Književnost Momo Kapor - kratke priče

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Jednog dana (imao sam tada, mislim, četrnaest godina), profesor Lale me odredi da mu posle časova odnesem kući crtaće blokove čitavog razreda da ih oceni. Vukao sam taj preteški debeli svežanj preko čitavog grada i pronašao oronulu kuću na Kosančićevom vencu gde je profesor živeo. Čitav taj kraj, sa džombastom kaldrmom i zgradama s početka veka sa čijih se zidova ljuštio malter, starinske kapije od kovanog gvoždja, bršljan koji se peo sve do dimnjaka i poprsje Kosančić Jovana u niši na kući pokraj stepenica što su vodile dole na reku, delovali su na mene potpuno začarano. Kuća broj devetnaest, bila je puna tame i promaje. U njoj su živeli beogradski slikari. Sricao sam njihova imena u polutami dugog hodnika provlačeći se kroz šumu prašnjavih skulptura izlivenih u gipsu i džinovskih platana prislonjenih na zid. Neki od stanara imali su tablice na vratima, dok su drugi svoja imena ispisali uljem debelom četkom, kao uveličani potpis na slici. Neki su zalepili samo ceduljicu, jedan je ispisao čak i stihove iz Danteovog pakla (Vi koji ovamo ulazite, napustite svaku nadu...), neki su imali kravlju klepetušu a drugi zvekire. Iz samog dna hodnika, iz njegove tajanstvene mračne utrobe, čuo se predivan ženski glas praćen gitarom koji nikad u životu neću zaboraviti. Nevidljivi sopran pevao je Kasta divu iz Belinijeve Norme. Na vratima iza kojih je pevala ta žena pisalo je Branko Stanković – Lale. Potpuno opčinjen, nisam se usudjivao da pokucam već sam stajao u tami sa blokovima u naručju sve dok neko ne otvori vrata izlazeći i ja se nadjoh u neobičnoj prostoriji punoj blagog sumraka kroz čiji se stakleni zid videla reka i druga obala Save, u to vreme bez ijedne zgrade – pravo isušeno Panonsko more. U sobi je sedelo nekoliko lepih žena i isto toliko muškaraca sa bradama i dugim kosama, oko niskog stola na kome se nalazio veliki buket najrazličitijeg poljskog cveća izmešanog s ružama i krinovima. Buket je bio okružen mnoštvom boca vina, čašama i velikom, već načetom voćnom tortom od nekoliko spratova. Isti ovakav sto, sa svim stvarima na njemu, nalazio se i na velikom platnu na štafelaju, a moj profesor upravo je doterivao cveće na njemu, odmičući se i primičući, žmureći čas na jedno, čas na drugo oko. Zapanjila me je njegova veština sa kojom je hitrim namazima čiste bele boje oživljavao naslikane čaše, do tada sivkaste i beživotne, baš u trenutku dok su se njegovi gosti kucali njima a na rubovima im svetucali i iskrili poslednji zraci zamirućeg sunca. Kasnije sam doznao; svake godine on je slikao rodjendansku trpezu svoje žene, operske pevačice, i to platno bi se uvek zvalo Praznik i nosilo redni broj. Zanet svojim poslom, on me nije ni primetio. Neko me posadi za sto i dodade mi tanjir sa velikim komadom torte i čašom ružičastog slatkastog vina. Čitava odaja mirisala je na cveće, duvan i terpentin.

Tog snenog poslepodneva, u prizoru koji je na mene delovao kao da je iz kakve bajke, taj miris mi se za ceo život uvukao pod kožu i u dušu. Okružen razapetim, poludovršenim platnima, medju zemljanim ćupovima punih četaka i razbacanim knjigama sa reprodukcijama slikarskih dela, osećao sam se kao moj omiljeni junak, Oliver Tvist, tek pušten iz sirotišta kod bogatih rodjaka. Ti ljudi su mi ličili na polubogove. Želeo sam da budem kao oni, da postanem slikar i da živim u sličnoj kući. Osećao sam se beskrajno udaljenim od tog cilja.

Tada, naravno, nisam mogao znati da su to bili pripadnici beogradske škole – uglavnom postimpresionisti, koji su kaskali najmanje pola veka za francuskim rodonačelnicima, da kubure više od ostalih sa novcem, sastavljajući jedva kraj s krajem kao nastavnici po školama ili izvodjači scenskog dekora. Nikada, i nikome, neće izgledati tako slavno i moćno kao meni, onog davnog sumraka na Kosančićevom vencu.

