Najdraži stih

Za godine duge
Pokazi im zube
Mislis da poznajes sebe
Mislis da poznajes ljude

Pa neka ti bude...

Noci su duge
Niz ulice jure
Neko kuca na vrata
Neko zeli da udje

Neko misli na tebe...
 
POVRATAK

Ko zna (ah, niko,niko ništa ne zna.
Krhko je znanje.)
Možda je pao trag istine u me,
a možda su sanje,
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
desiti--- velim,
ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.
*
U moru života što vječito kipi,
što vječito hlapi,
stvaraju se opet, sastaju se opet
možda iste kapi!
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
jedna vječnost pusta,
mogla bi se u poljupcu naći
neka ista usta.
*
Možda ćeš se jednom uveče pojavit'
prekrasna u plavom,
ne sluteći da si svoju svijetlost lila
mojom davnom javom.
I ja koji pišem srcem punim tebe
ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
niti tvoje ime.
*
Pa ako i duša u tom trenutku
svoje uho napne,
sigurnim će glasom zaglušiti razum
sve sto slutnja sapne;
kod večernjih lampa mi cemo se kradom
pogledat' ko stranci,
bez imalo svijesti koliko nas vežu
neki stari lanci.
*
No, vrijeme se kreće,no vrijeme se kreće
ko sunce u krugu,
i nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut' će oči, naćiće se ruke,
a srca se dići!
I slijepi za stope bivšega života
njima cemo ici.
*
Ko zna(ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje.)
Možda je pao trag istine u me,
a možda su sanje,
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
desiti--- velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
ili ne želim. :sad:


Dobriša Cesarić

Svaki put kada ovu pesmu pročitam, ostanem nema, sleđena, pomalo i sluđena i zaustavljena u pokretu...i tako godinama; ona me prati, i dokle god sam živa, ja ne mogu stati! :roll: 8)
 
Težak san, tihi korak
mrtav mrak, curi oblak,
beskućnik koji traži
zbir znakova po prašumi.

A tvoje ruke su nežne,
lako spuštaš ih na mene,
tvoje reči su jasne,
samo treba da ti verujem i proći ce.

Ja ih nikad ne bih sanjao,
ali neko tera me na to.
 
Sto te nema?...


Kad na mlado poljsko cv'jece
Biser niže ponoc nijema,
Kroz grudi mi želja l'jece:
"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"

I u casu bujne srece
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu krece:
"Što te nema, što te nema"...



ALEKSA SANTIC
 
Evo malo pod uticajem ovog referenduma...

BOKA

Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom ko od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana.

Nikada se tebe nagledao ne bi’!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.

I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode

I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!

Aleksa Šantić
 
ОЈ СВЈЕТЛА


Ој јунаштва свјетла зоро,
Мајко наша Црна Горо!
На твојим се врлетима
Разби сила душманима.


Једина си за слободу
Ти остала српском роду.
Дат ће Бог и света Мати
Да се једном све поврати.

Autenticna verzija iz 1863. godine...
 
А. С. ПУШКИН: БОНАПАРТ И ЧЕРНОГОРЦЫ.

"Черногорцы? что такое?-
Бонапарте вопросил: -
Правда ль: это племя злое,
Не боится наших сил?

Так раскаятся ж нахалы:
Объявить их старшинам,
Чтобы ружья и кинжалы
Все несли к моим ногам".

Вот он шлет на нас пехоту
С сотней пушек и мортир,
И своих мамлюков роту,
И косматых кирасир.

Нам сдаваться нет охоты,-
Черногорцы таковы!
Для коней и для пехоты
Камни есть у нас и рвы......

Мы засели в наши норы
И гостей незваных ждем,-
Вот они вступили в горы,
Истребляя всё кругом.

. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .

Идут тесно под скалами.
Вдруг, смятение!... Глядят:
У себя над головами
Красных шапок видят ряд.

"Стой! пали! Пусть каждый сбросит
Черногорца одного.
Здесь пощады враг не просит:
Не щадите ж никого!"

Ружья грянули,- упали
Шапки красные с шестов:
Мы под ними ниц лежали,
Притаясь между кустов.

Дружным залпом отвечали
Мы французам.- "Это что?-
Удивясь, они сказали:-
Эхо, что ли?" Нет, не то!

