Nacije balkanske

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
И што већ по 5000. пут треба поновити да националност "Бошњак" постоји од 1993. или 1995, без обзира на то што РЕЧ "Бошњак" постоји од раније. Они једноставно не значе исто.

И данас се говори о Далматинцима, као православним и католичким словенским становницима Далмације. Да ли је неко толико луд да прихвати да се ту ради о националности "Далматинац" и да ли, ако неко за 200 година прогласи далматинску нацију од једног дела Далматинаца, има право да се позива на тако нешто као некакав извор?

Доста више, преглупо је и предосадно и за овакве ствари би стварно требало да будете оштро кажњени. Није се на теми појавио неки нови Бошњачић-провокатор из ФБиХ или неки донекле озбиљан посетилац одатле, па да треба објашњење понављати. Ово је већ неколико пута речено и написано вама двојици - у контексту 19. века, Боњшак означава СВАКОГ становника Босне и то НИЈЕ националност, него регионално име. И то би нарочито требало да зна овај лажни Санџаклија Mrdaywalker, јер ако се већ представља да је из Санџака, његови преци према овом тексту нису били чак ни регионални Бошњаци, тако да не би требало да се смеје, него да плаче.

Пардон, не ни Бошњаци, него БошЉаци, ако ћемо већ да се правимо "духовити"... :roll:

И стварно, доста више с тим...
 
Fin izvor :)
Bas i mene zanima sta imaju da kazu ovi forumasi iz Knina,BiH i ostalih vansrbijanskih teritorija..
ce se teraju i dalje i ako nemaju sa cega

Evo vidiš ovog "menjam se" (da, ali nagore :mrgreen:) kako omalovažava Bosnu i Bošnjake riječima "Bošnjačić iz FBiH" da bi se nakon toga žalio kako ne može da uspostavi normalan dijalog sa Bošnjacima :hahaha:
Nakon toga skače sam sebi u usta riječima da je Bošnjak regionalna odrednica ali neće da kaže da bi se onda i današnji pravoslavci u Bosni trebali nazivati Bošnjacima. :lol:
Ne zna ovaj delegat da država i regija ne obuhvataju iste pojmove i prostore.
Ne zna delegat da su danas Vojvodina, Sandžak, Srem, Bačka, Šumadija...regije a sve skupa su država Srbija.
Ilija Garašanin se nije bavio regijama nego državom i zato je sve nazivao Bošnjaci.
Tako i matica Srpska tako i Ćorović, Nada Klaić, Noel Malcolm...
Delegat je pametniji od Garašanina i matice Srpske i ostalih jer, avaj, ne znaju oni ono što delegat zna :mrgreen:
Da, teško je prihvatiti činjenicu da je Bosna starija od Srbije, da smo vladali Srbijom, da smo stariji kao nacija, da smo imali kraljeve, vojsku, svoj novac, i što je najgore ne zna delegat da treba turcima zahvaliti što uopšte ima Srba u Bosni jer su ih turci naseljavali kao kmetove.Teško je prihvatiti i činjenicu da je 1910.godine prema popisu austrougarske 91% zemlje u Bosni pripadalo muslimanima. da su im turci poremetili genetiku, da nemaju nacionalnu kuhinju osim svinjetine i kiselog kupusa, da danas Tadić sarađuje sa Turskom a ne sa Rusijom, da je Vuk Karadžić nosio fes, da smo mi Iliri a oni Slaveni...i da ne nabrajam više....a imao bih šta.

Sva im se priča svodi na novokomponovanu istoriju u kojoj je i sunce srpsko, vladali su Kinom, Rusi su nastali od Srba, Turska ima 10 miliona Srba...sve laž do laži da pas s maslom ne bi pojeo.

I kad im daš dokaze poput iGENEA-e, Oxforda, Garašanina, matice Srpske...jok.
Kad im kažeš da niko neće da živi s njima (pa ni crnogorci koji su iste vjere) oni kažu da su svi krivi osim njih.
Kad im kažeš da ih svijet osuđuje zbog genocida u Srebrenici oni kažu da je to namještaljka i da se svijet urotio protiv njih.

Svi lažu za razliku od delegata...:lol:

Ko je spomenuo D. Ćosića ?
 
Evo vidiš ovog "menjam se" (da, ali nagore :mrgreen:) kako omalovažava Bosnu i Bošnjake riječima "Bošnjačić iz FBiH" da bi se nakon toga žalio kako ne može da uspostavi normalan dijalog sa Bošnjacima :hahaha:
Nakon toga skače sam sebi u usta riječima da je Bošnjak regionalna odrednica ali neće da kaže da bi se onda i današnji pravoslavci u Bosni trebali nazivati Bošnjacima. :lol:
Ne zna ovaj delegat da država i regija ne obuhvataju iste pojmove i prostore.
Ne zna delegat da su danas Vojvodina, Sandžak, Srem, Bačka, Šumadija...regije a sve skupa su država Srbija.
Ilija Garašanin se nije bavio regijama nego državom i zato je sve nazivao Bošnjaci.
Tako i matica Srpska tako i Ćorović, Nada Klaić, Noel Malcolm...
Delegat je pametniji od Garašanina i matice Srpske i ostalih jer, avaj, ne znaju oni ono što delegat zna :mrgreen:
Da, teško je prihvatiti činjenicu da je Bosna starija od Srbije, da smo vladali Srbijom, da smo stariji kao nacija, da smo imali kraljeve, vojsku, svoj novac, i što je najgore ne zna delegat da treba turcima zahvaliti što uopšte ima Srba u Bosni jer su ih turci naseljavali kao kmetove.Teško je prihvatiti i činjenicu da je 1910.godine prema popisu austrougarske 91% zemlje u Bosni pripadalo muslimanima. da su im turci poremetili genetiku, da nemaju nacionalnu kuhinju osim svinjetine i kiselog kupusa, da danas Tadić sarađuje sa Turskom a ne sa Rusijom, da je Vuk Karadžić nosio fes, da smo mi Iliri a oni Slaveni...i da ne nabrajam više....a imao bih šta.

Sva im se priča svodi na novokomponovanu istoriju u kojoj je i sunce srpsko, vladali su Kinom, Rusi su nastali od Srba, Turska ima 10 miliona Srba...sve laž do laži da pas s maslom ne bi pojeo.

I kad im daš dokaze poput iGENEA-e, Oxforda, Garašanina, matice Srpske...jok.
Kad im kažeš da niko neće da živi s njima (pa ni crnogorci koji su iste vjere) oni kažu da su svi krivi osim njih.
Kad im kažeš da ih svijet osuđuje zbog genocida u Srebrenici oni kažu da je to namještaljka i da se svijet urotio protiv njih.

Svi lažu za razliku od delegata...:lol:

Ko je spomenuo D. Ćosića ?

pa ebiga buraz.. gos'n ''menja se'' postaje vidovit pa nagadja odakle sam i ko sam :hahaha1:
neka iznose svoje teorije i dalje ali nek znaju da vise nema kraljevine SHS (fala bogu) pa da se moze manipulisati ko nekada. kad smo kod kraljevine SHS kako to da nas nidje tu nije imalo a bili smo 3 narod u toj drzavi.. vise nas je bilo od Slovenaca ali na papiru bili smo niko i nista. ti elementi misle da smo pasli travu pa da nekom sole pamet.
Sto se tice forumasa ''menjam se'' pitaj ga odakle su se njegovi doselili u Vojvodinu ;)


P.S ljubo fala sto brises moje komentare,moze ti se.
 
Poslednja izmena:
menjam.se

Ne hrani trolove i oni su dead.

Pazi, i mene su ovi lkovi nervirali svojim neznanjem i skakanjem samim sebi u usta a li sam onda shvatio da je najbolje ignorisati njihove postove i razgovarati sa ostalim normalnim ljudima. Ja sam s njima pokusao lepo, ne ide. Iz ponizenja mi je da sa njima postupam lose, pa mi jednostavno ostaje da ih ignorisem.

Jednostavno ih otkuliraj, a oni neka zive u svojim fantazijama. Veruj mi, da im doneses sve znanje i saznanje ovog Sveta i da ti je sve potpisano od Gospoda Boga, oni bi jednostavno prnuli na sve to i nastavili po svojemu.

Stari vic kaze da asfalt puca ispod bosanca zato sto pametniji uvek popusta.
 
Трол није трол док га модерација јавно не прогласи за трола и третира као трола. У случају да корисници буду обавештени да су гг Глупан и Тупан из ФБиХ тролови, да их не треба "хранити", већ пријављивати и да се види да су заиста и од модерације ЈАВНО обележени и третирани као тролови, једино у том случају је корисник који их храни крив. Докле год су они "колеге дискутанти" и према томе потпуно равноправни са осталима, све ово називање троловима је међусобно чашћавање полуувредама. Ено, ја кажем да је Глупан трол, он каже да сам ја трол. Моја реч против његове, то ништа не значи.