Rat gradjanskom svetu, iz koga sam potekao, bio je objavljen. Znao sam šta hoću i gde pripadam, sve ostalo nije bilo važno.

Uspomene jednog crtaca
 
1536714_728375803853662_1578576208_n.jpg
 
Mnogo beogradskih devojčica luta po svetu... Beogradska deca prodaju djindjuve na Karlovom mostu u zlatnom gradu Pragu (a koliko do juče, sažaljevali smo jadne Čehe!); najotmenije beogradske devojčice rade kao garderoberke u Njujorku, ili konobarice u Parizu, bebisiterke po londonskim predgradjima; slabo plaćeni fotomodeli u ledenom Stokholmu. Neke od njih rade noću, a danju studiraju. Žive na crno. Smršale su i prerano sazrele, ali to kriju kada se javljaju
kućama i kažu da im je super. Baka ima slabo srce. Otac će da im se napije od muke. Mama redovno briše prašinu u njihovoj dečijoj sobi, vetri i menja bele rade u vazi, kao da će iznenada banuti poput vetra, baciti torbu na divan i s vrata povikati: "Šta ima da se klopa?"

Jednostavno, svima nedostaje ona stara rečenica koja je davala ukus svemu: "Izvadi kosu iz supe!" Ćute, a nad zelenom salatom u činiji lebdi sledjeno, neizgovoreno pitanje: "Bože, ima li ono dete tamo išta za jelo?" I sad ta njihova princeza, ta maza i miljenica, najpametnije dete u čitavoj skoli, služi neke glupe strance koji, da je pravde, ne bi mogli ni cipele da joj čiste... Ipak, jednog dana, vratiće se devojčice, iscrpljene životnim bitkama, pomalo umorne, pomalo utučene, sa očima kojima je Zapad uspeo da ugasi onu skrivenu iskricu, naivnost i nadu; čudno štedljive (a bile su uvek male raspikuće), sigurne u sebe, pune nepoverenja prema svima, s blagim stranim akcentom.

Momo Kapor, 100 nedelja blokade
 
Šumadijski čaj se, inače, kuva od razblažene prepečenice ili meke šljivovice, kojoj se kao začin dodaju karanfilići uz malo šećera. U stara vremena, dok smo se grejali drvima, kocke šećera za šumadijski čaj hvatale su se užarenim masicama i cvrčeci topile u kuvanu rakiju.

Još nisam video da je nekoga ko pije šumadijski čaj i jede beli luk uhvatio grip. Bacili naprosto crkavaju već na ulazu u kafanu! Uzgred, nikada mi nije jasno zbog čega se smatra da beli luk smrdi i da je čovek iz čijih se usta oseća njegov zadah, nepristojan? Mislim da je to samo stvar dogovora. Zbog čega bi, na primer, mentol mirisao, a česnjak, koji nam raste tu odmah pokraj nas, smrdeo? Ako se dogovorimo da to bude prijatan i otmen miris (možda, putem opšteg referenduma), pravićemo od belog luka i parfeme, koji će istovremeno razgoniti i razno-razne boleštine, da ne spominjemo uroke, što današnji, inače preskupi, mirisi ni izdaleka nisu u stanju. Jer, ako se ljubavnici dogovore da uveče jedu beli luk, oni jedno drugome ne smrde, pošto se mirisu-potiru! Što ga ostali nisu jeli - ko im je kriv?

100 nedelja blokade
 
Mi smo, zaista, genijalan narod! Zaustavite prvog slučajnog Beogradjanina na ulici i pitajte ga hoće li da bude gradonačelnik, upravnik Narodnog pozorišta ili direktor nuklearnog instituta; pristaće istog časa bez razmišljanja, čak će biti pomalo uvredjen što ga tek sada zovete da vam bude šef, a tolike godine nije radio ništa, niti se ičim bavio. Na prste bi se mogli izbrojati oni koji ne bi pristali da budu selektori fudbalske reprezentacije, ambasadori ili predsednici Srpske akademije nauka. Čak i oni bez završene srednje škole pristajali su da budu urednici najpoznatijim srpskim piscima i da im popravljaju stil i misli. Pola Beograda je duboko uvredjeno što im još niko nije ponudio da srede saobraćaj ili urbanizam. Svako bi napravio bolju kuću u kojoj stanuje od arhitekte; zbog toga ni u jednom gradu na svetu nema toliko zastakljenih terasa, zazidanih vrata ili prometnutih soba u kuhinje.