Их полковник повалился.
С ним сто двадцать человек.
Весь отряд его смутился,
Кто, как мог, пустился в бег.

И французы ненавидят
С той поры наш вольный край
И краснеют, коль завидят
Шапку нашу не взначай.


1834 г.

Поздрав
 
Prica
Secam se samo da je bila nevina
i tanka,
i da joj je kosa bila topla kao crna svila
u nedrima golim
i da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.
Slucajno se setih,neveseo,
jer volim da sklopim oci
i cutim.

Kad bagrem dogodine zamirise
ko zna gde cu biti.
U tisini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikada vise.
Milos Crnjanski
 
Zamišljah...


Zamišljah te takvu
kakvu te nikad ljubio nisam...
A ljubio sam vjerovanja...
uz sva ta sjetna otkrića
u kojima se ljubav klanja
moru suza neistinitih priča...
*
Zamišljah ljubav
kakvu još nikad ne ljubih.
A ljubio sam htjenja...
i život za kojim tako žuđah
preko tako oštrih misli
preko tako krutog stjenja.
*
Zamišljah život
kakvog želim živeti i čuti.
Bjehu sve to samo želje
koje nitko i ne sluti...
u ljubavi koja srce čupa
i sreću sa mislima melje.
*

Al' ne vidiš pritom
kako lupa
stvarni oblik jedne želje...

Zamišljah te takvu.....
 

" She Talks To Angels lyrics"

She never mentions the word addiction
In certain company
Yes, she’ll tell you she’s an orphan
After you meet her family

She paints her eyes as black as night, now
Pulls those shades down tight
Yeah, she gives a smile when the pain comes,
The pain’s gonna make everything alright

Says she talks to angels,
They call her out by her name
She talks to angels,
Says they call her out by her name

She keeps a lock of hair in her pocket
She wears a cross around her neck
Yes, the hair is from a little boy
And the cross is someone she has not met, not yet

Says she talks to angels,
Says they all know her name
Oh yeah, she talks to angels,
Says they call her out by her name

She don’t know no lover,
None that I ever seen
Yes, to her that ain’t nothing
But to me, yeah me,
It’s everything

She paints her eyes as black as night now
She pulls those shades down tight
Oh yeah, there’s a smile when the pain comes,
The pain’s gonna make everything alright, alright yeah

She talks to angels,
Says they call her out by her name
Oh yeah, yeah, angels
Call her out by her name
Oh, angels
They call her out by her name
Oh, she talks to angels
They call her out
Yeah, they call her out
Don’t you know that they call her out by her name
 
To znati treba, nasmejan biti
Od svega ostaje nam zlo
I kada treba suze liti
Sve bolje odlazi na dno
To znati treba, po svaku cenu
Spasiti makar svoju čast
Kad odu da se ne okrenu
To mogu najjači od nas
Uprkos svemu, svojoj sudbini
Možda će lako moći drugi ko
Sakriti suze kao na bini
Al' ja, o srce, ne znam to.


To znati treba, poći od stola
Kad ljubav već je dala sve
Licem na kojem nema bola
I niko da to ne čuje
To znati treba, skrivati muku
Pred svima čuvati svoj lik
Na usta treba staviti ruku
Ugušiti ljubavni krik
To znati treba, ostati hladan
Srce je mrtvo, nema više sna
Treba i tada, ma kako jadan
Al' toliko te volim
Ne vredi da se zna
I neka mogu svi
Ne mogu ja.
 
Ako jednom staviš na gramofon moje srce,
Čućeš ono što sam izmislio samo da bih tebi rekao:
"Mozak svih biljaka, mozak svakog drveta nalazi se u zemlji,
Da li je tamo već i mozak čovečanstva?"
Javno iznosim rečenice kojima sam te osvojio,
Govoreći o drugim stvarima govorio sam o tebi,
Pucajući u plafon izjavljivao sam da te volim
I sve što sam lepo rekao o drugima tebi je namenjeno.


