Bio je 5. kolovoz 1234. godine. Sirota je žena ležala na samrtnoj postelji u zetovoj kući u Toulouseu. Pripadala je tajanstvenoj kršćanskoj religiji koja se proširila diljem južne Francuske, pripadala je katarima. Tu je religiju Rim prezirao i bojao je se. Ni Rim nije bolje kotirao kod katara. Za mnoge je katare papa bio utjelovljenje antikrista, a Rimska crkva bludnica iz Apokalipse ili Crkva vukova.
Istog su dana katarski svećenici posjetili ženu kako bi obavili najsvetiji obred njihove vjere, consolamentum, tijekom kojega su je posvetili posljednjim obredom -obavljao se kada je vjernik već bio na samrtnoj postelji. Njihov je dolazak opazio doušnik, neprijateljski raspoložen prema njihovoj vjeri. Kako se čini, žena je bila pod špijunskom prismotrom jer su je sugrađani poznavali kao pristalicu katara, a njezina zeta kao glasnika katara iz Toulousea. Doušnik je pohitao kako bi što prije o svemu obavijestio opata u inkvizitorovu domu.
Dominikanski su inkvizitori bili s biskupom iz Toulousea koji je netom završio s misom. Tog je dana u Toulouseu proglašena kanonizacija utemeljitelja njihova reda, sv. Dominika (Dominga de Guzmana). Redovnici su se upravo spremali pojesti svečani obrok, a onda je, božanskom providnošću, opat primio vijest o umirućem heretiku koji će prihvatiti katarske pomasti. Žurno je obavijestio
biskupa nesalomiva u naumu da se inkvizitori obračunaju s uvredom koja se nanosi istinskoj vjeri. Odlaganja nije bilo. Zanemarujući obrok, inkvizitori su u pratnji biskupa odjurili do kuće u kojoj je žena ležala na samrti. Tako su iznenada banuli u sobu da je upozorenje zabrinutog prijatelja došlo prekasno. Predstojeća se tragedija više nije mogla spriječiti.
Biskup je sjeo pokraj bolesne žene i mirno počeo razgovarati o njezinim vjerovanjima. Nije osjetila opasnost - valjda nije ni slutila tko ju je posjetio. Kako se čini, mislila je daje uz nju katarski velikodostojnik, a ne predstavnik Rima. Vjerujući da se nalazi u suosjećajnom društvu, bila je bezbrižna te je slobodno govorila. Bila je zadovoljna sto je primila katarsku posljednju pomast prije smrti koja joj se približila. Pa ipak, smrt joj je bila bliže negoli je slutila.
Biskup ju je poticao i ohrabrivao da govori: »Ne smiješ lagati«, rekao je hineći suosjećajnost. »Kažem ti da moraš biti čvrsta u svojoj vjeri, ne smiješ se bojati smrti i moraš ispovjediti sve u što vjeruješ i čvrsto držiš u svojem srcu.
Umiruća žena, zahvalna i utješena katarskom vjerom, odgovorila je mirno i dostojanstveno. »Moj gospodine, što govorim, to vjerujem, a svoje opredjeljenje neću promijeniti bojeći se za bijedni život koji mije preostao.
Na te se riječi biskupov izraz lica naglo smrknuo. »Pa ti si heretik!«, glasno je povikao. »To što si ispovjedila, heretička je vjera ... Prihvati ono u što vjeruje Rimokatolička crkva.
Pokazujući iznimnu hrabrost, umiruća je žena odbila prihvatiti. Stoga ju je biskup, zazivajući Isusa Krista, i formalno proglasio heretikom te osudio na smrt. Smjesta zatim, iznijeli su je iz sobe zajedno s krevetom i odnijeli pod zidine grada Toulousea, na livadu tamnošnjega grofa, gdje su je u smiraj toga mirisnog ljetnog dana živu spalili.
Biskup i njegovi dominikanski suradnici kao veliki su heroji prošetali ulicama Toulousea do samostana, gdje su zahvalni Bogu i njihovu svetom utemeljitelju »s velikom radošću pojeli sve što im je bilo pripremljeno«. Kroničar tog događaja, dominikanski redovnik koji je bio s njima u sobi, zaključio je: »Bog je proveo to veličanstveno djelo prvog dana blagdana blagoslovljenog Dominika u slavu i veličinu Njegova imena ... za uzvisivanje vjere i poraz heretika.