Čuvena beogradska rečenica "Da mi je samo pet minuta da budem na vlasti... " najrečitije govori o njihovoj urodjenoj žudnji za vladanjem nad drugima.
Svi znaju, bolje od vas, šta je za vas bolje!
Svi bi da vas menjaju i da vam komanduju.

Momo Kapor, 100 nedelja blokade
 
U meni se tuku stari drugari. Jedni na vlasti, drugi u opoziciji. Odrasli smo zajedno. Ako izgubim jednog od njih, izgubiću deo biografije. Više me niko neće pamtiti mladog i ludog. U mojim prijateljima su moje godine, uspesi, padovi, stare ljubavi, velika očekivanja i nade. Do juče smo bili na istoj strani. Sada su jedni na jednoj, drugi na drugoj. Ako pridjem jednima, izgubiću druge.

Šta ćeš s onim izdajnikom? - pitaju jedni. Otkud ti s onom barabom? - ljute se drugi. Sednem li pred kafanom s jednima, drugi prestaju da mi se javljaju. Posle ih vidim zajedno. Idu ruku pod ruku i popreko me gledaju. Ujedinili se. Više nista ne shvatam. Ko god da dodje na vlast, opet ću biti u nemilosti.

Momo Kapor
 
Medju uzbudjenim i srećnim putnicima posle dugog leta, poput jata vrana, pasoškoj kontroli prilazi grupa u crno zavijenih brdjana koja je preletela Okean da sahrani bliskog rodjaka u Nju Dzersiju. Muškarci zarasli u brade zbog žalosti, žene u crnini, a medju njima sestra umrlog, starica od osamdeset godina, čuvena narikača u svom kraju, počinje istog časa da žali brata lelečući:"Dje ostavi svoje kosti, oj Vukota, crni brate..." Ostali je umiruju, ali ona ne prestaje, povijajući se neprestano

u pasu: "Kuku meni, sinjoj kukavici!" Policajac u kabini, krupan, plavokos i rumen kao beba, gleda
ih svojim hladnim modrim očima, držeći nove pasoše u kojim nema nijedne vize sem američke. Čini mu se da su ispali iz nekog fantastičnog filma o drevnom i divljem narodu: "Business or pleasure?" pita. "Kome si nas ostavio, moj Vukota..." leleče starica. "Ukaza se zemlja ta, Amerika, prokleta..."
"For pleasure!" odgovara stegnutih zuba kroz suze mladji čovek u crnom, koji ih vodi. O.K. Policajac udara pečate na pasoše.

Momo Kapor
 
Ima nešto prokleto u nama! Čim napustimo Beograd (u kojem nam, inače, obično sve smeta), istog časa počinje da nam nedostaje. Zaželimo se, valjda, svoje bede. U švajcarskom raju tražimo dlaku u jajetu. Durimo se, ogovaramo i zakeramo... Zagorčavamo život svojim domaćinima, da pokažemo kako nismo impresionirani njihovim blagostanjem. Ne damo se mi da nas zbuni beli svet! Pogledaj, meso kupuju na sto grama, a ne kao mi hajduci - na polutke! Istina, paradajz im je lepsi i veći od našeg, ali nema ukusa. Naš kvrgav, nikakav, a jedeš ga samog, kao jabuku.

Momo Kapor
 
U Ameriku se zvanično može ući samo iz dva razloga – poslovno ili turistički. Business or pleasure?
Zbog posla ili zadovoljstva? To su dve svete reči na ulazu u najsrećniju zemlju na svetu!