Dok sam s tobom govorio telefonom
Moja krv je tekla žicom do tvojih usta
I telefonska mreža se pretvarala u krvotok,
Kao što se bolest pismom prenosi iz države u državu,
Kao što stotine koža ubijenih životinja čine tvoju bundu,
Kao što je u mojoj glavi prostor manji od ovog izvan nje,
Tako je i u mojoj utrobi sapeto nešto veće od mene.
Ja, sin ženin, kćeri čovekova, tebi sam ovako govorio:
"Ako eksplozija provetri utrobu zemnje
Izleteće iz nje kamenje veće od naše planete,
Oko bivše zemlje ostaće kao kavez nagoreli meridijani,
Kao konstrukcije porušenih hangara,
Kao kosturi konja na nekoj visoravni. "

Neka mi bude zabranjeno da te volim!

Hoću da ispaštam, hoću da pokažem šta mogu da učinim za tebe.
Neka mi na ledja natovare betonsku kuglu,
Hoću da zamenjujem gipsanog roba na ulazu u tvoju kuću!
Neka poštari odbiju da ti uruče moja pisma,
Neka mi bude zabranjena upotreba javnog saobraćaja i telefona.

Sve što je rečeno o budućnosti,
Da je rečeno o tebi, bilo bi istinito i ne bi propalo.
Da je uzidano u tebe ono sto je uzidano u hramove,
Sve to ne bi bilo besmisleno.
Ono što se govori tuđim ženama ja sam govorio tebi,
Iz punih pluća pod šlemom i pod punom ratnom spremom,
Jer ništa ne zaslužuje himne i toliku patetiku osim ljubavi.

Zato što me voliš, ja volim sve ostalo.
I nikome ne zelim zlo.
Moja ljubavi, digla si me toliko visoko
Da i kad bih pao - do zemlje bi se naživeo!

Dižem primitivnu buku kao što sneg grmi i dimi se u klancima,
Da si muškarac imao bih najboljeg druga!

Neka se izvrne sav svet i na levak sruči u tebe,
Neka niče drveće koje niko nije posadio.
Neka se niko ne pridržava svojih oblika i granica,
Neka trešnje, neka jabuke ne budu okrugle,
Nego kakve god i kolike god hoće,
Neka se slonovi uvuku u mišje rupe!
Neka moju dušu grubo istovare na prvom đubrištu,
Neka najjači glasovi sruše sve plafone,
Neka se nebesa otarase snega i kiše,
Neka sve ostane čisto i slobodno,
Neka samo moji prsti budu prljavi od mastila,
I neka se proglasi ludakom
Svako ko pomisli da te više voli!


Matija Bećković
 
:wink:

______________________________________________________________________

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
Još nedozrele.

Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica
Sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči
Govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
Telo ti zdravo što se praviš svetica
A padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom.


Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea
Sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
Sačuvaj Bože
Da li je volim, tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Al' nije htela to da čini
Nije htela il' nije smela
Vrag bi joj znao.

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
Njene oči ptica, njena bedra srna
Imala je mladež, mladež je imala
Ne smem da kažem
Imala je mladež, mali ljubičast
Ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku
Volim li Rilkea... sve me je pitala
A na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
Zvonile kapi
I noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu
Ej, Sulejmana othranila majka.

Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve
Njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije
Sve sam joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala.


Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama
Svuda sam je vodio
U pećine je skrivao, na čardak je nosio
Pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica
Pod starim mostom Crnjanskog joj govorio
Što je divan, šaputala je, što je divan.

Kolena joj crtao u vlažnom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino
Ko prvi ljiljani
U džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
Pod teškim turbetom;
Na grob Šantićev cveće je odnela
Malo plakala, kao i sve žene
Svuda sam je vodio.

Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi
Pišem neke pesme,
U jednom listu pola stupca za Peru Zupca
I ništa više
A padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Al' nije htela to da čini
Nije htela, il' nije smela
vrag bi joj znao.


Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove
Bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
Ne umem zaboraviti
Ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu
Njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
Onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
Ni one teške, modre kiše
O jesen besplodna, njena jesen...

Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu
Sve je govorila
Malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
Govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti
Smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
Ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
U izlozima ne umem zaboraviti
Onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom
One kiše
Ljubila me je po cele noći, grlila me
I ništa više, majke mi
Ništa drugo nismo.

Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše
Jedno jedino malo pismo iz LJubljane
Otkuda tamo
Ni ono lišće po trotoarima, ni one dane
Ja više ne mogu, ja više ne umem
Izbrisati.


Piše mi, pita me šta radim, kako živim
Imam li devojku
Da li ikad pomislim na nju, na onu jesen
Na one kiše
Ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
Potpuno ista
Da joj verujem, da se smejem
Davno sam, davno, prokleo Hrista
A i do nje mi baš nije stalo
Klela se, ne klela
Mora se tako, ne vrede laži.

Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu
Sve sam joj govorio
Vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu
Čitala popodne
U kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca
Malo mora
Prve joj noći i koža bila pomalo slan
Ribe zaspale u njenoj krvi;
Smejali smo se dečacima što skaču
S mosta za cigarete
Smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca
Govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge
Mogao sam slobodno misliti o svemu
Razbistriti Spinozu
Sate i sate mogao sam komotno gledati
Druge
Bacati oblutke dole, niz stenje
Mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko
Mogao sam umreti onako sam u njenom krilu
Samlji od sviju
Mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu
U stenu
Sve sam mogao...


Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre
Igrali smo se buba-mara i skrivalice
Svetlana izađi, eto te pod stenom
Nisam valjda ćorav
Nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš
Dobićeš batine;
Kad je ona tražila - mogao sam pobeći
U samu reku - našla bi me
Namiriše me, kaže, odmah
Pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao
Valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou
Nosila ga u sobu, vešala o končiće
Volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio
Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

Pitao sam je šta misli o ovom svetu
Veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao
Ponekad glupo, znam ja to i te kako;
Pitao sam je da li bi volela malog sina
RECIMO PLAVOG
Skakala je od ushićenja - hoće, hoće
A onda, najednom, padala je u neke tuge
Ko mrtvo voće:
Ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
Pala s Jupitera
Ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
A ne neko drugi
Taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.

Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna
Ti si đavo, ti si anđeo
Sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi
Vi ste hulje
Svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...


Stvarno sam voleo tu Svetlanu

Jedne jeseni
Jao, kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi mu glava, ne bi mu glava
Jao, kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao, kad bih znao ko to u meni
Bere kajsije, još nedozrele.
 
ITAKA

Kada kreneš na put za Itaku
poželi da put tvoj bude dug.
Pustolovina pun.
Lestrigonaca, Kiklopa ni Posejdona
besnog ne boj se.
Na putu svom nikad njih sresti nećeš,
ako ti misao bude uzvišena,
ako osećanja nikada ne napuste
telo tvoje i duh tvoj.
Ni Lestrigonce, ni Kiklope ni Posejdona
divljeg nećeš sresti
ako ih u svojoj duši ne nisiš,
ako ih duša tvoja pred tebe ne stavi.

Poželi da put tvoj bude dug,
svitanja letnjih da bude pun,
kada ćeš radosno ulaziti u luke
vidjene prvi put.
Pred feničkim zastani tezgama,
snabdej se finim stvarčicama :
sedefom, koralom, ambrom,
slonovačom i razbludnim mirisima,
razbludnim mirisima što više možeš.
Obidji mnoge gradove misirske
i nauči od mudraca njinih što više možeš.

A na umu uvek neka ti Itaka bude.
Tamo da stigneš tvoja je sudbina.
Al‚nipošto ne žuri na putu tom.
Bolje neka mnogo godina traje
i da na ostrvo kao starac stigneš već.
Sa blagom koji si na putu stekao
ne očekujući ništa da ti Itaka da.

Lepo putobanje Itaka ti je dala.
Bez nje nikad na put krenuo ne bi.
Ona ništa više nema da ti da.

Siromašnom ako je nadješ, znaj, prevarila te nije.
Mudar si postao, iskustvo stekao,
i znaćeš već šta te Itake znače.

Konstantin Kavafi
 
When i think of all the things i've done
And i know that it's only just begun
Those smiling faces, you know i just can't forget 'em
But i love you

When i think of all the things i've seen
And i know that it's only the beginning
You know those smiling faces, i just can't forget 'em
But for now, i love you

Just for a little while


Oh baby, just to see you smile
Just for a little while

When i think of all the things i've done
And i know that it's only just begun
Oh, smiling faces, jesus, you know i can't forget 'em
But for now, i love you
Right this minute, baby now
I love you
At least for now, i love you

Lou Reed - I Love You
 
Just a perfect day,
Drink Sangria in the park,
And then later, when it gets dark,
We go home.
Just a perfect day,
Feed animals in the zoo
Then later, a movie, too,
And then home.