Мислим, како окарактерисати оне идиотлуке са Ингенеом, Вуковим фесом, Матицом српском, Гарашанином... Хајде да се једном покрене, али да се покрене 20 пута од стране истог човека и након исцрпних објашњења, да неколико тема буде закључано због тога што то упорно понавља и на крају опет узме да сеpе о једном те истом и брка основне појмове... то позива на једно препуцавање, вређање и псовање. Као реакцију на гг Глупана и Тупана можемо једино да очекујемо (или да их позовемо) неку нашу, српску гг Глупана и Тупана, па да сити један другом честитају мајку, пошто ова двојица за другачији вид расправе... нису способни.

Или боље да сам их назвао Мујо и Хасо... али ми жао, јер су у вицу Мујо и Хасо ипак симпатични и позитивни ликови.
 
Stari vic kaze da asfalt puca ispod bosanca zato sto pametniji uvek popusta.

Ово за Босанце... подсетило ме је на нешто.

Знаш ко се у Војводини назива Босанцем? Углавном само Србин из Босне. Уопште није чудно да од неког обичног човека чујеш квалификацију како у Босни поред Босанаца живе и Муслимани. Једноставно, Босанцима се сматрају наши, Срби из Босне... евентуално и Хрвати.

Зато данас кад видим ове, да не кажем "Потурице", како су им одједном пуна уста Босне и како су се напрасно сетили да више нису Турци, него неки Бошњаци-ванземаљци... стомак ми се преврне. Осуђивао сам, али донекле разумем, што се данас наши из Српске вређају и љуте када их неко назове Босанцима... иако су се сами тако називали до пре 15 година. Једноставно се и њима згадило оно што раде по Федерацији... коме и не би.

Сад, не знам зашто сам ово испричао уопште... али ваљда не може да шкоди.
 
Fin izvor :)
Bas i mene zanima sta imaju da kazu ovi forumasi iz Knina,BiH i ostalih vansrbijanskih teritorija..
ce se teraju i dalje i ako nemaju sa cega
Šta se imam "tjerati"? Istorija je istorija, činjenice su činjenice, a prošlost niko ne može promijeniti. Može samo ostaviti trag za buduća pokolenja.
 
Poslednja izmena:
Ово за Босанце... подсетило ме је на нешто.

Знаш ко се у Војводини назива Босанцем? Углавном само Србин из Босне. Уопште није чудно да од неког обичног човека чујеш квалификацију како у Босни поред Босанаца живе и Муслимани. Једноставно, Босанцима се сматрају наши, Срби из Босне... евентуално и Хрвати.
Ja sam poreklom Hercegovac i nikada se toga nisam stideo. Nema cega ni da se stidi iko drugi posto je stanovnistvo Bosne jednako srpsko kao stanovnistvo Srbije (da ne kazem cak i srpskije). Zamisli kako je bljutavo kada jedan poturica pocne da svojata ono sto je tvoje..... Kada pocne da ti se penisi sa nekim ilirstvom iako sam ja poreklom sa podrucja gde je I2a2 superiorno dominantan a on ko zna ko je i sta je i onda pocinje da mlati takve gluposti, da se coveku zgadi (a najzalosnije je da sam veruje u te gluposti posto mu je intelekt ogranicen mrznjom).

Зато данас кад видим ове, да не кажем "Потурице", како су им одједном пуна уста Босне и како су се напрасно сетили да више нису Турци, него неки Бошњаци-ванземаљци... стомак ми се преврне.

Nije li jos jedan paradoks da se danasnjom srednjovekovnom hriscanskom i srpskom bosnom najvise kite oni koji su tu istu bosnu prvom prilikom prodali za veceru? Isti oni koji su lizali tursko dupe 400 godina i zamisljali sebe ravne turcima (mada su ih ovi uvek prezirali). Da su bili patriotima bosne, danas se ne bi nazivali Mustafama, Kemalima, Ibrahimima vec Radoslavima, Stanislavima, Hrabrenima..... Medjutim... JOK! Oni su jedini pravi naslednici hriscanske Bosne i to danas dokazuju klanjajuci se u dzamijama koje su im sagradili upravo oni koji su tu drzavu i unistili.


Осуђивао сам, али донекле разумем, што се данас наши из Српске вређају и љуте када их неко назове Босанцима... иако су се сами тако називали до пре 15 година. Једноставно се и њима згадило оно што раде по Федерацији... коме и не би.

To je nesrecna etnicka grupacija koja ispasta konvertitske grehe dupelizanja otomanskom okupatoru posto su mislili da ce turci ostati u Bosni bar jedno milion godina. Nema vise turaka, a rodjaci ne oprastaju izdaju.

I sta oni mogu da rade osim da lazu sebe i mrze druge?
Svakom ce oni tudjinu sluziti i u korist svoje stete samo da bi napakostili Srbima. U tome i jeste nasa s njima nesreca.
 
Za razmisljanje i lecenje ostrascenog mozga...

Hadži NEVEN ANDJELIĆ, konvertit porijeklom sa Manjače iznad Banja Luke:

"GOSPODAR JE USLIŠIO MOJU DOVU I POKAZAO MI PRAVI PUT"

Za vrijeme svog nedavnog boravka u Banja Luci, nocne vaktove sam klanjao u Sofi Mehmed-pašinoj ili Jama džamiji u Gornjem Šeheru. Tada bi mujezinio jedan momak kojeg ranije nisam sretao. Raspitivao sam se poslije kod džematskog imama o njemu, a on mi je objasnio da se radi o 29-togodišnjem Nevenu Anđeliću koji živi i radi u Beču, ali nekoliko puta godišnje posjećuje Banja Luku i rodjake po ocu na obližnjoj Manjači. Mi Banjalučani vrlo dobro znamo da se na toj planini decenijama nije moglo naći partizana za lijeka, a kamo li muslimana. Ostat će Manjača po zlu poznata i po logoru iz 1992. godine u kojem je mučeno i ubijano hiljade krajiških Muslimana i Hrvata. Upravo zbog toga učinilo mi se zanimljivim da s ovim momkom, 15. sabana 1430., dakle u noci Leilet-ul-berata, nakratko porazgovaram za naš list. Jer, "nije vijest da je pas ujeo čovjeka, već čovjek - psa..."

Razlog za ovaj intervju jeste moje saznanje da si primio Islam...

ANDJELIĆ: Ne, nisam primio,vratio sam se Islamu!

Da li ti je ovo prvi razgovor za javnost?

ANDJELIC: Pa, bilo je nekih upita od strane pojedinica - "šta je bilo"?, "kako je to bilo"? i slično, ali to nije bilo za javnost. Znači, ovo jeste moj prvi razgovor za neki medij.

Znam da si rodjen 1980. u Becu, ali odakle ti potječu roditelji?

ANDJELIĆ: Otac je sa Manjače, a majka od Brčkog. U Austriji su od 1972. godine gdje su se i upoznali te sklopili brak. Dakle, ja sam rodjen u Beču, ali sam rano djetinjstvo proveo na Manjači gdje sam završio četiri razreda osnovne skole.

Šta si poslije završio, gore u Beču?

ANDJELIĆ: Upisao sam Višu tehničku skolu koja traje pet godina. Medjutim, otac mi je preselio kada sam bio u četvrtom razredu, odnosno 1999. godine. To je za mene bio veliki šok.

Naravno, mi vjerujemo da se svaki insan rodi u Islamu. Medjutim, da li si ti bio kršten i jesi li prakticirao pravoslavnu vjeru?

ANDJELIĆ: Jesam bio kršten i prakticirao sam tu vjeru kao nijedan pravoslavac. Mislio sam da je to pravi put jer do tada nisam bio ništa čitao, a tako sam bio naučen. Onda sam razmišljao ako si vec pravoslavac - vjernik, onda izmedju ostaloga treba da postiš. A ako ne postiš, onda lazeš samoga sebe i Boga. Takva moja razmišljanja su uslijedila kada sam imao 19 godina, odnosno kada mi je otac preselio.

Kako je u tebi sazrijevala ta odluka da se vratiš Islamu. U takvim situacijama čovjek se bori i sam sa sobom, zar ne? Reci mi, zapravo, kako si spoznao istinu?

ANDJELIĆ: Otac mi je umro na rukama. Nakon toga počeo sam da citam Indžil ili Jevandjelje. Kad čitaš današnji Indžil to ti je kao da čitaš neke novine, vidi se da su ga ljudske ruke pisale. Medjutim, Bog je nesto svemoćno, jedna inteligencija koju mi ne možemo ni zamisliti i tragao sam za Njegovim riječima i uputama. Onda sam se usredsredio na Bibliju. U njoj sam uočio neke kontradiktornosti - sad ti kaze ovako, sad onako. Uzmimo, naprimjer, prve dvije zapovijesti. U prvoj se kaže: "Ja sam vas gospod Bog i nemojte imati drugih bogova do mene, a onda mu se stavlja sin čime je prva zapovijed automatski prekršena. U drugoj se kaze da se ne klanjamo niti služimo ikakvim kipovima i slikama, a kada dodjes u crkvu vidiš da je ona puna slika, ikona. Prije nego sam započeo sa čitanjem Kur'ana ja sam već bio izišao iz hrišćanske vjere jer sam se obratio Svevišnjem rijecima: "Gospodaru moj, ja ću od sada vjerovati samo u Tebe Jedinoga i ako je to greška, Ti me kazni, a ako nije, onda mi pokaži pravi put.