Medju uzbudjenim i srećnim putnicima posle dugog leta, poput jata vrana, pasoškoj kontroli prilazi grupa u crno zavijenih brdjana koja je preletela Okean da sahrani bliskog rodjaka u Nju Dzersiju. Muškarci zarasli u brade zbog žalosti, žene u crnini, a medju njima sestra umrlog, starica od osamdeset godina, čuvena narikača u svom kraju, počinje istog časa da žali brata lelečući:"Dje ostavi svoje kosti, oj Vukota, crni brate..." Ostali je umiruju, ali ona ne prestaje, povijajući se neprestano u pasu: "Kuku meni, sinjoj kukavici!" Policajac u kabini, krupan, plavokos i rumen kao beba, gleda ih svojim hladnim modrim očima, držeći nove pasoše u kojim nema nijedne vize sem američke. Čini mu se da su ispali iz nekog fantastičnog filma o drevnom i divljem narodu: "Business or pleasure?" pita. "Kome si nas ostavio, moj Vukota..." leleče starica. "Ukaza se zemlja ta, Amerika, prokleta..."
"For pleasure!" odgovara stegnutih zuba kroz suze mladji čovek u crnom, koji ih vodi. O.K. Policajac udara pečate na pasoše.

Momo Kapor, 100 Nedelja blokade
 
Pitam jednog izbeglicu čega mu je žao, a on mi kaže da najviše žali za jednom kutijom od cipela u kojoj su ostale sve njegove fotografije; slike roditelja i prijatelja. "Znam dobro, sve ću opet stvoriti, i kuću i imanje i nameštaj, samo više nikada neću biti mlad da se ponovo slikam."
 
Odem ja tako na slavu kod jednog domaćina u Malom Mokrom Lugu, a pokraj mene sednje njegov osmogodišnji sin, zalepilo se dete uz mene, ne miče se. Ručak, razumete, kao što je red, počne

gibanicom, ja taman da uzmem, kad onaj mali veli: "Čiko, da vidite šta imamo u rerni!" Tako stoji stvar, mislim se u sebi, bolje da se ne prejedem na početku, nego posle, te preskočim i pileću

čorbu, hladne batačiće i belo meso, a kad dodje sarma na red, taman pružih ruku, a mali me povuče za rukav i šapuće: "Čiko, da samo vidite šta imamo u rerni!" Odustanem opet. Sačekaću to iz rerne. Zahvalim se i na prasetini, a svi me pitaju što ne jedem ništa. Ni pečene krompire nisam takao, ni turšiju, ni proju, ni kajmak, ništa. Vidim iznesoše se i kolači, a tu nam je i oproštajna kafa. "Čiko", vuče me onaj mali za rukav, "da vidite šta ima u rerni!" "Šta ima u toj rerni?", pitam besno, a mali kaže: "Omacila se naša maca."
 
U Beogradu se pojavio novi vic! Amerikanac, Englez i Srbin stižu na nebo kod svetog Petra. Amerikanac želi da telefonira u Vašington, ali sveti Petar kaže da će ga to koštati kao kajgana svetog Petra. Naplaćuje mu dvesta dolara za tri minuta razgovora! Englez ga preklinje da mu dozvoli razgovor s Londomon. Sveti Petar mu naplaćuje sto dolara. Srbin priča pun sat s Beogradom, a naplaćuje mu svega četvrt dolara! Kako je to moguće, bune se Amerikanac i Englez. Govorio je toliko dugo, a platio samo kvoter? "Bio je to lokal", objašnjava im sveti Petar. "Srbi su nebeski narod!"
 
Ako išta pogodi Beograd, pogodiće ga to što više neće moći da priča sa svetom! U ovom gradu, naime, gotovo da nema porodice koja nema nekog od bližnjih u inostranstvu. I ne postoji grad na planeti gde se više priča preko telefona! Naravno, više zovemo mi, nego naši nas! Naši u belom svetu su se već navikli da štede novac, impulse i osećanja. Prezaduženi preko guše, s neplaćenim kirijama i telefonskim računima, kada nas uhvati sentimentalno raspoloženje zovemo koga stignemo u Americi, Australiji ili Francuskoj.
...
Najviše, naravno, inostranstvo zovu keve. Beogradske keve su posebna vrsta majki, kevu je nemoguće sresti u zapadnom svetu. Za njih njihova deca, što već trideset i kusur godina žive po inostranstvu, nikada nisu odrasla. Zbog toga i započinju razgovor pitanjem kakvo je vreme tamo gde žive njihova deca koja su već napunila pedesetu, da ih podsete da se toplije obuku ili da ne izlaze bez kišobrana ako slučajno pada kiša.
...
"Kakav ti je to glas? Izgleda nešto nije u redu, kaži majci? Opet ti je zagorčala život ona tvoja veštica Fransoaz! Čuvaj ti majci zdravlje, to ti je najvažnije..."
 
