Nag Hammadi nalazište, zbirka koptksih tekstova(rasprava)

[Sitz im Leben]

No ipak to da sinoptička su prije ne bi baš rekao jer nema niti jedno evanđelje koje je u obliku kakvo je danas pronađeno ama baš nigdje prije 4st.
Samo fragmenti koji su poslije koristili da se stvar posloži uz usmene predaje u evanđelja kakva imamo danas.
A Klementova zbirka je negde oko 250 godine ,neki tvrde.
I djelo je podosta veliko i cjelovito.
No treba uzeti s rezervom kao i ta evanđelja.

Starost nekog istorijskog izvora i starost najstarijeg sacuvanog rukopisa ili prepisa tog izvora nisu ista stvar. Na osnovu internih informacija u samim izvorima i eksternih referenci u kojima se ti izvori citiraju ili na drugi nacin spominju moze se odrediti starost samog izvora. Na osnovu interne i eksterne evidencije za sva 4 kanonska jevandjelja prilicno pouzdano mozemo reci da su nastala u periodu izmedju 70. i 95. godine n.e. To ne znaci da je sve sto mozemo procitati u jevandjeljima prvi put svetlost dana ugledalo u intervalu izmedju 70. i 95. godine. Na primer, delove 13 glave Marka, tzv. Male apokalipse, najlogicnije je razumeti kao reakciju na Kaligulinu krizu 40-ih godina, kada je rimski car pokusao da postavi svoju statuu u Jerusalimski hram kao predmet bogosluzenja. To je ona 'mrzost opustosenja' koja se kasnije nasla prikladnom i za tumacenje ulaska Titovih legija u Jerusalim oko 70. godine u kljucu tradicionalne jevrejske apokaliptike. Ili zajednicki materijal u jevandjeljima po Mateju i Luki kojeg nema kod Marka, u skladu sa siroko prihvacenom hipotezom o dva izvora, pripada starijem, tzv. Q izvoru.

Sto se tice sacuvanih rukopisa, tu jevandjelja kao istorijski izvori imaju jednu nadmocnu prednost nad gotovo svim drugim izvorima iz antike - ogroman broj sacuvanih rukopisa sa relativno nevelikim intervalom izmedju izvornika i najstarijih sacuvanih prepisa u odnosu na druge istorijske izvore. Na primer, Tacit je svoje Anale pisao oko 116. godine. Prvih 6 knjiga Tacitovih 'Anala' danas postoji u samo jednom rukopisu nastalom oko 850. godine, knjige od 11. do 16. nalaze se u drugom rukopisu koji datira iz 11. veka, dok su knjige izmedju 7. i 10. izgubljene. 'Judejski rat' Josifa Flavija koji je ziveo u 1. veku sacuvan je u 9 grckih rukopisa iz 10, 11, i 12. veka, latinska kopija datira iz 4. veka, a srednjevekovni ruski materijal iz 11. i 12. veka. Za razliku od tako nevelikog broja sacuvanih rukopisa klasicnih antickih pisaca, broj grckih novozavetnih rukopisa unetih u katalog prelazi 5000. Primera radi, posle novozavetnih tekstova najvise sacuvanih rukopisnih svedocanstava imamo za Homerovu Ilijadu - nesto manje od 650; najstariji poticu iz 2. i 3. veka i uglavnom su fragmentarnog karaktera, a ako se ima u vidu da je Homer sastavio svoj ep oko 800 godina pre nove ere nije tesko zakljuciti da postoji ogromna praznina izmedju originala i sacuvanih rukopisa. S druge strane, najstariji novozavetni rukopis je egipatski papirus datiran izmedju 100 i 150. godine - to je neveliki fragment najmladjeg od 4 kanonska jevandjelja Jevandjelja po Jovanu. Vecina drugih najstarijih rukopisa velikih delova Novog zaveta (Bitijevi i Budmerovi fragmenti) su iz 3. veka, dok oni najkompletniji datiraju iz 4. veka (Codex Siniaticus i Codex Vaticanus).

