Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Ja snevam o ženi, većoj no sve žene
Čija će lepota biti tajna svima
Što je kao božji dah u prostorima
Koji ne dotače nikog osim mene

Njen čar da je moje veliko otkriće
Da mirno prisustvo te čudesne žene
Ne razume više niko osim mene
Osim moje večno očarano biće


I pred čijom gordom lepotom od sviju
Samo ja otvorih oči očarane
I srce k'o crni cvet iz gluhe strane
Nevidljive kapi dok na njega liju


I njena lepota tako nedogledna
Neobeščašćena hvalama glupaka
Da obiđe tiho, kao snoplje zraka
Sve tamne puteve duše, samo jedne

I ja ključar čudne lepote, da s tajnom
Srećom vidim jasno da je ona žena
Od istoga svetlog tkiva načinjena
Od koga i bolni moj san o beskrajnom
 
Videla sam te na obali sete,
zasnila tvoj lik u pesku nade.
Kroz tvoju kosu misli mi lete,
lahorom sniju
modre balade.

I znam: i ti si usnio mene
uz plavet istih
lahorova.
Ni širom otvorene zene
ne mogu spasti od nekih snova

Oboje sazdani od morske pene…

Sada se pitam, gde da te tražim?
Kroz gradsku džunglu
kuda da krenem?
Kako da razgrnem naslage laži?

Predamnom ulice obalu mrače
i niču sive, sumorne stene.
Bezbojne, kuća do kuće plače.

Ljudi su prhnuli u carstvo sene.

Možda je bolje da negde stanem
da nam se ne bi razišli puti?
Grad mi sivilom razjeda dane
al' još se ringišpil u meni vrti.

A možda i nije važno da l' stojim,
hodam il' trčim po sivoj javi…
dokle god u dnu džepova brojim
još zrna peska
što se plavi…

Uz plavet osećam lahor i vidim
tvoj lik kroz osmeh,
suzu il' šalu.

I znam:
naći ćemo se kraj neke hridi,
možda već sutra,
na našem žalu.

31c7d597ba313dde3yh.jpg
 
Brunanbur,leta gospodnjeg 936.

Nikog kraj tebe.
Sinoc ubih coveka u bici,
bese srcan i visoka rasta
iz glasovitoga roda Analfovog.
Mac mu udje u grudi,malo ulevo,
a on se skotrlja na zemlju i postade stvar,
gavranov plen.
Uzalud ces ga cekati
zeno koju video nisam,
nece ga doneti ladje
sto umakose po zutoj vodi.
Tvoja ruka ce ga iz sna potraziti.
Postelja ti je hladna.

Sinoc ubih coveka kod Brunanbura.

H.L.Borhes
 
POD NARANČAMA


Utonulo zlatno sunce
Daljnom moru na zapad,
A pod cv'jetnim narančama
Ja mirisni pijem slad.

Niže mene plavo more
Tihim valom ljubi cv'jet,
Ali žarka mis'o moja
Vječno tebi širi let!

Čas u njedra, na kojima
Mirisavi trepti maj,
Čas na rujne usne sl'jeće,
I tvoj čeka zagrljaj.

Oj ružice neuzbrana
Perivoja mirisnog,
Ispod cvjetnih naranača
primi pozdrav srca mog!

Primi pozdrav, moje cv'jeće,
Nek ga lahor nosi taj, -
I pjesma će s njim da l'jeće
Slaveć' tvoga lica baj...



U Dubrovniku, 12. januara 1890.



Aleksa Santic
 
Volio bih znati kako se
drveće u tvom dvorištu
ponašalo kad si se rodila,
da li je vazduh bio gust
i da li se spremala kiša?
Možda sam je bio mlado
drvo u tvom vrtu, odatle
te tako dobro poznajem.
Možda si se na mene pela
i plodovima mojim
lice i haljinu umrljala.
Odatle te tako dobro poznajem.
Možda si mi prste sijekla
i pravila male svirale,
možda si od mog lišća
niske nizala i u sjeni mi se
nad knjigu nadnosila,
za dugih ljeta mladosti,
odatle te tako dobro
poznajem.

