Начертаније

Лекизан

Buduća legenda
Moderator
Poruka
28.915
.
Nacertanije-Ilije-Garasanina_slika_O_3251109.jpg

Толико помињано "Начертаније" Илије Гарашанина као камен темељац србске спољње политике друге половине 19-тог века данас није остало поштеђено лажи и подметања од стране оних којима се историја јединог тадашњег државотворног народа не свиђа.
Дакле тема је о томе, о аутору дела, на основу чега је писано, политичкој ситуацији у до доба у Србији, па изволте га!
 
Наравно одмах да га презентујемо и да видимо шта пише тамо јел те:

Илија Гарашанин

Начертаније

Програм спољашне и националне политике Србије на концу 1844. године


О Илији Гарашанину

Државник (16. 1. 1812, Гараши, крагујевачка нахија - 10. 6. 1874, Београд). Син Милутина Савића, имућног марвеног трговца, Гарашанин се школовао у очевој кући и од приватних учитеља. Затим је учио грчку школу у Земуну и био је неко време у Ораховици где је научио немачки. Испрва је помагао оцу у трговини. 1837. кнез Милош га је узео и поставио за цариника у селу Вишњици, на Дунаву, а после у Београду. Када је завео регуларну војску, кнез Милош га је поставио за њенога старешину, у чину пуковника. После одласка кнеза Милоша, Гарашанин се бавио неко време у Влашкој, где је био закупио неке ошеје. 1842. његов отац и старији брат, који су били на страни Вучићевој, погинули су у борби против кнеза Михаила. Исте године, Гарашанин је постављен за помоћника министра Унутрашњих дела Вучићу. Када је 1843. Вучић морао, на захтев Русије, ићи из земље, Гарашанин је постао на место њега министар Унутрашњих дела и остао је у томе положају све до 1852.
Највећи државник и администратор уставобранитељског времена, Гарашанин је имао великих заслуга за увођење уставобранитељскога режима. Створио је полицију у Србији и бирократски начин управе. Имао је у спољној политици врло широке погледе, које је изразио у своме "Начертанију" од 1844, по којима је Србија требала да ради на стварању једне велике југословенске државе под својим предводништвом.
(Слободан Јовановић у Енциклопедији српско-хрватско-словеначкој)
 
Начертаније
Србија се мора и у том смотренију у ред осталих европејских држава поставити, створивши један план за своју будућност, или тако рећи да састави себи једну домаћу политику по којим главним начелима треба Србија кроз више времена стално да се влада и све своје послове по њима постојано да управља.
Движеније и таласање меду Славенима почело је већ, и заиста никад престати неће. Србија мора ово движеније а и ролу или задатак, који ће она у том движенију за извршење имати, врло добро упознати.
Ако Србија добро пројесапи шта је она сад? у каквом се псоложенију налази? и какви њу народи окружавају? то се она мора уверити о томе, да је она мала, да она у овом стању остати не сме, и да она само у сојузу са осталим окружавајућим је народима за постићи своју будућност свој задатак имати мора.
Из овог познања проистиче черта и темељ српске политике, да се она не ограничава на садашње њене границе, но да тежи себи приљубити све народе српске који ју окружавају.
Ако Србија ову политику крјепко не буде следовала, и што је горе, ако је одбаци те не сочини овом задатку добро размишљен план, то ће она од иностраних бура као мала лада овамо и онамо бацана бити, док најпосле на какав голем камен не намери, на коме ће се сва раздробити.
Политика Србије
Турско царство мора се распадати, и то распадање може се само на два начина догодити.

  1. Или ће царство то бити раздељено; или
  2. Биће оно на ново сазидано од својих христијанских житеља.
Примјечанија о раздељењу царства
О случају овом нећемо опширно говорити, но само то приметити морамо да би при овом догађају Русија и Аустрија главне роле играти морале, јер су оне суседне и граничеће силе.
Ове две силе лако би се могле погодити и сложити, које ће земље и предјели којој припасти. Аустрија само за притјажавањем западних, а Русија за освојењем источних земаља тежити може. И по томе може бити да би права линија од Видина до Салоника повучена, могла ово питање на задовољство обадвеју страна рјешити. Тако дакле у случају раздељења, сви Срби само Аустрији пали би у дјел. Аустрија и Русија знаду то одвећ добро да турско царство као такво, дугу будућност неће имати. Обе државе ову прилику употребљују да учине своје границе што скорије раширити. Оба две оне на томе раде свакојако, да предупреде и препрече да се на место турског друго христијанско царство изроди; јер би онда за Русију ишчезла лепа надежда и пријатан изглед, да ће Цариград узети и држати, које је њен најмилији план од Петра Великога; а за Аустрију породила би се отуда грозећа опасност да ће Јужне Словене своје изгубити.
Аустрија дакле мора под свима опстојатељствима бити непрестано непријатељ србске државе; споразумјеније дакле и слога са Аустријом јесте за Србију политичка немогућност; јер би она сама себи уже на врат бацила. Само Аустрија и Русија могу радити о пропасти и раздељењу турског царства. Оне се о томе брину. Русија ово стање већ од много година преправља и приуготовљава. Сад већ и Аустрија не може иначе, него мора и она помагати и за себе гледати као што је и при раздељењу Пољске чинила. Природно је да се све остале силе под предводитељством Француске и Енглеске овом раширавању и повећању Русије и Аустрије противе. Оне ће може бити сматрати за најбоље средство, којим би се ово раздељење предупредити могло, да се турско царство у једну нову независну христијанску државу промени, јер овако би се празно место после пропасти Турске испунило и тако би се само могло равновјесије европејско у целости задржати. Осим тога друге помоћи нема.
Српска држава која је већ срећно почела, но која се распростирати и ојачати мора, има свој основ и темељ тврди у царству српском 13-га и 14-га стољетија и у богатој и славној српској историји. По историји овој зна се да су српски цареви почели били грчком царству мах отимати и скоро би му конац учинили те би тако на место пропадшег источно-римског царства србско-славенско царство поставили и ово накнадили. Цар Душан силни примио је већ грб царства грчког. Долазак Турака прекинуо је ову промену и препречио је овај посао за дуго време, но сад, пошто је сила турска сломљена и уништена тако рећи, треба да почне исти онај дух дејствовати, права своја на ново тражити, и прекинути посао на ново наставити.
Овај темељ и ове основе зидања царства србског ваља дакле сад од развалина и насутима све већма чистити и ослободити, на видик изнети, и тако на овако твердом и сталном историческом фундаменту ново зидање опет предузети и наставити. Чрез то ће ово предпријатије у очима свију народа а и самих кабинета, неисказану важност и високу вредност задобити; јер ћемо онда ми Срби пред свет изићи као прави наследници великих наших отаца који ништа ново не чине но своју дедовину понављају. Наша дакле садашњост неће бити без сојуза са прошлошћу, него ће ова чинити једно зависеће, саставно и устројено цело, и зато Србство, његова народност и његов државни живот стоји под заштитом светог права историческог. Нашем тежењу не може се пребацити, да је оно нешто ново, неосновано, да је оно револуција и преврат, него сваки мора признати да је оно политички потребно, да је у прастаром времену основано и да корен свој у пређашњем државном и народном животу Срба има, који корен само нове гране тера и на ново процветати почиње.
Ако се ново препорођење српског царства с ове тачке сматра, онда ћеду и остали Јужни Словени идеју ову врло лако разумети а и с радостију примити, јер ваљда ни у једној европејској земљи не живи тако спомен историческе прошлости код народа, као код Славена турских, код којих је живо и вјерно опомињање свију скоро славних мужева и догађаја историје њихове још и данас. И зато се може сигурно рачунати да ће посао овај у народу драговољно примљен бити и нису потребна десетољетна дејствовања у народу да би он само корист и ползу овог самосталног владања разумети могао.
Срби су се меду свима Славенима у Турској први собственим средствима и снагом за своју слободу борили; сљедователно они имају први и пуно право к томе да овај посао и даље управљају. Већ сада на многим местима и у неким кабинетима предвиде и слуте то: да Србима велика будућност предстоји и то је оно што је позорност целе Европе на Србију навукло. Кад ми не би даље мислили него само на књажевство као што је сад, и кад не би у овом књажевству клица будућег српског царства лежала, онда не би се свет више и дуже са Србијом занимао него што је са Молдавским и Влашким књажевствима чинило, у којима нема самостално начело живота и који се дакле само као привјесци Русије сматрају.
Нова србска држава на југу подавала би Европи све гаранције да ће она бити врсна и крјепка држава и која ће се моћи меду Аустријом и Русијом одржати. Географическоје положеније земље, површина земаљска, богатство на природне производе и војени дух житеља, даље узвишено и ватрено чувство народности, једнако порекло, један језик - све то показује на њену сталност и велику будућност.
О средствима, којима би се цјељ србска постићи могла
Кад се са опредјеленошћу зна шта се хоће и кад се стално и крјепко хоће, онда ћеду се средства за постижење назначене цјели потребна код једног способног правитељства и лако и скоро наћи, јер народ је српски тако добар, да се с њим све, но само разумно постићи може.
Уводна средства
Да би се опредјелити могло шта се учинити може и како се у послу поступити има, мора правитељство знати у каквом се положенију свагдар налазе народи разних провинција Србију окружавајућих. Ово је главно условије тачног определенија средства. За ову цјел треба пре свега оштроумне, од предпоњатија не заузете и правитељству верне људе као испитатеље стања ових народа и земаља послати и ови би морали после свог повратка тачно писмено известије о ствари дати. Нарочито се треба известити о Босни и Херцеговини, Црној Гори и Северној Албанији. У исто време нужно је да се тачно познаје и стање Славоније, Хрватске и Далмације а разуме се да у ово спадају и народи Срема, Баната и Бачке.
Овим агентима нужно је дати наставленија којим ће начином ове земље обићи и пропутовати. Између прочег треба им назначити која места и која лица треба нарочито да упознаду и да извиде. Поред материјалних инструкција треба им дати и једну обшту, главну инструкцију, у којој ћеду бити следујуће тачке опредјељене које ће ти испитатељи испунити морати.
1-во. Расуздаваћеду политическо стање земље, особито партаје у њој налазеће се; купићеду белешке по којима би се народ боље упознати и чувства срца његовог, дакле тајне жеље његове сазнати могле; но пре свега назначићеду оно што се као припозната и већ јавно изречена народна потреба сматрати мора.
2-го. Нарочито треба пазити на војено стање народа и земље; као на ратни дух, наоружаност народа, после число и расположење правилне војске; где се налазе ратни магазини и арсенали; где се у земљи производе ратне потребе као џебана и оружје; или од куд се добијају и у земљу уносе итд.
3-ће. Сочинићеду описаније или карактеристику и списак од најважнији и највећи уплив имајући мужева, не изузимајући из тога ни оне који би противници Србије били.
4-то. Што се у којој провинцији о Србији мисли, шта народ од Србије очекује, и шта ли људи од ње желе и чега се од ње боје.
Наравно се још овом настављенију и то додати мора шта сваки изасланик о србској политики за сад казати и саобштити сме и може; које и какве надежде пробудити сме и нашто позорност и вниманије особито ондашњи пријатеља Србије обратити му ваља.
 