Opet, o jevandjeljima kao izvorima moze se reci i dosta toga negativnog. Rani hriscani nisu pripovedacki pisali o Isusovom zivotu, vec je praksa bila da se stvaraju pojedinacni odeljci, odnosno kratki pasusi o Isusovim recima i delima. Ove jedinice teksta kasnije su aranzirane i uredjivane od strane priredjivaca novozavetnih tekstova, pa danas imamo okolnost da je Isus istu stvar uradio ili rekao u dve razlicite situacije, sto ce reci da nikako ne mozemo biti sigurni u neposredni kontekst Isusovih govora i postupaka. Zbog toga se moze reci da je Jevandjelje po Marku, na primer, hipoteticki dokument, jer je rekonstruisano na bazi desetina rukopisa od kojih nijedan nije stariji od pocetka treceg veka. Jevandjelje po Marku u danasnjem, integralnom obliku je nepostojeci dokument, vec tekst rekonstruisan od dosta kasnijih rukopisa uz pomoc hipoteza razvijenih da pomire brojna neslaganja medju rukopisima i kriterijuma tekstualne analize koji proisticu iz tih hipoteza. Ono sto mi posedujemo kao rekonstruisano Jevandjelje po Marku je samo jedan u seriji zamislivih tekstova razvijenih iz inicijalne radne verzije Marka, pretpostavljena 'konacna forma' jevandjelja na bazi tekstova koje su koristili pisci Mateja i Luke kao svoje izvore. Nije sporno ni to da su delovi novozavetnih spisa revidirani, da su nastajali kao proizvod kreativnosti ranih hriscana, da su medju sobom razliciti, vrlo cesto i kontradiktorni. Autori sva 4 jevandjelja su anonimni. Jevandjelje po Jovanu je potpuno razlicito od druga tri jevandjelja i informacije o Isusu primarno moramo traziti u sinoptickim jevandjeljima. Iako su posvecena Isusovom liku i delu, jevandjelja su oskudna brojnim crtama biografskog zanra i iz tog razloga ne mogu se posmatrati kao klasicne biografije, itd.

 

[Eleleth]

