Molim vas budite iskreni. Zasto me ljudi tretiraju kao *****

Ne razumem zasto ne mogu da odem da kupim pljeskavicu a da me na kiosku ne tretiraju kao *****, pasivno agresivnim ponasanjem ili tako sto mi rasparcaju somun. Na poslu me isto tako tretiraju i musterije i u smeni napravim 42.000 dok je ista smena prosle subote napravila 60.000. Ljudi nece da sede pored mene u autobusu. Na ulici me zagledaju i smeju mi se. Nisam zapusten, a cini mi se da je sve to najvise pocelo od kada sam poceo da nosim svetlo plavu majicu sa japanskim natpisima i svetlo crvene patike. Da li je u pitanju stil oblacenja? Moj hod? Rekao bih da se krecem normalno? Pre neki dan sam pricao neke nepopularne stvari sa dobrim poznanikom u autobusu. Da nije svanuo video negde na netu ili na drustvrnim mrezama. Da nisu pricali o meni po naselju? Ali veliko je naselje, gde je onda problem? Ono sto me najvise buni je zasto je ljudima toliko stalo do mene? Zasto ne kazu jos jedna budala, ignorisimo ga, on je u svom svetu, kulirajmo ga? Zasto ljufi uopstr pricaju ili misle o meni? Zasto im je stalo do toga da mi roknu sankcije, zasto im je stalo do toga da me uniste? Zar delujem toliko nenormalno? Zar sam toliko opasan po okruzenje? Sta hoce od mene?
imas kompleks nize vrednosti.samopouzdanje ti je 0.poradi na sebi i kazi bas me briga za sve.
ponavljaj u sebi svaki dan npr. ''Ja prihvatam sebe''.
ponavljaj 50 do 100 puta u sebi
 
Ne razumem zasto ne mogu da odem da kupim pljeskavicu a da me na kiosku ne tretiraju kao *****, pasivno agresivnim ponasanjem ili tako sto mi rasparcaju somun. Na poslu me isto tako tretiraju i musterije i u smeni napravim 42.000 dok je ista smena prosle subote napravila 60.000. Ljudi nece da sede pored mene u autobusu. Na ulici me zagledaju i smeju mi se. Nisam zapusten, a cini mi se da je sve to najvise pocelo od kada sam poceo da nosim svetlo plavu majicu sa japanskim natpisima i svetlo crvene patike. Da li je u pitanju stil oblacenja? Moj hod? Rekao bih da se krecem normalno? Pre neki dan sam pricao neke nepopularne stvari sa dobrim poznanikom u autobusu. Da nije svanuo video negde na netu ili na drustvrnim mrezama. Da nisu pricali o meni po naselju? Ali veliko je naselje, gde je onda problem? Ono sto me najvise buni je zasto je ljudima toliko stalo do mene? Zasto ne kazu jos jedna budala, ignorisimo ga, on je u svom svetu, kulirajmo ga? Zasto ljufi uopstr pricaju ili misle o meni? Zasto im je stalo do toga da mi roknu sankcije, zasto im je stalo do toga da me uniste? Zar delujem toliko nenormalno? Zar sam toliko opasan po okruzenje? Sta hoce od mene?
Ne verujem da te niko tako gleda stvarno samo se tebi tako čini zato što tako sam sebe doživljavaš i očekuješ da i njima tako deluješ i onda ti se čini da te svakodnevne zavrzlame koje se svima dešavaju se tebi dešavaju zato što si nekako odbojan ljudima.
Niko ovde ne može da ti mnogo pomogne oko toga,to moraš sam sebi da promeniš kako razmišljaš...eventualno malo da se kosultuješ sa nekim stručnim ako je to nešto što ti se konstatno vrzma po glavi i opterećuje te.
 
