-
„Odluka o rehabilitaciji Mihailovića je isključivo bila motivisana ideološkim i političkim motivima, pritisak je izvršen najdirektnije iz kabineta Tomislava Nikolića od strane Olivera Antića (savetnika predsednika). Prema tome, ova odluka za istoriografiju ne može da znači ništa, ne može da znači ništa ni za istorijsku istinu. Znate, posle 70 godina istorija se ne može menjati. Današnji rehabilitatori i današnje pravosuđe, ovakvo kakvo je, ne može da promeni ono što je bilo pre 70 godina. Ovakvim rehabilitacijama se ’piše’ istorija, ali ne ona od pre 70 godina, ovakvim rehabilitacijama piše se istorija današnjice jer se ovom rehabilitacijom ostavljaju pisani tragovi i dokumenti o tome kako je izgledalo društvo u Srbiji 2015. godine, i neke buduće generacije moći će na osnovu ovakvih, mogu slobodno reći skandaloznih i sramnih odluka, da rekonstruišu sliku, vrlo mračnu sliku današnje Srbije“, kaže Bešlin.
-„Imajući u vidu takvo obrazloženje i naš Zakon o rehabilitaciji, mislim da takvo obrazloženje ne može da opstane. Pre svega, suđenje Mihailoviću je spadalo i korpus posleratnih suđenja. Dakle, za one koji su bili osuđeni i kazna nad njima izvršena, utvrđeno je da su bili kolaboracionisti to jest da su sarađivali sa okupatorskim, u ovom slučaju, nacističkim režimom. Rehabilitovati sada Dražu Mihailovića na temelju toga da nije imao odbranu i da nije imao fer suđenje u skladu sa današnjim standardima, to bi značilo isto što i poručiti Kraljevini Norveškoj da rehabilutuje Kvislinga, Francuskoj da rehabilituje Petena i Pjera Lavala. Dakle, kad god se radi o takvim posleratnim suđenjima kolaboracionostima, treba imati u vidu situaciju u Evropi posle Drugog svetskog rata.
„Ja pomalo pamtim rat i godine posle rata i priče o tome i konkretne događaje i mogu iz tog ugla da kažem da mi se sve to čini krajnje sumnjivim. Zašto rehabilitacija bez dokaza? Zašto sud nije izvršio reviziju suđenja Dragoljubu Mihailoviću i pokazao, recimo, da dokazi protiv njega nisu tačni, da su namonitrani. I u tom slučaju je presuda nepravedna. Ovako, sud se nije bavio činjenicama, ali je zaključio da je osuđeni nevin.
https://www.slobodnaevropa.org/a/su...Daxp1aWAalkk3irdFYvtwAve7BR9G9YaZoII3SNV6nLOs
-Pranećak zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Boris, 15. srpnja 2016. godine podnio je zahtjev za revizijom sudskog procesa vođenog protiv njegova prastrica 1946. godine. Sucu Županijskog suda u Zagrebu Ivanu Turudiću trebalo je samo sedam dana da, u za hrvatsko pravosuđe ekspresnom postupku, “revidira presudu komunističkog suda” Alojziju Stepincu i proces proglasi politički motiviranim te ga poništi. Zapravo nije se dogodilo ništa neobično jer se ovakva presuda i očekivala, ali je izazvala ne samo povijesne, nego i pravne te političke kontroverze.
Usporedimo li ovu reviziju sa sudskom rehabilitacijom četničkog vođe Draže Mihailovića u Srbiji (slučajevi su usporedivi samo utoliko što su to jedina dva slučaja u kojima se provela revizija sudskih postupaka i rehabilitacija za osobe koje su osuđene zbog suradnje s okupatorskim snagama u Drugom svjetskom ratu), možemo iskoristiti riječi profesorice na Pravnom fakultetu u Beogradu Vesne Rakić-Vodinelić kako je revizija Mihailoviću doživljena kao ideološka, a ne pravna mjera te kao opravdanje za ono za što je osuđen, odnosno, kako kaže, “radi se o reviziji povijesti, a ne ispravljanju, ublažavanju ili otklanjanju pravosudne greške”.
- Za tu sudsku farsu kriv je zakonodavac - nastavlja Nobilo. - Naime, prema članku 570 KZPRH, osobe koje su sudovi bivše Jugoslavije osudili za politička kaznena djela mogu zatražiti reviziju sudske odluke. Prema stavku 2 tog članka, suđenje se poništava “zbog grešaka u postupku”, ali i zbog “izrijeka presude”, odnosno opisa kaznenog djela, a to je materijalno pravo. Zapravo, prema ovome, ispada da za ono za što je suđen Stepinac nije kazneno djelo pa je poništio proces te utvrdio da je bilo grešaka u proceduri, zbog čega je dovedeno u pitanje nepristrano i pošteno suđenje.
Kako, pak, kaže Milošević, prema rješenju koje donosi članak 570, nije moguće poništavati presude osobama odgovornima za zločin protiv čovječnosti. Iako se u obrazloženju presude govori o “tzv. pokrštavanju” (Srba), to djelo spada u takve zločine, kako proistječe iz međunarodnopravnih akata iz 1945.
Olujić misli da je ova odluka presedan te da će utjecati na sve ostale slučajeve ako osuđeni ili njihovi rođaci podnesu prigovore. Nakon poništenja suđenja Stepincu postavlja se pitanje što je s ostalim osuđenima u istom procesu, poput Eriha Lisaka (smatrao se desnom rukom Ante Pavelića) koji je bio prvooptuženi.
Nemam podatke o tome je li Stepinac bio sretan zbog osnivanja NDH, ali sigurno je bio zadovoljan zbog raspada Jugoslavije. Poznato je da je od prvih dana NDH prosvjedovao i pokazivao kako bi nova država trebala postupati. Svakako da je Stepinac imao veliku važnost, ali je bitno i da je on kritički gledao na vlasti u NDH. Primjerice, već početkom svibnja 1941. žestoko je prosvjedovao zbog odnosa vlasti prema slobodi tiska. Kao Hrvat on je svakako želio hrvatsku državu, kaže povjesničar Jareb.
- Činjenica koja Stepincu ne ide u prilog jest izostanak javne osude ustaškog terora (i režima) - kaže povjesničar Hrvoje Klasić.
Na žalost, ni jedno Pastirsko pismo Biskupske konferencije kojim bi se osudio ustaški režim i ustaški teror nad Srbima, Židovima i Romima u četiri godine postojanja NDH nije napisano - ističe Klasić, navodeći da u veljači 1945. Stepinac predvodi delegaciju koja dolazi čestitati Poglavniku novu godinuje, te da se prilikom obilježavanja četvrte godišnjice NDH u travnju 1945 u svim crkvama, uključujući zagrebačku prvostolnicu, održavaju mise zahvalnice za NDH. Umjesto okružnice kojom bi se osudili stravični zločini, u travnju 1945. uvodi se proljetni “Tjedan protiv psovke”!
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrv...o-je-nepravedno-i-za-samog-stepinca’/4570493/