Најпре да означимо наша отношенија спрема Бугарске
Бугарска је између свију словенски земаља најближа славном граду царства турског; највећа част ове земље лако је приступна; овде се налазе најважније војне позиције Турака и већа половина њиове војске. Ни у којој другој европској земљи не држи се Турчин да је тако сигуран и још сад господар као у овој; осим тога су Бугари скоро сви оружја лишени, и научили су већ слушати и радити, покорност и посао ушли су код њих у обичај. Но ова примјечанија не треба да нас поремете да праву вредност Бугара не припознамо, или што је још горе да их презремо. Истина је то по несрећи, да Бугари прем да су највећа грана славенског народа у Турској, скоро никако немају поверење у своју собствену снагу и само на спољашна из страних земаља (Русије) долазећа подстреканија усуђују се они упуштати се у покушенија ослободити се. Русију они сматрају свагдар као силу која највише за њихово избављење и ослобођење учинити може и хоће, осим што би Русија сама за себе радила и Бугарима у место турског свој јарам много рапавији набацила, но она се ни иначе, као што се је показало, не сме усудити непосредствено са својом војском Бугарима у помоћ притећи, јер је Европа већ упознала праву нарав оних тобож благородних намјера руских у смотренију Турске, и заиста би се особито европејски рат изродио како би Русија још једанпут преко Дунава прећи хтјела. Из тог узрока Русија се стара да посредством других дејствује и то произведе што сама непосредствено не може. Тако је био књаз Михаило у овом послу њихово безвољно орудије, и она ће заиста желети да се поврати оном плану, који је средством књаза Михаила у дјело приводити почела била.
Но будући да правитељство књаза Александра не притјажава повјерење Русије, јер се оно не да ко слепо орудије њено употребити, то се дакле Русија види приморана да на преврату садањег правитељства ради, како би после његовог паданија једно правитељство за своје планове установити могла.
Сва покушенија за преварити Русију и њу о том уверити да ће садање правитељство следовати њеним плановима, била би посве безуспјешна. Кад сама Русија примети да се у Србији самостални народни дух пробуђује, ондај она неће веровати никаквим предложенијама која би јој се чинила, јер Русија је много лукавија него да би се дала у једну замку уплести, која је противна њеним намјеранијама. Шта више и то се још даје мислити да би Русија све тежње Србије за ступити у тешњи сојуз и споразумлење са осталим турским Славенима, ако би их само сазнала, само на то употребила, да оне људе, који би овај посао управљали у Турској, Аустрији и осталим влађенијама издаде, како би чрез то Европу уверила да то није Русија него бунтовна и њој противећа се Србија која оваква превратна тежња подпомаже. Но поред свега тога Русија ће се радо о овим споразумјенијама известити дати, да би тако траг и течај њихов познати и ове мало по мало за себе узети и употребити могла.
И колико год се Србија самосталније управљала буде, то ће све мање повјерење код Русије имати, и ако Русији никако за руком не испадне да стање у Србији промени и такву самосталну политику Србије уничтожи, она ће се тада јамачно трудити да све турске Славене од Србије одврати, да њих све између себе раздвоји и у неслоги задржи, а сама ће са сваком поједином граном по особ у отношење и споразумљење ступити. Ако се дакле Србија при овом утицању не покаже дјејателнија и ревноснија него Русија, то ће њу ова побједити и претећи.
При овом делу треба се обмана чувати. Русија се никад пред Србијом понизити неће, а ако она види да Србија неће њој са свим одано и без условија служити, то ће она сва условија гордо и са презрењем одбацити. Та она је заиста и мудре совјете собствених својих дипломата, као једног Ливена, жестоко одбацила, управо зато што су ови само привремено попуштање предлагали; може ли се дакле мислити да ће се она према страним поводљивија показати него према својим собственим и верним служитељем? Но најпосле кад се у Србији не би нико налазио, који би се Русији безусловно предати хтео, и кад би Русија приморана била са онима радити, који јој само под условијама служити желе, онда се она не би затезала и са овим сојузити се и радити, јер она најпосле не би могла никад Србију са свим оставити, но докле год она налази људи у Србији који се њој безусловно повињују и њу слушају; то ће она свагдар такве Србе предпостављати оним правим патријотама.
Русија не да себи од тако мале државе, као што је Србија условија прописивати; она захтева да се њени совјети као заповести безусловно слушају, и они који њој служити желе морају се њој са свим и предати. Истина она се по некада чини да прима све да јој служе, али она их ни у што не употребљава, јер једни не притјажавају њено повјерење, и тако, чрез овакав њен начин поступања, свака прилика ишчезава за моћи њу преварити.
Ако Србија жели из садашњег подчињеног стања извући се и цела, права држава постати, мора ће се трудити да мало по мало политическу моћ Турске уничтожавајући, себи је присвоји; јер управо ово је она точка, у којој се србска и руска политика сукобљавају, пошто и Русија на ослабљење политическе силе царства турског ради. Но из овог согласија ипак никако не следује да су цјел и намера обадвеју она иста, и да по томе њихова политика у хармонији и согласију бити мора. У кратко да рекнем: Србија мора настојавати да од зданија турске државе само камен по камен оцепљује и прима како би од овог доброг материјала на старом и добром темељу старог царства србског, опет велику нову србску државу саградити и подигнути могла. - Још сад док је Србија под турском владом, даје се ово сазидање приуготовити и приправити, јер се овакви послови не могу у последњем магновенију предузимати и свршити.
Говорено је овде о нарави руске и србске политике обширније, а то управо за то што је Бугарска она земља у којој се руски и српски уплив најпре и највише сусрести мора.
Ми смо овде много о том говорили и доказивали из ког узрока србска политика не може на ће се согласити са оном руском; но ми у исто време и то кажемо, да Србија ни с ким лакше не би могла своју цјел постићи но у согласију с Русијом, али то само онда кад би Русија савршено и потпуно примила и условија Србије, која би под наведену Србијину намеру т. ј. будућност њену у пространом смислу осигурала. Један сојуз између Србије и Русије био би заиста најприроднији, но да се тај учини од саме Русије зависи, и Србија треба да га прима с раширеним рукама, али свагдар пошто се увјери да Русија свесрдно и искрено предлаже, који ће само онда моћи бити, ако она од досадање своје системе одступи т.ј. ако уздржи да је за природнији сојуз са Србијом, макар малом, него са Аустријом за које она Западне Славене и чува. Премда се ја не надам да ће се Русија икада хтети Србији искрено приклонити, ипак нужно је то овде споменути од какве би то ползе за Србију било, и да таково појавленије требало Србији, јер и ако је тако много говорено против Русије није то из мрзости чињено колико из нужде на коју нас је сама Русија толиким својим поступцима нагнала.
Још неколико речи о Бугарској па ћемо даље прећи. Ако смо ми расположење духа народног у Бугарској добро познали, и ако нисмо она родољубива средства која она притјажава отвећ мало уважавали, онда морамо казати да овде већа усиљавања за ослобођење отачества од турског јарма још су далеко. И опет Русија главна своја тежења овамо управља, јербо је ова земља управ пред вратима Цариграда и на њеном путу к овом положена; но и отношенију к Србији, Бугарска исто то положеније и значење има које и за Русију. Ако Русија само још неколико година овако у Бугарској дејствује, као што је до сад радила и ако за ово време Србија остави да Русија ради тамо без да и Србија што чини, заиста ће међутим Русија толико успјети, да неће ни мало више требати србског уплива у Бугарској. Нека ово за Србију буде знак и опомена и нека она не заборави да само ондај политическо пријатељство очекивати може, ако смо љубав нашу према пријатељу већ од пре посведочили и доказали. Србија мора за Бугарску нешто учинити, пошто љубав и помоћ мора бити взајмна.
Пошто смо дакле положење за данашњу Бугарску и њену велику знаменитост за Србију укратко означили и пошто смо руски уплив који тамо влада нешто споменули, прелазимо к томе да начертамо неколико уводних средстава за то како ваља србски уплив у Бугарској утемељити.

  1. Бугари немају васпитајућа и учевна заведенија, зато би требало да Србија своје школе Бугарима отвори, и особито да неколико благодјејанија за Бугаре младе, у Србији учеће се, нареди.
  2. Бугарско свештенство понајвише је грчко, а не народно бугарско; за то би врло пожелателно, и полезно било да би неко число млади Бугара богословију у Србији свршило, па као свештеници у њихово отечество меду свој род се вратило.
  3. Ваљало би штампати бугарске молитвене и друге црквене књиге и бугарска дјела у Србији; ово важно средство Русија већ одавно употребљава, и Србија мора гледати да Русију у томе претече.
  4. Потребно је да поуздани и способни људи путују по Бугарској, који би позорност бугарског народа на Србију обратили и у њему пријатељска чувства према Србији и србском правитељству пробудили, и заједно и надежду оживљавали да ће Србија заиста Бугарима за њихово избављење у помоћ притећи и за њихову срећу старати се.
 
Pa koja vlada nema plan?
Svi imaju pa tako i Ilija.

Slične planove imaju svi premijeri-ministri koji misle dobro svome narodu.

Druga stvar je to, ako se to nekome izvan te države ne sviđa.

Treba shvatiti i to, da je on vladao u vremenu najačeg ilirskog pokreta među svim Slovenima a posebno među Hrvatima i Slovencima.
Ilija se trudio, da Srbi, kao najbrojnija nacija, u tome svemu zauzmu prvu poziciju.
 
Poslednja izmena:
О политики Србије у смотренију Босне, Ерцеговине, Црне Горе и Сјеверне Албаније
Кад ми површину и географско положење ови земаља, ратни дух њихови житеља, и оно мненије и начин мишљења њихов у ближе расмотреније узмемо, ми ћемо лако на ту мисао доћи да је ово она част турског царства, на коју Србија највећи уплив имати може. Стално опредјељење и уређење овога уплива чини нам се да је за сад (1844) главни задатак србске политике у Турској.