Oh it's such a perfect day,
I'm glad I spent it with you.
Oh such a perfect day,
You just keep me hanging on,
You just keep me hanging on.

Just a perfect day,
Problems all left alone,
Weekenders on our own.
It's such fun.

Just a perfect day,
You made me forget myself.
I thought I was someone else,
Someone good.

Oh it's such a perfect day,
I'm glad I spent it with you.
Oh such a perfect day,
You just keep me hanging on,
You just keep me hanging on.

You're going to reap just what you sow,
You're going to reap just what you sow,
You're going to reap just what you sow,
You're going to reap just what you sow


Lou Reed - Perfect Day
 
I feel you
Your sun it shines
I feel you
Within my mind
You take me there
You take me where
The kingdom comes
You take me to
And lead me through
Babylon

This is the morning of our love
Its just the dawning of our love

I feel you
Your heart it sings
I feel you
The joy it brings
Where heaven waits
Those golden gates
And back again
You take me to
And lead me through
Oblivion

This is the morning of our love
Its just the dawning of our love

I feel you
Your precious soul
And I am whole
I feel you
Your rising sun
My kingdom comes

I feel you
Each move you make
I feel you
Each breath you take
Where angels sing
And spread their wings
My loves on high
You take me home
To glorys throne
By and by

This is the morning of our love
Its just the dawning of our love
 
NE PRIZNAJEM RASTANKE

Ne priznajem rastanke
i nikad neću.

Suviše boli kada se grubo
otkine cvet
koji tek niče;

kada na samom početku priče
vreme zatreperi i stane,
baš kada bleda,
još prazna zora
mesečevo srebro ućuti;

i kada zamre let povetarca
što dahom sluti
uzdahe nove, nasmejane...

Ja želim da još s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora,
da s tobom dišem i da te volim
i vatrom noći i zore sjajem.

I zato ne dam, i zato neću,
i zato rastanke ne priznajem.

Želim da živim tvojim dahom
i da se smejem osmehom tvojim,
želim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima,
dok postojim.

Želim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje reke
ponovo osetim prste u kosi;

da razvejano seme maslačka
tvoj vetar nosi
i sipa u šarene misli neke,
u žute duge na modrom tlu.

Zato ne dam i zato neću.
Zato moj odraz još vešto krije
istih osmeha tajne daleke.
Zato ću uvek biti sa tobom,
u dašku misli ili u snu.

Još uvek naš cvet negde niče,
još uvek naše tajne snije
i ustreptalom lepotom traje
dok mu na lati leptiri sleću.

Svi su rastanci tužne priče,
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad neću.


20d93a8b3cfe0d1a7vb.jpg
 
Poem For My 43rd Birthday


To end up alone
in a tomb of a room
without cigarettes
or wine--
just a lightbulb
and a potbelly,
grayhaired,
and glad to have
the room.

Charles Bukowski
 
Evening Star


'Twas noontide of summer,
And mid-time of night;
And stars, in their orbits,
Shone pale, thro' the light
Of the brighter, cold moon,
'Mid planets her slaves,
Herself in the Heavens,
Her beam on the waves.
I gazed awhile
On her cold smile;
Too cold- too cold for me-
There pass'd, as a shroud,
A fleecy cloud,
And I turned away to thee,
Proud Evening Star,
In thy glory afar,
And dearer thy beam shall be;
For joy to my heart
Is the proud part
Thou bearest in Heaven at night,
And more I admire
Thy distant fire,
Than that colder, lowly light.

Edgar Allan Poe

poe1.jpg
 
Ljubav ce umreti

Ubij me,rece ona,jer tako i tako
smrt vlada nama.
Radije nego da me napusti zivot,
napusticu ga sama.
I ljubav ce umreti
kao da je ni bilo nije.

Ljubljeni,pusti da odem prva,
pusti da umrem prije.

Inger H.
 

Slične teme


Back
Top