"Sav je trud čovečji za usta njegova, ali se ne može nasititi duša njegova", kaže eklezijasta. Duša, duša: čija je srećna i sita? Gledam ih bezimeni stranac među bezimenim tuđincima. I sam se, pomalo, u njima, sa njima krećem. Većini bi bila dovoljna jedna jedina reč, da se vinu do radosti i do nade. U svakom od njih je Bog, i on ih sve podjednako voli, a oni se ne obaziru na tu ljubav. Bog je previše jak, čovek previše slab; Nema snage ni za božansku ljubav, a kamoli za kaznu.
Milovan Danojlić