  1. Кад два суседна народа меду собом ужи и тешњи сојуз закључити желе то се пре свега граница колико је боље могуће отворити мора, да би се непрестано саобраћање што је више можно олакшало и живим учинило Но Србија се од ових својих сународника у Турској као неким кинеским зидом оделила, и саобраштенија је на толико само мало места дозволила, да има кућа у већим варошима, које више врата имају за улазак и излазак не жели књажевство србско. Зато нека страже на границама истина не умале, но да се места састанака, изласка и уласка на српској граници умножи спрама Босне. А зашто не и Бугарске?
    Уведени састав одјељења могао је у своје време полезан бити; но ту систему и сад још задржати значило би толико колико Србију усамљивати и затварати, а то је њеној будућности и њеном напретку са свим противно.
  2. Треба на то ићи да се два народа, источно православни и римокатолически међу собом у својој народној политики разумеду и сложе, јер само тако може се са добрим успјехом ова политика следовати.
    Србије је дужност да главне основе ове политике оба двема частима народа ондашњих предложи, јер она у овом дјелу може са важношћу поступати, које она по праву дипломатически признати и по многогодишњем искуству чинити је дужна. Једна од главних основа назначава се: начело пуне вјерозаконске слободе. Ово начело мораће свима христијанима, а ко зна да повремену и неким мухамеданцима допасти се и задовољиће их. Но као најглавнији и основни закон државни мора се представити и утврдити у томе, да књажевско достојинство мора бити наследствено. Без овога начела, које сачињава јединство у највишем државном достојинству не може се сталан и постојани државни сојуз меду Србијом и осталим сусједима Србима ни помислити.
    Ако Бошњаци не би ово примили, то би отуда као сигурно следовало раскомадање Срба на провинцијална мала књажевства под особитим владајућим фамилијама које би се непремјено туђем и страном упливу предале; јер би оне међу собом саревновале и једна другој завидиле. Ове фамилије никад се не би дале више до тога довести да интерес своје користи каквој другој фамилији на жертву принесу, па баш ни онда кад би од таквог пожртвовања напредак свију ови народа зависио.
    Из ових основоположенија следује, да, ако би се пре овог општег соједињења Србства што особито у Босни преображавати почело, да се то преображење тако чини како би оно само служило као приуготовленије за оно опште соједињење свију Срба и провинција уједно, којим јединим начином може се рачунати на постижење оне велике цјели и оног интереса који је свима овим Србима једнак. - Јер овде Србију само зато напред стављам што она једина може ту ствар приуготовљавати и дужна је непрестано неговати до времена које ће донети извршење овог плана и које време да би сазрело Србија ће на томе радити. -
    Ко год дакле овом народу добра жели он не сме Бошњацима наследствено књажевско достојинство препоручивати. У таком случају нека би се меду тим избирали најважнији људи из целог народа и то не за цели живот, но на извјестно време, који би као неки совјет образовали. Са оваквом макар провинцијалном и одељеном властју, остао би отворен пут за напредак; лако би се онда Србија у своје време са Босном тјешње сојузити и скопчати могла, јер онда остаће овај сојуз могућан и вјеројатан.
    Треће основно начело ове политике јест: јединство народности, којег дипломатически заступник треба да је правленије књажевства Србије. К овоме треба дакле учинити да се Бошњаци и остали Славени обрате и код овог треба заштиту и сваку помоћ да наду кад год се о том радило буде овог начела вредност показати. Србија у овом смотренију мора ће о том увјерити да је она природна покровитељица свију турски Славена и да ћеду само онда кад она дужност ову на себе узме, остали Славени њој право то уступити да она у имену њиховом нешто каже и чини. Ако би Србија својим сосједима тај несрећни и зли примјер давала да она само на себе мисли, а за невољу и напредак остали не би марила, него би то равнодушно сматрала, то би онда јамачно и ови само њеном примјеру следовали, не би је слушали, и тако би уместо слоге и јединства наступило неповјереније, завист и несрећа.
  3. Уједно нужно је и то, да се не само сви основни закони, устав и сва устројенија главна књажевства Србије у Босну и Херцеговину меду народом распрострањавају, него још и то да се за времена неколико младих Бошњака у српску службу државну прима да би се ови практично у политическој и финанцијалној струци правленија, у правосудију и јавном наставленију обучавали и за такове чиновнике приправљали који би оно што су у Србији научили после у свом отечеству у дјело привести могли. Овде је нарочито нужно то примјетити: да ове младе људе поред осталих треба особито надзиравати и васпитавати тако да њиховим радом са свим овлада она спасителна идеја општег соједињења и великог напредка. Ова дужност не може се довољно препоручити.
 
4. Да би се народ католическог исповеданија од Аустрије и њеног уплива одвраћали и Србији већма приљубили нужно је на то особито вниманије обраћати. Ово би се најбоље постићи могло посредством фратера овдашњих, између којих најглавније требало би за идеју соједињења Босне са Србијом задобити. У овој цељи нужно би било наредити да се по гди која књига молитвена и песме духовне у београдској типографији штампају; после тога и молитвене књиге за православне Христијане, збирку народних песама која би на једној страни са латинским а на другој са кирилским писменима штампана била; осим тога могла би се као трећи степен штампати кратка и обшта народна историја Босне у којој не би се смела изоставити слава и имена неких мухамеданској вери прешавши Бошњака. По себи се предпоставља да би ова историја морала бити списана у духу славенске народности и са свим у духу народног јединства Срба и Бошњака. Чрез штампања ових и овим подобних патриотических дјела, као и чрез остала нужна дјејствија, која би требало разумно опредјелити и набљудавати ослободила би се Босна од уплива аустриског и обратила би се ова земља више к Србији. На овај начин би уједно Далмација и Хрватска добиле у руке дјела, којих штампање је у Аустрији немогуће, и тим би следовало тешње скопчање ових земаља са Србијом и Босном. На ово дјело треба особито вниманије обратити и историју о којој је горе реч дати написати чрез човека врло способног и дубоко проницавајућег.
5. Цјела спољашна трговина Србије налази се у рукама Аустрије (Ово је једно зло против ког тачнија определенија остављам људима из финансије да разчлене, а ја ћу само нешто о том навести колико то мора у овај план ући те да његову важност допуни). Преко Земуна са страним државама у непосредствени трговачки сојуз ступити, остаће свагдар ствар врло мучна. Због тога се Србија побринути мора за нов трговачки пут, који би Србију на море довео и за њу тамо пристаниште створио. Овакав пут само је онај за сад могућан који преко Скадра у Дулцињ води. Овде би нашао српски трговац са својим природним производима у далматинским природним бродарима и трговцима своје једноплеменике а при том врло веште и способне људе који би их при куповању страних јеспапа добро и поштено послужили и на руци били. Онде би дакле нужно било србску трговачку агенцију подићи и под одбрану и заштиту ове продају српских производа и купњу француских и енглеских еспапа ставити. При овом послу правитељство би морало први корак у томе учинити с тим да изради и наименује једног трговачког агента у Дулцињу, који ће оданде србском трговцу као простом показати куд треба да иде. Овај агент ступивши у саопштенија с нашим земаљским трговцима, имао би здраво простудирати начин како би се онамо с ползом наша трговина обратити имала и кад се правитељство осигура о ползама овим онда може чрез новина дати објављивање ползе, које би с те стране долазиле нашој трговини, а то би значило упућивати наше трговце овом пробитачном месту. Ако би само неким трговцима испало за руком те би тамо добро и пробитачно послове свршили, то би други брзо њиховом примјеру следовао и мало по мало отворио би се тај пут трговине без да би правитељство непрестано о том бринуло; јер трговци би сами себи после пут отворили, а правитељствени агент пазио би само да наши трговци не трпе тамо никаква угњетанија. - Из овог наређења би следовало да би цјена производа србских на Југу изношених подизала се на Северу, а цена еспапа доносећих се у Србију са Севера падала би конкуренцијом уносећих се еспапа са Југа. Једним словом укратко речено Србин би овим начином скупље продавао а јевтиније куповао.
У политическом обзиру имало би ово средство не мању важност, јербо ће се нов агент србски налазити меду житељством србским и ова прилика принела би јаче уплив Србије на сјеверне Арбанезе и на Црну Гору, а ово су управо они народи који имаду кључеве од врата Босне и Херцеговине и од самога мора Адријатическог. Постављање ове агенције србске и утемељење њено онамо ми смо уверени као политически поступак Србије сматран би био од необичне важности меду оним народима и тешњи сојуз ови житеља са Србијом постигао би се врло лако.
Француска и Енглеска не само што се не би томе противиле, него би то још потпомагале, а Порта такође не би противна била, јер с тиме би њено једно пристаниште на ново процветало.

6. На источног вероисповеданија Бошњаке већи уплив имати неће бити за Србију тежак задатак Више предострожности и вниманија на против тога изискује то, да се католички Бошњаци задобиједу. На челу ових стоје фрањевачки фратри.
Поред горе споменутог штампања књига не би ли добро и совјетно било да се један од ових босанских фратера при београдском лицеуму као професор латинског језика и још какве науке постави. Овај професор морао би служити као посредственик између Србије и католика у Босни, јер с тим би ми први поверителан корак учинили и с тим дали би на доказатељство толеранције. Зар не би могао овај исти фратер установити овде једну католическу капелу за овде живеће католике, с чиме би се избегло подизање једне капеле под упливом аустриским које ће раније или доцније следовати морати. Ову капелу могли би ставити под покровитељство овде станујућег конзула француског. Ово би дало повода и прилику француском правитељству да се у тој ствари живо заузме и с тим би се Србија ослободила опасности од једне католическе цркве, која би под упливом Аустрије у Београду била.
7. Карађорђе је био војени предводитељ од природе богато обдарен и врло искусан; он није могао предвидети ону превелику војну важност коју Црна Гора за Србију има и коју ће свагдар имати кад год се о томе стане радити да се Босна и Херцеговина од Турске одјеле и Србији присаједине. Поход овог војводе на Сјеницу и Нови Пазар још сви Срби добро памте и није потребно да ми следујући предлог новим доводима подкрепљујемо. Нека Србија и у Црној Гори примиер Русије следује и нека даде владики правилну свакогодишњу подпору у новцу. - Србија ће на овај начин за малу цјену имати пријатељство земље, која најмање 10.000 брдних војника поставити може.

Овде морамо још то приметити, да одлагање ове подпоре на последње магновење неће имати пожелани успјех и следство; будући да ће Русија праведно моћи на своју млогогодишњу и сталну подпору позивати се, а српски нови предлог моћи ће као само из нужде учињени оцрнити и у подозреније довести; и Црногорци би онда рекли: Срби нису нама помагали кад смо у нужди били, што је доказатељство да нам нису пријатељи, него нас само за сад употребити желе.
 
Срем, Бачка и Банат
На први поглед морало би се мислити да Србија са овим предјелима у најпријатељскијем сојузу стоји; будући да су њина порекла, језик, вјера, права и обичаји једни и исти са србскима у Србији. Ако то није тако, ондај причина тога бар од части само на Србију спада; јер се ова није довољно трудила о том да пријатељство ових Срба задобије. Но надати се треба да ће покрај свег непријатељског уплива Аустрије ово погрешно отношење с временом престати и поправљено бити и то у оној мери у којој књажевство Србије све више и више као добро уређена и изображена држава покаже се.
За сада ако ништа више требало би бар упознати се с важнијим људима ови провинција, и једне србске важне новине онамо установити које би под конституцијом Мађарске могле полезно дејствовати у интересу србском и које би имале бити уређиване чрез врло искреног човека ко на пример г. Хаџића или њему подобног.
О сојузу са чешким Славјанима
О овим Славенима нећемо овом приликом много говорити не само што они не би спадали у овај план, него зато што би се то многима у почетку као једна непрактичност учинила. Зато ми прелазећи то укратко, и остављајући да се интереси који би се од овог сојуза имали, упознаду у извршенију самог овег плана, ми за сад само толико препоручујемо, да је нужно почети упознавати Србију са Славенима Чешке, Моравије и Словачке и то на један врло предострожан и одвећ мудар начин како то не би могло Аустрији у очи пасти.
Крај
(Преузето из Д. Страњаковић, Како је постало Гарашаниново "Начертаније", Споменик СКА, XCI, Београд 1939, стр. 76-102)
 
Pa koja vlada nema plan?
Svi imaju pa tako i Ilija.
Slične planove imaju svi premijeri-ministri koji misle dobro svome narodu.
Druga stvar je to, ako se to nekome izvan te države ne sviđa.
Treba shvatiti i to, da je on vladao u vremenu najačeg ilirskog pokreta među svim Slovenima a posebno među Hrvatima i Slovencima.
Ilija se trudio, da Srbi, kao najbrojnija nacija, u tome svemu zauzmu prvu poziciju.
Има али се ничији данас не схвата као овај наш.

