TI, I NISTA VISE VAN TOGA. JESTE NELAGODNO I MNOGO SE PLASIM, ALI TO JE SAMO TRENUTNO I NECU SE PLASITI VISE NEGO STO JE NORMLANO U TAKVOJ SITUACIJI.

I videces panicni napadi ce slabiti, a kljuc je postepeno izlaganje tim nekim socijalnim drazima gde su skupine ljudi, i videces to ce polako slabiti.

Ni ja nisam pristalica lekova.....lekovi kao i svi mogu biti ok, ali u danasnje vreme se to mnooogo radi ofrlje..... I kad se covek malo informise, onda tek vidi koliki su tu rizici... Zatim lekovi mogu da maskiraju problem i da se osoba "osloni" , slepa preko lekova, to ce biti njen super heroj protiv demona, i sta onda kada treba da batali lekove? Vraca se na pocetak, jer nije sama sebe ojacala.
Ali ima i slucajeva kada su lekovi stvarno neophodni jer je osoba nemocna, evo npr i da se registruje na forum da pita, i da proucava, veoma je nesugestivna za savete i kako toj osobi pomoci, e njoj se moraju dati lekovi, pa da se tek dovede u tvoje stanje i tek onda da se ukljuci psihoterapija.

Pisacu jos kada imam vremena....Nemoj da odlazis sa krste, vidim tako osobe dodju posalju 15 poruka, taman krenu nesto , i onda samo nestanu.....Sta li ej sa njima ko to zna..... Nadam se da im je sve najbolje u zivotu ali znam da sebe lazem....

Puno pozdrava, i ako ne nista, onda eto znas bar da ima tamo nekog ko te razume savrseno u kakvom se stanju nalazis i koji ti drzi palceve da pobedis tu borbu.
U zivotu ima puno borba - neko se bori sa srcem, neko sa bubrezima, neko sa ovim onim, i svako svoje smatra najgore i najteze.

Ono sto ti mogu reci da od panicnih napda i agorafobije ne mozes da
-umres
onesvestis se
ostetis srce (jer ono i na sortu tako ubrzano kuca a to je zdravo :) )
ne mozes 100% da poludis, iako se moze javiti simptom trenutne derealizacije i depersonalizacije - to je normalno za dati neuroticni poremecaj)

U principu nista lose ne moze da ti se desi i gore od onoga sto osecas!

Osoba je savrseno funkcionalna osim eto tog socijalnog dela - gde osoba pocinje da izbegava situacije i mesta. To je jedini problem , taj socijalni deo, ali to su samo krive misli i nista vise od toga.....Ostalo su fizicki simptomi koji su nastali tim mislima.

Pozz
 
Poslednja izmena:
jasno mi je da je zdrav zivot donekle najvazniji. kako ce se dobro osecati osoba koja je budna citavu noc i koaj pusi i pije i ne hrani se zdravo ? nikako.
pa pazi, imala sam i ranije, zbog nekih ljudi koji su me povredili i situacija u koje sma doalzili, momente kad sam sedela i plakala i kad mi je najmanji nadrazaj bio dovoljan da potece reka suza.
isuvise sam tolerantna i isuvise predana drugima, a najmanje sebi. niko, kome sam se ja nasla, nije se nasao meni. niko nece da ti pomogne, da zadje us rz problema. svi vole da cuju sta je to tebi, ali dalje ne.
bila sam uvek fizicki aktivna, svasta sam nesto trenirala, ako nista drugo, svaki dan vozila bicikl.
sad je to psotalo teze, jer, je l' te, imam strah nekad da ce me spopasti to,
ali se opet vracam u formu.
idem sa drustvom, socijalizujem se , zvuci kao da sam se probudial iz kome.
sve mi je bilo besmisleno.
i taj izlazak, i to druzenje, i gledanje tv i sve.
cak naprotiv, nemam strah od toga da dodjem ovde i ispisem sve, osecma se super posle toga.
udari me samopouzdanje i mogu da izadjem na sto mesta odjednom.
samo mi je , izgleda, potreban neko da mi predoci neke stvari.
lekove necu da pijem, jer ne verujem u to.
jedino sto sam uzela je kantarion, koji mi je sasvim dovoljan, pa makar bio placebo efekat.
necu da se trujem, mlada sam. ne treba mi to.
citala sma da ljudi piju lekove, posle postji zavisni i ulaze u zacarani krug u kom nista nije pravo bez lekova.
volela bih da odagnam te svoje misli. da se probudim kao nekad, prazne glave, a ne kao sad, sa sto i jednom mislju, a sta ce biti? a kako? a kad?
imam utisak kao da , kad navire napad panike, ne mogu da kazem upravo to , znam ko si, i najgore sto moze da mi se desi si ti.
meni je svaki napad najstrasniji i deluje mi kao da cu eksplodirati. nekad je jaci nekad blazi. i kapiram da jacina napada zavisi samo od toga koliko ga jakim ja pravim.
zdrav zivot je kljucna stvar. zbog toga sam prestala da pusim, pijem (iako nisam niakda bila neki ortodoksni alkoholicar, to je samo ono, znas, vikendom, kad izadjemo i moramo da budemo kul, jer je smor ako si trezan). ranije lezem, ranije ustajem.
hvala ti jos jednom. i ne, necu otici odavde, prija mi ovo. i nekako ulazim ovde svakih 10 minuta, s nadom da cu videti poruku, jer mi stvarno pomaze.
 