Šetajući po Knez Mihajlovoj, godinama susrećem jednog ludaka. Moj ludak korača veoma brzo i teško ga je pratiti. Na prvi pogled čoveku se može učiniti da mu se negde jako žuri, ali to je samo varka; ma koliko dugo da sam ga pratio, nikada nisam uspevao da otkrijem njegov cilj — bila je to uvek ista tura, posle koje bi naglo iščezao u jednoj od sumornih kućerina iza pasaža što sa Knez Mihajlove vodi na Obilićev venac.

Moj ludak je odeven po modi iz pedesetih godina: teški zimski kaput sašiven od »grombija«, ulepšan ramenima napunjenim fatelinom, visi na njemu kao na vešalici; on nosi plitak šešir preširokog oboda koji je nekada predstavljao beogradsku varijantu popularnog crnog šešira Doka Holideja iz filma »Draga moja Klementina« (»Oh, my darling, oh, my darling, oh, my darling Clementine ...«). Okovratnik njegove košulje je visok i zaobljen pa veoma podseća na kragne » čarlston«-košulja, a čvor kravate vezan u mikroskopski trougao. Pantalone, zvane »frulice«, imaju široke manžetne i veoma su uske; izdaleka liče na nešto deblje čarape. Očigledan je njegov dirljivi napor da jedan već pohaban i umašćen kostim star dvadesetak godina, spase od propasti.

Tragovi trule elegancije i očajanja prisutni su u njegovom hodu: moj ludak korača elastično poput periferijske mačke, uvek malo poguren, sa rukama na leđima. Tek izbliza može se uočiti rasulo njegovog lica i odeće — s druge strane ulice on bi ličio na ostale prolaznike, samo da nije tog hoda, koji su još 1949. zvali frajerskim ili degenskim. Radi se, naime, o hodu — naročitoj kombinaciji lukavosti i mangupske obesti sa kojom se šeta odelo... Ima u tom koraku nešto od šeretskog prikradanja zavodnika, kome je ulica veliko lovište. Moj ludak obično pevuši dok pažljivo prati ivicu trotoara. Čuo sam i šta: to je ubitačno jednolični refren »hej babu ribu a baba jede ribu a deda **** babu hej babu ribu hej babu ribu hej ribu babu...«
 
I evo, posle onog tako briljantnog početka šetnje po Knez Mihajlovoj, kada zakoračite na njen uglačani trotoar kod »Ruskog cara« puni slatnih očekivanja da će se dogoditi nešto izuzetno, da počinje veliki kraljevski lov na draga lica I izgubljene drugare, lov na neočekivane obrte koji možda mogu da vam potpuno izmene život; između tog početka, dakle, i onog tako tužnog okreta gore na vrhu ulice gde se ona uliva u Kalemegdan, tog besmisleno tupog okreta na potpetici, kada ste već načisto da vam se neće ništa lepo desiti pa ponavljate šetnju zatvarajući krug unatraške obrnutim redosledom fasada i izloga, menjajući samo stranu ulice, tek da nešto promenite, između ta dva okreta počinjem sve više da se osećam kao onaj siroti ludak odeven po modi iz 1949, koji kao da šetajući obavlja neki neobično važan posao dok prolazi uvek tačno određenom i utabanom stazom slonova, govoreći sam sa sobom.
Čini mi se tako, dok šetam, da sam prestao da živim. Izgleda mi da sam u stvari živeo tamo negde između pedesete i šezdesete i da sam sada, pošto su se svi koje sam voleo i poznavao razišli, savršen stranac među ovim svetom što prolazi mimo mene.
 
Dogadja se, ponekad, da stojimo pred ulazima u te kuće, ali da nas one više ne primaju. Uveli su interfon i na tablicama nema više našeg imena – izbačeni smo iz te rane bajke. Zurimo kroz stakla u hodnik u dobro poznata vrata lifta, u stepenište, što vodi do neba, ali više ne možemo da udjemo unutra, baš kao što nas mlade godine zauvek isključuju iz sebe. Stojimo kao ostareli izgnanici, povratnici iz zarobljeništva nekog davnog rata, i piljimo u naša ugrebana imena na zidu ulaza, ali povratka nema.