11. Stvaranje materijalnog čovječanstva

Dio iz TRIPARTITNI TRAKTAT (I,5)
iz zbirke Koptskih tekstova


Materija koja teče kroz svoju formu uzrok (je) po kojemu nevidljivost
koja postoji kroz moći [...] za sve njih, jer [...], jer one će začeti
prije njih i [uništiti.]
Misao koja je postavljena između onih s desna onih s lijeva moć je
[začeća]. Svi oni koje će [oni prvi] poželjeti stvoriti kao, takoreći, svoju
projekciju, poput sjene koju tijelo baca te ga ona slijedi, one stvari koje
[su] korijen vidljivih stvorenja, to jest cijela priprema urešavanja slika
i predočenja i prilika, nastali su zbog onih kojima treba obrazovanje i
učenje i oblikovanje, kako bi ono što je maleno moglo rasti, malo pomalo,
kao kroz zrcalnu sliku. Jer upravo je iz tog razloga on na koncu
stvorio čovječanstvo, pripremivši prvo i osiguravši za nj stvari koje je
za nj stvorio.
Stvaranje čovječanstva je poput stvaranja svega ostaloga. Duhovni
Logos potaknuo ga je na nevidljiv način, usavršivši ga kroz 105 Demiurga
i njegove anđeoske sluge, koji su sudjelovali u činu [oblikovanja]
u [velikom broju, kad se] posavjetovao sa svojim arhontima. Poput
sjenke je zemaljski čovjek, da bi mogao biti poput [onih] koji su odsječeni
od Sveukupnosti. Isto tako, on je nešto što su svi oni pripremili, i
oni s lijeva i oni s desna, budući da svaki od redova daje oblik [...], u
kojemu on postoji.
[...] koje je stvorio nepotpuni, bolesni Logos rodio, nije mu sličilo,
budući da ga je stvorio iz [zaboravljivosti], neznanja, nepotpunosti i
na svaki drugi loš način, iako je Logos dao prvi oblik kroz Demiurga
iz neznanja, kako bi naučio da onaj uzvišeni postoji i kako bi spoznao
da [ga] treba. To je ono što je prorok nazvao "Živim Duhom", "Dahom
uzvišenih eona" i "Nevidljivim", a to je živa duša koja je podarila život
sili koja isprva bijaše mrtva. Jer ono što je mrtvo jest neznanje.
Priliči nam objasniti ponešto o duši prvog ljudskog bića, naime da
je ona od duhovnog Logosa, dok stvoritelj misli da je njegova, budući
da je iz njega došla kao iz usta kroz koja dišemo. Stvoritelj je također
poslao dolje duše iz svojega bivstva, budući da on također ima moć rađanja,
106 jer on je nešto što je nastalo iz predočenja Oca. I oni s lijeva
su također stvorili vlastite ljude, budući da posjeduju priliku <bića>.
Duhovno je bivstvo [jedna jedina stvar] i jedno jedino predočenje,
[a] njezina slabost je određenje [u mnogim] oblicima. Što se tiče bivstva
onih duševnih, njegovo je određenje dvostruko, budući da posjeduje
znanje i ispovijedanje uzvišenoga te nije sklono zlu, budući da je sklono
misli. Što se materijalnog bivstva tiče, ono je drugačije i u mnogim
oblicima, a ta je slabost postojala u mnogim oblicima sklonosti.
Prvo ljudsko biće miješano je uobličenje i miješana tvorevina, nanos
onih s lijeva i onih s desna, i duhovna riječ čija je pažnja podijeljena
između dvaju bivstava od kojih uzima svoje biće. Stoga se kaže da je
raj zasađen za njega, kako bi mogao jesti sa tri vrste drveta, jer to je vrt
trostrukog reda i jer je to ono što pruža radost.
Plemenito i izabrano bivstvo koje je u njemu bijaše uzvišenije. Stvorilo
ih je, a nije ih ranilo. Oni stoga izdaše zapovijed, zaprijetivši i nadvivši
nad njega veliku 107 opasnost, a to je smrt. Dopustio mu je da
kuša samo užitak u stvarima koje su zle, dok mu sa drugog drveta (sa
dvostrukim plodom) nije dopustio jesti, a još manje sa drveta života,
kako [oni ne bi] stekli slavu [...] njih i da [ne bi bili...] po zloj sili [koja]
se zove "zmija". A on je lukaviji od svih zlih sila. Zaveo je čovjeka na
krivi put [kroz] određenje onih stvari koje pripadaju misli i željama.
Naveo ga je da prekrši zapovijed kako bi umro. I on bi izbačen iz svakog
užitka tog mjesta.
To bijaše njegovo isključenje, kada je isključen iz uživanja stvari
koje pripadaju prilici i onih koje pripadaju predočenju. Bijaše to djelo
providnosti, kako bi postalo jasno da nije dalek onaj dan kada će čovjek
primiti radost stvari koje su vječno dobre i u kojima je mjesto pokoja.
To je uredio duh kada je u početku planirao da čovjek iskusi veliko zlo,
a to je smrt, koje je potpuno nepoznavanje Sveukupnosti, i da iskusi sva
zla koja iz tog zla proizlaze, kao i da nakon svih stradanja i briga primi
ono najveće 108 dobro, a to je vječni život, odnosno čvrsto poznavanje
Sveukupnosti i primanje svih dobrih stvari. Zbog prijestupa prvog čovjeka
zavladala je smrt. Postalo je uobičajeno ubiti svakog čovjeka kao
iskaz [vlasti] koja bješe dana [kao] kraljevstvo, zbog ustrojstva Očeve
volje, o kojoj smo ranije govorili.

 

[Eleleth]