Da li si se družio sa nekim muslimanima u Becu koji su eventualno bili sevepom da se intenzivnije vraćaš Islamu?

ANDJELIĆ: Islam je ostao jedina vjera o kojoj nisam ništa znao a htio sam da saznam. U blizini mene je stanovao jedan momak iz Turske i njega sam pitao neke stvari o Islamu. Nije puno znao, tek površno - kada je početak i kraj ramazana, kada je Bajram i tako dalje. No, posto sam znao da je bio nabavio Kur'an na njemačkom jeziku, pozvao sam ga kod sebe na kafu i zamolio da ponese Kur'an sa sobom. Sjedili smo do 4 ujutro, a on mi je čitao. Kada je pošao kući primjetio sam da je zaboravio Kur'an pa sam ga na to podsjetio. On je, medjutim, uzvratio: "Ne, nisam, ostaje to kod tebe". Tada sam se sjetio svoje dove Gospodaru da mi pokaze pravi put i ja sam ga u tom momentu i prepoznao. No, dva mjeseca je bilo prošlo te 2001. godine da sam poklonjeni mi Kur'an intenzivnije počeo da čitam. Jednostavno, neki mi respekt nije dao da ga čitam odmah.. Ali, kada sam se udubio u Knjigu spoznao sam da je to ono što sam i tražio. Jer, ako si vjernik, samo kroz Islam mozeš vjerovati u Jedinoga Boga. Ponavljam, tvrdnja kršćana/hrišćana da oni vjeruju u Jedinoga Boga je kontradiktorna jer oni vjeruju u trojstvo, zatim ako uzmemo židovsku vjeru - to nije vjera, to je narod - Zidovi, a oni su prokleti vec u Bibliji, a da ne pričamo o Kur'anu i Jevandjelju, budizam je za mene više način života nego vjera. Oni se klanjaju kipovima, pa čak ako su i od zlata nacinjeni oni se ne mogu sami zaštiti od insekata i sl. pa kako će onda zaštiti čovjeka koji mu se obraća. Prošlo je neko vrijeme i odjednom sam osjetio da mi nešto nedostaje.

Da li je obavljena službena ceremonija tvoga povratka Islamu?

ANDJELIĆ: Nije niti je bilo potrebe za tim. Jednostavno, kada sam sam pošao putem kojeg mi je Gospodar pokazao, shvatio sam da sam se vratio Islamu i da mi za tako nešto ne treba nikakav posrednik. Izgovorio sam kelimi-šehadet, klanjam, postim, dajem zekjat i obavio sam hadž.

Kako si dozivio hadž?

ANDJELIĆ: Svaki mu'min koga Gospodar pozove sebi u goste doživljava susret sa Bejtullahom na svoj način. Ja sam se osjećao istovremeno i uzvišeno, počašćeno, uzbudljivo i suze su mi tekle niz lice kada sam vidio prvi put Haremi šerif u Mekki. Zapravo, ti osjećaji se ne mogu opisati. Sada mi djeluju kao lijep san. Hoću da ga i ponovim, na isti ili sličan način, svejedno, pa ću i ove godine na hadž, ako Bog da.

Šta je sa tvojim imenom?

ANDJELIĆ: Razmišljao sam da uzmem ime posljednjeg Bozijeg Poslanika svs., ali kada vidim ko sve nosi to časno ime - znači i oni koji piju alkohol i čine druge harame, odustao sam. I procedura promjene imena je komplikovana. Ime i nije toliko važno, već ono ko je ispod njega. No, ne znači da sam odustao od razmišljanja da uzmem neko muslimansko ime.

Kako je reagovala tvoja majka na činjenicu da si sada musliman?

ANDJELIĆ: U početku nije joj bilo pravo, ali se vremenom navikavala na to i konačno navikla. I, što je još važnije, ona je takodjer izisla iz pravoslavne vjere i upravo čini prve korake u Islamu. Jer, spoznaja o Islamu nisu bile upućena samo meni, već cijelom čovječanstvu. Ja sam svoje znanje o našoj vjeri prenosio na svoju majku.

Jesi li oženjen?

ANDJELIĆ: Nisam još. Trazim bračnog druga ali nije ga bas lako naći. Naći će se, valjda, nška koja meni odgovara, inshAllah.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

P.S. Noć uoči moga povratka u Ameriku, nakon jacije namaza u Jama džamiji u Gornjem Šeheru, oprostio sam se sa hadži Nevenom. Rekao je, izmedju ostaloga: "Možda se ponovo sretnemo dogodine ili neke godine poslije, a ako ne, onda sigurno na Sudnjem danu"!

Izvor: Skiby usa

Dakle, Neven Andjelic se opredelio za prelazak u Islam, citajuci pre svega Bibliju i Kur'an. Nisu mu bila potrebn teorije Muhameda Filipovica o bosanskoj crkvi i bogtepita kakvim sve jos mudrovanjima ne bi li se bosnjacka nacija progurala sto dublje u istoriju.

Bas bih da razmenimo razmisljanja, hoce li Neven, ili njegovo potomstvo, ikad osetiti potrebu da svome ocu/dedi/pradedi trazi korene na ovim spomenicima.


stecak2.jpg
 
Ostat će Manjača po zlu poznata i po logoru iz 1992. godine u kojem je mučeno i ubijano hiljade krajiških Muslimana i Hrvata.

Da nije autor pogresio? Da nisu bile desetine ili stotine tisuca zrtava srpskog genocida na Manjaci? Ovo je njihova klasicna politika uvelicavanja cifara i laganja u oci. Da se razumemo, tamo je bilo zlocina, ali ne u tim razmerama.

A to sto je lik presao u Islam, to nije nesto cudno. Postoje ljudi kojima se nesto svidi u nekoj religiji ili im se jednostavno smuci u svojoj pa konvertituju. Znam slucajeve kako prelaska muslimana u pravoslavlje, tako i pravoslavaca u muslimane (ne sa nasih prostora), kao i za prelaske muslimana u katolike i obratno.

E sad, druga je stvar sto je ovaj primitivni autor teksta u tome video nesto jaaaako veliko i sto on neciji konvetitizam podize sa nivoa licne stvri na nivo ideologije i njene propagande.
 
A to sto je lik presao u Islam, to nije nesto cudno. Postoje ljudi kojima se nesto svidi u nekoj religiji ili im se jednostavno smuci u svojoj pa konvertituju. Znam slucajeve kako prelaska muslimana u pravoslavlje, tako i pravoslavaca u muslimane (ne sa nasih prostora), kao i za prelaske muslimana u katolike i obratno.
Postavio sam ovaj tekst da bih ukazao upravo na ovakvu tvoju kvalifikaciju Andjelicevog prelaska u Islam.

Ostalo sto medijski "poslenik" pokusava da prilepi uz iskrenost coveka kojeg intervjuise, treba jednostavno ignorisati i smatrati irelevantnim.

Drugo, na sta zelim da ukazem paznju nasim komsijama Bosnjacima, napisao sam u poslednjoj recenici mog posta: hoce li Neven, ili njegovo potomstvo, ikad osetiti potrebu da svome ocu/dedi/pradedi trazi korene na ovim spomenicima.
 
Ne, verujem da nisam...

O genezi ideje Bosanske, Bošnjačke nacije (1)

Autor: Vera Kržišnik-Bukić

Enver Redžić , Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Institut za istoriju, Sarajevo, 2000, str. 220.


Knjiga s naslovom Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke i podnaslovom Geneza ideje bosanske, bošnjačke nacije je stručno i naučno izazovno djelo bosanskohercegovačkog akademika dr. Envera Redžića koje će zbog široke palete predstavljenih saznanja i stanovišta drugih istraživača i iznesenih autorovih tumačenja i ocijena ostati još dugo u dialoškoj žiži među istoričarima i drugim društvenjacima. Ujedno, zaokupljaće pozornost i ostalih za fenomen naciona, naciona povezanog sa geopolitičkim kontekstom Bosne i Hercegovine, zainteresiranih čitalaca. Ni ovih nije mali broj, dapače i više od prvo pomenutih, jer je naprosto teško nailaziti na ljude za tu tematiku nezainteresirane. Stoga, tiraž od 500 primjeraka u kojima je knjiga štampana, sigurno, neće moći udovoljiti svim znatiželjnicima odnosno onima koji bi je htjeli pročitati.

