Najluđa književna dela

Sokolica_M

Domaćin
Poruka
4.428
Svako dobro književno delo sadrži u sebi klicu ludila, lucidnosti, mudrosti, revolucionarizma,...

Ipak, neka književna dela po određenim kriterijumima (koje variraju od osobe do osobe, ali su opet vezane za neka opšte društvene asocijacije i merila) imaju više ludila nego ostalo.

Mislim pre svega na stil pisanja, zatim i na temu i ideju.

Svejedno da li su u pitanju pesme, priče, romani... čega se setite, navedite kao primer, dajte u diskusiju...
 
Процес.
И да обашко од свега нисам знао да је Кафка флипнуо пре овог ,,бисера", после ишчитавања истог било би ми јасно.
Приче како је Кафка овим само најавио нацизам и Хитлера једноставно сумануте су као и сам роман.
Аутор је био одлепио, а све остало је последица....
 
Malo mi se ne dopada ovaj termin najluđi. Postoje neobična, originalna, krajnje ikonoklastična djela, ali ta ekscentričnost sama po sebi ne implicira kvalitet, kao ni njegovo odsustvo.

Basarina Fama o biciklistima, kada se pojavila, bila je nešto što ruši granice, tabue..., ali suština je da je to bila i ostala dobra knjiga. Opet, recimo Barouzov Goli ručak je više zaista lud, u negativnom smislu - knjiga bez mnogo smisla i koherentnosti.
 
Процес.
И да обашко од свега нисам знао да је Кафка флипнуо пре овог ,,бисера", после ишчитавања истог било би ми јасно.
Приче како је Кафка овим само најавио нацизам и Хитлера једноставно сумануте су као и сам роман.
Аутор је био одлепио, а све остало је последица....

Kafka je bio izuzetno složena ličnost, ali nije bio lud. Njegove duševne muke nisu bile patološke prirode, već posljedica složenih porodičnih odnosa. Njihovo ovaploćenje u romanima i kratkim pričama Kafku čini jedinstvenom pojavom u svjetskoj književnosti.

A tačno je da je teorija da Kafkino djelo anticipira nacizam potpuni promašaj.
 
U svakodnevnom govoru reč lud ne mora imati, i najčešće nema negativnu konotaciju.
Često imlicira ono što ste naveli "neobičan, originalan..."

Čini mi se da sam sklona da kažem da je određena knjiga luda ako me ostavi u rebusu, šta je "pesnik" time hteo da kaže. Recimo, sličan utisak je na mene ostavila knjiga "Opsada crkve Svetog Spasa". Prošlo je 10 godina od kada sam je pročitala, možda je vreme za još jednom.
 
Malo mi se ne dopada ovaj termin najluđi. Postoje neobična, originalna, krajnje ikonoklastična djela, ali ta ekscentričnost sama po sebi ne implicira kvalitet, kao ni njegovo odsustvo.

Basarina Fama o biciklistima, kada se pojavila, bila je nešto što ruši granice, tabue..., ali suština je da je to bila i ostala dobra knjiga. Opet, recimo Barouzov Goli ručak je više zaista lud, u negativnom smislu - knjiga bez mnogo smisla i koherentnosti.

Navikla sam da uvek imaš neki uzgredni negativni komentar. :)

Mogla sam da napišem i neobična dela, mogla sam i ekscentrična, ali termin najluđa, iako najmanje primeren, opet je dovoljno jasan ljudima i privlači na diskusiju, što jeste cilj forumskih tema i pisanija, pošto ona nisu isto što i univerzitetska predavanja...

Naravno, niko nije rekao da nužno takva EKSCENTRIČNA, IKONOKLASIČNA dela moraju imati kvaliteta.

Kao što sam napisala: stil i ideja prevashodno.

Meni je ono što Harms piše totalno ludo. Nisam uspela da nađem nešto posebno o njegovom životu, pa ne znam da li ono što je pisao (mislim i na poeziju i kratke priče i dramu) posledica nekakve patologije ili posebnih stanja svesti... mada može biti samo nekakva drugačija kreativnost, možda čak obične osobe.
 
Прво што ми пада на памет је ''Мајстор и Маргарита''. Роман је ''луд'' од првог до последњег листа.

Kada sam prvi put čitala ovu knjigu, a to je bilo negde u srednjoj školi, sećam se da je bilo u autobusu koji je iz Kruševca išao prema Nišu, imala sam utisak da sam se za ta dva sata odvojila od realnosti i na stanici mi je sam grad izgledao čudno... A sve vreme sam stvarala snažne slike u glavi, kao da sam deo bioskopskog platna, ali paralelnog univerzuma. :)
 
Meni je ono što Harms piše totalno ludo. Nisam uspela da nađem nešto posebno o njegovom životu, pa ne znam da li ono što je pisao (mislim i na poeziju i kratke priče i dramu) posledica nekakve patologije ili posebnih stanja svesti... mada može biti samo nekakva drugačija kreativnost, možda čak obične osobe.