Илија је то преписао од Францишека Заха и његовог плана.
 
1) František Zach

Zach was known for being a flamboyant freedom fighter and Pan-Slavist, fighting in both the November Uprising in Poland of 1830, as well as in Serbia during the latter half of the 19th century. He played a vital role in the formation of the Načertanije in 1844, which later served as a guideline for the unification of Serbs divided by Ottoman and Austria-Hungary rule.

Upon returning to Belgrade in 1849, Zach founded the Belgrade Military Academy and worked there for an extensive amount of time. He was also the supervisor, as well as a tutor at the Belgrade artillery school. Later on, he became the military advisor for prince Mihailo Obrenović, who later gave Zach the commission of General.

http://en.wikipedia.org/wiki/František_Zach

2) Nationalism, Globalization, and Orthodoxy, By Victor Roudometof, Roland Robertson

http://books.google.ca/books?id=I9p...=onepage&q=Nacertanije Frantisek Zach&f=false

Stranice 116 do 118 (sub-heading "Invented Traditions in Greece and Serbia"):

"Initially, Garasanin was in close contact with the Polish expatriate Prince Czartoryski and with Frantisek Zach, a Pan-Slav Czech. The original idea for the document came from Prince Adam Czartoryski, who was interested in using Balkan Slav nationalism as a counterforce against Russian and Habsburg expansionism.

Zach came to Belgrade in October 1843 and served as Czartoryski's permanent agent in Serbia. In the first weeks of 1844, after consulatations with Garasanin, Zach drew up a draft outlining the role of Serbia as a future gathering point for the South Slavs.."

3) Discourses of Collective Identity in Central and Southeast Europe, edited by Balázs Trencsényi, Michal Kopeček

http://books.google.ca/books?id=TpP...#v=onepage&q=Frantisek Zach Garasanin&f=false

4) A Legal Geography of Yugoslavia's Disintegration, By Ana S. Trbovich

Str. 71 -- Zach wrote the first draft of this document. Garasanin revised it.

5) THE BALKAN PIEDMONT SERBIA AND THE YUGOSLAV QUESTION

http://www.rastko.rs/istorija/batakovic/batakovic-piedmont_eng.html

The Serbian national program was drawn up in 1844, during the rule of Prince Alexander Karadjordjevic (1842-1858), at a time when, after the toppling of absolutist ruler Milos Obrenovic, liberal ideas, accompanied by administrative reforms in the organization of the state administration, had rapidly penetrated the political life of the autonomous Serbian principality. This was a consequence of the coming to power of the enlightened bureaucratic elite (the so-called "Defenders of the Constitution"). Only a small circle of them, the Prince's associates, knew about the existence of the "Nacertanije" - the Program of Serbia's foreign and national policy at the end of 1844, drawn up by Prince Alexander's interior minister, Ilija Garasanin, a politician of broad political visions. (3)

The Nacertanije was based on the model for the unification of the Southern Slavs proposed to Garasanin by the Polish emigrants at the Hôtel Lambert in Paris; they belonged to the circle around Prince Adam Czartoryski. Polish émigrés with the financial and political support of the French and British governments, opened their agency in Belgrade. They projected the creation of a big Slavonic state around Serbia - the only (if tiny Montenegro is excepted) autonomous Slavic principality in the Balkans. That state was to be a counterpoise to the spreading of the influences of Russia and Austria, the two Great Powers that stood in the way of the restoration of the Polish state. Garasanin who, at the time did not believe, with good reason, in the possibility of the disintegration of the Habsburg Empire, modified the proposals of the Polish agent in Belgrade (Frantisek Zach, a Czech by birth) in accordance with Serbia's possibilities and needs. Zach's "Plan of the Slav Politics of Serbia" based on ideas of a previous plan made by Czartoryski himself ("Advices on the course of action to be followed by Serbia"), envisaged that Serbian national propaganda should expand towards Bosnia, Herzegovina, Montenegro and northern Albania and that Belgrade should strengthen its relations with the Illyrian movement in Croatia. Because of the existing geopolitical realities, Garasanin softened the strong anti-Russian attitude in Czartoryski's and Zach's proposals and took the idea of Yugoslav unification as a subsidiary one as against that of the unification of the Serbs into one state. He was aware of the fact that the Serbian national movement was the only fully formed Southern Slavic movement - those of the Croats, Slovenes and Bulgarians were still in their infancy. The Illyrian movement in Croatia in the early forties was still a narrow cultural rather than a developed national movement. (4)

6) La Serbie Du Prince Milos a Milosevic, By Yves Tomić

http://books.google.ca/books?id=bxP...EwAA#v=onepage&q=Frantisek Zach Ilija&f=false

P. 51: L'agent de Czartoryski a Belgrade, le tcheque Frantisek A. Zach, redige egalement en 1843 at en 1844 un "plan for la politique slave de la Serbie" conseillant aux gouvernants serbes de mener une "politique panslave". Garasanin s'appuie largement sur ces deux documents pour la redaction de son Nacertanije, et en particulier sur le Plan de Frantisek Zach, mais il en ecarte la conception yougoslave.
 
Poslednja izmena:
Franjo Zah je, između ostalog, osnovao Vojnu akademiju, bio je prvi srpski general, imao ...

Politika
– 7. maj 2007.

Prag, maja - Prvog maja navršilo se 200 godina od rođenja Františeka - Franje Zaha, češkog revolucionara, prvog srpskog generala, borca za slobodu i saradnju slovenskih naroda... Ovaj jubilej obeležen je nedavno u Češkoj naučnim skupom koji su organizovali Institut za slavistiku Masarikovog univerziteta u Brnu, Istorijski institut Češke akademije nauka (ogranak Brno) i Južnomoravski okrug.
Tako nešto nije kod nas organizovano, a verovatno i neće u dogledno vreme, iako je reč o čoveku koji je Srbe sigurno najbolje poznavao i za njih najviše učinio od svih stranaca tog vremena. U Srbiji je boravio, s kraćim prekidima, ukupno skoro tri i po decenije, od 1843. do 1880. godine - upravo u vreme definitivnog oslobađanja od Otomanske imperije, kao i prvih krupnih koraka u evropeizaciji. U svemu tome je dao Srbiji ogroman doprinos o kojem kod nas znaju samo profesionalni istoričari. Osnovao je Artiljerijsku školu, kako se zvala najpre srpska Vojna akademija, i bio njen upravnik, bio je prvi srpski general, zatim načelnik Generalštaba, prvi srpski vojni penzioner... U ratu s Turcima izgubio je nogu. "Čeh, pa srpski general i to ništa manje nego prvi" - začudiće se nemalo onih koji su od srpske istorije zapamtili samo bitke koje su Srbi dobijali (od onih izgubljenih samo Kosovsku), a iz češke istorije samo vojnika Švejka.
Imao je krupnu ulogu u stvaranju nacionalnog državno-političkog programa Srbije, poznatog kao "Načertanije" Ilije Garašanina. Njegov plan odnosno Plana Franje Zaha, kako je nazivan program koji je sastavio, poslužio je kao osnova za "Načertanije". Garašanin ga je primerio stvarnoj snazi i mogućnostima Srbije.
František Aleksandar Zah (1.05.1807 - 14.1.1892) bio je izuzetno široko i svestrano obrazovan, visokomoralan i principijelan čovek, duboko posvećen ideji oslobađanja i saradnje slovenskih naroda. Sarađivao je, družio se i prijateljevao s najvećim ličnostima u istoriji slovenskih naroda 19. veka, bio je jedan od organizatora prvog Sveslovenskog kongresa, održanog 1848. godine u Pragu. Na tom skupu od Srba je učestvovao, inače, samo Vuk Stefanović Karadžić, ali je sa Zahom već bio jedan boravak i misija u Srbiji tako da se može reći da je na neki način tamo zastupao i Srbe.
O Zahu, na naučnom skupu u Brnu, uglavnom u kontekstu srpsko-čeških veza i doprinosa modernizaciji Srbije, govorili su Ladislav Hlatki, Ivan Dorovski, Rihard Stojar i Vlastimil Šildberger, a sa srpske strane docent sa Katedre za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu Suzana Rajić. Ona je u svom saopštenju, pre svega, rezimirala to što je u srpskoj istoriografiji proučavano i zaključeno o Zahu i u tom kontekstu primetila: "Kratko istorijsko pamćenje je dobro poznata karakteristika srpskog naroda. Zbog toga nismo uspeli da odnegujemo valjan odnos i odamo poštovanje najzaslužnijim ljudima iz sopstvene prošlosti, iako smo zahvaljujući njihovom požrtvovanju i hrabrosti dobili državu. Ta srpska neblagodarnost, na svu sreću, nije stigla Franju Zaha. Na to je bitno uticala važnost događaja u kojima je učestvovao, i u kojima je ostavio značajne rezultate i svoj lični pečat. Ova konstatacija se odnosi uglavnom na predstavnike srpske istoriografije, dok su ime i delo Franje Zaha široj javnosti malo poznati, uostalom, kao i cela druga polovina 19. veka, iako je ona za napredak i modernizaciju Srbije izuzetno važna, prepuna reformi, usavršavanja državnih institucija, uspostavljanja međunarodnih odnosa itd".
Ova istoričarka, koja je doktorirala sa radom o dr Vladanu Đorđeviću, lekaru, književniku i političaru s kraja prošlog veka, predsedniku vlade u vreme vladavine Aleksandra Obrenovića, ukazuje da su mnoge značajne ličnosti iz tog perioda ostale i u nauci nedovoljno obrađene, bez monografija, tako da nije neobično što ni o Zahu ne postoji monografija. U stvari, postoji jedna, ali ju je napisao češki istoričar Vaclav Žaček još sedamdesetih godina, iako je on mnogo značajniji za srpsku, nego za češku istoriju.
 