Microcosmos je rech za tebe, kada primeti], reaguj, iyvinite, mogu li da Vam pomognem oko vashih sopstvenih problema, ako su drski, sve kulturno bey ijedne uvrede, nemate prava da mi se tako obracate, yamoli da pogledaju na sat na vreme, take over the comunication, posle po]]alji sestri smajli, kako me ovi ljudi yaista poshtuju, ja sam ih nauhio...
Recite, ja Vam zaista mogu profesionalno pomo\i u bilo chemu, vide'ete, ukazite im gde greshe u logici


I, micro cosmos, ti ljudi Vam nisu bitni, nego Vi SAMOME SEBI i trening kako \ete preuzeti situaciju osudjivanja.
 
Kompleksno je pitanje. Možda si socijalno neprijatan, autističan, ili imaš u/na sebi nešto psiho-fizičko što iritira. Druga opcija je da odaješ vajb ličnosti bez autoriteta, submisivne i zavisničke ličnosti, ili nesigurne, nervozne, preterano anksiozne i neopuštene, povučene, što ima veze sa odrastanjem i nakupljenim traumama i kompleksima u sazrevanju koji su odavno postali podsvesni mehanizam ponašanja.

Generalno ne očekuj da će se ljudi promeniti, jer su ljudi predatori koji se grupišu u klanove i osećaju žrtve i osobenjake, outcaste, pa ih muče da bi sebe uzdigli. Možeš samo na neku psihoterapiju ili samo-upoznavanje, gde ćeš prepoznati te obrasce i kako su nastali, suočiti se sa njima i raditi na sebi da postaneš opušten i asertivan. Druga opcija je agresivnost ali to ti ne bih preporučio jer ćeš izgubiti bilo kakav kontakt sa ljudima.
 
Ne razumem zasto ne mogu da odem da kupim pljeskavicu a da me na kiosku ne tretiraju kao *****, pasivno agresivnim ponasanjem ili tako sto mi rasparcaju somun. Na poslu me isto tako tretiraju i musterije i u smeni napravim 42.000 dok je ista smena prosle subote napravila 60.000. Ljudi nece da sede pored mene u autobusu. Na ulici me zagledaju i smeju mi se. Nisam zapusten, a cini mi se da je sve to najvise pocelo od kada sam poceo da nosim svetlo plavu majicu sa japanskim natpisima i svetlo crvene patike. Da li je u pitanju stil oblacenja? Moj hod? Rekao bih da se krecem normalno? Pre neki dan sam pricao neke nepopularne stvari sa dobrim poznanikom u autobusu. Da nije svanuo video negde na netu ili na drustvrnim mrezama. Da nisu pricali o meni po naselju? Ali veliko je naselje, gde je onda problem? Ono sto me najvise buni je zasto je ljudima toliko stalo do mene? Zasto ne kazu jos jedna budala, ignorisimo ga, on je u svom svetu, kulirajmo ga? Zasto ljufi uopstr pricaju ili misle o meni? Zasto im je stalo do toga da mi roknu sankcije, zasto im je stalo do toga da me uniste? Zar delujem toliko nenormalno? Zar sam toliko opasan po okruzenje? Sta hoce od mene?
Ne znam da li je i koliko pametno ovo što ću da ti kažem, ali ja uopšte ne bih obraćao pažnju na to šta drugi misle o meni, kao što i ne obraćam. Nemoj da se preispituješ da li si rekao ili uradio nešto što nisi trebao i šta su mislili oni koji su te videli ili čuli.

Dalje, potrebno je da malo povećaš nivo bezobzirnosti prema drugima. Ako ti rasparčaju somun, izderi se na njih da malo steknu strah od tebe. Tako isto i u ostalim sličnim situacijama. Nikako nemoj da uzmičeš prema nasilnicima. Nisu oni toliko opasni koliko im ti daješ na snazi povlačenjem. Ako vidiš da si nekoga od njih povredio ili uvredio, ne izvinjavaj se, jer će te zbog toga smatrati slabim.

Jedna od pametnijih stvari za samopouzdanje jeste da počneš da treniraš borilačke veštine. Ne da bi tukao ljude već da bi stekao utisak da si u stanju da podnosiš udarce i da ih daješ drugima. Bićeš zadovoljniji sobom.