ŠEMOVA PARAFRAZA (VII,1)
Uvod:
MICHAEL ROBERGE
Prvi od pet traktata u Kodeksu VII nosi naslov Šemova parafraza. Djelo je, najvećim
svojim dijelom, otkrivenje, sa pripovjednim okvirom inicijalnog uzlaza proroka
Šema (dosljedno pisano Seem), na vrh stvaranja (1,5-16), i njegovog konačnog
povratka na zemlju (41,21-42,11). Samo otkrivenje daje Derdekeas, sin beskonačnog
Svjetla, i ono se sastoji od kozmogonije i antropologije (1,16-24,29), nakon čega
slijedi pripovijest o spasenju, s pričama o Potopu (24,29-28,8), razaranju Sodome
(28,8-30,4), krštenju Spasitelja, i njegovu uzlazu po raspeću (30,4-40,31). Otkrivenje
završava obraćanjem Šemu u vezi njegove zadaće na zemlji (40,31-41,21). Ovom otkrivenju
pridodan je prvi eshatološki diskurs koji izgovara Derdekeas (42,11-45,31),
opis Šemova uzašašća u planetarne sfere na kraju njegova života (47, 32-48,30), drugi
Derdekeasov eshatološki diskurs, i kao zaključak cijelog traktata, konačno obraćanje
Šemu (48,30-49,9).
Kozmogonički mit ovdje predstavljen srodan je sustavima koji svemir drže ukorijenjenim
u tri načela. On počinje sa opisom tri velike sile ili korijena; na vrhu vlada
Beskonačna Svjetlost, zvana "Veličanstvo", koja je Misao ispunjena sluhom i rječju;
na dnu se nalazi Tama, muško načelo koji je "vjetar u vodama" i koji posjeduje Um
(nous) umotan u plamen koji nikada ne gasne. Između ove dvije sile nalazi se Duh, tiha
i skromna svjetlost. Sklad koji u početku vlada proizlazi iz činjenice da svaki od
ovih korijena vlada sam u sebi, bez miješanja sa druga dva. Valja primijetiti da u tekstu
nema naznaka o bilo kakvom prijašnjem pokušaju Tame da osvoji Um, a ne spominje
se ni pad Uma. Međutim, događaje će neminovno potaknuti volja Veličanstva
da spasi Um.
Tama se iznenada uznemiruje, i Duh otkriva postojanje lošeg korijena. Voljom
Velike Svjetlosti vode se razdvajaju, i Tama iskrsava sa svojim okom, Umom. Duh se
otkriva Tami, i gubi time dio svojega svjetla u korist Uma.
Uzvišena Svjetlost se tada otkriva kroz svoga sina, Derdekeasa. On se pojavljuje
u liku Duha, započevši time spasenje Uma i uzašašće Duhova svjetla. Da bi prevario
Tamu, Spasitelj izaziva stvaranje univerzuma iz vode, dio koje se pretvara u ogromnu
Utrobu (nazvanu također i "Priroda"). Neugasivi plamen odlazi u Utrobu. Zavarana
plamenom, Tama, ugledavši Utrobu, postaje razbludna, opći sa Utrobom, i ejakulira
Um. Priroda biva podijeljena u četiri "oblaka"ili sfere, koji se zovu Djevičnjak, Chorion,
Moć i Voda. Pri ulasku u Utrobu, Um se sudara sa Nerođenim Duhom i "breme
Uma" izaziva "Začudnost" Duha. Ova moć Začudnosti odvraća breme Uma, te se
ono, zaogrnuto svjetlošću Duha, sklanja u oblak Moć (koji se također naziva i "Srednji").
Začudnost se, međutim, prima za oblak Djevičnjak.
Duh zaklinje beskonačnu Svjetlost da se smiluje njegovom vlastitom svjetlu. Spasitelj
se ovaj put pojavljuje kao vihor koji rastjeruje oblake; oni se dijele, i Um zadobiva
oblik. Derdekeas odijeva svoje univerzalno ruho svjetlosti i potiče uzlaz svjetla
iz oblaka Vode. Nakon što se Duh zahvali beskonačnom Svjetlu, njegova Začudnost
stvara veliku silu, Misao, načelo Šemove rase, pneumatike.
Spasitelj tad odlaže svoje univerzalno ruho i odijeva trimorfno ruho da bi do savršenstva
doveo svjetlost u tri oblaka: Djevičnjaku, Tišini (Chorion), i Srednjemu. Svjetlost
zadržana u Srednjemu onaj je dio svjetlosti koji je odvojen od Začudnosti i sjedinjen
s Umom. Nakon Potopa, on se naziva "Vjera".
Spasitelj silazi na Srednji oblak, odjeva plameno ruho i podaje se Prirodi. Pri orgazmu,
Utroba odbacuje Um u obliku ribe, i rađa svakovrsne zvijeri. Derdekeas odjeva