jasno mi je da je zdrav zivot donekle najvazniji. kako ce se dobro osecati osoba koja je budna citavu noc i koaj pusi i pije i ne hrani se zdravo ? nikako.
pa pazi, imala sam i ranije, zbog nekih ljudi koji su me povredili i situacija u koje sma doalzili, momente kad sam sedela i plakala i kad mi je najmanji nadrazaj bio dovoljan da potece reka suza.
isuvise sam tolerantna i isuvise predana drugima, a najmanje sebi. niko, kome sam se ja nasla, nije se nasao meni. niko nece da ti pomogne, da zadje us rz problema. svi vole da cuju sta je to tebi, ali dalje ne.
bila sam uvek fizicki aktivna, svasta sam nesto trenirala, ako nista drugo, svaki dan vozila bicikl.
sad je to psotalo teze, jer, je l' te, imam strah nekad da ce me spopasti to,
ali se opet vracam u formu.
idem sa drustvom, socijalizujem se , zvuci kao da sam se probudial iz kome.
sve mi je bilo besmisleno.
i taj izlazak, i to druzenje, i gledanje tv i sve.
cak naprotiv, nemam strah od toga da dodjem ovde i ispisem sve, osecma se super posle toga.
udari me samopouzdanje i mogu da izadjem na sto mesta odjednom.
samo mi je , izgleda, potreban neko da mi predoci neke stvari.
lekove necu da pijem, jer ne verujem u to.
jedino sto sam uzela je kantarion, koji mi je sasvim dovoljan, pa makar bio placebo efekat.
necu da se trujem, mlada sam. ne treba mi to.
citala sma da ljudi piju lekove, posle postji zavisni i ulaze u zacarani krug u kom nista nije pravo bez lekova.
volela bih da odagnam te svoje misli. da se probudim kao nekad, prazne glave, a ne kao sad, sa sto i jednom mislju, a sta ce biti? a kako? a kad?
imam utisak kao da , kad navire napad panike, ne mogu da kazem upravo to , znam ko si, i najgore sto moze da mi se desi si ti.
meni je svaki napad najstrasniji i deluje mi kao da cu eksplodirati. nekad je jaci nekad blazi. i kapiram da jacina napada zavisi samo od toga koliko ga jakim ja pravim.
zdrav zivot je kljucna stvar. zbog toga sam prestala da pusim, pijem (iako nisam niakda bila neki ortodoksni alkoholicar, to je samo ono, znas, vikendom, kad izadjemo i moramo da budemo kul, jer je smor ako si trezan). ranije lezem, ranije ustajem.
hvala ti jos jednom. i ne, necu otici odavde, prija mi ovo. i nekako ulazim ovde svakih 10 minuta, s nadom da cu videti poruku, jer mi stvarno pomaze.

Hehe, pa eto vidis, vecinu stvari znas i sama, samo jos da ih sprovedes u delo....Vidis da je neki napad jaci neki slabiji, a negde dodje samo do preterane anksioznosti, kao uvod u panicni napad, ali se napad zapravo i ne desi. Sta to znaci - to znaci da ga mi kontrolisemo, da ga mi "hranimo" tim mislima i "jao a sta ako ovo a sta ako ono, jao evo ga opet, jao sad ce nesto da se desi, jao sto je dosadno, jao sto je lose, jao ne znam sta cu da radim sad sa sobom nesto mi neki osecaj kao da predosecam da..." Sve su to nepravilne i lose misli. I sama si rekla - mi ga pravimo nasim losim autosugestijama da bude jaci ili blazi. Naravno tu je i fizicka komponenta - naravnod a ce se lakse sa napadom izboriti naspavana osoba, koja je tog dana unela sasvim dovoljnu kolicinu secera, proteina, zdravih masti, vitamima, minerala, antioksidansa, koja je bila na cistom vazduhu i bavila se sportom, koja je rano legla i rano ustala pa je "prirodna hemija u vidu hormona i enzima" odradila svoje nego neka neispavana gladna osoba kojoj secer i prirodno padne, koja nema kondiciju pa od vucaranja kesa po hipermarketima moze i fizicki prirodno da oseti nesto, i sto je najgore CIM SE OSETI NESTO I PRIRODNO KAKO JE SVIMA, TA OSOBA CE RECI - JAO EVO GA PANICNI NAPAD, EVO OPET MI JE TO - I SAMA CE GA IZMISLITI. To je ono sto se kaze da je neurotski poremecaj zapravo patoloski strah, nerealni strah jer osoba previse preispituje sebe, previse je velika introspekcija licnosti, osoba je toliko obazriva i uvidjajna da to prevazilazi sve granice, previse brine i za sebe i za druge, a ostali ljudi obicno na to ne daju ni 5 % , zato im i nije nista :-DDDD
 
evo na primer danas sam ustala, isla sam do grada, do druga, opet je bilo introspekcije. ali nekako pomaze mi sve ovo.
imam utisak da je to posledica nekih patnji od pre, nekog nezadovoljstva...
jasno mi je da samo misaona bica imaju ovo... ljudi koji su manje inteligentni, njima je osmeh na licu uvek.
ne bavim se nicim i onda valjda to radim, izazivam napade, u trenucima dosade...
prestala sam cak i koka kolu da pijem. trudim se da je sve sto zdravije, jer mi ej stvarno u cilju da prevazidjem ovo.
lakse mi ej uz savete i pomoc.
 
i na primer sad sam u setnju isla, sa mamom, jer smo to redovno radile pre... brzo hodanje.. i nismo dugo.. i kad sma krenula pocelo je, da imam utisak da mi ravnoteza nije okej, a onda kako smo odmicali i isli dalje, tj kapiram, kako se blizio kraj tom setanju aj sam bivala bolje, ali ne izlaze mi te misli iz glave..
to me najvise muci, sto ja mogu sve, osim da prestanem da mislim...
nekad bih volela da sma rpaznoglava, i manje inteligentna jer kod takvih slucajeva je manja mogucnost d aimam ovo...
 

Back
Top