MOJ OTAC

ljudi, od svake vaše priče meni zastaje knedla u grlu...
ali, to i jeste život

pedja28 - žao mi je, to je sve što mogu reći. Znala sam da će i takvih priča biti ovdje, jer opet kažem...to je život.
Kao što si rekao...imaš sina...možeš se truditi obogatiti njegov život na hiljadu divnih načina..tako da bi, kad bi on ovdje pisao jednog dana, svako od nas pomislio Vau!:heart:

rdeki - veoma, veoma, tužna priča...ostao si ga željan:heart:
 
Poslednja izmena:
Ja sam imala oca ali sam rasla kao da ga nemam..nije pio,nije se kockao,stalno je radio,dolazio kasno umoran uvece...vecito namrsten,nije me nikada pohvalio,pomazio..patoloski ljubomoran na moju majku,pa je tako i prema meni bio..nisam smela nigde da izlazim,nisam smela druga da imam,sa 13-tak god. raspust sam provela u kucnom pritvoru..brdo knjiga sam procitala,a knjige za skolu sve napamet znala(u skoli sam imala sve petice)..i moj brat i ja smo sve svoje probleme poveravali majci i sa njom imali blizak odnos..nikada me nije posavetovao,svemu je nasao zamerku..na svako jos nezavrseno pitanje odgovor je bio "ne moze,nemam.."tako da nisam nikakve emocije ni imala prema njemu..totalni stranac,koji me je izludjivao svojim zabranama,sputavanjima..jedva sam cekala da se osamostalim...tek kada je ostario,valjda je shvatio kakav je bio,pa kada sam isla u Nemacku da radim,morala sam dete da ostavim i on je cuvao moju cerku i tu je sve nadoknadio..tako da je zasluzeno postao omiljeni deda..i tako ga i pamtim..kao dobrog dedu,koji se igra zmurke u dvoristu sa unucima,nije mu tesko da nabavi psa za omiljenu unuku,igrao se lutkama,pravio priredbe..znao da ih i razmazi..i posto nije vise medju zivima,vise se i ne secam svog tog detinjstva koje je bilo uskraceno oceve ljubavi..iskupio se...
 
bio mi je sve u zivotu... covek kakav se jednom radja... svakog dana gledam njegovu sliku, kao ikonu... znam da me cuva i stiti od svakog zla... uzasno mi nedostaje, a vec je proslo 5 godina... kad bih pocela da pisem, ne bih znala da zavrsim... mislim da ceo svet moze da mi zavidi sto sam imala takvog oca... kazu da licim na njega i fizicki, a karakterom pogotovo i ponosna sam zbog toga. osecam se praznom bez njega, iako imam svoju porodicu i srecna sam... pisem malo nepovezano... oprostite mi... ljudi kazu da je kamenje plakalo za mnom na njegovoj sahrani, a ja placem kad god ga neko pomene i kad god pomislim na njega... fali mi uzasno... :(
 
moj tata...cutljiv,zatvoren,naoko nezainteresovan... a sve vidi,i sve zna..:)Nikad se ne zali,nista mu ne treba,sve moze sam...i tako do juce...a onda me pozove da mi pokaze kako mu oticu noge...i kako jedva dise:( ...i danas nam celo pre podne prodje kod lekara..i kardiolog kaze da postoji problem sa srcem...i da ne zna da li ce moci da mu pomogne :eek:...i ja ceo dan ne mogu da se svrtim i saberem...i razmisljam...sta ako zaspi i ne probudi se vise :sad2:...a ja mu jos nisam ispricala sve sto sam htela :rida:
 