Dogadja se, ponekad, pred spavanje, u polusnu, da pronalazimo ta, čini se, srećna gnezda iz kojih smo zauvek izbačeni. Prolaze nam kroz misli sve postelje u kojima smo nekada spavali, sva tela koja smo nekada milovali; ostaci jela u frižideru i poluprazne boce s pićima, nečiji zubi, kosa kroz koju provlačimo prste, šapat, znoj i suze.

Momo Kapor - Ljubavne priče
 
Momo Kapor: Una

Je li to sve što ostaje od ljubavi? I šta uopšte ostaje posle nje?
Telefonski broj koji lagano bledi u sećanju. Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Tri lađara". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u dve čaše i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod "Znaka?" I začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.

Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." i "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona".
I neki brojevi studentskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi.

Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz mode. Ostaju znaci ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena". Ušao je u amfiteatar i rekao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac.

Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž.
Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?"
Ovaj put ne.

Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikoga u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli.

Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama.
Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene.
Posle ljubavi ne ostaje ništa.
 
Pravo je čudo koliko neprilagodjeni deseterački tipovi, još uvek sa jednom nogom u stajskom djubretu a drugom u liftu, mrze malogradjane, čim se dokopaju makar malo kakve ideološke vlasti. Istina, čoveka okolnosti mogu da izbace iz sela, ali je nemoguće izbaciti selo iz čoveka, bar u prvoj generaciji. Takvu netrpeljivost prema palančanima, na primer, nikad nisam primetio kod ljudi rodjenih u metropolama, koji obično sa blagom nostalgijom čeznu za tihim, malogradjanskim životom.

Momo Kapor,Halo Beograd
 
Kada sam negde daleko u belom svetu, često mislim na jedno dvorište u Beogradu, na Čuburi, u Šumatovačkoj ulici.
Nalazi se iza uskih gvozdenih vrata i niskog kućerka neupadljiva izgleda. Ne otkrivam broj te kuće da stanari ne bi postali svesni lepote prostora koji kao da je začaran, a takodje ni zbog toga da tamo ne pohrli svet bez unutrašnjeg sadržaja, ona vrsta sveta što osvaja preko noći svako mesto u gradu, čim mu neko otkrije smisao i vrednost.Ukratko, to je jedno dvorište sa starim kestenom u sredini, sa čijih se najnižih grana u svim pravcima protežu konopci za sušenje rublja. O jednu granu obešena je drvena ljuljaška.
 
Najlepše je, u stvari, to što sa ulice niko ne može da nasluti da iza zelenih gvozdenih vrata (koja cvile) postoji čitav jedan svet dovoljan sam sebi.
Ali kada čovek jedanput zakorači kroz tu kapiju, čiji broj još ne otkrivam, i koja se nikada ne zaključava, poželi da tamo ostane zauvek.

Momo Kapor, Halo Beograd
 
Dovoljno sam star da znam: ništa tako brzo ne vene kao zelena salata, ništa tako brzo ne prolazi kao lepota i ništa tako brzo ne zastareva kao dizajn.

Primetio sam, ljubav Beogradjana prema zapadnjačkom dizajnu i, uopšte, načinu života ide toliko daleko da mnogi Beogradjani poput dragocenosti čuvaju plastične kese sa imenima stranih firmi, sve dok se ne raspadnu od upotrebe. Tako je, ponekad, moguće sresti neku otmenu damu koja se vraća sa pijace sa kesom na kojoj piše „Cartier“, a iz koje vire pera praziluka! Plastična kesa je, inače, najčešći ručni prtljag svakog stanovnika Beograda, još jedan dokaz o bedi u koju smo zapali.
Halo Beograde
 
Kada sam negde daleko u belom svetu, često mislim na jedno dvorište u Beogradu, na Čuburi, u Šumatovačkoj ulici.

Nalazi se iza uskih gvozdenih vrata i niskog kućerka neupadljiva izgleda. Ne otkrivam broj te kuće da stanari ne bi postali svesni lepote prostora koji kao da je začaran, a takodje ni zbog toga da tamo ne pohrli svet bez unutrašnjeg sadržaja, ona vrsta sveta što osvaja preko noći svako mesto u gradu, čim mu neko otkrije smisao i vrednost.