Time već prelazim na skupinu osnovnih podataka odnosno vanjskih pokazatelja o knjizi s kojima se valja odmah uvodno upoznati. Njeni izdavači su Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te Institut za istoriju, Sarajevo. Izlaženje su finansijski pomogli američki donatori: Univerzitet St. Lawrence-a, »Koerner Foundation« i Fundacija Vakufa Donia iz Kalifornije te Ministarstvo obrazovanja, nauke i informisanja Kantona Sarajevo. Recenzenti knjige su Bosanac akademik prof. dr. Muhamed Filipović i Amerikanac prof. dr. Robert Donia, istoričar i sam odličan poznavalac te autor knjiga o Bosni.

Knjiga je izišla iz štampe krajem 2000. godine u Sarajevu, što u tvrdom, što u mekom povezu i za slična monografska izdanja u uobičajenom formatu te u ukupnom obimu od 220 stranica. Ne računajući Predgovor i zaključno razmatra-nje Na pravcu sinteze knjiga sadrži petnaest poglavlja i bibliografiju radova koje je autor u knjizi analizirao ili se na njih oslanjao. Osnovni tekst prati 187 fusnota. Engleski sažetak, začudo, ne daje prijevoda glavnog naslova knjige već za-počinje podnaslovom koji sam, ne slučajno, u ovdašnjem osvrtu inače i sama izabrala kao temeljno opredjeljujuće jezgro. Na samom kraju knjige nalazi se čitaocu uvijek dobrodošao Registar imena. Toliko kao nužna informacija; iformacija kojom o samoj knjizi, njezinom sadržaju nije zapravo kazano još skoro pa ništa.

O knjizi, međutim, govoriti nije lako. U pomoć zato, najprije, pozivam neke činjenice povezane sa njenim autorom. Ličnost Envera Redžića je na početku 21. stoljeća moguće i potrebno sagledavati kroz bar trodimenzionalnu prizmu. Najprije, radi se o čovjeku koji je, objektivno, već praktično osam decenija osviješćenim svjedokom svoga vremena, uže mu domovine Bosne i Hercegovine, i, doskora, šire mu domovine Jugoslavije. Zatim, to je čovjek koji je bio u datom okruženju većinu toga vremena akterom tekućih društvenih zbivanja, aktivni učesnik u donošenju političkih odluka na svim razinama, od lokalnih do republičkih i federalnih (makar nikad u najužem vlastodržačkom krugu), u toku Drugog svjetskog rata i borac - vojnik svjetske pobjedničke antifašističke koalicije na tlu Jugoslavije odnosno Bosne i Hercegovine. I najzad, te možda ponajviše i prije svega, Enver Redžić je istoričar.

Sve pomenute tri dimenzije se u Redžićevoj ličnosti neminovno i neodvojivo prepliću. Tek faktičkim uvažavanjem njih sviju tri u cijelini moguće je relevantno odnositi se prema njegovom historiografskom djelu općenito, pa možda i posebice prema njegovoj, za sada, pretposljednjoj, 16. knjizi po redu, knjizi koja ovdje zaokuplja bližu pozornost. Posebice kažem zato, jer je knjiga Sto godina muslimanske politike djelo koje, po jednoj strani, odslikava intelektualnu produkciju mnogih drugih autora, u pretežnoj mjeri nastalu za Redžićeva života, te sadrži, posredno i neposredno, po drugoj strani, također znatnu autobiografsku notu. (U međuvremenu, u svojoj 87. godini, je već objavio svoju 17. knjigu, o akademiku i istoričaru Anti Babiću, priprema narednu, o akademiku i istoričaru Branislavu Đurđevu...)

Većina Redžićevih knjiga je iz oblasti istoriografije i pretežno se odnose na istoriju Bosne i Hercegovine. Većina njih se, opet, neposredno dotiče nacionalne problematike, neke su joj, ne slučajno, i u cjelosti posvećene. Ovaj zadnji podatak upućuje na slijedeće dvije činjenice: nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini je središnja društvena problematika ove zemlje u 20. stoljeću, dok je istoričar Enver Redžić već niz decenija njen uporni istraživač i, prema tome, nesumnjivo veliki poznavalac. Imajući u vidu do sada kazano postaje jasnije od kud i kako knjiga s naslovom Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke. Kad tome dodamo, da je Enver Redžić po svom etničkom izvoru i etničkoj samoidentifikaciji Bošnjak, da je u najšire shvaćenom filozofskom obzoru humanista i u novim egzistencijalnim društvenopolitičkim okolnostima po nacionalnopolitičkoj pripadnosti Bosanac (kao što je bio u ranijim okolnostima odnosno, većinu svog politički osviješćenog životnog puta Jugosloven) gotovo je upotpunjen sklop za nastanak ove knjige opredjeljujućih razloga.

Odlučujuću motoričku snagu Redžićevom pisanju ove knjge je, uz uvažavanje već pomenutog, udahnula pak kataklizma koja je uraganom trećeg svjetskog rata stigla Bosnu i Hercegovinu, njezine ljude i narode, te među ovima posebice njegov, bošnjački. S obzirom na ukupni dotadašnji kontekst njegovog života, za Redžićev duhovni ustroj, bila je to svestrana i totalna katastrofa. Uzgredna mala asocijacija otkriva jednu istorijskom sudbinom proizvedenu zanimljivu koincidenciju: situacija praktički trećeg svjetskog rata u Bosni, na pragu trećeg milenijuma, u Redžićevo treće životno doba. Rođen još u Austro-Ugarskoj, u vrijeme Prvog svjetskog rata, da bi većinu svog života proživio u jugoslavenskoj državnoj zajednici i sam aktivno učestvujući u Drugom svjetskom ratu i društvenim događanjima, prije i posebice nakon njega, dočekavši zatim, slobodno možemo reći, za Bosnu treći svjetski rat, Redžić ne samo nadživljava tu najnoviju i ujedno najstrašniju agresiju na Bosnu, ostajući "na površini" (Churchill: "Tito afloat", 1949), već "nesnosnom lakoćom" intelektualnog stvaranja kao da ulazi u neku novu mladost. Pri tome žuri, jako žuri, kao da mu savjest ili podsvijest ne daju mira.

Izvjestan autorov nemir pažljiviji i kritičniji čitalac može prozreti i kroz sami tekst knjige. Razlozi za taj nemir su prema ovdašnjoj procijeni ipak nešto drugačije prirode i, kao što ću pokušati malo kasnije naznačiti, kompleksniji. Tiču se, naravno, Bosne, njene kompliciranosti koje su bili odavno svijesni književnici, društveni istraživači, političari. I da se sada vratim njoj, knjizi, njenom sadržaju i načinu na koji je on izložen.

Autor je koristio komplementarni metodološki pristup izlaganja, predstavljajući saznanja i poglede drugih autora i odgovarajuća svoja zapažanja i komentare o tematici tako što je istorijska zbivanja i etno-nacionalne pojave pratio, uglavnom, koliko je to bilo moguće, hronološkim redom, ujedno promišljajući je kroz pojedine problemske blokove (srednjovjekovni Bošnjani, islamizacija, bošnjaštvo, pokret Bošnjaka, nacionalno pitanje Muslimana, "muslimanska nacija", "Islamska deklaracija", turska i austrijska teza o bosanskoj naciji, srpsko i hrvatsko velikodržavlje, te Bosna i Muslimani do Drugog svjetskog rata, u njemu i poslije njega sve do njihove ponovne bošnjačke nominacije u zadnjoj deceniji 20. stoljeća, sintetički promišljajni napor o Bošnjacima i bosanskoj naciji) da pomenem najvažnije. Na taj način uspijeva provesti čitaoca kroz knjigu tako, da ovaj može slijediti, pojedinim istorijskim etapama razvoja tretiranu tematiku i stvarati svoju predstavu o njoj.

Nije smisleno sadržaj knjige prepričavati već i zato što ona po obimu nije velika te ju zato naprosto treba pročitati. Prepričavanje bilo bi, sa druge strane, i rizično, pošto bi podrazumijevalo nekritičko preuzimanje Redžićevog prikaza i tumačenja radova drugih autora. Redžićevo citiranje pojedinih autora pretpostavljalo je njegovo studiranje njihovih djela, a to je posao koji međutim nije moguće tek tako, usput obaviti. Ali, upravo, taj bi studijski napor trebao proći onaj koji bi htio načiniti posve relevantni osvrt na Redžićevu knjigu. Problem je utoliko kompleksniji, što sam Redžić za naslovnu tematiku svoje knjige ne koristi jedan broj stručnih radova, kako domaćih tako i stranih autora, koji su se ipak trebali naći na njegovom spisku, bolje reći, u postupku prikaza i/ili analize u knjizi sa tim naslovom.
 