Moj tata..odavno, zapravo vec sedam godina nisam pozvala nekog tako i vise nikad necu.:sad2:
Tata je bio ucitelj, jako je volio djecu i bio odlican pedagog. Posten covjek, jedini iz naseg malog korumpiranog grada nije krao u ratu, nije zivio bolje posle rata no prije. Nije pravio hotele ni biznis ali je..pomagao mnogima, u ratu i posle rata hranili smo uvijek po nekoliko porodica, od dve osrednje plate. Nikad mi nije kupovao skupe stvari, davao dzeparac, po dve tri zime bih nosila istu obucu, jedne do dvoje pantole.. ali mi je pokazao sta je radost upoznavanja svijeta, sta je blagostanje znanja i koliku visinu donosi intelekt.. jos kao dijete naucila sam da radim na racunaru da govorim dva strana jezika, tjerao me je redovno na treninge:) i sada mi to mnogo znaci.. ..isli smo zajedno na more, nije mu bilo tesko da me vodi na skijanje SVAKOG lijepog dana(i da daje toliku lovu za ski pas) , nekad smo cak izostajali iz skole samo da bi iskoristili suncan dan za skijanje (ja zivim na planini) povjeravala sam mu se, davao mi je savjete, krali smo voce i ljutili curane u komsijkom dvoristu, plovili camcem po noci samo da bi osvijetlili ribe i da bi ih proucavala, osam godina je cuvao mog zeca dok nije uginuo, dok su ostale komsije klali zeceve..zasmijavali smo ljude, trkali se po uskoj stazi..toliko toga!!! Umro je dan posle mog 17. rodjendana..
Imali smo svoje ratove. Kao i ja sada, on je bio stipsa kad je u pitanju luksuz,covjeku nekad tako potreban :)) znao je da zaboravi gdje je sakrio pare:))pa posle kad nam ne trebaju da nadje pozamasnu sumu:))) ja sam mrzila tu njegovu stranu a sada se trudim da je sto vise redukujem kod sebe:)). Tata je bio miran vrlo stalozen covjek, sve je rjesavao na fin nacin i tolerisao je greske moje brace i vise nego sto je trebao..oprastao je ljudima dugove, davao nemilice svima od plate, sve je poznavao i svi su njega poznavali, bio je drustven i ostavio lijep utisak na ljude.
Sjedio je u prvom redu na mojim izlozbama slika, na dodjelama nagrada, medju gradskom gospodom, bio je ponosan na mene i nikad nije dozivio nikakvo razocarenje od mene..Jednim dijelom radim sve i zbog njega, napredujem, probijam se kroz zivot bez icije pomoci da mu dokazem da sam kao on sto je bio i da mogu sve sama..
Hvala za mnogo toga, hvala sto si me naucio da ne grijesim gdje si ti, ne budem lakovjerna prema ljudima i ne pomazem svima koji to traze, sto si me naucio da se ne plasim zubara te sad imam sjajne zube, da ne veceravam posle 6 te imam odlicnu liniju:)) da ucim i napredujem jer je to jedini nacin da se izdignes iz blata i rulje, da drzim prijatelje blizu i sto si me svojim primjerom ljubavi i paznje prema mojoj majci, naucio kako da odrzavm svoju ljubav prema covjeku koga volim, godinama..:heart:
 
Šta reći o čoveku koji i ne zaslužuje da se nazove tata,o nekom koga nikad nije bilo briga za tebe,za nekog ko ti je uzao najmilije na svetu-ništa- najlakše je praviti se da ne postoji.
Čitam vaše priče i drago mi je kad vidim kako divnih roditelja ima i koliko divne dece ima koje toliko vole svoje roditelje-Bravo
 
Moj takica (kako smo ga zvale) bio je i ostao moj neprikosnoveni uzor. Bio je izvanredan roditelj i pedagog, covek britkog uma, mekog srca, blage naravi i sa svescu mudraca.
Na svakom pa i najbezazlenijem raskrscu u zivotu, njegova mudrost mi je bila putokaz i ona me i dalje usmerava tako da nikad ne padnem na iluzije i ne zazirem od svoje proslosti. Neizmerno sam mu zahvalna na tome.

Jedna oda koju sam postovala na temi o gospodinu Pavlu, zapravo je prerada ode koju sam posvetila ocu kad je umro, a napisala sam je u jednom dahu kada sam shvatila da je tata zapravo bio vrlo blizak mom pojmu sveca. Ta pesma me je izlecila od tuge.
 