ruho Zvijeri i potiče Utrobu da stvori nebo, i zemlju, i svaku vrst sjemena. Također
je navodi da rađa i ženske entitete, vjetrove i muške entitete, demone. Potonji se
pare s vjetrovima i pritom odbacuju moć koju imaju, Um. Voljom Spasitelja, Um zavlada
vjetrovima i demonima, te dobiva obličja vatre, svjetlosti, slušanja, i udio u Logosu.
Vjetrovi i demoni opće po drugi put i rađaju svakovrsne nečistoće, to jest, materijalne
duše. Masturbacijom jednog od vjetrova začinju se jalove žene i sterilni muškarci.
To su psihici, koji posjeduju samo materijalnu dušu i osuđeni su da se rastoče
u Tami. Naposlijetku, na svijet dolaze pneumatici, odnosno oni koji posjeduju česticu
Uma i Misao iz svjetlosti Začudnosti.
Da bi zaustavila svjetlost Vjere i uništila rasu pneumatika, Priroda namjerava izazvati
Potop, na koji Spasitelj odgovara proglasivši podizanje kule. Sem je spašen i
ostaje u tijelu, kako bi imao strpljenja za Vjeru i proslijedio svoje otkrivenje postdiluvijalnom
čovječanstvu. Drugim riječima, tijekom vremena koje je određeno za Vjeru,
Šem i njegova rasa živjet će među ljudima koji provode volju Prirode poštivanjem zakona.
Jer, Priroda koristi svjetlost Vjere u obliku zakona, da bi za sebe zadržala noetičko
sjeme. Nakon potopa, čovječanstvo će u stvari sačinjavati dvije vrste iskupljenih:
noetici, koji posjeduju tijelo, dušu i česticu Uma, i čiji je korijen u Vjeri, te pneumatici,
koji posjeduju ne samo česticu Uma, nego i "misao" koja potječe iz Začudnosti,
i čiji je korijen u Nerođenom Duhu.
Razaranje Sodome također je prikazano kao pokušaj Prirode da uništi sjeme pneumatika.
No, Šemu je rečeno da ne brine za svoju rasu, budući da će ona, zahvaljujući
njegovom učenju, sadržavati univerzalno svjedočanstvo, te počivati na mjestu Nerođenog
Duha.
Spasitelj se po posljednji put javlja kada se demon (tj. Ivan Krstitelj) pojavljuje na
rijeci da krsti. Obred krštenja je u osnovi štetan jer se u njemu koristi voda - primordijalna
nečista sila, koja je na početku pokušala zadržati svjetlost Duha, a sada, kroz
krštenje, pokušava zatočiti ljude. Silaskom na vodu, Spasitelj spašava svjetlost Vjere
i otkriva pneumaticima i noeticima tajne riječi koje će im omogućiti da bez zapreka
prođu kroz planetarne sfere pri povratku k svom pravom korijenu. Zahvaljujući "spomenicima"
(ili "univerzalnom svjedočanstvu"), pneumatici uzlaze na mjesto Nerođenog
Duha, dok noetici pronose "svjedočanstvo Vjere", i uzlaze na Djevičnjak, mjesto
Vjere. Ovaj dio traktata sadrži oštru polemiku protiv krštenja, usmjerenu vjerojatno
protiv Velike Crkve.
Nakon krštenja, Spasitelj proriče svoj uzlaz po završetku svoje zadaće na zemlji.
Priroda ga u svom bijesu pokušava ugrabiti, no uspijeva tek razapeti Soldasa (tj. zemaljskog
Isusa). Alegoriji koja slijedi, o tome kako je Reboueli odrubljena glava, svrha
je da objasni noeticima značenje raspeća: ono nema učinak pročišćenja krsne vode,
već na vidjelo iznosi raskol između svjetlosti i tame. Kao što je Rebouel proglašena
blaženom jer joj je odrubljena glava, tako ni noetici ne bi trebali oklijevati da se
odcijepe od Velike Crkve koja prakticira krštenje, i da uđu u zajednicu onih koji posjeduju
gnosis.
Prijašnji radovi ukazivali su na sličnosti između Šemove parafraze i traktata naslovljenog
Setova parafraza, kojeg spominje Hipolit u svom prikazu setijanaca. No, razlike
između te dvije doktrine, pogotovo u odnosu na antropologiju, prevelike su da
bi potvrdile pretpostavke o bilo kakvoj direktnoj ili indirektnoj povezanosti tih dvaju
djela. Isto tako, novija istraživanja uglavnom ne smatraju Setovu parafrazu kristijaniziranom
verzijom Šemove parafraze, koja bi u tom slučaju bila svjedočanstvo predkršćanskog
gnosticizma.