Gruban
Buduća legenda
- Poruka
- 47.826
Dugo je jedna neugodna epizoda iz Drugog svjetskog rata bila tabu. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je nemoguće vidjeti snimak ulaska Wehrmachta u Zagreb na dan desetog aprila 1941. i bilo je teško naići na opis tog događaja.
No, kao i kod svakog tabua znalo se o čemu je riječ, kao što se znalo i zašto je događaj postao tabu. Grad Zagreb je ulazak vojske Trećeg Reicha dočekao s radošću. Tolikom da su i sami Nijemci bili iznenađeni, a po nekim njihovim izvorima nigdje u Evropi takav doček nisu ni doživjeli.
Komunisti su kao taoci svoje doktrine mnoga proturječja rješavali tako što bi ih po kratkom postupku sklanjali pod tepih. Događaji u Zagrebu aprila 1941. remetili su uljepšanu i idealiziranu sliku o svenarodnom otporu protiv okupatora. Bilo je prividno korisno, a svakako komotnije, prešutjeti ih nego se upuštati u suptilne analize.
Krajem osamdesetih godina, u doba nacionalističke zaraze u Srbiji, publicistiku je obuzeo užitak razbijanja historijskih tabua. Iza toga nije stajala potreba za ozbiljnom i odgovornom naučnom revalorizacijom, već propagandna težnja da se od otpadaka starih, stvore novi tabui i novi mitovi. Tako je i podatak o Zagrebu 1941. izvađen iz ormara s posebnim zadovoljstvom. Na djelu je bilo nekoliko propagandnih ciljeva. Prvi je bio usmjeren na izazivanje nacionalističkih emocija najniže vrste: vidite kakvi su oni, dok smo mi hrabri antifašisti. Sljedeći je smjerao na podupiranje narativa o nemogućnosti opstanka Jugoslavije, zemlje sastavljene od inkompatibilnih nacija u kojoj je jedan grad surovo bombardiran, a drugi pozdravlja agresora. Na koncu, Zagreb 1941. je dekorirao tezu da uzrok poraza u Aprilskom ratu leži u takozvanoj hrvatskoj izdaji.
Publicistika NDH zastupala je praktično istu tezu, ali ono što će srpski nacionalisti nazivati izdajom, ustaška štampa nazivala je zaslugama. Sabotaže koje su u vojsci poduzimali organizirani ustaški elementi toliko su preuveličavane da su postale propagandno kontraproduktivne. Proizvodile su dojam da bi bez ustaških diverzija jugoslavenska vojska pobijedila Wehrmacht. Niti jedan značajan poraz jugoslavenskih trupa nije bio izazvan ustaškom sabotažom. Ustaška organizacija nije ni bila sposobna za takav poduhvat. Skopje i Niš pali su prije Zagreba. Takozvana hrvatska izdaja spada u kroatofobne narative uobičajene još u četničkom pokretu i Nedićevoj štampi. Izdaja, nesposobnost i slabost bile su ravnopravno raspoređene u jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci.
Početkom devedesetih godina, kada su na vlast u Hrvatskoj došli nacionalisti, tabu je otvoren na drugačiji način i Zagreb 1941. tumačen je ovako: Jugoslavija je bila nešto tako užasno i nepodnošljivo da se grad radovao njenoj propasti mada je tu propast donijela strašna i zločinačka nacistička vojska. Sugerira se dakle da je i nacizam manje zlo od Jugoslavije. Oni autori koji se nisu opterećivali Tuđmanovim pokušajima da u Evropi ostavi demokratski i antifašistički dojam, otvoreno su tvrdili da je uspostava bilo kakve nezavisne hrvatske države nešto samo po sebi toliko uzvišeno da je savršeno svejedno što je NDH bila puka posljedica nacističke agresije. Bilo je i onih koji nisu krili simpatije prema Hitleru, ali ih je režim potisnuo na marginu jer su počeli proizvoditi očitu vanjskopolitičku štetu, a vulgarnom historijskom revizionizmu protivili su se i nekadašnji partizani u vrhuški HDZ-a. Neovisno od toga, hrvatska nacionalistička historiografija složna je da je temeljni uzrok aprilskog sloma bila neodrživost Jugoslavije eo ipso. Raspadanje Jugoslavije 1990. i 1991. hrvatski nacionalizam trudio se protumačiti kao dio jednog neizbježnog, prirodnog i samorazumljivog kontinuiteta koji je započeo u aprilu 1941.
