Petar i Mara slavili su šezdesetu godišnjicu braka. Zabavljali su se još u školi, onda su se venčali i kad su oboje otišli u penziju, vratili su se u kraj u kom su odrasli. I sad su se nježno držali za ruke i tako prošetali do škole u koju su nekad zajedno išli. Vrata su bila otključana pa su tiho ušli, našli svoju nekadašnju učionicu pa čak i staru klupu u kojoj su zajedno sedeli i gde je Petar nožićem urezao srce i natpis "Maro, volim te".
Na putu kući, iz blindiranog kamiona ispala je jedna torba s novcem i pala im ravno pred noge. Oni u kamionu nisu ništa primetili, kamion je odjurio dalje, a Petar i Mara, potpuno zbunjeni, odneli su torbu kući. Otvorili su je i izbrojali novac. Bilo je nešto više od trideset miliona.
"To treba vratiti!", reče Petar.
"Mi smo to našli. Ko nađe - njegovo", odvrati Mara, zatvori torbu i odnese je na tavan.
Sutradan su im na vrata pokucala dva policajca koji su češljali kvart u potrazi za informacijama o nestaloj torbi s novcem...
"Dobar dan. Oprostite, je li neko od vas možda video torbu koja je juče ispala iz blindiranog kamiona?"
Mara reče: "Ne, mi nismo videli ništa".
"Laže, sakrila je torbu na tavan", reče Petar...
"Ne slušajte ga, otkako je u penziji, postao je potpuno senilan", objasni Mara.
Ipak su počeli ispitivati Petra. Jedan policajac uzme u ruku blok i
pisaljku i reče:
"Hajde nam lepo ispričajte celu priču od početka i polako!"
I reče Petar: "Kad smo se Mara i ja juče vraćali iz škole..."
Policajci su se samo pogledali, jedan podigne obrve i reče:
"Ajmo mi odavde..."
Niko ne veruje starim ljudima...