Pero Zubac 8) :arrow:
 
Postoji mesto gde ljubav počinje

Postoji mesto gde ljubav počinje
i mesto gde ljubav prestaje.

Postoji dodir dve ruke
koji se opire svim rečnicima.

Postoji pogled što bukti ko veliko vitlejemsko ognjište
il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja -
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cena njegova zna se mnogo docnije.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:

Postoji mesto gde ljubav počinje i mesto
gde ljubav prestaje - a ljubav ne traži ništa.


Karl Sandberg
 

Stajati
uspravno, odlučno,
pa nek već bije u lice
svetlost
ili blato.

Ćutati
svoju šutnju
u sebi duboko
i ne dati se voditi
pratnji
bolu za ruku.

Plakati
samo u sebi
suze pritajene,
samo kao loza, koja plače
za novom rašću,
pre nego što proklija.

Davati
iz sebe i svojih snova,
srž srži,
kao što se daje glumac,
koji klovnovskog lica
zaista na bini umire
glumeći.

Znati
podmetnuti čelo
mirno i sabrano,
kada dođe vreme,
da mora biti sve pospremljeno
i izglačano.

I tada, sasvim na kraju,
spavati.
Spavati
i sanjati, kako velika je
stabiljka trave,
koja zasvira ljudima
na proleće,
o Đurđevdanu


TONE PAVCEK
 
II

Još kasno u noći
neće da s smiri grad.
Iz prvog sna ne trza divlji krik,
u noć se rasipa. Jauk ili smeh?

Da l' ljubav kriju pusti parkovi
il' vino piju dvojca, -
gorko vino u zdravlje iste žene?
O, znam ja zemlju i njene darove.
Ja tražim san,
svet dubok i nepoznat.


Odlomak iz Šta sanjam i šta mi se događa
Ivo Andric
 
A belinu je ipak
najbolje opisati sivilom
pticu kamenom
suncokrete
u decembru

ranije ljubavne pesme
bile su opisi tela
opisivale su ovo ili ono
na primer trepavice

a crvenilo je ipak
potrebno opisivati sivilom
sunce kišom
bulke u novembru
usta noću

najplastičniji
opis hleba je
opis gladi
ima u njemu
vlažna šupljikava sredina
topla utroba
suncokreta u noći
grudi
trbuh
butine Kibeline


izvorski
proziran opis
vode
jeste opis žedji
pepela
pustinje
izaziva fatamorganu
oblaci i drveće ulaze
u ogledalo vode

Nedostatak gladi
neprisutnost
tela
jeste opis ljubavi
to je savremena ljubavna pesma.
 
Zamorenoj omladini

Da li znaš još naše noći budne
kad su u jorgovana rumene senke,
kad je tavan kao žudne
nebu uperene oči?

Da li si osetila da svud to boli
ne samo kod nas: biti mlad.
I nositi u duši neku mutnu setu
što sve, a da pomoći može, voli?

I da li si se već jednom utešila
da je to mladost:
ta bolna mutna sudba?


M.Crnjanski
 
*
Prošla je pored kuće
gde se pali svetlo pije mleko i spava
i ostavila na trotoaru svoje stope
kao klavirske dirke
od tada nosim na usnama
poljubac veliki ko njeno čelo
i smišljam reč
koja će je pronaći i prepoznati

*
Voleo sam je
i sreo sam je na trotoaru
onoga jutra kad sam se rodio
i bilo mi je krivo što je ona postojala i juče

Branko Miljković
 
Ne znam da li je ova pesma vec ovde postirana, ali svejedno, ovo je jedna od mojih najomiljenijih

MOJA TE REČ DOTAKLA



Moja te reč dotakla

u trenu kad si odlučila

da ne veruješ nikome ko je

odrastao i ko pokušava

da te ukroti.

Kao ptica nevidljiva,

kao žuti list koji te

u šetnji presretne naglo

i upozori na pad.

Jer jesen je. Jer sve je

prolazno i sve se smenjuje.

Kao da gledaš veliku reku

u predvečerje koja odnosi

bele lađe, a iza svakog

malenog osvetljenog prozora

možda odlazi neko koga bi

mogla zavoleti

zauvek.

