Može li kolekcionarstvo preći u bolest?

Vladimir983

Aktivan član
Poruka
1.092
Oduvek sam bio kolekcionar nečega. Kad sam bio mali, voleo sam da sakupljam kovanice iz raznih zemalja, a vrlo brzo zatim, počeo sam da sakupljam gramofonske ploče. Prvo onako iz zezanja, a kasnije sam i ozbiljno počeo da se bavim tim hobijem. Gotovo čitavog života okružen sam pločama, kojih sada imam blizu 2000. Volim i uživam u staroj muzici, koja se danas gotovo više nigde ne čuje, osim na tim pločama.
Pre par dana kupio sam jedan lepo očuvani kino projektor super 8. Imao sam sličan projektor i ranije, no ovaj model mi se mnogo dopao. E sad, da nisam proklet... Vuče me da kupujem i filmove i to one neme komedije iz 1920-ih. Obožavam Čaplina, Bastera Kitona, Stanlija i Olija, Snuba Polarda, Bilija Bevana, Bena Turpina itd. Pored ploča, sad imam i drugu zavist. Kaže mi majka - crni ti, ostaćeš bez gaća. A ja uživam u tome kao malo dete. Još malo, pa u stanu neće biti mesta za sve te moje zajebancije. Možda bi bilo bolje da sam normalan, kao što je većina ljudi, ali ja ne mogu bez tih mojih sokoćala. Mislim da je moja "bolest" neizlečiva, ali se često i tešim da je bolje i to, nego da sam pušač i da mi pare gore pod nosom.
Šta vi mislite, da li je kolekcionarstvo bolest?
IMG_20210306_030513.jpg
 
Poslednja izmena:
Podseti me ovo na TheReportOfTheWeek

On nije kolekcionar, ali ima bizarnu opsesija manerizmom i načinom odevanja prve polovine prošlog veka

Uvek me zanimalo šta to osobe privuče baš specifičnoj deceniji

Za budućnost razumem, ona se još nije desila, tek treba da se stvori, te je na neki način kreativna, ali prošlosti...
 

Back
Top