O genezi ideje Bosanske, Bošnjačke nacije (2)

Naime, već u datoj fazi historiografske (i šire društvene) obrade »naših« fenomena je odgovarajuća produkcija tolika, da je u jednom kritičkom naletu teško može obuhvatiti a pogotovo savladati jedan istraživač, pa bio to istoričar čak Redžićevog autorskog profila. Mada bi tako naslovljeno djelo već moglo ili trebalo biti stvar timskog naučnoistraživačkog projekta - s obzirom na vlastito naučnoistraživačko iskustvo, sama, naravno, ne mogu da ne dodam: multi-, ko- i interdisciplinarnog - ipak jedan pionirski pothvat, kakav je Redžićev, izrazito je koristan i pomenutom potrebnom projektu dobrodošao putokaz. Zašto čak projekat? Zato, jer je etničko/nacionalno pitanje u Bosni, od ranog srednjeg vijeka do početka 21. stoljeća, bilo i biće to u još bar naredno dogledno vrijeme, sidrište kroz koje se prelamaju gotovo svi apekti njene istorije, od klasično političkih, vjersko-duhovnih, vjersko-institucijskih, demografskih, etnoloških, socijalno-privrednih, pravnih, kulturoloških, sociolingvističkih, socijalno-psiholoških do antropoloških i psiholoških, a sigurno nisam pobrojala sve. Drugim riječima, to je ili bi bio projekat koji u dužinu, širinu i dubinu zahvaća/bi zahvatao transtemporalni društveni organizam i kontekstualnost Bosne (Bosne i Hercegovine), projekat daleko obimniji i svestraniji od, na primjer, onog koji je na temu nacionalne problematike Muslimana, uz deklarirani interdisciplinarni pristup, urađen u Sarajevu prije tri decenije.

Na temu koju obrađuje Redžićeva knjiga je, naime, u drugoj polovici 60-ih godina provedeno jedno timsko politološko-historiografsko istraživanje, koje je 1970. godine rezultiralo studijskim izvještajem Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja i još nešto ranije odgovarajućom bibliografijom od oko 700 jedinica. Izvještaj tog projekta Redžić, sada, pretjerano oštro kritikuje, pogotovo, jer se ne radi o pretežnom arhivskom istraživanju odnosno o primarnom historiografskom metodološkom pristupu. Za vrijeme kada je nastalo, to je ipak bilo značajno djelo koje je, pored analize tematske literature, zatim štampe, statističke evidencije, nešto memoarske i arhivske građe primjenilo i postupak anketiranja.

Ali, to je bilo i vrijeme kada je, gotovo paralelno i nezavisno, svoje intelektualno stanovište o muslimanskoj naciji, koju je 1968. godine pod imenom Muslimani promovirao Centralni komitet Saveza komunista BiH, objavio i istoričar Enver Redžić. U javnom izlaganju na naučnom skupu jugoslavenskih istoričara (Makedonija,1969), objavljenom 1970. godine pod naslovom O posebnosti bosanskih Muslimana te, zatim, i u svojoj knjizi Tokovi i otpori (str. 117), Redžić, uz jaku argumentaciju, iznosi da »u etničkom i nacionalnom pogledu nije bilo i nema muslimanskog naroda« (podc. R.), ističući kako »iako je u procesu formiranja etničke zajednice bosanskih muslimana »zasluga« i uloga islama neosporna, sama ta zajednica u etničkom smislu nije muslimanska, već je ona kako po svome etničko-istorijskom porijeklu, tako i po svome etničko-istorijskom razvitku, bosanska« (podc. R.).

Sada, tri decenije kasnije, Redžić podsjeća na silnu kritiku kojoj je bio na različite javne načine, i mahom iz redova muslimanske inteligencije, onda izložen zbog svog bosanstva odnosno neprihvatanja promoviranja »muslimanske nacije« od strane rukovodstva SK BiH, ocjenjujući, ujedno, Izvještaj o pomenutom projektu tadašnjom političkom apologetikom. Redžić sa dužnom pažnjom, prije svog slučaja, predstavlja u knjizi i usamljeni intelektualni istup Muhameda Filipovića koji se, još par godina ranije (1967), esejistički založio za narodni duh Bosne nakon čega mu je partijski režim predbacio bošnjački nacionalizam i posljedično ga izolovao, spasavajući »kurs srpsko-hrvatske konverzije Muslimana« (R., str. 79).

S obzirom na vremensku podudarnost političke odluke o proglašavanju muslimana Muslimanima i rezultata projekta kojima je, prema Redžiću, trebalo naučno argumentirati koncepciju »muslimanske nacije«, ta je veza neosporna. No, u domenu nacionalne problematike inteligencija je išla i ide i kod drugih naroda ruku pod ruku sa politikom ako, odnosno, kad procjenjuje da su pripremajuće političke odluke u datom istorijskom trenutku napredak u pogledu dotičnog pitanja. Mislim, da se i u slučaju ovog projekta radilo o tome da su, dakle, učesnici projekta svoj rad istraživački izveli i okončali, utvrđujući i potvrđujući društvenu potrebu posebnog, odjeljujućeg zvaničnog imenovanja etničke zajednice bosanskohercegovačkog stanovništva kojoj je u širem društvenom okruženju u toku 20. stoljeća uglavnom i pridavana, kako govorno tako i pisano, muslimanska imenska konotacija. Time je, tada, trebalo ispostaviti definitivnu jednakopravnost sa preostale dvije bosanskohercegovačke konstitutivne etničke grupacije i u formalno-pravnom pogledu. Suviše banalno, a mislim i objektivno neadekvatno, bilo bi ovome projektu pridavati funkciju puke sluškinje oficijelne politike. Međutim, projekat je, ipak, pratila tada (bar) jedna tamna sjena, krupna nejasnoća. Zašto, naime, tako važno istraživanje nije bilo kadrovski jače zastupljeno, zašto u rad na projektu nije pozvan na primjer Enver Redžić, autor već više naučnih radova pa i knjige posvećene nacionalnom pitanju, posebice onome u Bosni i Hercegovini, tada i prvi čovjek Instituta za istoriju radničkog pokreta u Sarajevu. Ili je pak zaobiđen on, i još tko, baš zato što je ocjenjeno da se ne bi uklapao u eventualno zadatu koncepciju; s tim u vezi mogla bi se dovesti i činjenica da se Redžić već od 1972. nalazi u mirovini (što je ispalo dobro za bosanskohercegovačku istoriografiju jer on naredne tri decenije radi punom parom, više nego uspješno odrađuje drugi radni vijek).

Ovim, dakako nedopustivim, spekulacijama pribjegla sam uslovno, zbog svog nedovoljnog poznavanja stvari, na jednoj strani, ali i, na drugoj, zbog pretjerano nipodaštavajućeg Redžićevog odnosa prema tom projektu, pri čemu je sebi dozvolio i poneko eklektičko navođenje. Na primjer, ono u vezi sa "sumnjivom argumentacijom" (R., str. 93) koju Redžić kao da pripisuje stavu projekta prema kome "da je muslimansko i hrvatsko stanovništvo međusobno bliže po psihološko-moralnim karakteristikama, po zajedničkim somatskim osobinama, pigmentaciji kose i očiju". Upravo suprotno, kritikujući kako srpsku tako i hrvatsku propagandu za pridobijanje Muslimana, Studijski izvještaj (M. Hadžijahić) ističe, da je moguće pridavati naučnu vrijednost pojedinim iznošenim etnografskim, kulturološkim i drugim razlozima »u toliko u koliko su se oslanjali na pojedine elemente o zajedničkom ili bliskom etničkom porijeklu, ali ne samo Hrvata i Muslimana nego i Srba« (str. 89). Složenost posla koji je sebi zadao Redžić u knjizi Sto godina muslimanske politike je, međutim, vjerovatno tolika da je teško izbjeći određene nepreciznosti i greške kojima, kad su u pitanju štamparske, knjiga obiluje, pa nije moguće posve tvrditi da nisu možda ove umješane i u pomenuti sporni kontekst. Ovaj konkretni primjer iznijela sam jer se radi o ipak bitnom sadržajnom pitanju koje je, po mom mišljenju, iziskivalo nužan komentar, što ne znači da dužnog osvrta ili kritičkog odgovora ne povlače i neka druga mjesta u knjizi.

Međutim, sama bih se radije ovdje kratko zadržala na problemu narodnosne nominacije koji je, posebice u drugoj polovici 60-ih i početkom 70-ih godina 20.stoljeća, dakle očito, jako teretio redove muslimanskih/bošnjačkih intelektualaca, razdvajajući ih i slabeći njihovu snagu da u širem društvenom okruženju kompleksnije promišljaju sadržajnu suštinu nacionalnog pitanja u BiH. U tu suštinu svakako spada i pitanje etničke nominacije Muslimana/Bošnjaka. Ali, to bih željela ovdje istači, potrebno je prisustvo osviješćenosti da je ono tek jedan od nekoliko bitnih aspekata nacionalne problematike u BiH koja je, uz to, kao što ću pokušati (i ja) ustvrditi, u Bosni opšta i nedjeljiva.