Svi nacionalistički narativi implicirali su opravdanost osvete koju su pripremali. Nacionalizmu historija uvijek služi kao puko sredstvo za dokazivanje mitova, stereotipa i dnevnopolitičkih teza. I sâm nacionalizam nije ništa drugo nego historijski mit.
Komunistička historiografija tvrdila je da je Prva Jugoslavija bila država nenarodnog, pa čak i monarhofašističkog režima, u kojoj nije riješeno nacionalno i socijalno pitanje i koja je imala kapitulantsko, defetističko i izdajničko vodstvo, pa stoga nije mogla opstati, niti je zasluživala da opstane. Insistiranje na činjenici da su kralj i vlada pobjegli iz zemlje sa zlatom bilo je propagandno efektno. No, kakvi god da su bili, svojim odlaskom su kralj i vlada sačuvali jugoslavenski državnopravni kontinuitet, a zlato (čiji pretežni dio je sklonjen u Britaniju još 1939.) će se nakon mnogih peripetija poslije 1945. vratiti Narodnoj banci Jugoslavije. Na svojoj prvoj sjednici u egzilu, u Ateni, vlada je objavila da Jugoslavija nastavlja rat s Osovinom. Proglas će biti koristan međunarodnopravni okvir za odluku AVNOJ-a o nepriznavanju okupacije i komadanja zemlje, ali se na tu pojedinost komunistička historiografija nije obazirala. Ona je aprilski poraz Kraljevine uspoređivala sa pobjedom 1945. i tako isticala komunističku superiornost u odnosu na političke elite Prve Jugoslavije. Utoliko komunisti i nisu bili u krivu. Bili su doista superiorni, i moralno i politički i organizacijski, u odnosu na predratne politikantske grupe koje su imale višak nacionalnog, a manjak demokratskog senzibiliteta. Svejedno, komunisti nisu bili u pravu kada su uzrok aprilskog poraza pripisivali političkom biću Kraljevine Jugoslavije.
No, kao i kod svakog tabua znalo se o čemu je riječ, kao što se znalo i zašto je događaj postao tabu. Grad Zagreb je ulazak vojske Trećeg Reicha dočekao s radošću. Tolikom da su i sami Nijemci bili iznenađeni, a po nekim njihovim izvorima nigdje u Evropi takav doček nisu ni doživjeli.
Komunisti su kao taoci svoje doktrine mnoga proturječja rješavali tako što bi ih po kratkom postupku sklanjali pod tepih. Događaji u Zagrebu aprila 1941. remetili su uljepšanu i idealiziranu sliku o svenarodnom otporu protiv okupatora. Bilo je prividno korisno, a svakako komotnije, prešutjeti ih nego se upuštati u suptilne analize.
Krajem osamdesetih godina, u doba nacionalističke zaraze u Srbiji, publicistiku je obuzeo užitak razbijanja historijskih tabua. Iza toga nije stajala potreba za ozbiljnom i odgovornom naučnom revalorizacijom, već propagandna težnja da se od otpadaka starih, stvore novi tabui i novi mitovi. Tako je i podatak o Zagrebu 1941. izvađen iz ormara s posebnim zadovoljstvom. Na djelu je bilo nekoliko propagandnih ciljeva. Prvi je bio usmjeren na izazivanje nacionalističkih emocija najniže vrste: vidite kakvi su oni, dok smo mi hrabri antifašisti. Sljedeći je smjerao na podupiranje narativa o nemogućnosti opstanka Jugoslavije, zemlje sastavljene od inkompatibilnih nacija u kojoj je jedan grad surovo bombardiran, a drugi pozdravlja agresora. Na koncu, Zagreb 1941. je dekorirao tezu da uzrok poraza u Aprilskom ratu leži u takozvanoj hrvatskoj izdaji.