VELIKA SRBIJA - STVARNOST I MIT

Pogled iz pašaluka

Piše: Akademik Čedomir Popov


Kad su se seljaci Šumadije u februaru 1804. godine masovno podigli na ustanak, bio je to pre svega bunt protiv izrabljivačkog i terorističkog režima koji su Srbiji nametnuli odmetnici od sultanske vlasti - janičari(zloglasne dahije), a ciljevi bunta bili su na prvi pogled ograničeni: izgon dahija i vraćanje lokalne(knežinske) samouprave nahijama Beogradskog pašaluka.Samo najuži krug vojnih i političkih predvodnika mogao je imati pred očima nešto šire ciljeve od izgona dahija i dobijanja sultanskih garancija za povlastice koje je srpski narod u Pašaluku bio stekao posle rata Austrije i Rusije protiv Turske 1788-1791.Neće proći mnogo vremena, jedva nešto više od godine dana, kad će se te vizije ustaničkih prvaka i njihovih prevažnih savetnika "iz preka" (Karlovačkog mitropolita Stefana Stratimirovića, episkopa Jovana Jovanovića, učenih pravnika Teodora Filipovića alias Božidara Grujovića, Ivana Jugovića, samog Dositeja
Obradovića i drugih, kao i tajnih poruka iz Rusije) početi ispoljavati kao sve jasniji nacionalno-politički program.On je prošao nekoliko faza, ali su dve bitne: u prvoj, borba za autonomni status Srbije u okviru Turske i,drugoj, borba za nezavisnu srpsku državu, uređenu po modelima tadašnjih evropskih država, prilagođenih lokalnim prilikama u nerazvijenoj balkanskoj provinciji. U toj evoluciji formuliše se postepeno i prvi srpski
nacionalno-politički program koji Karađorđevi ustanici bezuspešno pokušavaju i da ostvare. Pri tom je vredno napomenuti da u vreme nastajanja ustaničkog nacionalnog programa ni Srbi, a ni učena Evropa,nisu imali jasne predstave ni o geografiji Balkana, a pogotovo o njegovoj istoriji, etničkoj i demografskojsituaciji.
"Učena" Evropa za ovo poluostrvo nije imala ni opšteprihvaćeno ime. Nazivala ga je Jelinsko, Grčko,Vizantijsko, Ilirsko polustrvo, ili Evropsko Otomansko carstvo, i Carstvo Velikog Turčina. Tek kad 1808.godine nemački geograf Alfred Cojne pogrešno razume reč svojih turskih vodiča "balkan" (visoka planina),pripisujući je celom poluostrvu, ovo ime počelo je da se širi Evropom.
Težeći okupljanju svih srpskih zemalja i njihovom ujedinjavanju sa šumadijskim ustanicima, niko od Srba tada nije mogao da navede, sem u najopštijim crtama, šta su to srpske zemlje, dokle se prostiru i gde se mogu povući granice s teritorijama drugih naroda. Zato je i Karađorđev program bio više globalan nego precizan, mada je nabrajao balkanske teritorije na koje je mislio. To je, dakle, već bio svesrpski program
bez obzira na njegove nedorečenosti i neostvarljivosti.
Na izradu takvog programa i na takvu, opštesrpsku politiku, Karađorđa je većna početku Prvog ustanka upućivao karlovački mitropolit Stefan Stratimirović. "Vi ne smete nikad imati pred očima svoje posebne i privatne interese, već one opšte, interese cele nacije i države u kojoj živite". Zar to ne znači oslobođenje svih Srba u Turskoj?
Već 1806. godine srpski vožd je podsećao crnogorskog vladiku Petra I na "zajednicu srpske narodnosti",Srbijanaca i Crnogoraca, a zajedno s Praviteljstvujuščim sovjetom planirao je da ostvari "ujedinjenje sve tri zemlje - Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine". U isto vreme i vladika Petar je pravio svoj program
stvaranja "Slaveno-serbskog carstva" na prostoru od Jadrana do Dunava.
Godine 1809. ovom planu ujedinjavanja srpskih zemalja ustanici su Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini dodali i "Staru Srbiju" pod kojom se u najvećoj meri podrazumevalo Kosovo i Metohija, Raška zemlja(Sandžak), te delovi Makedonije, sa Skopljem, Debrom, Štipom i Velesom.
Možda je najrečitiji izraz postojeće svesti o jedinstvu srpskog naroda i njegovih zemalja bila veličanstvena himna Vostani Serbije, koju je u toku ustanka ispevao znameniti Dositej Obradović:
"Vostani Serbije, mati naša mila
I postani opet što si nekad bila
.. Vostani Serbije Davno si zaspala,
U mraku ležala; Sad se probudi
I Srbe vozbudi! Bosna sestra tvoja na tebe gleda...
Hercegova zemlja i Černaja Gora
Daleke države i ostrovi mora
Svi tebi pomoćne besnu žele.
Sve dobre duše tebi se vesele".

Tako je nastajao srpski nacionalni program. Bez dovoljno znanja srpske srednjovekovne istorije, oni su smatrali da bi time bilo obnovljeno nekadašnje srpsko carstvo. Ova težnja ustanika je, kao što se zna,doživela poraz, a ugušen je i sam Prvi ustanak. Ali, jednom posejano seme srpske nacionalno oslobodilačke i ujediniteljske misli, ostalo je da živi i da sazreva. Njega je u dubini srca negovao i o njemu razmišljao I MilošObrenović, kao i njegov najuži politički krug, ne podnoseći ga dugo posle Drugog ustanka nikom na uvid.
 
Načertanije u sefu

Milos Obrenoviće prvi put srpski nacionalni program nagovestio francuskom plemiću i radoznalom putniku po Orijentu, grofu Adolfu Karamanu 1829. a razvijenije i šire obrazložen, opet "poverljivo" 1832. i1834. kad je već bio knez vazalne Kneževine Srbije, dvojici stranih diplomatskih agenata i obaveštajaca: Englezu Dejvidu Urkvartu i Francuzu Boa le Kontu. Ovi su se, razume se, pobrinuli da težnje mlade srpske kneževine da postane središte okupljanja celog srpskog naroda (bar onog u Turskoj), budu saopštene njihovim vladama.Urkvart je učinio i nešto više. Sa željama i snovima Srba o potpunom oslobođenju i ujedinjenju upoznao je i centre mnogobrojne, i politički uticajne poljske emigracije, koja je, vođena istaknutim državnikom i diplomatom gorofom Adamom Čartorijskim, formirala svoje centre u Londonu, a posebno Parizu (znameniti "Hotel Lambert"), radi organizovanja sinhronizovane i široke antiruske i antiaustrijske akcije diljem Evrope.

Radi ispitivanja prilika u Srbiji i na slovenskom jugu, Čartorijski početkom četrdesetih godina šalje na Balkan i u Tursku nekoliko obaveštajnih misija, da bi Garašaninu, najistaknutijoj ličnosti tadašnjeg ustavobraniteljskog režima u Srbiji, 1843. godine uputio posebnog izaslanika, Čeha Františeka Zaha, sa savetima kojih je srpska vlada imala da se drži u izradi svog nacionalnog programa. Koristeći te savete,Garašanin je početkom 1844. sačinio program nacionalne i državne politike, to famozno Načertanije, i u
maju ga predao knezu Aleksandru Karađorđeviću.U tom dokumentu nalaze se osnove državne i nacionalne politike, koja je već čitav vek i po predmet žive pažnje i najrazličitijih interpretacija kako istorijske nauke tako i praktične politike, a u poslednjoj deceniji XX veka dovedene do paroksizma, da bi još bile potrzane u srbofobske političke svrhe.Plan poljske emigracije sadržan u Zahovom predlogu sastojao se u osnovi u tome da malenu srpsku kneževinu pretvori u politički i vojni logor odakle bi krenule akcije za oslobađanje i ujedinjavanje svih Južnih Slovena - Srba, Hrvata i Bugara. Time bi bili naneti direktni udari ne samo Turskoj i Austriji, veći vitalnim interesima Rusije, koja bi na Balkanu došla u sukob sa zapadnoevropskim silama (Francuskom I Engleskom), budući da se računalo na njihovu podršku oslobodilačkoj borbi balkanskih naroda, upravo zato da bi se pomoću njihove snažne i velike države eliminisale ruske aspiracije na ovaj prostor.Ne odbacujući izričito Zahove zamisli o jugoslovenskoj državi, Garašanin joj je pretpostavio ujedinjavanje srpskog naroda, pre svega onog pod osmanskom vlašću, a u kasnijoj fazi i onog u Habzburškoj monarhiji.
Osnovano je mišljenje Milorada Ekmečića da je Garašanin iz Načertanija izostavio Hrvate, što mu je sugerisao Zahov plan i iz podozrenja na poljske namere da preko njih prošire katolički uticaj na južnoslovenski svet. Prerađujući Zahov plan, Ilija Garašanin je svoj program srpske nacionalne i državne politike (Načertanije) završio krajem 1844. i početkom sledeće godine predao ga knezu Aleksandru Karađorđeviću, da bi on
narednih šest decenija počivao u najdubljem tajnom sefu srpskih vladara Miloša, Mihaila, Milana I Aleksandra Obrenovića.Šta zapravo sadrži Garašaninovo Načertanije i da li je ono srpski, svesrpski, ili jugoslovenski program, kako je sve ocenjivan u istoriografiji, ili je velikosrpski, kako su ga besprizivno osuđivali germansko-mađarski aspiranti na Balkan, velikohrvatski šovinisti, od Iva Pilara, preko Pavelićevih (ustaških) poslušnika, do Tuđmanovih skutonoša i NATO antisrpskih presuditelja i plaćenih istoričara? Brižljiva analiza Načertanija, koju su u kontekstu čitave evropske, balkanske i južnoslovenske istorijske situacije XX veka izvršili RadošLjušić, Milorad Ekmečići Vasilije Krestić, jasno pokazuje da je Ilija Garašanin pravio nacrt o budućoj srpskoj državi. U toj državi okupile bi se, najpre, srpske zemlje: Kneževina Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora i Stara Srbija. Time bi bila završena prva faza borbe za jedinstvenu srpsku državu, koja bi bila vođena postepeno, ne opštim napadom na Osmansku imperiju, već otkidanjem dela po dela teritorija, u procesu njenog nezaustavljivog propadanja. Kao što se vidi, u centru pažnje Garašaninovog nacionalnog programa su, u ono vreme i jezički I konfesionalno izrazito ili pretežno, srpske zemlje pod osmanskom vlašću: Bosna i Hercegovina i "Severna Albanija" (zapravo Kosovo i Metohija), kao i polunezavisna srpska teokratska državica Crna Gora. Ove teritorije bi se, prema Garašaninovoj zamisli, sa Srbijom ujedinile u zajedničku državu, na čijem bi čelu stajao knez, bez preciziranja njegove dinastičke pripadnosti. Tako bi Srbija predstavljala središte oko kojeg bi se okupili svi Srbi Balkana, otvoreno i za pristupanje drugih južnoslovenskih naroda - Bugara, kao i Hrvata iz sve tri njihove oblasti, Slavonije, Hrvatske I Dalmacije. Iz opreznosti prema Austriji i Ugarskoj, Garašanin nije izričito govorio o uključivanju Srema,Banata i Bačke u sastav te ujedinjene srpske države.Brigu za srpski narod u tim krajevima izražavao je na taj način što je isticao da treba stalno pridobijati njegove vodeće ljude za srpsku stvar i putem novinske i druge patriotske propagande (usklađene s mađarskom "konstitucijom") podsticati očuvanje i razvijanje nacionalnog osećanja tamošnjih Srba.
 