Ukratko, to je jedno dvorište sa starim kestenom u sredini, sa čijih se najnižih grana u svim pravcima protežu konopci za sušenje rublja. O jednu granu obešena je drvena ljuljaška.

Najlepše je, u stvari, to što sa ulice niko ne može da nasluti da iza zelenih gvozdenih vrata (koja cvile) postoji čitav jedan svet dovoljan sam sebi. Ali kada čovek jedanput zakorači kroz tu kapiju, čiji broj još ne otkrivam, i koja se nikada ne zaključava, poželi da tamo ostane zauvek.
 
Za razliku od ostalih evropskih sajmova knjiga, kao što su, na primer, Frankfurtski, Pariski ili onaj u Ženevi, koji mirišu na tek odštampane knjige i osveživače vazduha, Beogradski je jedinstven na svetu po tome što čovek posle posete, kada se vrati kući, mora istog časa da se okupa i opere kosu od dima i gara roštiljdžija kroz koje mora da prođe da bi ušao u sajamsku halu. Ništa se, naime, tako dobro ne slaže kao pljeskavica u masnoj hartiji u jednoj ruci sa knjigom u drugoj. Najdirljiviji prizor su deca iz provincije koja u čudu gledaju slavne pisce koji se među štandovima šetaju kao živi bronzani spomenici. Kako ih sve pohvatati i vratiti autobusom u Paraćin ili Vlasotince? Jedan ide od štanda do štanda i sakuplja prospekte i bedževe, drugi sedi na stepenicama i jede deset sa lukom u lepinji, treći negde čita stripove... Možda se neko od njih i ne vrati kući nego ostane u Beogradu i postane pisac, ko zna?

U štandovima, na sastavljenim stolovima, inače, sede oni koji su već uspeli u životu; postali su direktori i glavni urednici izdavačkih kuća, koje služe viskijima (bez leda) dugonoge plavuše, hostese, koje će posle zatvaranja Sajma odvesti na večeru: na stolu, mešano meso na žaru - ispod stola, mešane noge. Čitav sajam bazdi na nešto kiselkasto; na alkohol, razmrvljene "bobi" štapiće i indijske orahe. Direktore, bivše, preko noći obogaćene akvizitere, čekaju pred Sajmom u "audijima" njihovi šoferi, inače, magistri književnosti. Oni vode svoje strane goste Engleze, Amerikance i Francuze u gurmanska svetilišta, gde im prstima guraju u usta jagnjeće bubrege i rumene praseće uši, kao posebnu čast.

Zanimljivo je da se od svih knjiga u Srbiji jedino ne promoviše najčitanije štivo, ono koje je apsolutni bestseler svih vremena - Jelovnik. Ima li uzbudljivijeg teksta od njega? Počinje hladnokrvno sa hladnim i toplim predjelima a zatim, tu je još i poslednja stvar koja drhti pred vama - pihtije, pa zatim, hajdučki ćevap (u prevodu, kevap dela gerila), uz "hajdučku kapljicu" (Banditen šnaps), a onda ide glavni zaplet u obliku špageta, da bi se sve završilo neprevodivim desertom - tulumbama i kadaifom, kao i imenom autora, svojeručnim potpisom šefa sale sa pečatom. A sve to, u kožnom povezu sa zlatotiskom.

Pojavilo se i novo čudo: kompjuterske knjige! Srbi se, izgleda, već pripremaju za digitalno čitanje sa kompjutera, pa neće da gube vreme na prevaziđenu Getembergovu galaksiju. Kad ovoliko dugo nisu ništa čitali, mogu da sačekaju još koju godinu bez knjiga, a onda ubace disketu u kompjuter, pred spavanje, pa ga stave na grudi... Pitanje je samo ko će ga ugasiti kad zaspu.


Posebno me danas dira kraj ove priče/kolumne, objavljene u NIN-u

Sedim na štandu mog izdavača i potpisujem knjige. Prilazi mi čovek sa dečakom od dvanaestak godina. "Daj knjigu čika Momi, da ti potpiše!" kaže mu.
"Zar je on živ?" pita ga sin gledajući ga sa nevericom.
Uštinem se za ruku: hvala Bogu, još sam živ.
 

Back
Top