Publicistika NDH zastupala je praktično istu tezu, ali ono što će srpski nacionalisti nazivati izdajom, ustaška štampa nazivala je zaslugama. Sabotaže koje su u vojsci poduzimali organizirani ustaški elementi toliko su preuveličavane da su postale propagandno kontraproduktivne. Proizvodile su dojam da bi bez ustaških diverzija jugoslavenska vojska pobijedila Wehrmacht. Niti jedan značajan poraz jugoslavenskih trupa nije bio izazvan ustaškom sabotažom. Ustaška organizacija nije ni bila sposobna za takav poduhvat. Skopje i Niš pali su prije Zagreba. Takozvana hrvatska izdaja spada u kroatofobne narative uobičajene još u četničkom pokretu i Nedićevoj štampi. Izdaja, nesposobnost i slabost bile su ravnopravno raspoređene u jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci.
Početkom devedesetih godina, kada su na vlast u Hrvatskoj došli nacionalisti, tabu je otvoren na drugačiji način i Zagreb 1941. tumačen je ovako: Jugoslavija je bila nešto tako užasno i nepodnošljivo da se grad radovao njenoj propasti mada je tu propast donijela strašna i zločinačka nacistička vojska. Sugerira se dakle da je i nacizam manje zlo od Jugoslavije. Oni autori koji se nisu opterećivali Tuđmanovim pokušajima da u Evropi ostavi demokratski i antifašistički dojam, otvoreno su tvrdili da je uspostava bilo kakve nezavisne hrvatske države nešto samo po sebi toliko uzvišeno da je savršeno svejedno što je NDH bila puka posljedica nacističke agresije. Bilo je i onih koji nisu krili simpatije prema Hitleru, ali ih je režim potisnuo na marginu jer su počeli proizvoditi očitu vanjskopolitičku štetu, a vulgarnom historijskom revizionizmu protivili su se i nekadašnji partizani u vrhuški HDZ-a. Neovisno od toga, hrvatska nacionalistička historiografija složna je da je temeljni uzrok aprilskog sloma bila neodrživost Jugoslavije eo ipso. Raspadanje Jugoslavije 1990. i 1991. hrvatski nacionalizam trudio se protumačiti kao dio jednog neizbježnog, prirodnog i samorazumljivog kontinuiteta koji je započeo u aprilu 1941.
Svi nacionalistički narativi implicirali su opravdanost osvete koju su pripremali. Nacionalizmu historija uvijek služi kao puko sredstvo za dokazivanje mitova, stereotipa i dnevnopolitičkih teza. I sâm nacionalizam nije ništa drugo nego historijski mit.
Komunistička historiografija tvrdila je da je Prva Jugoslavija bila država nenarodnog, pa čak i monarhofašističkog režima, u kojoj nije riješeno nacionalno i socijalno pitanje i koja je imala kapitulantsko, defetističko i izdajničko vodstvo, pa stoga nije mogla opstati, niti je zasluživala da opstane. Insistiranje na činjenici da su kralj i vlada pobjegli iz zemlje sa zlatom bilo je propagandno efektno. No, kakvi god da su bili, svojim odlaskom su kralj i vlada sačuvali jugoslavenski državnopravni kontinuitet, a zlato (čiji pretežni dio je sklonjen u Britaniju još 1939.) će se nakon mnogih peripetija poslije 1945. vratiti Narodnoj banci Jugoslavije. Na svojoj prvoj sjednici u egzilu, u Ateni, vlada je objavila da Jugoslavija nastavlja rat s Osovinom. Proglas će biti koristan međunarodnopravni okvir za odluku AVNOJ-a o nepriznavanju okupacije i komadanja zemlje, ali se na tu pojedinost komunistička historiografija nije obazirala. Ona je aprilski poraz Kraljevine uspoređivala sa pobjedom 1945. i tako isticala komunističku superiornost u odnosu na političke elite Prve Jugoslavije. Utoliko komunisti i nisu bili u krivu. Bili su doista superiorni, i moralno i politički i organizacijski, u odnosu na predratne politikantske grupe koje su imale višak nacionalnog, a manjak demokratskog senzibiliteta. Svejedno, komunisti nisu bili u pravu kada su uzrok aprilskog poraza pripisivali političkom biću Kraljevine Jugoslavije.
Poslednja izmena:
ali zanimljivo je zapažanje sa "svinjarskom dinastijom" od strane pripadnika "naroda" koji nikad do 1941 nije imao vladara koji je govorio istim jezikom kao taj "narod" dok npr.ovaj naš Aca Gica od Britanske Krljevske kuće dobija dobija pozive za svadbu britanskog prestolonaslednika, naravno kao imalac plave krvi.