Moglo bi se reći da je bilo pitanje etničkog (samo) nominiranja Muslimana/ Bošnjaka kroz razdoblje zadnja dva stoljeća ovisno od njihovog općedruštvenog statusnog karaktera, od toga šta je u datom istorijskom presjeku ugroženo: nekada su to pretežno imovinski, socijalno slojni ili prosto kolektivno-životni interesi koji zahvaćaju ukupan bosanski teritorijalni okvir, nekada su to islamski vjersko-kulturološki aspekti. U vrijeme Gradaščevićevog autonomnog pokreta protiv centralne vlasti istovjerske osmansko-turske države u prvom planu bila je Bosna u svom geografsko-teritorijalnom sadržaju, čiji nominalni etnikum su bili ili su trebali biti, dakle, Bošnjaci. Kršćanska, katolička četrdesetgodišnja austrougarska vladavina u BiH zbog ugroženosti vjersko-kulturnog identiteta muslimana proizvede Muslimane kao u Bosni faktički kolektivni individuum. Događanja u Drugom svjetskom ratu su bosanske Muslimane nominalno definitivno potvrdila. Ateistička Titova Jugoslavija također, čak i oficijelno. Slom i nestanak Socijalističke federativne republike Jugoslavije smrtno je ugrozio bosanskohercegovačke Muslimane koji, da bi sačuvali svoju narodnosnu čak fizičku egzistenciju, vežu, svjesno, svoj kolektivni identitet opet na usudno ime zemlje svog postanka, proglašavajući se Bošnjacima.
 
O genezi ideje Bosanske, Bošnjačke nacije (3)

Moglo bi se reći da je bilo pitanje etničkog (samo) nominiranja Muslimana/ Bošnjaka kroz razdoblje zadnja dva stoljeća ovisno od njihovog općedruštvenog statusnog karaktera, od toga šta je u datom istorijskom presjeku ugroženo: nekada su to pretežno imovinski, socijalno slojni ili prosto kolektivno-životni interesi koji zahvaćaju ukupan bosanski teritorijalni okvir, nekada su to islamski vjersko-kulturološki aspekti. U vrijeme Gradaščevićevog autonomnog pokreta protiv centralne vlasti istovjerske osmansko-turske države u prvom planu bila je Bosna u svom geografsko-teritorijalnom sadržaju, čiji nominalni etnikum su bili ili su trebali biti, dakle, Bošnjaci. Kršćanska, katolička četrdesetgodišnja austrougarska vladavina u BiH zbog ugroženosti vjersko-kulturnog identiteta muslimana proizvede Muslimane kao u Bosni faktički kolektivni individuum. Događanja u Drugom svjetskom ratu su bosanske Muslimane nominalno definitivno potvrdila. Ateistička Titova Jugoslavija također, čak i oficijelno. Slom i nestanak Socijalističke federativne republike Jugoslavije smrtno je ugrozio bosanskohercegovačke Muslimane koji, da bi sačuvali svoju narodnosnu čak fizičku egzistenciju, vežu, svjesno, svoj kolektivni identitet opet na usudno ime zemlje svog postanka, proglašavajući se Bošnjacima.

Problem nominiranja bosanskih muslimana u etničkom pogledu je zbog svoje kompliciranosti u zadnjem stoljeću posve zasjenio drugu stranu medalje u tretiranju nacionalne problematike u BiH. Nije se bilo, bar ne dovoljno, svijesno, ni u samoj Bosni, ni u širem jugoslavenskom okruženju, pri čemu automatski isključujem neposredno srpsko-hrvatsko susjedstvo, da je zapravo upitno riješeno, možda čak bolje reći neriješeno, pitanje narodnosne nominiranosti preostalog autohtonog stanovništva BiH (Srba/pravoslavaca, Hrvata/katolika). S obzirom da akt etničkog nominiranja služi kao sredstvo međusobnog razlikovanja (pripadnika) Jednih od (pripadnika) Drugih (u Bosni i od Trećih i čak Četvrtih) odnosno prepoznavanja (pripadnika) Istih, to je u okolnostima izrazite etničke izmiješanosti i premješanosti etničkih kolektiviteta unutar Bosne kao matične domovine njih Sviju, ipak objektivno nastajala izvjesna i zajednička identifikacija.

Mada su za nju postojali i postoje i faktički uslovi i nesporni argumenti, spontani proces te identifikacije nije izdržao probu istorijskog vremena ustuknuvši pred jačim, inače svojim stalnim pratiocem i protivnikom, velikosrpskim i velikohrvatskim nacionalizmom koji su se, očekivano, razvili do neslućene mjere uoči te, u vrijeme samog rasapa zajedničke jugoslavenske države, mirišući plijen u vidu razdiobe BiH. Kontekst događanja koji je uslijedio pokazao je svu moć manipulacije emocionalnim nabojem etničke pripadnosti. Zajedničko bosansko (bosanskohercegovačko) zemaljsko teritorijalno obilježje koliko - toliko subjektivizirano i u samim bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima, bar na simboličnoj ravni i sa njihove strane usvojeno, tada je u njima uveliko razoreno posredstvom šireće se agresivne etno-nacionalne homogenizacije, iz Bosni i Hercegovini, susjednih nastajajućih samostalnih država Srbije/reducirane Jugoslavije i Hrvatske. Bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima nametnut je imperativ etničko-identitetske lojalnosti sa "Svojima", Sve-Srbima i Sve-Hrvatima, što je ujedno značilo, uostalom, i bilo usmjereno ka što jačem odjeljivanju među etničkim kolektivitetima unutar BiH. Da je u nekoj mjeri procesu međuetničkog udaljavanja pogodovao, inače legitimni, akt samoproglašenja Muslimana Bošnjacima, također, vjerovatno nije sporno. Konkretne istorijske političke okolnosti na prijelomu 20. i 21. stoljeća koje su bile, dakle, izrazito nenaklonjene mogućem procesu sve-bosanskog etničkog oblikovanja nisu proizvele, ni u momentu preimenovanja Muslimana u Bošnjake ni u narednim godinama, čak ni pokušaja komplementarnog nominiranja Srba i Hrvata u BiH u bosanske Srbe odnosno bosanske Hrvate.

Nemali problem koji se javlja oko »naše« tematike u analizama društvenih nauka, posebice historiografije, na bosanskom, hrvatskom, srpskom/ crnogorskom (i ne samo njima) jezičkom području, vezan je na terminološku neujednačenost u pisanom izražavanju. I Redžić u svojoj knjizi koristi za iste pojmovne sadržaje čas atribut etnički, čas nacionalni. Dok se domaća riječ: narodnosni, -a, -o nekako izgubila; svakako je u daleko manjoj upotrebi u odnosu na oba pomenuta inače posve već udomaćena izraza stranog porijekla. Kad je u pitanju sadržajna problematika složenih društvenih zajednica, u čemu BiH drži možda i prvenstvo, terminološki aparat, i u istoriografiji, mogao je već imati, a u savremenom trenutku sigurno ima značajnu analitskospoznajnu funkciju, pa čak i neposredni uticaj na društvenu praksu.

Naime, kako stvari terminološki stoje u pogledu bošnjačke nacije, kako u pogledu bosanske nacije? Kako nekad, kako danas? S obzirom da su odgovori ovisni od dogovora onih koji izraze u svom diskursu koriste, to bi, neovisno od toga da nekog značajnijeg konsenza nema u naučnoj literaturi ni na internacio-nalnom planu, ipak vrijedilo pokušati ga uspostaviti i održavati među onima koji se bave bosanskohercegovačkom nacionalnom problematikom. To već zbog kapitalnog značaja koji upravo ona ima u bosanskohercegovačkom društvu.

Koliko nesporazuma može proisteći, na primjer, već iz redosljeda navođenja nominalnih atributa nacije u podnaslovu Redžićeve knjige koji, dakle, najavljuje raspravu o genezi ideje bosanske, bošnjačke nacije. Redžić, kao klasični istoričar, pri tome ne pridaje ipak u savremeno doba neke potrebne pozornosti i terminološkim razgraničenjima tretirane osnovne tematike. Uvažava, čini se, logiku istorijskog etničkog razvoja, etničkog kontiniuma, u kome je (srednjovjekovni nepodjeljeni) bosanski etnikum (nacion) evoluirao, preko, zna se, različitih stadija, u savremenu bošnjačku naciju. Dakle, bosanska nacija hronološki se razvila, sticajem istorijskih okolnosti, ovdje, uslovno, pojednostavljeno (i neprecizno) rečeno, u bošnjačku. Takav polazni koncept svodi pojam nacije na njenu etničku podlogu, njenu etničku suštinu, zapostavljajući onaj ostatak značenja pojma nacija koje sadrži, prema drugačijim shvatanjima, i izrazito neetničku, civilnu komponentu. U slučaju definiranja američke nacije, na primjer, je ta građanska (civilna), državno-identitetna komponenta ne samo osnovni već zapravo i jedini sadržaj pojma nacije. Američki melting pot je u dvostoljetnom istorijskom procesu uveliko potisnuo značaj etničke komponente, uključujući rasne razlike. Bosna je, kao i većina zemalja Europe, posve drugačiji istorijski slučaj, ali opet ne i neka toliko posebna civilizacija, gdje pojam nacije ne bi bio sadržajno napunjen ipak i sličnim obilježjima i trendovima. U eri već nezadrživog svjetskog procesa globalizacije i opštih demokratskih razvojnih tendencija društvenog uređenja državnih zajednica, pojam nacije objektivno sve više poprima obilježja novovremenih, modernih društvenih strujanja i sve više gubi etnički prizvuk. Etnikum kao etnikum u svojim osnovnim sadržajnim dimenzijama (maternji jezik, zajednički teritorij, istorijska memorija, sistem običaja itd.) ostaje i dalje, negdje jače, negdje slabije na istorijskoj sceni, ali, istorijski zakonito, gubi korak sa građanskim principom. Uključivanje Bosne u europsko i svjetsko okruženje je nezadrživ istorijski proces koji, slično kao u slučajevima drugih pojedinačnih zemalja, iziskuje organizaciju državne zajednice kao dotične nacije, dakle, bosanske nacije. O tome kako i zašto je u bosanskom slučaju nužno ne priječiti već po potrebi pomoći neke mehanizme i uspostavljati te, zatim ili ujedno, njegovati oba kolosjeka, etnički odnosno etnonacionalni (puno međusobno uvažavanje Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata) i državnonacionalni (bosanska nacija) i sama sam istraživala i u zadnjih nekoliko godina dosta i pisala što je, djelimično, zabilježeno i u Redžićevoj knjizi.