...Moj otac...sam se borio kroz život...djete sa sela...još nakon osnovne tražio od vojske stipendiju za gimnaziju..i završio gimnaziju u Pakracu kao najbolji matematičar u razredu, pisao i za školske novine, u dijelu o matematici..nakon toga morao u vojnu akademiju u Railovcu nakon čega dobija službu u Karlovcu gdje i sreće moju mamu...odmah nakon završetka akademije upisuje Elektrotehnički fakultet u Zagrebu, što mu je u stvari i bila želja i završava ga negdje kad sam se i ja rodila....
....prirodnjak...prirodnih pogleda na svijet...kad mi je bilo najteže upućivao me na pravi put...rekao mi je jednom..Danijela kad ne znaš šta ćeš samo pogledaj šta životinje rade i sve će ti biti jasno...u životu nema puno mudrosti....
...samouvjeren...pomalo tvrdoglav...moralnih načela..čvrsto stoji na zemlji, zna koliko može i ne upušta se u rizične poduhvate..jednom rječju stabilna ličnost...oštar prema drugima, ali i prema sebi....
..mama kaže da smo slični...i jesmo,al nismo isti...ne dam ja njemu za pravo, neda on meni...E vidjet ćeš kaže on meni..E vidjet ćeš ti..kažem ja njemu....
...malo je takvih ljudi ...kako iznenadi svojom procjenom situacije...političke, porodične..bilo koje...
...za put koji mi je pokazao i u kojem sam se pronašla tako dobro,a kasnije ga nadogradila svojim stavovima malo je reći hvala....baš kao i za sopstveni život....
 
Poslednja izmena:
Nije bio idealan ali mi mnogo nedostaje.
Uvek me neka pesma ili neki ples vrate u detinjstvo. Sećam se kako mi je smetalo što me je učio da plešem.A sad mi nedostaje da zaplešem sa njim.Učio me je da budem realna u životu,a meni je smetalo zašto sve uprosti i vrati me na zemlju.Hvala mu jer sam brzo shvatila da je potrebno stajati čvrsto na zemlji.
Pravnik po struci,uvek sam mogla da zatražim savet,kod neke teže odluke u životu.Koliko je to bilo olakšanje.
Iskreno,prošlo je pet godina od njegove smrti a on mi podjednako nedostaje.Nedostaje mi da se iz čista mira pojavi ispred prodavnice u kojoj sam radila i onako sa strane strpljivo sačeka da mušterija izadje kako bi me video.
Nedostaje mi da me isprati kad podjem kući ...
Nedostaje mi da me pita da li mi je dovoljno topao kaputić jer je hladno napolju...
Nedostaje mi da mi namesti kragnu dok se ogledam u hodniku...
Nedostaje mi ...
 
Moj otac je najtolerantniji covek na svetu. Sigurna sam. Svima sve tolerise, ali vrlo jasno povlaci crtu i kod sebe i ponasa se potpuno, ali potpuno na svoju ruku. Izuzetno je inteligentan i uspesan covek, mnogo je postigao u zivotu. Ima neku sirinu u pogledu na svet i distancu. Sirinu sam nasledila, ali ne i distancu! Moj otac se trudio da bude dobar roditelj (koliko mu je to njegova karijera i njegov cudan karakter dozvoljavao). Vise je voleo i sada je to jos vise doslo do izrazaja... moju stariju sestru koja je za njega olicenje svega najboljeg na svetu. Toliko je voli da me ponekad dirne u srce ta predivna emocija koju mada ne oseca za mene, zaista je prelepa i ja tako slepo nikad nikog necu voleti, pa ni sebe.

Ovo je nocna mora svakog roditelja, to da vole vise jedno dete i da ono drugo to zna, ali ne zamera. Roditelje ne mozemo da biramo, ali zato mozemo i treba da nadjemo za sebe odnose koji nam jesu po meri i ostvarimo svoju porodicu, a ne da vecno zivimo i trazimo spas u roditeljskoj ljubavi.

Sa svojom porodicom, onom koju sam ja napravila, imam mnogo jace i bolje veze, nego sa svojim roditeljima i smatram to za najbolji nacin porodicnog funkcionisanja.
 
Legenda. Moj ćale nikada svog oca nije upoznao, odrastao je kao pastorče, i to je na njemu ostavilo traga. Ali moje duštvo ga obožava, jer je smešan kao bioskop. Ako možete zamisliti nekog ko 100% liči na Kevina Spejsija i ima 100% karakter Ilije Čvorovića - to je moj ćale.

Koncentrovana paranoja, rusofilstvo, ksenofobija, tehnofobija, ali i spremnost da vam da gaće ako mu zatražite - to je moj otac.

http://4.***************/_ZZ-CqtHjAnk/RnK7TqBJSnI/AAAAAAAACyA/rHc0SkxMu_g/s400/kevin_spacey_GOSSIP_NEWS.jpg
 
Cesto se ovih dana vratim na ovu temu. Mozda ocekujem da cu u tudjim postovima naci mozda jos neki lepsi nacin da opisem svoga oca jos lepsim recima. Ima predivnih postova o predivnim ocevima.

