Čovek koji je dobio ulicu
I tako, dok je naglo oronuli Pesnik propadao iz dana u dan, na zadovoljstvo čitave varoši, još jedanput se pokaza kako kod nas ne vole ljude koji se izdvajaju značajem i veličinom. Ako se neko od bližnjih, na nesreću, uzdigne visoko iznad ostalih, svi će, ko svesno, ko nesvesno, pokušavati iz petnih žila da ga svuku dole i učine sebi ravnim. Ako ga ne proglase častoljupcem, proglasiće ga čovekom koji iznad svega svoli novac; ako niko ne poveruje da je *****, pričaće se naokolo da radi za stranu službu, ili da je, jednostavno – plagijator; da zavodi maloletne devojčice, da je denuncijant, amoralna nakaza, uobraženko… Dok je gostila Pesnika, varošica je uporno i strpljivo tragala da mu pronadje slabo mesto, a on je za to vreme lakoverno primao njeno gostoprimstvo. Najzad, pronašli su ono što su tražili: bio je, dakle – pijanac! Pustili su ga da potone na njihove oči u dosadu i piće, pomažući mu svesrdno u tome, da bi se svojom trezvenošću izdigli iznad njega i tako dokazali sebi da su bolji.
Ali kada čoveku jedanput krene nizbrdo, nema boljeg naroda na svetu od našeg! Pošto su mu razbili mit u komade i razbucali tapije na veličinu, samleli odlikovanja, nagrade i ostala priznanja, više im nije bilo potrebno da ga dalje blate. Najzad su bili iznad njega, pa zavist smeni sažaljenje. Lečili su ga besplatno u gradskoj bolnici, ponovo pozivali na svečanosti i nedeljne ručkove, a u skromnoj hotelskoj sobi pojavi se opet stidljivo stručak poljskog cveća u čaši. Tapšali su ga pokroviteljski po ramenu i bili zabrinuti za njegovo zdravlje, koje ozbiljno poljulja manija gonjenja. Najzad, onoga dana kada dodjoše da mu čestitaju šezdeset i sedmi rodjendan, Pesnikovo srce ne izdrža toliku pažnju i on se sruši pokošen moždanim udarom. Preneli su ga helikopterom u jednu uglednu beogradsku kliniku, gde je sledećeg dana umro.
Ispunilo se njegovo proročanstvo: aleja kojom je šetao, danas nosi njegovo ime. On, najzad, ima čitavu ulicu, istina bez kuća. Pomišlja se I na to da se u hotelu otvori njegova memorijalna radna soba (i to ona prva, sa balkonom), u kojoj bi ekskurzije mogle da vide pesnikovu ugašenu lulu izjedenog kamiša, naočare i poslednje rukopise pisane na jelovnicima. Sada, kad ga više nema, ponovo je mit, pa ginekolog ne propusta priliku da svakom detaljno ispriča koliko je sa pokojnikom bio prisan.
Momo Kapor, 111 PRIČA