Gazde u svojoj kući


Koliko je Garašanin brinuo o očuvanju srpskog življa u Sremu, Banatu i Bačkoj pokazaće se vrlo brzo: u Revoluciji 1848-1949. Puštajući u Banat i Bačku srbijanske dobrovoljce, on je pisao Đorđu Stratimiroviću:
"Mi gledamo na stvar naše braće po krvi, koji tamo žive, kao na svoju sopstvenu, te smo spremni na bilo koju moralnu i materijalnu žrtvu da im pomognemo za zajedničko dobro."
Kad je reč o srpskim zemljama oslobođenim od Turske, njima bi upravljali tamošnji ljudi, pripremljeni na vreme od Srbije za vršenje državnih i upravljačkih funkcija. U tim zemljama se, uz to, mora brižljivo negovati prijateljstvo sunarodnika katoličke vere, i to uz pomoći saradnju samih katoličkih (pre svega franjevačkih) sveštenika i kaluđera. Što se tiče Bugara, nužno je podsticati razvoj njihove nacionalne svesti i raditi na
oslobađanju njihove crkve od grčke duhovne prevlasti. U Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji, u prvo vreme neophodno je što tačnije upoznavanje tamošnjeg stanja.
Svoj najvažniji cilj - oslobođenje i ujedinjenje Srba na Balkanu (onih pod turskom vlašću) -Garašanin je planirao da ostvari pozivanjem na "sveto istoričesko pravo", verujući da ga je Srbima u nasleđe ostavilo carstvo Dušana Silnog. Bez jasne predstave o tome šta je sve ovo carstvo obuhvatalo, Garašanin je zamišljao da će ono baš ujedinjavanjem Srbije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore i Stare Srbije, biti
obnovljeno. Nije se, međutim, odricao ni "vatrenog čuvstva narodnosti", obrazovanog kod Srba na osnovu zajedničkog porekla i jezika, koje im, udruženo s istorijskim pravom, obećava "veliku budućnost", a ne "Veliku Srbiju".
Iz ovog što je rečeno o Garašaninovom nacionalnom programu, vidi se da je to srpski program iz kojeg, već u izvornom tekstu Načertanija 1844, nije bila isključena ni mogućnost šireg južnoslovenskog (ili jugoslovenskog) povezivanja i rešenja srpskog nacionalnog pitanja u jugoslovenskom okviru. Pri tom je Garašanin svestan da će svako od ova dva moguća rešenja naići na žestok otpor Habzburške monarhije,
ali se, kao i njegovi poljski savetodavci, pouzdavao u podršku zapadnih sila, Engleske i Francuske, koje imaju interes da balkanski prostor brane od prevlasti i Austrije i Rusije, uz pomoćjedne jake države Južnih Slovena.
Za razliku od Poljaka, Garašanin je brižljivo izbegavao iznošenje antiruskih raspoloženja i kvalifikacija.Dopuštajući i pretpostavku da se srpsko pitanje rešava u južnoslovenskim okvirima, Garašanin je zapravo ostavljao i mogućnost da jednonacionalnu srpsku državu zameni višenacionalnom srpsko-hrvatskobugarskom
Južnoslavijom (Južnom Slavijom).
Dok je u prvoj fazi svoje političke aktivnosti za vreme kneza Aleksandra Karađorđevića razmišljao prvenstveno o prvoj fazi borbe za srpsku državu, u drugoj, kao ministar spoljnih poslova kneza Mihaila, evoluirao je prema jugoslovenskom rešenju, uspostavljajući veze sa antiaustrijskim pokretom u Hrvatskoj
(biskupom Štrosmajerom) i bugarskim revolucionarnim organizacijama. U tom pogledu imao je punu podršku kneza Mihaila.Tačnije bi bilo reći da je u ovom pogledu Garašanin sledio mišljenja kneza Mihaila, koji je prihvatao rešavanje srpskog pitanja u okviru saveza sa Bugarima i Hrvatima, s tim da vođstvo u toj konfederaciji zadrži Srbija. "Hrvati su na periferiji, mi smo u centru kruga", govorio je. Slično je mislio i o Bugarima.
Ne protiveći se ovim kneževim idejama, Garašanin je, ipak, verovao da ujedinjena srpska država mora prethoditi bilo kojoj formi južnoslovenske države. Ni sam ne zanemarujući Bugare i njihovo ujedinjenje sa Srbijom, Garašanin je, kao i knez Mihailo, pomišljao i na uključivanje Grka i Rumuna u još širu, balkansku
konfederaciju. U svakom slučaju, bilo da je rečo južoslovenskom ili balkanskom povezivanju, Garašanin je ostao privržen svojoj izvornoj misli da svaki narod mora ostati "gazda u svojoj kući", a da Srbija "namerava da se postavi na čelo južnoslovenskih država..."
Posle pogibije kneza Mihaila 1868, najistaknutija ličnost srpske nacionalne politike Jovan Ristić vratio se izvornom Garašaninovom planu o stvaranju jedinstvene srpske države, ostavljajući sve druge kombinacije za neku dalju budućnost.
Pored Garašanina, četrdesetih godina XIXveka napisao je svoj nacionalni program i srpski kapućehaja u Carigradu Konstantin Nikolajević. To je bio plan o stvaranju Srpskog kraljevstva diplomatskim putem. Držan u tajnosti, a i u datim istorijskim uslovima neostvariv, pao je u zaborav i nije dao praktičnih rezultata.
Ni u jednoj od ovih faza Garašanin nije ostvario nikakav konkretni rezultat. Konzervativnih pogleda i opredeljenja, turkofil u unutrašnjoj politici ustavobraniteljskog vremena, preoprezan i brižljiv da ne izaziva netrpeljivost Rusije i Austrije prema Srbiji (u čemu se udaljio od svojih poljskih savetodavaca), Garašanin je svoj nacionalni program temeljio prvenstveno "na svetom istorijskom pravu", a ne na prirodnom pravu i
načelima nacionalnih revolucija. "Na junake Novog veka nije se mogao pozivati jer su oni državu gradili na prirodnom pravu i revoluciji." (RadošLjušić)

Feljton je napravljen prema knjizi akademika Čedomira Popova "Velika Srbija - stvarnost i mit" koju je izdala Knjižnica Zorana Stojanovića iz Sremskih Karlovaca.
 
Srbija ne otima tuđe

Može li se, dakle, u okviru istorijskih uslova i okolnosti XIX veka, Garašaninovog Načertanija osuđivati kao velikosrpski program nacionalne politike zato što je u sastavu srpske države video Bosnu, Hercegovinu,Crnu Goru, Kosovo i Metohiju i što nije isključivao uvođenje u tu državu, naravno preobraženu, hrvatskih i bugarskih zemalja? Ni govora.
Pre svega, sve teritorije koje je Garašanin smatrao srpskim, to zaista i jesu bile. U Bosni i Hercegovini sredinom XIX veka (pa sve do Drugog svetskog rata) pravoslavni srpski živalj je ubedljivo preovlađivao, dok muslimanska i katolička manjina još nije ispoljavala konstituisanu nacionalnu svest i osećanja. To se naročito odnosi na muslimanski svet, koji je najvećim delom poticao od islamizovanih Srba i u preko 90
odsto slučajeva govorio samo srpski jezik. Zanimljiv je i podatak koji je 1859. saopštio i ruski istraživači putopisac Aleksandar F. Giljferding, da na svom putu kroz Bosnu i Hercegovinu nije sreo nijednu osobu koja bi za sebe rekla da je Hrvat.
Ove konstatacije temeljimo na podacima koje su u raznim prilikama saopštavali zapadnoevropski putnici I istraživači. Francuski putopisci s početka XIX veka od Šometa de Fosea i drugih, zaključno s Ami Busom.
Prema njihovim proračunima, u Bosanskom pašaluku živelo je oko pola miliona pravoslavnih i do 18.000 katoličkih hrišćana, uz blizu 600.000 muslimana.
Takođe, Francuskinja Odil Moro je u jednoj pakistanskoj reviji (Islamic Studies) iz 1997. objavila rezultate prvog zvaničnog turskog popisa stanovnika u Bosni i Hercegovini, načinjenog 1864. Iz njega je proisticalo da je u ove dve oblasti od 1.440.000 stanovnika bilo samo 600.000 muslimana i 800.000 hrišćana, od kojih
su 80 odsto bili pravoslavci. Samo u Bosni, bez Hercegovine, odnos pravoslavnih prema muslimanski žiteljima bio je 448.000 prema 472.000.
Ovi podaci blizu su procenama koje je 1877. pravila znamenita britanska humanistkinja Polina Irbi: 576.000 pravoslavaca, 422.000 muslimana, 185.500 "latina". Naposletku, prvi pouzdani popis bosanskohercegovačkog stanovništva, sproveden 1879. (godinu dana posle austrijske okupacije BiH) pokazao je da, uprkos svim gubicima koje su pretrpeli u toku ustanka 1875-1878, pravoslavci u Bosni i Hercegovini i dalje
čine 43 odsto stanovnika.To ruši sve izmanipulisane tvrdnje izraelske autorke Žani Lebl ili bosanskog muslimanskog teoretičara Mustafe Imamovića o apsolutnoj premoći islamskog življa u Bosni i Hercegovini tokom čitavog XIX veka.
Ako se uz ovo dovede u pitanje i teza o posebnoj etničkoj osnovi bosanskih muslimana, kao pokrštenih bogumila, koji navodno nikad nisu bili Srbi, onda potpuno pada u vodu optužba protiv Garašaninovog Načertanija kao programa osvajanja nesrpske Bosne i Hercegovine. Jer ovu tezu koju je pedesetih godina XX veka žustro zastupala Merien Venzd, ona sama je i odbacila 1999, tvrdeći da bogumili zapravo
nisu ni postojali, a da čuveni nadgrobni spomenici (stećci) uopšte nisu bogumilski.
Taj mit o bogumilima ona sada pripisuje politički motivisanim mistifikacijama habzburških (u prvom redu mađarskih) istoričara, Janoša Ašbota i Benjamina Kalaja.
Kad je Crna Gora u pitanju, kao deo Načertanija, dovoljno je navesti notornu činjenicu da je njeno stanovništvo, takoreći do juče, samo sebe listom smatralo srpskim i, štaviše, proglašavalo sebe najsrpskijim delom srpstva, a svoju zemlju "srpskom Spartom". Upravo ono je iznedrilo najvećeg srpskog pesnika i mislioca Njegoša, i sve do 1916. vladara (Nikolu I) koji je sebe držao za jednog od srpskih kraljeva.
A, kad je govorio o "Staroj Srbiji" - Kosovu i Metohiji - Garašanin je morao imati u vidu tada dve čvrste činjenice. Prva je da su Srbi na te oblasti polagali dvojako pravo. Kao kolevka srpske državnosti i središte Nemanjićke Srbije, njena obnovljena država u XIX veku polagala je na njih neporecivo istorijsko pravo.Ni etnički sastav kosovsko-metohijskog stanovništva sredinom XIX veka to pravo nije osporavao. Sve procene odnosa među etničkim grupama, uprkos Cvijićevoj računici da je s Kosova i Metohije, pod nesnosnim islamskim pritiskom i terorom, u razdoljbu od 1690. do 1875. iseljeno možda i pola miliona Srba i doseljeno više stotina hiljada Arbanasa, sve do razdoblja 1876-1912. srpski živalj je u ovim krajevima držao brojčanu ravnotežu.Tu ravnotežu poremetiće tek dolazak na Kosmet od 30.000 do 40.000 Albanaca (muhadžira) izbeglih ili prognanih sa oslobođenih srpskih teritorija u ratu 1877-1878, i nepodnošljivi teror nad Srbima posle toga. U godinama od 1876 do 1912. sa Kosova i Metohije spas u Srbiji će potražiti oko 150.000 Srba. To će tek stvoriti brojčanu premoć Albanaca nad Srbima u ovim oblastima.Tu situaciju, kao i progon novih 60.000 Srba za vreme Drugog svetskog rata, njihovo tiho iseljavanje u razdoblju 1945-1990, te novih 200.000 izbeglih Srba s Kosova 1999, Ilija Garašanin i njegovi savremenici nisu nikako mogli da predvide i da svoj program prave s velikosrpskim namerama.
 