Dok sam pisala prethodni post, isto mi ja palo na pamet da postavim njegovu sliku da se vidi njegov mio lik usred teme koja pokazuje mnogo ljubavi prema dobrim tatama. Pa eto je sad. Ovo je njegov dragi uvek iskreni osmeh.:heart:
Pogledajte prilog 66098
 
Cesto se ovih dana vratim na ovu temu. Mozda ocekujem da cu u tudjim postovima naci mozda jos neki lepsi nacin da opisem svoga oca jos lepsim recima. Ima predivnih postova o predivnim ocevima.

Dok sam pisala prethodni post, isto mi ja palo na pamet da postavim njegovu sliku da se vidi njegov mio lik usred teme koja pokazuje mnogo ljubavi prema dobrim tatama. Pa eto je sad. Ovo je njegov dragi uvek iskreni osmeh.:heart:
Pogledajte prilog 66098

:heart:
Jeko, tata ti ima divan, topao osmeh... :aha:
Sigurno je divan covek...
:cmok2:
 
Одан, веран, јако посвећен породици.
Тешког карактера, ваљда као и сви научници...и директори.:sad2:
(сваког дана у сваком погледу све више личим на њега):)

Кад су се он и мама развели, није хтео да оде од нас. Није могао да замисли да не живи поред сестре и мене. И онда су као компромисно решење урадили то што су у кући спратове изделили у станове .:eek::lol:
Одселио се тек кад сам била прва година на факултету. Али без обзира, једном недељно (па и више пута) сврати код маме да јој помогне око кућних обавеза.
Увек је присутан, све га занима, зовем ме бар на други дан да ме чује, да сазна има ли шта ново.

Јуче је дошао по мене у 6.30 да ме вози на посао (имала сам неки испит), па да не возим сама док сам у треми.:lol: :mrgreen:

Кажу да је као пословни сарадник јако тежак. Да захтева одговорност на високом нивоу, да тражи перфекционизам.
Има једна анегдота- оборио је на испиту сина своје сестре .:mrgreen:
Тетка се ''шлогирала'' након тога, ваљда је очекивала да ће му се гледати кроз прсте јер смо фамилија.:lol:
А кад га је позвала да га пита, онако сва усплахирена, зашто је то урадио, он се силно изненадио и рекао јој да појма није имао, али онако ладно, без околишања.:lol::lol:

Имао је велику улогу у васпитавању нас две.
Сваког момка је морао да ошацује...сећам се, за једног је само на основу тога како је ушао у двориште рекао да није за мене.:lol:
И што је најжешће био је у праву.

Никад ме није слагао, причао ми бајке, давао лажна обећања.
Научио ме је, кроз свој пример, да се са проблемима моментално хвата у коштац.

Веома храбар човек који је иступао у животу чак и кад није имао никог иза себе.

Јако сам везана за оца. И дан данас, као одраслој, јако ми значи да ме загрли кад сам у проблему.
Одмах знам да ће све бити у реду.
 
Nema te reci opisa mog oca, niti tog osecanja koje bi moglo biti izreceno pred nepoznatim ljudima, a da ne bude skrnavljenje uspomene na njega, a dugo gledam vec naslov ove teme.
Niti niti jedan forum (oprostite), niti jedna masina kao sto je ovaj kompjuter ne moze da bude dostojna ijedne reci o tom coveku.
Ponekad samo pretocim osecanja (u trenutku kad mi je najteze) na papir (dnevnik) za koji samo ja znam.
Tada (kao i sada, dok ovo pisem) samo osecam neizmernu toplinu, radost i spokojstvo da ce sve biti dobro, da mora da bude dobro.......makar i tamo "gore" kad se nekad ponovo budemo "sreli"...!
 
Nema te reci opisa mog oca, niti tog osecanja koje bi moglo biti izreceno pred nepoznatim ljudima, a da ne bude skrnavljenje uspomene na njega, a dugo gledam vec naslov ove teme.
Niti niti jedan forum (oprostite), niti jedna masina kao sto je ovaj kompjuter ne moze da bude dostojna ijedne reci o tom coveku.
Ponekad samo pretocim osecanja (u trenutku kad mi je najteze) na papir (dnevnik) za koji samo ja znam.
Tada (kao i sada, dok ovo pisem) samo osecam neizmernu toplinu, radost i spokojstvo da ce sve biti dobro, da mora da bude dobro.......makar i tamo "gore" kad se nekad ponovo budemo "sreli"...!

Ipak si ga opisala.:)
 

Back
Top