Pero Zubac
 
Ne priznajem rastanke
i nikad neću.
Suvise boli kada se grubo
otkine cvet
koji tek nice;
kada na samom početku price
vreme zatreperi i stane,
bas kada bleda,
još prazna zora
mesecevo srebro ucuti;
i kada zamre let povetarca
sto dahom sluti
uzdahe nove, nasmejane...
Ja želim da još s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora,
da s tobom disem i da te volim
i vatrom noćii zore sjajem.
I zato ne dam, i zato neću,
i zato rastanke ne priznajem.
Želim da živim tvojim dahom
i da se smejem osmehom tvojim,
želim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima,
dok postojim.
Želim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje reke
ponovo osetim prste u kosi;
da razvejano seme maslacka
tvoj vetar nosi
i sipa u sarene misli neke,
u zute duge na modrom tlu.
Zato ne dam i zato neću.
Zato moj odraz još vesto krije
istih osmeha tajne daleke.
Zato ću uvek biti sa tobom,
u dasku misli ili u snu.
Još uvek nas cvet negde nice,
još uvek naše tajne snije
i ustreptalom lepotom traje
dok mu na lati leptiri slecu.
Svi su rastanci tuzne price,
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad neću.

Volela bih da mi neko kaze da li je ovu pesmu napisala Desanka Maksimovic, ili sam nesto pobrkala, u svakom slucaju volela bih da budem sigurna ko je autor.
 
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
samo me čekaj dugo,
čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom,
čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka,
čekaj me i kada čekanje dojadi,
svakome koji čeka...
čekaj me i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu kako je vrijeme
da zaboraviš, i da te nade lažu,
nek povjeruju i sin i mati da više ne postoje,
neka se tako umore čekati i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima, i nemoj piti ništa...
čekaj me i ja cu sigurno doći.

Sve smrti me ubiti neće,
nek rekne ko me čekao nije, taj je imao sreće.
Ko čekati ne zna,
taj neće shvatit niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znaćemo kako preživjeh vatru kletu,
naprosto ti si čekati znala
kao niko na svijetu. :(



Konstantin Simonov
 
VOLIM TE


Između dva uporednika dok provirujem glavu

Između dve žiške u slepoočnicama

U pauzama dok radnici piju čađavo mleko

I prašnjavi maslačak lepi se za plućna krila

Dok crpem med iz jezika i sipam u tvoje uši

Između dva daleka poređenja

Volim te.



Brodovi se ljuljaju kao poljupci

I sloj vazduha se na lepe senke cepa

U mašineriji noći

Moje srce je slično kompresoru

Naklonjenu svemu što nema veze samnom

Dok pokušavam nestati u poljupcu

Volim te.



Rudnici kamene soli u mom srcu

Zora lomi suđe od porculana

Kad si sa mnom znam da si na drugom mestu

Postaću prašina ako voliš prašinu

Ti koja me tuđim imenom zoveš

Volim te.



Dolazi proleće i jednu pravu damu

Niko ne može zamisliti bez pudlice

Stavi mi ogrlicu oko vrata i vodi me

Ja ne znam put - krijem se u tvojoj senci

Ja sam tvoja senka i noć je moje carstvo

Svet me izgubi, ali ti me dobi

Volim te.



Što vide slepi ne vide zaljubljeni

Pokvareni anđele; o, sneže u avgustu

Moje su ruke ostale oko tebe kao obruč

Ljubomoran na vazdušni pritisak i vodu

Ljubavnu vodu koja gori dok se kupaš

Odavno već svojim očima ne verujem

Volim te.


Matija Beckovic
 
Pesma za mene , pesma za tebe....

Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.