Historijsko vrijeme proizvodi stalne društvene promjene, manje, veće, prijelomne. Taj tok pokušavaju pratiti društvene nauke i u polju semantike i terminologije. Nesporno je, da je u Bosni bar zadnje stoljeće i po u pogledu etničkog/nacionalnog pitanja nabijeno bezbrojnim istorijskim procesima, zbivanjima i događajima koje su tretirali mnogi istraživači, naročito istoričari, čije nam poglede Redžić i predstavlja i analizira u knjizi, ne zadržavajući se pri tome, međutim, i na različitim semantičkim nivoima pojma nacije. Na to pitanje se potrebnom širinom, naravno, ne može pokušati odgovarati ni na ovom mjestu, to bi trebala biti stvar posebnog istraživanja, ali bar jedan aspekt, aspekt savremenog istorijskog trenutka koji na više mjesta, makar u drugačijem kontekstu, dotiče i Redžić, izrazito iziskuje pomen.
 
O genezi ideje Bosanske, Bošnjačke nacije (4)

Naime, totalnom promjenom formalnog zemaljskopolitičkog statusa, Bosna i Hercegovina postaje iz zemlje koja je bila kroz duga stoljeća uključena u neko veće imperijalno/državno okruženje, po prvi put u novijoj istoriji, zemlja koja je nezavisna, međunarodno priznata država (ako pri tome sada, uslovno, odmislimo konkretnu istorijsku događajnost koja je uslijedila i koja traje) te bi time bosanskohercegovački društveni organizam već objektivno poprimio obilježje bosanske nacije, da on - narod/puk te zemlje svoju državu zaista i hoće. Jer, po uzoru bar na ovaj dio Europe, semantičko objašnjenje izraza nacija skladno je slijedećoj prostoj jednačini: narod/puk/populus (pa i višeetničkog sastava, rijetke su etnički homogene zemlje) + država (samostalna, nezavisna) = nacija. Dok su, tako, narodi/populi (pl.) (gotovo) svih zemalja uglavnom jedinstveno htjeli, pa i borili se za svoju nezavisnu, samostalnu državu, postajući njenim osvajanjem nacijama, u BiH takvog narodnog konsenza, konsenza unutar velikovećinskog djela bosanskohercegovačke populacije, ne ulazeći ovdje u razloge, nije bilo i (još) nema.

Bosanska situacija je, i u tom pogledu, međutim, zaista više nego specifična, iznimna. Naime, to što svoju samostalnu, nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu njen velikovećinski dio populacije (kao da) neće, tu činjenicu, opet iz svojih razloga, ne prihvaća globalno europsko i svjetsko društvenopolitičko okruženje, prosto imperativno tražeći, od druge polovice 90-ih godina, političkim i ekonomskim mjerama, presudnu promjenu, preokret u pomenutoj populaciji, njen definitivni zaokret u pravcu voljnog usvajanja bosanskohercegovačke države kao svoje, svoje vlastite (i, naravno, jedine). Da li to okruženje, u pomenutim naporima, postupa optimalno ili ne, posebno je pitanje koje ne može biti stvar ovdašnjeg razmatranja; vrijeme od pet i pol godina nakon nametnutog za Bosnu opšteg mirovnog ugovora ne nudi uvjerljivih dokaza o uspješnosti te politike, što opet ne znači, istorijski gledano, da je mogla biti neka druga i drugačija dokazivo bolja. Istorijski je pak, dakako, provjereno da se nesamjerivo teže i sporije od politike, i što čega drugog, mijenja svijest, kako individualna, tako i, uslovno rečeno, kolektivna, pa valja, u datim okolnostima vrlo sporog i postepenog društvenog uranjanja demokratskih vrijednosti i procedura, strpljivo čekati da proces sazrijevanja te svijesti konačno proizvede velikovećinski (kognitivni i afektivni) konsenzus u bosanskoj populaciji o potrebi identifikacije sa svojom državom, jedinom koja im zapravo to može biti i jedinom koja im je na volju, sa državom Bosnom i Hercegovinom. Sam proces o kome je riječ ujedinjuje preplićuće se aspekte političke socijalizacije i participacije proizvodeći građansku političku kulturu u vidu savremenog europskog poimanja. Konkretna putanja tog procesa ispoljava se nastajanjem bosanske nacije. Bosanska nacija može se, stoga, označiti kao političko-kulturni produkt u samoosviješćenom razvoju bosanskohercegovačke populacije iz statusa nedržavotvornog narodnog/pučkog entiteta u status državotvornog subjekta.

Kompliciranost bosanskog puta je, pri tome, obilježena, dakle, unutarnjim razilaženjima po, dijelom, politički nametnutom kriteriju interesa triju bosanskih konstitutivnih etnoentiteta, dijelom kao prirodna poslijedica stanja faktičkih etnorazlika. Oba slučaja, oba ponaosob i oba zajedno, neodvojivi su od (civilnog) procesa nastajanja bosanske nacije. Većinsko populacijsko subjektiviziranje bosanske države odnosno nastajanje i dozrijevanje bosanske nacije jeste i biće uslovljeno sistematskim stvaranjem, održavanjem i reprodukcijom opštedruštvenih okolnosti za jednakopravan status i jednakovrijedan tretman sva tri bosanska konstitutivna etnoentiteta: Bošnjaka, bosanskih Srba , bosanskih Hrvata. Jer, u tom etno pogledu Bosnu i Hercegovinu valja i u savremenom istorijskom trenutku, kao i sto godina i više unazad, uspoređivati sa prirodnom pojavom veznih sudova, poznatom iz fizike. Kao što voda ne trpi silovanja te se kako, koliko i gdje god u istu posudu naliješ, automatski uspostavi ukupna nivojska uravnoteženost vodene površine, njezina vodoravnost, druge vrste ravnost, etnoravnost, nužna je pretpostavka nastanka bosanske nacije, što će reći, i perspektive zemlje Bosne i njenih ljudi. Historiografski konvencionalnijim, a to je ujedno u šire društvenonaučnom pogledu terminološki manje obavezujućim jezikom, Redžić, ipak posve jasno, izriče ovaj osnovni princip održavanja Bosne Bosnom i ovako: "što je politički jači jedan narod u BiH to je slabija BiH, koja može biti stabilna i jaka ukoliko u praksi uspješnije obuzdava i savladava sopstvene nacionalizme. BiH je utoliko jača ukoliko su njeni nacionalizmi slabiji." (str. 194)

Da, tome nas nedvosmisleno uči istorija Bosne. Ovdašnjim uporednim još drugim društvenodisciplinarnim pristupom pokušala sam unekoliko artikulirati naslovnu tematiku zato jer ona, iz razloga razumijevanja i razjašnjavanja, naprosto iziskuje primjenu pomoćnih metoda historiografiji komplementarnih društvenih nauka. Svestrano historiografsko istraživanje narodnosno/nacionalne problematike i njeno historijsko promišljanje u savremenosti ostaju, ipak, osnovica saznavanja i ovog područja stvarnosti. Stoga su knjige, poput Redžićeve, i dalje itekako korisne i potrebne.

(Institut za istoriju, Sarajevo), izvor: Bosnjaci.rs, digitalizirana kulturna bastina Bosnjaka
 
.
Time već prelazim na skupinu osnovnih podataka odnosno vanjskih pokazatelja o knjizi s kojima se valja odmah uvodno upoznati. Njeni izdavači su Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te Institut za istoriju, Sarajevo. Izlaženje su finansijski pomogli američki donatori: Univerzitet St. Lawrence-a, »Koerner Foundation« i Fundacija Vakufa Donia iz Kalifornije te Ministarstvo obrazovanja, nauke i informisanja Kantona Sarajevo. Recenzenti knjige su Bosanac akademik prof. dr. Muhamed Filipović i Amerikanac prof. dr. Robert Donia, istoričar i sam odličan poznavalac te autor knjiga o Bosni.