Toliko od mene.
 
Kompleksno je pitanje. Možda si socijalno neprijatan, autističan, ili imaš u/na sebi nešto psiho-fizičko što iritira. Druga opcija je da odaješ vajb ličnosti bez autoriteta, submisivne i zavisničke ličnosti, ili nesigurne, nervozne, preterano anksiozne i neopuštene, povučene, što ima veze sa odrastanjem i nakupljenim traumama i kompleksima u sazrevanju koji su odavno postali podsvesni mehanizam ponašanja.

Generalno ne očekuj da će se ljudi promeniti, jer su ljudi predatori koji se grupišu u klanove i osećaju žrtve i osobenjake, outcaste, pa ih muče da bi sebe uzdigli. Možeš samo na neku psihoterapiju ili samo-upoznavanje, gde ćeš prepoznati te obrasce i kako su nastali, suočiti se sa njima i raditi na sebi da postaneš opušten i asertivan. Druga opcija je agresivnost ali to ti ne bih preporučio jer ćeš izgubiti bilo kakav kontakt sa ljudima.
Razumem. Mene mnogo ni ne brine sta ce drugi da misle ili kazu o meni. Jedino me brine da zbog ljudske sujete i primitivizma ne ostanem bez posla. Ipak radim u trgovini. To je ono. Dokle god znam da me moja "posebnost" nece kostati posla, ili da necu imati problema sa nalazenjem novog posla (kao sto sam imao) ja nemam o cemu da brinem. Da je velika vecina ljudi govnjiva to sam ja odavno znao, zato sam se ljudi klonio i izbegavao jos od srednje skole, naravno cast izuzetcima. Imam dobre uvidjajne sposobnosti pa me kontakt sa ljudima boli, ne mogu mnogo dugo sa njima da budem.
 
Ne razumem zasto ne mogu da odem da kupim pljeskavicu a da me na kiosku ne tretiraju kao *****, pasivno agresivnim ponasanjem ili tako sto mi rasparcaju somun. Na poslu me isto tako tretiraju i musterije i u smeni napravim 42.000 dok je ista smena prosle subote napravila 60.000. Ljudi nece da sede pored mene u autobusu. Na ulici me zagledaju i smeju mi se. Nisam zapusten, a cini mi se da je sve to najvise pocelo od kada sam poceo da nosim svetlo plavu majicu sa japanskim natpisima i svetlo crvene patike. Da li je u pitanju stil oblacenja? Moj hod? Rekao bih da se krecem normalno? Pre neki dan sam pricao neke nepopularne stvari sa dobrim poznanikom u autobusu. Da nije svanuo video negde na netu ili na drustvrnim mrezama. Da nisu pricali o meni po naselju? Ali veliko je naselje, gde je onda problem? Ono sto me najvise buni je zasto je ljudima toliko stalo do mene? Zasto ne kazu jos jedna budala, ignorisimo ga, on je u svom svetu, kulirajmo ga? Zasto ljufi uopstr pricaju ili misle o meni? Zasto im je stalo do toga da mi roknu sankcije, zasto im je stalo do toga da me uniste? Zar delujem toliko nenormalno? Zar sam toliko opasan po okruzenje? Sta hoce od mene?
Prvo ti si im to dozvolio da te tako tretiraju.
Drugo tvoj strah od društva je samo u tvojoj glavi.
 
Umislio si, bar dobar deo stvari... većinu ljudi suštinski zabole za tebe jer te ne poznaju, prekini da se opterećuješ toliko time šta drugi misle o tebi.

I ja to mislim.

Realno pored koga neko hoće da sedi u autobusu? Svako gleda da se smesti gde su dva prazna mesta pa je druga opcija gde je neka devojka pa žena, pa neko ko deluje kao da je sličan (slično obučen, imovinsko stanje, shvatanja...itd, sve se to procenjuje svesno ili podsvesno).

Nikome nije stalo do tebe pa te posebno ogovara nego se sam ističeš na negativan način.
 

Back
Top