Hercegovac iz Stoca, Mustafa Golubić Mujka bio je jedan od najvećih sovjetskih obavještajaca. Golubićeva nikad do kraja rekonstruisana biografija predstavlja jednu od najuzbudljivijih životnih priča našeg doba. Stolaclook će u nekoliko nastavaka objaviti feljton o čovjeku čija bista je nekad stajala u našem gradu.
"Za vrijeme studija arhitekture u Pragu, radio sam za Mustafu Golubića. Nosio sam njegove šifrovane poruke u Beograd. O njemu, takoreći, nisam znao ništa, nisam imao pojma čime se zapravo bavi. Ali da sam znao tko je Mustafa Golubić - da je jedan od najvećih sovjetskih obavještajaca, kome su vrata Kremaljskog dvorca, gdje se sastajao sa Staljinom, uvijek bila otvorena - ja bih sebe smatrao aristokratom komunističkog pokreta. Jer, raditi za sovjetsku obavještajnu službu, za Kominternu i Staljina, bila je tada najveća čast koja je mogla zadesiti jednog komunistu. Mustafa je posjedovao nevjerojatan lični šarm. Od prvog sam ga dana zavolio kao rođenog oca."
Sjećanja nekadašnjeg praškog studenta Ive Vejvode na Mustafu Golubića zabilježio sam prije skoro dvije decenije. Vejvoda je bio jedan iz plejade čuvenih jugoslovenskih diplomata, ljudi koji su u diplomatiju došli "iz šume", ali koji su prije revolucije studirali na evropskim univerzitetima, govorili svjetske jezike, i kasnije se umjeli nositi i s Moskvom i s Washingtonom. Iz te plejade revolucionara diplomata živ je još samo Vladimir Velebit.
Negdje pred rat dovršio sam knjigu mojih iscrpnih razgovora sa Vejvodom, pod naslovom Zbogom 20. stoljeće. Nije bilo suđeno da bude objavljena. Rukopis je "ostao" u 20. stoljeću. Međutim, priča koja slijedi šira je i dramaturški posve drugačija od verzije u rukopisu knjige, gdje misterija zvana Mustafa Golubić predstavlja tek jednu od epizoda iz Vejvodinog života.
Epizoda: Meksiko
O Mustafi Golubiću Mujki ostavio je svjedočenje i Rodoljub Čolaković, koji ga je, po izlasku sa robije, sreo u Moskvi početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Čolaković je često posjećivao Golubića u hotelu Luks, gdje su stanovali funkcioneri Kominterne, ali i sovjetski agenti koji su izvršavali specijalne zadatke širom svijeta i dolazili na duži ili kraći odmor u Moskvu.
Čolaković opisuje ovog Hercegovca kao fanatičnog izvršioca Staljinovih naloga, ali i kao čovjeka mekog srca, koji je u trenucima slabosti čeznuo za rodnim Stocem i Bregavom, i padao u melankoliju. "Ajde, zapjevaj mi neku našu", rekao bi došljaku iz Jugoslavije. Volio je pjesmu Ima l' jada, ko kad akšam pada... Čolaković ga je kasnije, posve slučajno, sreo u Parizu, u muzeju Louvre, a posljednji put u Sarajevu, kad su njemački tenkovi već ušli u grad. "Volio sam Mujku kao brata", zapisao je Čolaković u memoarima Kazivanje o jednom pokoljenju.
Jednom prilikom sam u njegovom stanu u Dubrovniku pitao Koču Popovića šta misli o Mustafi Golubiću, s obzirom na to da ga je Kočin saborac i lični prijatelj Ivo Vejvoda obožavao. "Ne mogu misliti ništa dobro o čovjeku koji je Trockom smrskao lobanju i bio hladnokrvni ubica Staljinovih ideoloških protivnika", odgovorio je Koča.
Mustafa je zaista bio u Meksiku, sa zadatkom da oko Lava Trockog splete mrežu od ljudi odanih Moskvi, a smrt će doći kad o tome odluči Staljin. Trockog je 1940. godine ubio krampom profesionalni egzekutor NKVD-a. Trocki je bio drugi čovjek Oktobarske revolucije. Poslije protjerivanja iz SSSR-a i višegodišnjeg potucanja po Evropi, on je 1937. godine, uz pomoć slavnog meksičkog slikara Diega Rivere, našao utočište u Meksiku.
Rivera je bio jedan od osnivača KP Meksika. U nepomirljivom sukobu između Staljina i Trockog, Rivera je stao na stranu nekadašnjeg komesara Crvene armije, s njim se u Meksiku sprijateljio, ali su se dvije godine kasnije posvađali i Rivera je ponovo postao staljinista. Boravište Trockoga Golubiću je, navodno, odala neoprezna slikareva supruga Frida Kahlo, i sama slikarka. Ona je s Mustafom, izgleda, bila u vrlo bliskim odnosima. O Fridi Kahlo snimljen je film Frida, trenutno jedan od svjetskih hitova, u kojem naslovnu ulogu igra Salma Hayek.
