Znam da je ovo pitanje za muškarce, ali moram reći da mi se čini čudno postavljeno.
Muškarci koji su mi ili jesu bili bliski nikad nisu govorili da ih je sramota plakati, da bi tako ispali manje muško i slično.
Rekli su im da im to uglavnom uopšte ne pada na pamet. NE u smislu: sramota me pa i ne mislim o tome - već im prosto suze nisu ni na kraj pameti. Jer drugačije procesuju emocije. Bes, povređenost, tugu. Nije im, ko ženama, prva reakcija da briznu u plač. ZNAM da ima žena kojima to nije prva reakcija - ali većini jeste.
Neprirodan mi je taj pokušaj konstantnog izjednačavanja žena i muškaraca, kao, ako ovaj pol to radi, onda sigurno mora i onaj drugi ili nešto nije u redu s njim. To je isti princip kao terati žene da budu agresivnije, fizički jače po svaku cenu - jel, valjda, moraju da umeju sve što i muškarci. Tako i muškarci ima da plaču, nanu im njiovu, čak i ako im se ne plače, jer i žene plaču. Svašta.
Možemo svi mi dubiti na glavi i kleti se da nema razlike, ali postoje biološke i hormonske i još neke bine razlike među muškarcima i ženama, i one su uzrok stvari za koje se zadnjih godina krivi isključivo "socijalno uslovljavanje". Ne. Nije sve socijalno uslovljeno. Žao mi je, ali nije.
Naravno da muškarci plaču, ali to rade drukčije od žena, i žene ne bi trebale imat problem s tim jer ne vidim nikakvu svrhu imanja takvog debilnog problema. Koja je poenta? Žene su nesretne ako muškarci na sav glas ne ridaju? Ako plaču ređe od žena? Zašto bi to iole razumnoj ženi bio problem? Ako je muškarac džentlmen, ako je obziran, ako joj ukazuje pažnju, poštovanje i ljubav - kog zabole jel rida ko magarac, ili ode u šupu da se isplače ako je to tako NJEMU lakše? Šta, socijalno je uslovljen da plače u šupi? Ko je to zaključio? Feministkinje? ŽENE?
Što bi reko Bil Bur, to je ko da ja (on je muško) uzmem da objašnjavam drugo tromesečje (trudnoće) i šta možete očekivati.
Ma hajdete.