Hehe, u pitanju je onaj Donia koji je bio svedok tuzilastva protiv karadzica pa se celo vreme onako pravio naivan izbegavajuci da na bilo koji nacin bar na milimetar optuzi muslimane za bilo sta u Bosni.

Karakteristina situacija, Karadzic ga pita nesto kao....: "Da li znate da se Alija Izetbegovic zalagao za Islamsku drzavu u svojoj Islamskoj Deklaraciji?". A ovaj mudrac mu odgovara..., "nadjite mi mesto u toj knjizi gde Izetbegovic govori o Bosni" :D

Da je Aljo tamo bar jedan put spomenuo Bosnu, bio bi osudjen na smrtnu kaznu zbog podrivanja drzave. Njegova kasnija rakticna dela su najbolje pokazala sta je on hteo i za sta se borio.

Ili mozda ja nisam u pravu?! Mozda je on imao na umu Maleziju ili Pakistan?! :confused:
 
Posto se meni obracas, a apostrofiras recenzenta, a ne teze o bosnjackoj naciji Envera Redzica, ili komentare prikazivaca, sta da kazem...

... ili neces da citas, ili te ne interesuje bilo sta drugo, jer imas svoje unapred formirane stavove o temi, ili zelis da skrenes pricu na drugi teren.

Ja sam ovaj tekst postavio, pre svega zbog kolega Bosnjaka, a pogotovo zbog stava jednog od njih, koji ne prihvata termine "narod" i "nacija", a Turcima odaje priznanje iskljucivo zbog prelaska bosanskog zivlja u islam.

Sve ostalo sto je na balkanskim prostorima ostalo iza Turaka, to se prilepilo za srpski nacionalni korpus. Od babe u prvoj bracnoj noci, do odrecnog "jok"!
 
Ma, procitao sam (uspeo sam do kraja) ali je tekst mnogo uopsten i suvoparan. Nista sto do sada nisam znao.

Jednostavno govorim o recezentu. Tip se pokazao kao izrazito pristrasan iako jedan covek njegovog kalibra to nebi smeo da bude.

Za mene ne postoji apsolutno nikakva sumnja ko su muslimani iz Bosne, zasto su to i od koga su. Sve ostalo je pranje savesti i pokusaj psiholoske rehabilitacije. Sto je najgore, tu svest o njihovoj "posebnosti" im je uvek naturao strani zavojevac a sve sa ciljom da ih iskoristi kao jevtino topovsko meso u borbi protiv Srba.
 
spontani proces te identifikacije nije izdržao probu istorijskog vremena ustuknuvši pred jačim, inače svojim stalnim pratiocem i protivnikom, velikosrpskim i velikohrvatskim nacionalizmom koji su se, očekivano, razvili do neslućene mjere uoči te, u vrijeme samog rasapa zajedničke jugoslavenske države, mirišući plijen u vidu razdiobe BiH.
Zažmirila je na oba oka da bi to ovako vidila! Kao da joj je promaklo zajedništvo Muslimana i Hrvata po pitanju otcjepljenja BiH u zagrljaj Hrvatskoj. (Napomenuo bih da izbore nije dobio Alija Izetbegović već Fikret Abdić, ali prilike jesu išle na ruku onom prvom.)
Najviše joj naravno zamjeram što moraš biti Vera Kržišnik Bukić da bi tekst sa lakoćom čitao.
 
Drugo, na sta zelim da ukazem paznju nasim komsijama Bosnjacima, napisao sam u poslednjoj recenici mog posta: hoce li Neven, ili njegovo potomstvo, ikad osetiti potrebu da svome ocu/dedi/pradedi trazi korene na ovim spomenicima.

Evo da hipotetički ja preuzmem ulogu ovog Nevena i odgovorim na ovo tvoje pitanje i eventualna buduća pitanja.
Svoje korijene niko ne može uništiti niti za to ima potrebe.
Ulaskom u islam nisi prekinuo svoje korijene pa ako su ti korijeni u srpstvu onda si srpske nacionalnosti ali nisi iste vjere koje su bili tvoji preci a to je ključno.

Neven se može vratiti svojim korijenima samo ako se vrati u pravoslavlje jer je jedino tada isti kao i njegovi preci. Sve dok je u islamu on dijeli nacionalnost sa precima ali ne i vjeru.
Muslimanu je vjera najvažnija a nacionalizam u islamu je nepoznanica i nevažna stvar.

Nacionalizam nije tekovina muslimana nego kršćana.

Jasno je meni šta ti potenciraš, razumijemo se nas dvojica, ali muslimani nisu uzeli naciju kao bit svog postojanja nego kao jedan od potrebnih uslova za današnju egzistenciju u svijetu koji se zasniva na nacionanom (čitaj: nacionalističkom).

Ako ste vi postavili naciju iznad vjere onda je to pogrešno jer vjera je sistem življenja a nacija je politička kategorija i nikad se ne upotrebljava u dobre nego samo u loše svrhe. Valjda je to neosporno.

Primjera radi:
Srbi kažu "Meša Selimović je Srbin islamske vjeroispovijesti"
U krajnjem slučaju nama je nevažno što je on Srbin jer znamo da ako je iskreni musliman da će biti uz muslimane bez obzira na to što je Srbin.
Ja mogu biti 100 puta Srbin ali moja istinska braća su muslimani i u slučaju rata ja znam svoje mjesto.

Pozdrav.
 
Ja sam ovaj tekst postavio, pre svega zbog kolega Bosnjaka, a pogotovo zbog stava jednog od njih, koji ne prihvata termine "narod" i "nacija", a Turcima odaje priznanje iskljucivo zbog prelaska bosanskog zivlja u islam.

Za šta drugo da im odam priznanje ?
Srušili su srednjovjekovnu Bosnu, dinastiju Kotromanića, iskorištavali naša bogatstva i na kraju bukvalno prodali Bosnu Austrougarskoj za pare.
Svijetla tačka im je islam koji su donijeli u Bosnu a što se tiče ostalog treba biti realan.

Sve ostalo sto je na balkanskim prostorima ostalo iza Turaka, to se prilepilo za srpski nacionalni korpus. Od babe u prvoj bracnoj noci, do odrecnog "jok"!

Nisi me dobro razumio.
Sve ostalo se priljepilo i za nas kao i za vas. Mislim tu na običaje, kuhinju, modu, turcizme...itd.
Riječ "bre" je turskog porijekla baš kao i "jok" ili "sikter" ili "sevap"...itd.

Moram još dodati da islam ne pripada turcima niti arapima nego Allahu dž.š.
To je Božija vjera a kome će je On dati Njegova je odluka.
Turci su bili samo alat u Njegovoj ruci i ništa više.

Po svemu što čujem danas smo mi bolji muslimani od Turaka.
 
Dakle, Neven Andjelic se opredelio za prelazak u Islam, citajuci pre svega Bibliju i Kur'an. Nisu mu bila potrebn teorije Muhameda Filipovica o bosanskoj crkvi i bogtepita kakvim sve jos mudrovanjima ne bi li se bosnjacka nacija progurala sto dublje u istoriju.

Bas bih da razmenimo razmisljanja, hoce li Neven, ili njegovo potomstvo, ikad osetiti potrebu da svome ocu/dedi/pradedi trazi korene na ovim spomenicima.
Vjera je stvar koja ne podliježe racionalnom objašnjavanju. Ako njemu čini dobro - koga se tiče.
U stvari me čudi potreba za negiranjem onih očiglednih činjenica iz istorije. To je patetično sa sve šeširom Muhameda Filipovića! Ja da znam da su mi 3/4 predaka bili Eskimi ili Patagonci - misliš da bi me bilo briga?! Nemoj mrziti nikog pa nećeš biti u sukobu ni sa sobom, ni sa čim.
Ko zna šta će potomstvo misliti.
 
Dakle, Neven Andjelic se opredelio za prelazak u Islam, citajuci pre svega Bibliju i Kur'an. Nisu mu bila potrebn teorije Muhameda Filipovica o bosanskoj crkvi i bogtepita kakvim sve jos mudrovanjima ne bi li se bosnjacka nacija progurala sto dublje u istoriju.

Bas bih da razmenimo razmisljanja, hoce li Neven, ili njegovo potomstvo, ikad osetiti potrebu da svome ocu/dedi/pradedi trazi korene na ovim spomenicima.

Ima mali milion ovakvih primera, kada se "izgubljene duše" okreću organizovanoj religiji ili sekti tražeći utehu ili psihički balans. Mislim da je u pitanju pogrešan put, ali je, kratkoročno gledano, najjeftiniji mogući.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top