Planer Sarajevskog atentata
Stevan Dedijer, veteran i pionir moderne obavještajne službe u svijetu, vjerovatno je jedini živi svjedok jedne od Golubićevih avantura. Dedijer je u Americi uređivao Slobodnu reč. On se 1937. sreo sa Golubićem u New Yorku, gdje je Mustafa kidnapovao jednog američkog industrijalca i ukrcao ga na sovjetski brod. FBI je tragao za Golubićem, kome je Dedijer pomogao da umakne i vrati se u Evropu. Dedijer danas živi u Dubrovniku. Pominjući Golubića, on je u intervjuu Senadu Pećaninu rekao: "Mustafa je jedan od svetaca u mome životu."
U knjizi Deca komunizma, Milomir Marić navodi da je i Miroslav Krleža "bio neobično vezan za Mustafu Golubića", ali da tu svoju vezanost pisac nikada nije do kraja objasnio. Marić smatra da Mustafa Golubić "predstavlja jednu od najuzbudljivijih životnih priča našeg doba".
Mustafa Golubić se rodio 1891. godine, u porodici srednjeg imovinskog stanja. Imao je dvije sestre i brata. Otac Muhamed umro je rano, dok je majka Nura živjela više od sto godina. Umrla je 1953., kada i Staljin. Nura je živjela u Čapljini, zaboravljena i od nekadašnjih Mustafinih drugova i obožavalaca, među kojima je, kao što smo vidjeli, bio i Rodoljub Čolaković. Nurin sin je bio "ruski čovjek", a oni su se pravili kao da s tim nisu imali nikakve veze.
Kao najboljeg đaka osnovne škole u Stocu, opština je poslala Mustafu u realnu gimnaziju u Sarajevu. Tu je pohađao pet razreda, a onda prešao u Beograd. Maturirao je 1913. godine. Dobivši stipendiju srpske vlade, upisao je pravo u Ženevi, a studije nastavio u Parizu. Bio je pripadnik Mlade Bosne i mozak Sarajevskog atentata, koji je bio povod za Prvi svjetski rat. Idol mu je postao vođa zavjereničke grupe Crna ruka pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Apis je na Solunskom procesu osuđen na smrt, dok je Mustafa pušten iz zatvora i protjeran na Krf.
Ključni momenat u Mustafinom životu desio se 1922. u Beču, kada postaje član KPJ. Potom, takođe u Beču, stupa u specijalnu sovjetsku službu. U Moskvu prvi put putuje 1937. godine. Tamo završava rusku školu za špijunažu i počinje da radi u Četvrtom odjeljenju GPU (politička policija). Pored obavještajnih aktivnosti, ova služba se bavila uklanjanjem kadrova koji nisu bili po volji Kominterne, odnosno Staljina. Jedna od tajnih organizacija Moskve sa specijalnom namjenom zvala se Crveni kamerni orkestar. Njene temelje u Beogradu postavio je baš Mustafa Golubić, koordinator sovjetskih obavještajnih službi na tlu Jugoslavije, sa sjedištem u Beču, gdje se Mustafa u međuvremenu vratio iz Moskve. Članovi Crvenog orkestra su pripadali jugoslovenskoj partijskoj frakciji koja se s Titom borila za prevlast unutar Kominterne. Josip Broz je, kao što je poznato, iz tog istorijskog sukoba izašao kao pobjednik.
Vodeći buran i opasan život sovjetskog agenta, Golubić je obišao pola svijeta, od Rusije, Kine i Japana na istoku, do Sjedinjenih Država i Meksika na zapadu. Beč, Moskva, Prag, Pariz, London i Berlin bile su njegove "kućne adrese". Pasoše i konspirativna imena mijenjao je kao košulje. U Ameriku je putovao kao "slijepi putnik" na jednom trgovačkom brodu. Put ga je dalje vodio u Meksiko. Mustafa je kasnije pričao svom sestriću Ademu Kapetanoviću da mu je povratak iz Meksika bio najteži trenutak u životu. Neki su Golubića poredili sa legendarnim sovjetskim obavještajcem Zorgeom, koji je iz Tokija javio Staljinu tačan datum Hitlerovog napada na Sovjetski Savez, ali Josif Visarionovič nije povjerovao njegovoj depeši.
http://www.stolac.ba/komunisticki-james-bond-zvao-se-mustafa-golubic--2.aspx