Desanka Maksimovic
 
Budi jača

Neću vise da se igram toga
Nešto mi je drugo na pameti
Čini nešto od zivota svoga
Budi jača pa mi se osveti

Dosjeti se svake moje mane
Svega sto si nekad znala kleti
Naljuti se kad pomislis na me
Budi jača pa mi se osveti

Zaboravi da te volim zarom
Od koga se može umrijeti
Obraduj me samo jednim darom
Budi jača pa mi se osveti


Duško Trifunović
 
Nepobjediva

Do njenog golog ramena
samo dva su koraka
a ja ih napraviti ne smijem
s prvim pogazit cu rijec
a za drugi sad je kasno vec
jer joj opet pisem pjesme

I ne znam kako razum moze
ljubavi odoljeti
imat dusu a ljepotu njenu
ne zavoljeti
to je tajna koju cuvam
koja me je vodila
da je ljubav moja nepobjediva

Nosim miris koze njene
ispod svoga tjemena
ko da nice rajsko voce
bez zrna sjemena

To je tajna koju cuvam
koja me je vodila
da je ljubav moja nepobjediva

Njen je korak kao korak
vojske sto pobjeduje
tako sama u ljepoti mene
ne primjecuje
ja drzim se po strani
da se ne bi prenula
i da ne bi stala ta carolija

Kao proljece sto nama dolijece
o nasim dusama ljudi ispricat ce
da mi je jedina
i da je ljubav moja nepobjediva


Gibonni
 
Putevi

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve )

Mak Dizdar
 
NERETVA


Nada mnom, u bašti, mašu breskve pune
Zelenih lepeza i prvog zarutka;
Pripilo se sunce i u lisne krune
Kao da bi htjelo sve zlato da utka.

Ja, naslonjen na zid, prekrštenih ruka,
Gledam kako doli, o hridinu šuplju,
Neretva se lomi, a s visokih kuka
Naga djeca skaču i s vikom se kuplju,

Dok najmanje jedno po prudu se valja.
Galebovi kruže. Nekoliko pralja
Pratljačama mlate, i o greben greda

Razbija se eho, mre. Rijeka čista,
Prepuna smaragda, putuje i blista,
I red bliskih kuća u njoj se ogleda.


Aleksa Santic
1912.
 
Zadrhtacu bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome zivotu,
u svetlosti udaljenog sveta.
Zaustavljajuci se,
prepoznacu tvoje oci,
tamne kao jutarnje zvezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku
predjasnjeg zivota.
Reci cu:
car tvog lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila.



Gazeci travu na stazi,zacuh:
''Poznajes li me?''
Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:
''Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice''
Ona odgovori:
''Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti''.
Njene oci su blistale kao rosno jutro.
Pocutah trenutak, a zatim zapitah:
''Jesi li iscrpla sav teret suza?''
Osmehnu se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plac
imao vremena da nauci govor osmeha.
''Nekada'',
prosapta ona,
''govorio si da ces uvek voleti svoju tugu''.
Zbunjen, rekoh:
''Istina je, ali prosle su godine, i dosao je zaborav''.
I uzimajuci njenu ruku u svoju,
dodadoh:
'' I ti si se promenila.
Nekadasnji bol postao je vedrina''.



Tuzne su tvoje pronikljive oci.
Ispituju dusu moju kao mesec
kada bi hteo da pronikne more.
Razgolitio sam svoj zivot
pred ocima tvojim od kraja do kraja,
i nista nisam sakrio ni zadrzao.
Zato me ne poznajes.
Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti
u stotine zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata.
Da je cvet, svez i malen i sladak,
otkino bih ga sa peteljke i udenuo tebi u kosu.
Ali to je srce moje, dragana.
Gde su obale njegove, a gde njegovo dno?
Ne poznajes medje toga kraljevstva
i ipak si njegova kraljica.
Da je samo trenutak radosti,
on bi procvetao u laki osmejak,
i ti bi ga mogla videti i citati u trenutku.
Da je samo bol, on bi se rastopio
u sjajne suze, u kojima bi se ogledala
njegova najdublja tajna,
tajna bez reci.
Ali to je ljubav, dragana moja.
Njena je radost i bol bez granica,
beskrajne su njene zelje
i njeno bogatstvo.
Ona ti je bliska kao zivot,
pa ipak je na mozes potpuno poznati.


R.Tagore
 
"U mom srcu ponoc,
u njoj kadkad tinja miso da jos zivis moj predele mladi,
moja lepa zvezda-majka i robinja,
Boze!Sta li danas u Srbiji radi?
Kod nas je prolece,
zazivele laste,djurdjevak i ruze,
i sve mirise na grob i tisinu,
moj daleki druze.
 

Back
Top