Istog su dana katarski svećenici posjetili ženu kako bi obavili najsvetiji obred njihove vjere, consolamentum, tijekom kojega su je posvetili posljednjim obredom -obavljao se kada je vjernik već bio na samrtnoj postelji. Njihov je dolazak opazio doušnik, neprijateljski raspoložen prema njihovoj vjeri. Kako se čini, žena je bila pod špijunskom prismotrom jer su je sugrađani poznavali kao pristalicu katara, a njezina zeta kao glasnika katara iz Toulousea. Doušnik je pohitao kako bi što prije o svemu obavijestio opata u inkvizitorovu domu.
Dominikanski su inkvizitori bili s biskupom iz Toulousea koji je netom završio s misom. Tog je dana u Toulouseu proglašena kanonizacija utemeljitelja njihova reda, sv. Dominika (Dominga de Guzmana). Redovnici su se upravo spremali pojesti svečani obrok, a onda je, božanskom providnošću, opat primio vijest o umirućem heretiku koji će prihvatiti katarske pomasti. Žurno je obavijestio
biskupa nesalomiva u naumu da se inkvizitori obračunaju s uvredom koja se nanosi istinskoj vjeri. Odlaganja nije bilo. Zanemarujući obrok, inkvizitori su u pratnji biskupa odjurili do kuće u kojoj je žena ležala na samrti. Tako su iznenada banuli u sobu da je upozorenje zabrinutog prijatelja došlo prekasno. Predstojeća se tragedija više nije mogla spriječiti.
Biskup je sjeo pokraj bolesne žene i mirno počeo razgovarati o njezinim vjerovanjima. Nije osjetila opasnost - valjda nije ni slutila tko ju je posjetio. Kako se čini, mislila je daje uz nju katarski velikodostojnik, a ne predstavnik Rima. Vjerujući da se nalazi u suosjećajnom društvu, bila je bezbrižna te je slobodno govorila. Bila je zadovoljna sto je primila katarsku posljednju pomast prije smrti koja joj se približila. Pa ipak, smrt joj je bila bliže negoli je slutila.
Biskup ju je poticao i ohrabrivao da govori: »Ne smiješ lagati«, rekao je hineći suosjećajnost. »Kažem ti da moraš biti čvrsta u svojoj vjeri, ne smiješ se bojati smrti i moraš ispovjediti sve u što vjeruješ i čvrsto držiš u svojem srcu.
Umiruća žena, zahvalna i utješena katarskom vjerom, odgovorila je mirno i dostojanstveno. »Moj gospodine, što govorim, to vjerujem, a svoje opredjeljenje neću promijeniti bojeći se za bijedni život koji mije preostao.
Na te se riječi biskupov izraz lica naglo smrknuo. »Pa ti si heretik!«, glasno je povikao. »To što si ispovjedila, heretička je vjera ... Prihvati ono u što vjeruje Rimokatolička crkva.
Pokazujući iznimnu hrabrost, umiruća je žena odbila prihvatiti. Stoga ju je biskup, zazivajući Isusa Krista, i formalno proglasio heretikom te osudio na smrt. Smjesta zatim, iznijeli su je iz sobe zajedno s krevetom i odnijeli pod zidine grada Toulousea, na livadu tamnošnjega grofa, gdje su je u smiraj toga mirisnog ljetnog dana živu spalili.
Biskup i njegovi dominikanski suradnici kao veliki su heroji prošetali ulicama Toulousea do samostana, gdje su zahvalni Bogu i njihovu svetom utemeljitelju »s velikom radošću pojeli sve što im je bilo pripremljeno«. Kroničar tog događaja, dominikanski redovnik koji je bio s njima u sobi, zaključio je: »Bog je proveo to veličanstveno djelo prvog dana blagdana blagoslovljenog Dominika u slavu i veličinu Njegova imena ... za uzvisivanje vjere i poraz heretika.