Udar na Vuka

Sličnoj vrsti optužbi za stvaranje velikosrpske ideologije, poput Garašanina, bio je podvrgnut i Vuk Karadžić zbog svojih ideja o jezičkoj osnovi nacionalne pripadnosti. Sledbenik ideja Adelunga, Herdera,Dobrovskog i Kopitara, Vuk je svoje poglede o tom pitanju formulisao još1836, ali ih je objavio tek 1849. U svom poznatom radu "Srbi svi i svuda", koji je s hrvatske strane već sto pedeset godina ozloglašavan kao
najčistiji izraz velikosrpskih težnji, on je, na osnovu pomenutih teorija, govorio o jezičkom jedinstvu. Srba "tri zakona" (tri vere): pravoslavne, katoličke i islamske.
Veću uvodu svoje rasprave napisao je: "Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gde je Dušanova
stolica Prizren, Srpska patrijaršija Peći manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u
Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandreje, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane.
Svi su oni Srbi zato što govore ne samo isti jezik, veći isto štokavsko narečje. Iako neznatno različito od štokavskog je i čakavsko ili kajkavsko narečje, koje Vuk ne želi da po svaku cenu ubraja u srpski jezik.
Zašto, međutim, sve pripadnike štokavskog narečja naziva Srbima i kad oni imaju drugu, katoličku ili islamsku, a ne pravoslavnu veroispovest? Zato veli što se samo oni, kojih ceni da ima oko tri miliona, uprkos svim socijalnim i pravno-političkim razlikama i sistemima u kojim žive, svi nazivaju Srbima ili Srbiljima. Muslimani, međutim, mada među njima `ni od stotine jedan ne zna turski`, sebe smatraju `pravim Turcima`.
Još je čudnovatiji slučaj pripadnika `Zakona rimskoga`, koji `sami sebe` nazivaju Slavoncima, Bošnjacima,Bosancima, Dubrovčanima, Dalmatincima, Bunjevcima, Šokcima, Latinima, a učeniji među njima Ilirima ili Ilircima. Samo poneki među njim, oni iz Zagrebačke, Virovitičke i Križevačke županije, teritorije koja se
naziva Hrvatskom, ponekad sebe nazivaju Hrvatima".
Zato se Vuk čudi kako to da svi Južni Sloveni koji govore jedan jezik (štokavsko narečje srpskog jezika) ne mogu da prihvate i zajedničko ime, kao, na primer, "Nemci i Mađari, kojih ima i katolika i protestanata (luteranaca i kalvinista), pa čak i "Arnauti" (Albanci) koji su i muslimani i katolici i pravoslavci. "Svaki Arnautin musliman dao bi deset Turaka za jednog Arnautina rimske vere, ili bi svaki Arnautin rimske crkve
ubio deset svojih katolika da bi spasao jednog Arnautina muslimana. Samo Južni Sloveni ne mogu da prevaziđu svoje verske razlike, pa i omraze ne bi li se nacionalno ujedinili".
Vuk je optimista i veruje da će se od oko pet miliona pripadnika srpskog jezika stvoriti jedna nacija, ne sluteći da će nasuprot nacionalno već integrisanim Srbima, religija u XIX veku izgraditi Hrvate, a u XX bosanske muslimane kao posebne, Srbima nesklone (ili neprijateljske) nacije. Ipak, on ovu versku podelu nije potcenjivao, većje ostavljao mogućnost da štokavci katoličke vere, ako tako budu želeli, ne prihvate
srpsku nacionalnost i ime već se opredele da budu Hrvati, a svoj jezik, iako je on zaista identičan sa srpskim, nazovu svojim imenom.
Iz rečenog, jasne su bar dve stvari. Prva je da u Vukovoj nacionalnoj ideji, zasnovanoj na jezičkoj teoriji koja je tada vladala Evropom, nema ni traga od nacionalne, velikosrpske agresivnosti i isključivosti, tim pre što je istovetnu misao i poglede na južnoslovensko jedinstvo više od pola veka pre Vuka (1783) zastupao bivši jezuitski kaluđer Jozef Dobrovski. Uz sve to, i sami hrvatski pisci i lingvisti su 1850. znamenitim
Bečkim dogovorom sa srpskim predstavnicima prihvatili gledište da jedan narod ima i jedan jezik. Osim toga, mnogi dalmatinski katolici (neko vreme i famozni don Mihovil Pavlinović) smatrali su Dalmaciju srpskom zemljom, koja u civilizaciju treba da ide pod vođstvom Srbije. Medo Pucij će, na primer, pisao 1867. da je Dubrovnik "srpska republika", a pesnik Luka Botići istoričar Natko Nodilo su tvrdili da je u Dalmaciji srpska nacionalna svest odnela pobedu.
Za srpski naziv svog jezika zalagali su se i đaci zadarske katoličke bogoslovije, koji su osnovali udruženje "Regimenta ne boj se". Zato je i svako poređenje Vukovog "velikosrpstva" i Starčevićevog velikohrvatstva neodrživo. "Vukovo pansrpstvo počiva u oblasti filološko-kulturne tekovine, dok Starčevićevo panhrvatstvo počiva u oblasti državno-političke ideologije". (Milorad Ekmečić)
 
Promena ratnih ciljeva

Kad ju je 28. jula 1914. napala Austrougarska, Srbija je pred sebe, kao najvažniji cilj, stavila odbranu otadžbine. Pri tom je, međutim, odmah počela da traži i strategiju trajnog oslobađanja od opasnosti austrougarskog i germanskog ekspanzionizma koji je ugrožavao opstanak Srbije kao države, ali i celog srpskog naroda. Jedna od prvih tačaka te strategije bila je ideja o oslobađanju ostalih južnoslovenskih
naroda od vlasti Habzburške monarhije, njihovom ujedinjavanju sa Srbijom i stvaranju velike, jedinstvene jugoslovenske države.
O celishodnosti i istorijskoj vrednosti takve ideje vodili su se sporovi u javnosti, da bi se njeno osporavanje umnožilo posle razbijanja Jugoslavije 1991. U tim osporavanjima apostrofirani su nepromišljenost i olako, na prečac, prihvaćena takva rešenja u vreme najtežih i najkrvavijih borbi srpskog naroda za odbranu domovine. Ma kako se sudilo o tom rešenju, istorijske istine radi, neophodno je reći da usvajanje
Jugoslavije, kao ratnog cilja Srbije, već 1914. nije bilo ishitrena odluka tadašnjeg političkog i intelektualnog vođstva Srbije, već je ona poticala iz duge istorije ideja o jedinstvu južnoslovenskih naroda...

Jugoslovenski pokret koji se razvio pre Prvog svetskog rata, kako u južnoslovenskim zemljama Austrougarske, tako i u Srbiji, nije mogao ostati bez uticaja na vodeće političke i vojne krugove ove kraljevine. Misao o celishodnosti ujedinjavanja Srba, Hrvata i Slovenaca radi stvaranja snažne države sposobne za odbranu od spoljnih, pre svega germanskih težnji ka teritoriji Balkana, delovala je i u srpskoj zvaničnoj politici, tim pre što je u javnosti sve češće upotrebljavan i argument o bezbolnijem okupljanju svih
Srba u većoj jugoslovenskoj nego u srpskoj državi, koja ipak ne bi mogla da ih sve obuhvati.Uprkos tome, činjenica je da je do 1914. godine čitava nacionalna politika Srbije pred očima i u planovima imala "samo srpski nacionalni interes" i da je, i kad je pomagala jugoslovenskim kulturnim I političkim akcijama, mislila pre svega na "oslobođenje neoslobođenog srpstva". Sam regent Aleksandar, upoznajući se 1912. sa Memorandumom Marka Cemovića o ujedinjavanju srpskih zemalja (Srbije, Crne
Gore, Stare Srbije i dela Makedonije), dolazio je na pomisao da bi se tome mogle dodati i neke druge austrougarske teritorije (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Banat i Bačka), s obzirom na njihov etnički sastav i jezik, ali su ove njegove ideje ostajale bez posledica.
U vrlo kratkom vremenu posle austrougarskog napada 28. jula 1914, u samim krugovima Vlade Srbije počelo je da se razmišlja o širim ciljevima srpske državne politike od ujedinjenja srpstva. Tako je veću leto 1914. otpočela evolucija ratnih ciljeva Srbije od odbrane otadžbine i ujedinjavanja Srba, ka širem jugoslovenskom programu. Još 4. septembra predsednik Vlade Nikola Pašić je u važnoj cirkularnoj noti
diplomatskim predstavnicima Srbije pisao kako bi mogući ishod tek započetog rata bio stvaranje "jake jugozapadne slovenske države u koju će ući svi Srbi, i svi Hrvati i svi Slovenci".
Veći ranije zagrejani za ideju unitarnog jugoslovenstva, koja je bila veoma rasprostranjena i među Hrvatima i Slovencima, na razradi ove Pašićeve zamisli angažovao se čitav tim istaknutih intelektualaca okupljenih u Nišu oko njegove vlade u jesen 1914, u kojem su prvorazrednu ulogu igrali profesori Jovan Cvijić, Božidar
Markovići, Aleksandar Belić, te zastupnik ministra inostranih dela Jovan Jovanović.
Njihova zalaganja podsticala je činjenica da je i u radikalno promenjenim ratnim okolnostima, među Hrvatima i Slovencima sačuvano jezgro jugoslovenski i srbofilski nastrojenih ljudi, koji su uspeli da se pre izbijanja sukoba dohvate inostranstva i otpočnu javnu delatnost u prilog razbijanja Habzburške monarhije I stvaranja jugoslovenske države. Aktivnost dvojice među njima, Hrvata Frana Supila, koji je u jesen 1914.
dolazio u Niš, i Slovenca Nika Županića, koga je rat i zatekao u Srbiji, bila je od velikog uticaja.
Radeći na preformulaciji srpskog nacionalnog programa i prihvatanju novih ratnih ciljeva Srbije i njeni na tim poslovima angažovani političari i intelektualci, nisu uočavali ili uvažavali neka druga opominjuća fakta.Najpre, potpuno su zanemarili pojavu da su iste okolnosti koje su podstakle zalaganja projugoslovenskih krugova u inostranstvu, još u mnogo većoj meri izazvale besna antijugoslovenska, a naročito antisrpska
raspoloženja i njihova, ponekad brutalna ispoljavanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji.Klerikalne snage socijalnog katolicizma i islamske isključivosti bučno su pojačale agitaciju za stvaranje Velike Hrvatske na osnovama hrvatskog državnog prava, odnosno za afirmaciju bošnjaštva, a sve u okvirima Habzburške monarhije. Ova je agitacija privukla na svoju stranu i neke dotadašnje pristalice jugoslovenstva. Izlivi strastvene mržnje prema Srbima izbijali su na raznim stranama Hrvatske, Slavonije i
Bosne. Ubijanje 84 nedužna srpska civila u Čelebićima avgusta 1914. od muslimanske milicije ("šuckora") bio je najdrastičniji izraz te mržnje, ali i zlokobni nagoveštaj budućih sličnih i težih dela te vrste u 20. veku.Isto tako, nije uzeta u obzir ni činjenica da se u austrougarskim regimentama austrijske armije koje su 1914. prodirale u Srbiju borilo mnogo ostrašćenih srbomrzaca (Hrvata i Muslimana), koje su njihovi pretpostavljeni
lako navodili na zločine nad nezaštićenim srpskim narodima.
 
