Pishem izvjeshtaj nakon odradjenog kursa daktilografije. Eh, ta birokratija... Izvjeshtaj ide u stereotipnom tonu: kurs, kucanje, kucanje, kurs i tako u nedogled. Naravno poshto slijepo kucam s vremena na vrijeme se potkrade koja greshka, da ne duzim dobila sam napisanu rijech KURACANJE. Naravno, nisam primjetila greshku, a da slucaj bude josh gori, nisam provjerila tekst na greshke. Nastavljajuci, po Marfiju, nemam shtampach na svom rachunaru, shtampam preko mreze na shtampachu u dir. kancelariji. Poshto sam bila u guzvi, kazem dishu, pregledaj izvjeshtaj ja moram da idem u banku. Chovjek je odmah uochio greshku. S njim radi jedan filozof, kome se direktor pucajuci od smjeha obraca s pitanjem shta bi ta rijech trebala da znachi, a kolega rijech tumachi po Frojdu. Sreca, bila sam u banci. Direktor dolazi do moje radne kolegice, pita nju za mishljenje, a ona odgovara: "vjerovatno joj je to u glavi." Zamislite kako sam se osjecala. Htjela sam dati otkaz.