Harms nikako nije bio obična osoba, čak ni u onoj meri u kojoj jedan pisac to može da bude (tipa: porodičan čovek sa nekim drugim oficijalnim pozivom, recimo, lekarskim). Da ne zalazimo dublje, umro je od gladi.
Ako te zanima, pogledaj film "Slučaj Harms"

Stilski, mnoge knjige su sumanute, te ni jednu ne bih izdvajala u tom smislu.
U kontekstu ludila koje je na ivici patologije koja je (ipak!) duboko zakopana genijalnošću (a pod pretpostavkom da ne postoji Uliks :cool:), ja bih na prvo mesto stavila Kerolovu Alisu ukoliko je u pitanju fabula (ne, to NIJE knjiga za decu!). Ugođaj je potpun u Vinaverovom prevodu (Alisa u čudesnoj zemlji).
Kafku nikad nisam smatrala ludim, ili bar ne na način na koji je lud, recimo, Blejk ili Bodler.
Majstor i Margarita jeste neobična knjiga, ali mislim da je uzrok tome tema, tj. očijukanje sa onostranim, a bez eksplicitnog prelaženja nekakve granice, ma gde da je ona postavljena.
Peščanik je briljantna knjiga i luda koliko je i Kiš bio lud - u granicama podnošljivog, kao što su i sva Markesova ostvarenja u okvirima magičnog realizma i Basara u kontekstu dugo očekivanog hoće-li-se-nešto-desiti u srpskoj književnosti.

Teška patologija na papiru, ali, rekla bih, iz glave savršeno normalnog čoveka je Dan opričnika Vladimira Sorokina. Ustvari, svi ti novi Rusi su...novi Rusi.
A kad već pominjem ovogodišnju lektiru, gotovo sam sigurna da je Selin bio svojevrsni bolesnik, ali se vešto skriva među redovima.


E, da! Možda je školski lud ovaj Tišma, Ninovac.
 
Meni su skoro svi Rusi ludi.
Izdvojila bih Začarani putnik Nikolaja Ljeskova, i Moskva-Petuški Benedikta Jerofejeva. Ne zato što postoji nešto posebno ludo u tim knjigama, nego zato što su mene ubacile u posebno stanje, odvojeno od stvarnosti. Kao i Hamsunov Pan.
 
ja bih na prvo mesto stavila Kerolovu Alisu ukoliko je u pitanju fabula (ne, to NIJE knjiga za decu!). Ugođaj je potpun u Vinaverovom prevodu (Alisa u čudesnoj zemlji).

Bez sumnje, vrlo čudna knjiga. Slažem da to nikako nije knjiga za djecu. Uvjeren sam da govori o vrlo ozbiljnim stvarima. Evo par čudnih djelova:

Istoga trena i Alisa se sjuri za njim i ne misleći ni časa kako će se odatle izvući.

"Ali ja ne želim da idem među luđake", primijeti Alisa.
"Oh, nema ti druge", reče Mačka. "Svi smo mi ovdje ludi. Ja sam luda. Ti si luda."
"Otkud znaš da sam ja luda?" zapita Alisa.
"Mora da jesi", reče Mačka, "inače ne bi došla ovamo."

"Šta hoćeš time da kažeš?", zapita Gusjenica strogo. "Budi jasnija!"
"Nažalost, ne mogu biti jasnija, gospođo," reče Alisa, "jer kao što vidite ja nisam ja."
"Ja to ne vidim", reče Gusjenica.

"Jesi li odgonetnula zagonetku?", upita Šeširdžija Alisu.
"Nisam, predajem se", odvrati Alisa. "Kako glasi odgovor?"
"Nemam pojma o pojmu", reče Šeširdžija.

"Sve ima pouku, ukoliko je samo umiješ pronaći."
 
Poslednja izmena:
Baš si se setila... :rotf:

:rtfm:
E ne moze tebi da pada na pamet ensto na sta sam ja abonirana:zcepanje:

Nisam videla, setila bih se ja i neke druge knjige.
Evo jedne koja je luda.


Rejmon Keno (Queneau,Raymond,1903-1976), francuski pesnik i romanopisac, član Gonkurove akademije. Bio je jedan od vođa pokreta otpora u Normandiji za vreme II sv. rata. Sudelovao je i u nadrealističkom pokretu od 1925., do raskida sa Bretonom. Kao nadrealista, poricao je moralne vrednosti u građanskom društvu. Poigravajući se okovima i sadržajem jezika u romanu Caca u Metrou (Prevod Danila Kiša je apsolutno remek-delo,“Zazie dans la le metro“,1959, ekraniziran 1960) veselom igrom rečima pričinjava nam veliko zadovoljstvo.
 
Poslednja izmena:

Back
Top