Na koji način ste ludi

Interesantno kako vecina odmah počne da filozofira ovde.
U drustvu gde su intelektualne i moralne vrednosti potisnute, cesto se promisljene poruke se nazivaju ‘filozofiranjem’. Zato treba slediti univerzalne principe, poput Aristotelovih etickih ideja, umesto da slepo sledimo norme drustva, narocito ne onoga koje je u dugogodisnjem opadanju na svim nivoima.
 
U drustvu gde su intelektualne i moralne vrednosti potisnute, cesto se promisljene poruke se nazivaju ‘filozofiranjem’. Zato treba slediti univerzalne principe, poput Aristotelovih etickih ideja, umesto da slepo sledimo norme drustva, narocito ne onoga koje je u dugogodisnjem opadanju na svim nivoima.
Pitanje je bilo da li na dejtu ili prici nekoj te pitaju jesi lud.
Odgovorio sam prosto,jednostavno i koncizno ;)
Nemoj da filozofiras nego reci jesi ti lud?:cool:
 
Na ovo pitanje podsetila me objava koju sam videla na instagramu. Da li mislite da je svako lud na svoj način? Da li težite "normali" ili tražite zajedničko ludilo? Da li vas u životu vodi mozak, principi? Kako razumete ovu objavu? Za sebe smatram da jesam luda na neki način. Moglo bi dublje da se uđe u to. Ali dovoljno je za ovu objavu.🙂

Poludim kad dohvatim njih dve.

Krv se sjuri u glavu, razum se pomuti, instikt preovlada...zivotinjski instikt i nagon.

I to traje, i traje, i traje.....celih 10-15 minuta :D
 
Da. Šta je kriterijum za normalnost? Ono što većina prihvati? Kod mene sigurno ne. Neki uzor, ideal?
Mislim da je najvazniji kriterijum, otprilike: “Ne cini drugome ono sto ne zelis sa cine tebi”

Pre par godina u mojoj ulici primetio sam kako neki covek seta s detetom i odjednom se jako izgalamio na dete, nakon nekog trenutka ista scena se ponovila- no dete nije uopste reagovalo, spokojno je drzalo oca za ruku.
Otac je povremeno imao grceve u misicima, shvatio sam da se radi o poremecaju gde osoba gubi kontrolu nad misicima (ukljucujuci i glasom), da skratim pricu: ovaj covek je ziveo sasvim uobicajenim zivotom, doprinosio je drustvu i bio vrlo dobar prema porodici i drugima i zbog toga ga u ulici nije smatrao “ludim” ili “nenormalnim”.
Nekakva osobenost ili mana ili nedostatak ne cini osobu “ludom” ili “nenormalnom” kao sto ni osoba koja je izgubila ruku ili nogu u saobracajnoj nesreci nije “nenormalna”.
Cesce je nenormalno drustvo koje lepi etike pojedincima, nego ti etiketirani pojedinci.
 
Poslednja izmena:
Mislim da je najvazniji kriterijum, otprilike: “Ne cini drugome ono sto ne zelis sa cine tebi”

Pre par godina u mojoj ulici primetio sam kako neki covek seta s detetom i odjednom se jako izgalamio na dete, nakon nekog trenutka ista scena se ponovila- no dete nije uopste reagovalo, spokojno je drzalo oca za ruku.
Otac je povremeno imao grceve u misicima, shvatio sam da se radi o poremecaju gde osoba gubi kontrolu nad misicima (ukljucujuci i glasom), da skratim pricu: ovaj covek je ziveo sasvim uobicajenim zivotom, doprinosio je drustvu i bio vrlo dobar prema porodici i drugima i zbog toga ga u ulici nije smatrao “ludim” ili “nenormalnim”.
Nekakva osobenost ili mana ili nedostatak ne cini osobu “ludom” ili “nenormalnom” kao sto ni osoba koja je izgubila ruku ili nogu u saobracajnoj nesreci nije “nenormalna”.
Cesce je nenormalno drustvo koje lepi etike pojedincima, nego ti etiketirani pojedinci.
Naravno.
 
Na ovo pitanje podsetila me objava koju sam videla na instagramu. Da li mislite da je svako lud na svoj način? Da li težite "normali" ili tražite zajedničko ludilo? Da li vas u životu vodi mozak, principi? Kako razumete ovu objavu? Za sebe smatram da jesam luda na neki način. Moglo bi dublje da se uđe u to. Ali dovoljno je za ovu objavu.🙂
Naravno da sam pomalo lud
tako mi bar kazu
Nikad se nisam uklapao u standarde i okvire
razmisljam outside the box uglavnom
ne podlezem generalizacijama niti utice na mene nicija drama i scene
bezobrazluk mogu da trpim a obicno ga kaznim humorom
nisam normalan bas
ali bas mi se to svidja
 
Pa Erazmo Roterdamski u satiričnoj knjizi Pohvala ludosti govori o tome da su žene lude 😏. I zato je boginja ludosti žena... Ali on posle razlaže priču vrlo afirmativno za ludost, i kaže da smo bez nje nesrećni na mnogo načina. .. tako kaže da ljudi nisu ludi ne bi se opijali ne bi radili niz nepromišljenih stvari, bili bi uvek smrtno ozbiljni. Ne bi se zaljubljivali, ne bi se igrali, ali ide dalje, da nisu ludi teolozi se ne bi samohvalili, ljudi se ne bi gordili, muškarci ne bi izigravali mačo mene pred ženama, filozofi ne bi lupetali, itd.. Da nema ludosti ne bi bilo žurki i opijanja, ali ni mnogih budalastih stvari koje ljudi rade 😁

Čovek nije uvek samo racionalno biće i potrebno je da se malko prepusti svojoj potrebi da bude makar malo luckast. 🙃

A ovo što tip priča, kaže da treba bežati od onih koji nisu svesni sebe.. tako to razumem

Ova boldovana rečenica je pravi odgovor na ovoj temi.

Jedno je biti pomalo luckast, a drugo je kad sebi lepimo etiketu "Ja sam lud" ili kada to drugima radimo " Ti si lud".

Psihijatri su izbacili iz upotrebe reč ludilo. Ludilo je, po njima, psihoza, ozbiljna mentalna bolest.

Ja se nadam da niko od vas nema tu dijagnozu. 🙂

A svi smo, ponekad luckasti i to nije loše. Niko ne može sve vreme da bude ozbiljan.
 

Back
Top