Od gotovog veresija


Kroz mnogobrojne razgovore i rasprave postepeno se kristalisala misao o stvaranju zajedničke države Južnih Slovena, koja bi, s jedne strane, ojačala snage Srbije i Crne Gore u odbrani nezavisnosti, a s druge omogućila i drugim jugoslovenskim zemljama i narodima da se oslobode tuđinske vlasti i ujedine sa "jednokrvnom braćom".
Dve srpske kraljevine boriće se u Prvom svetskom ratu da se ujedine "sa Bosnom, Hercegovinom, Vojvodinom, Dalmacijom, Hrvatskom, Istrijom i Slovenačkom" u jedinstvenu državu koja će "bez posebne organizacije čuvati nacionalne osobine svakog plemena" koje se uključi u njen sastav. Taj cilj počivao je na tada vladajućem uverenju da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod s tri imena, ili tri plemena jednog
naroda.
Takvo uverenje je preovlađivalo u intelektualnim liberalnim sredinama svakog od ovih naroda. Plan njihovog ujedinjenja predviđao je da će u novoj državi biti zagarantovane sve tekovine moderne, demokratske civilizacije: građanska prava, potpuna ravnopravnost triju religija (pravoslavne, katoličke i islamske), čuvanje
posebnosti slovenačkog jezika, ravnopravnost ćiriličnog i latiničnog pisma, kulturne specifičnosti svakog naroda, stečeni položaji "sposobnom i ispravnom činovništvu".
Ono što je ovu državu imalo učiniti centralističkom monarhijom, jeste ustavno uređenje jednako za sve njene delove, jedinstvena odbrana i spoljna politika, te zajednički državni simboli, uz zadržavanje amblema koji su izražavali "istorijsku individualnost Hrvata", a po potrebi i Slovenaca.

Sva ova načela uneta su u jednu svečanu izjavu koju je Narodna skupština Srbije usvojila 7. Decembra 1914. To je znamenita "Niška deklaracija", kojom su ratni ciljevi odbrane Srbije i nacionalni planovi ujedinjenja srpstva, zamenjeni ciljem obrazovanja jugoslovenske države, podrazumevajući utapanje dveju suverenih srpskih država u njen sastav. Time je Srbija načinila prvi, ali odlučujući, korak u zameni svoje državne gotovine za nesigurni jugoslovenski kredit. To jamačno nije bio rezultat njene velikosrpske politike.Nikola Pašić, najodgovornija ličnost tadašnje srpske politike, naslućivao je da ovo rešenje krije u sebi mnoge neizvesnosti.
Za čitavo vreme rata on će ponavljati da "Srbija hoće da oslobodi i ujedini Jugoslovene, a neće da se utopi u more jedne Jugoslavije". A bašto će joj se dogoditi zbog kratkovidosti vladajuće političke i intelektualne elite tog smutnog vremena.
Alternativu ovom novom državnom programu Srbije imala je jedino Apisova organizacija "Ujedinjenje ili smrt" - „Crna ruka“, koja je predviđala samo ujedinjavanje celog srpskog naroda štokavskog jezičkog područja u jednu federalno organizovanu državu. Budući da je ovakav plan tretirao sve Hrvate štokavce kao Srbe, a istovremeno iz sastava ove države isključivo Slovence, on je u sebi nosio elemente velikosrpskih ideja. Zato od strane odgovornih činilaca srpske državne politike nije uziman u ozbiljnu raspravu.
Kad je ova organizacija, nasuprot politici vlade i regenta Aleksandra, tokom rata na Solunskom frontu ostala uporna u ovim i nekim drugim svojim zahtevima, dajući mesta i sumnji da je za njihovo ostvarenje spremna na upotrebu revolucionarnih i terorističkih sredstava, sama sebi je potpisala smrtnu presudu. Na montiranom sudskom procesu u Solunu početkom 1917, koji su udesili Pašići regent Aleksandar,mnogobrojnim presudama "Crna ruka" je razbijena, a njen vodeći čovek Dragutin DimitrijevićApis i dvojica njegovih najbližih saradnika (Vulović i Malobabić) osuđeni su na smrt i u junu pogubljeni.Bilo kako, u pravu je Ljubodrag Dimić koji je zaključio da "Niška deklaracija" predstavlja "definitivnu prekretnicu" u definisanju ratnih ciljeva, kao i u ukupnoj državnoj i nacionalnoj politici Srbije. Nesaglasnost u tom pogledu doći će do izražaja vrlo brzo posle izglasavanja "deklaracije".
Imajući neprestano na umu ideju o ujedinjavanju srpskog naroda, Nikola Pašić je u dubini duše na obrazovanje Jugoslavije gledao kao na rešenje u kojem celina srpskog nacionalnog i teritorijalnog prostora neće izgubiti integritet. U taj prostor on je računao Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, srpske predele Južne Ugarske, jadransku obalu do Dubrovnika, a po mogućnosti i do Splita. Tek posle zaokruživanja ovog
entiteta on bi se mogao uključiti u sastav centralistički uređene jugoslovenske kraljevine na čijem bi čelu bili vladari iz dinastije Karađorđević.
U zgradi Krsmanovića u Beogradu, 1. decembra 1918. proglašeno je stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata I Slovenaca.
Slovenci su ujedinjenje smatrali neizbežnim, a Hrvati nužnim zlom, a delimično ga osećali i kao svoj poraz.I jedni i drugi su ga smatrali privremenim rešenjem i prolaznom stanicom ka samostalnim nacionalnim državama. I među njima bilo je istinskih i oduševljenih Jugoslovena, ali još više onih Hrvata koji se nisu odricali sna o velikoj Hrvatskoj. Vreme će to ubrzo pokazati. U svakom slučaju mi danas znamo da je
unitaristički koncept ujedinjenja Jugoslavije, pa i ujedinjenja uopšte, Srbima doneo više štete nego koristi.
Ideologiju nacionalnog jedinstva Jugoslovena iskreno i masovno prihvatili su samo Srbi, slabeći na taj način svoje vlastito nacionalno biće i osećanje i svoju otpornost prema pritiscima s raznih strana kojima će biti izloženi do danas.

KRAJ.
 
Ja samo da ti kažem da si faca, pošto mi ne daju da ti lupim zvezdicu :ok:
O ovome ćemo posle NG kad budem imao vremena da sve pročitam :)
Важи, лепо се проведи за нову годину.:ponoc:

Ovo nije kompletno načrtanije.
Nešto ovdje hvali.
Ja sam čitao neke problematične detalje za CG kojih ovdje nema.
Ја за ово знам, ако нешто фали додај да видимо, скинуо сам са "Пројекта Растко" да не буде забуне.
Ви Милови увек неки проблем са Црном Гором имате.z:lol:

А ја сам гледао неке параноике који причају о "Начертанију", а да га видели нису као на пример:
Шта рећи!!!!!!!
 
Hvali ili fali?
Hajde da bar glumimo pismenost.

Da, pravilno je fali ali ti mogu reći, da će ti pola ljudi u CG reći ovako "šta mu hvali" a ne "šta mu fali"
Moj lapsus.
A ne samo u CG http://forum.krstarica.com/showthread.php/146328-Sta-to-hvali-nasem-Zajecaru

Важи,


Ја за ово знам, ако нешто фали додај да видимо, скинуо сам са "Пројекта Растко" да не буде забуне.
Ви Милови увек неки проблем са Црном Гором имате.z:lol:
!!!

Provjerio sam.
U pravu si. Ništa ne fali.
Piše samo to, što gore stoji i to samo ono nekoliko rečenica u kojima Ilija ne govori ništa posebno.

On samo piše o tome, kako objediniti cijeli srpski korpus, uključujući tu sve Slovene na Balkanu a posebno - Srbe, Bošnjake,Crnogorce,katolike u Bosni, Bošnjake muhamedance, Arbanase u sjevernoj Albaniji, Makedonce a pomalo i Bugare.

Ono što sam rekao da fali, to su bili neki komentari Andrijaševića koji tumači, šta je Ilija mislio a ne šta je napisao.



Odlično što si ovo postavio, da se vidi šta tačno tamo piše, jer su se o tome raspisali mnogi od Triglava do Đevđelije.

Imaš od mene repku.


Sad nešto razmišljam o tom programu!
Ja da sam bio na njegovom mjestu, isto bi to napisao. Možda i žešće.
Srbi su ipak bili najbrojniji i najveći narod na tim prostorima.

Šta bi nam falilo da je uspio?
Bili bi jedan veliki i jaki narod od možda 50 miliona, koji bi danas u svijeti nešto značio i vjerovatno nebi bilo toliko ratova i krvi u međusobnim građanskim ratovima.
Ovako smo se razbili na plemena koja moraju slušati svaku belosvetsku bagru.

Vladika Danilo

Slusaj, Vuce, i ostala braco !
Nista mi se nemojte cuditi
sto me crne rastezaju misli,
sto mi prsa kipe sa uzasom.
Ko na brdo, ak' i mâlô, stoji
vise vidi no onaj pod brdom;
ja povise nesto od vas vidim -
to je sreca dala al' nesreca.

Ne bojim se od vrazjega kota,
neka ga je kâ na gori lista,
no se bojim od zla domacega.
Bijesna se bratstva isturcila;
tek domace napadnemo Turke,
svoj svojega nikad pustat nece;
razluci se zemlja na plemena,
krvava se isklati plemena,
vrag djavolu doci u svatove
te svijecu srpsku ugasiti !

Zlo se trpi od straha gorega.
ko se topi hvata se za pjenu;
nad glavom se nadodaju ruke !
 
Poslednja izmena od moderatora:
Šta ova tišina treba da znači!

Kritičari su očekivali mnogo a ustvari ništa posebno.
Već viđeno.

Napisan srpski nacionalni program koji vec kod Dositeja Obradovica postoji.

„Moja će knjiga napisana biti čisto srpski, kako god i ovo moje pismo, da je mogu razumeti svi srpski sinovi i kćeri, od Crne Gore do Smedereva i do Banata...Ko ne zna da žitelji crnogorski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski (kromje muža), slavonijski, sremski, bački i banatski (osim Vlaha) jednim jezikom govore?...zakon i vera mogu se promeniti, a rod i jezik nikada… Za sav dakle srpski rod ja ću prevoditi slavnih i premudrih ljudi misli i sovjete, želeći da se svi polzuju...ja ću pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za braću Srblje, kojega su god oni zakona i vere.“
Dositej Obradović
 
Poslednja izmena od moderatora:

Back
Top