
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
nešto od ranije na sličnu temu
http://forum.krstarica.com/entry.php/31589-RAZGOVORI-SA-ODRASLIM-KOMADOM-MENE-4
MOZGALIČICE - RAZOČARENJE - PROMENA
(misli nastale iz svačega)
Konstatacija…..treba biti realan u ocekivanjima.....i odgovor
To je jako teško zato što očekuješ samo ono što možeš i dati. To je za tebe realno. Samo to prepoznaješ i zato to očekuješ. Ko daje mnogo taj mnogo i očekuje jer je to prosto kao sistem spojenih sudova. Ko je sposoban da da malo, malo i očekuje.
I kada se, kod ljudi sa kojima imamo neki odnos, bilo kakav ali blizak, ozbiljan, očekivano ne obistini, a do tad je postojalo, već se umesto njega, pojavi nešto sasvim drugo, nešto što mi ne prepoznajemo kao deo sebe i svoje karakterne suštine, onda dolazi do razočarenja.
Dakle, prvi uslov za razočarenje je da nam je ta osoba bliska, draga. Bliska osoba je osoba od poverenja, osoba koju poštujemo, koju volimo na bilo koji način od mnoštva načina pojedinačne ljubavi, sa kojom se razumemo po nekim pitanjima, imamo slična interesovanja itd, i sa kojom nismo, upravo zbog te istovetnosti koja se medjusobno prepoznavala, imali problema, te se upravo zbog prepoznavanja istovetnosti taj osećaj bliskosti i poverenja javio.
Drugi uslov je da osoba učini nešto što nikako ne prepoznaješ kao deo sebe, tj. kao deo dotadašnje identičnosti, nešto što sve u tebi buni ili izaziva strah, odbojnost, odvratnost, ljutnju, ili te pak direktno vredja. Dakle, u pitanju je karakterna osobina koju do tada nismo upoznali. Ta karakterna osobina se može manifestovati kao delo bez reči ili samo kao reč ( koja je takodje delo, zato što čim se izgovori ili napiše ima dejstvo dela, uzrok i posledicu) ili kao kombinovano delo i reč.
Kada se ta dva uslova ispune dobijamo razočarenje.
Očekivati manje od sebe samoga, tj. od onoga što i sami možemo dati u tom odnosu, je nemoguće ukoliko želimo da zadržimo sebe.
Zato treba pustiti tu osobu da bude ono što je pokazala, a mi da vidimo da li nam ta nova karakterno nepoznata osoba odgovara i dalje. U svakom slučaju, razočarenje u tu osobu je ubica tog odnosa i stvorenog, a i naš ubica, samo je pitanje koliko deo nas ćemo mu dozvoliti da ubije. Zašto? Zato što imamo ista prava kao i onaj ko nas je, ne pitajući nas, razočarao toliko da je to poremetilo odnos, imamo pravo da biramo da li želimo da prihvatimo tu osobu tako izmenjenu ili ne.
Treba pustiti i videti i jasno reći delom ili rečima "Ne odgovara mi više taj odnos". Ljudi inače mogu da razgovaraju samo ako govore istim jezikom.....pa onda, treba reći na jeziku koji ta osoba tada razume.
Ili sa bolom prihvatiti promenu na toj osobi (a ona nas po pravilu tera da prihvatimo tu promenu pravdajući je kao sasvim normalnu) i nastaviti dalje sa njom u sklopu dotadašnjeg odnosa, ali u tom odnosu sve manje dajemo, sve prihvatamo sa rezervom i nekom bojazni i sami se menjajući i menjajući svoj odnos prema toj osobi. Taj odnos polako umire a sa njim i deo nas biva ubijen uz veliku mogućnost za pojavu novih razočarenja, jer otvorena je Pandorina kutija....i to je uglavnom ispiranje mozga hahaha
Da li prihvatanjem ubijamo sebe?
Da
Drugi način je da kažemo „ma ok.....to je tako, nema veze...“ okrenemo se i odemo lagano. E, kod ovog odgovora razočarenje i ne postoji. Lakoća prihvatanja kaže da bliskost i poverenje nije ni postojalo.
Razočarenje se oseća samo za nečim i nekim koga smo visoko vrednovali spram svog ulaganja i karaktera, nešto i neko ko nam je bio bitan.
U svakom slučaju toga više nema
Ovo se odnosi na sve dublje i ozbiljnije vrste odnosa medju ljudima i naravno na ozbiljne i suštinske karakterne promene.
PS Dobar dančić...

