Moj Blog

Prostor svega lepog sto pročitam ❤️

Rasteš u ženskoj utrobi.

Hraniš se ženskim grudima.

Rasteš uz saosećanje i posvećenost žene.

Preživljavaš sa ljubavlju žene.

Kad odrasteš, zaljubiš se u ženu.

Bićeš srećan sa njenom ljubavlju.

Kad je kuća bez žene, to više nije dom.

Uz pomoć žene postaješ otac

Zahvaljujući ženi postajete porodica.

Čak i u starosti potrebna vam je nega žene

I pored svega ovoga, i dalje vršite nasilje nad ženama.

Kada dođe vreme, proglasite ih drugom klasom.

Ne odustaju od svog mesta u društvu.

Da li ste ikada seli i razmišljali o tome kakva je to nezahvalnost?

Kada neko ubije ženu, kažu, „sama je kriva, ona je imala aferu sa drugim muškarcem“.

Kada neko izvrši nasilje nad ženom, jednostavno pita: Šta je te žena uradila?

Da li ste ikada seli i razmišljali o tome kako je ovo odvratan način razmišljanja?


IMG_8708.jpeg



Du wächst im Mutterleib einer Frau.

Du ernährst Dich von der Brust einer Frau.

Du wächst mit dem Mitgefühl und dem Engagement einer Frau.

Du überlebst mit der Liebe einer Frau.

Wenn Du erwachsen bist, verliebst Du Dich in eine Frau.

Du wirst glücklich mit ihrer Liebe.

Wenn ein Haus ohne eine Frau ist, ist es kein Zuhause mehr.

Du wirst mit Hilfe einer Frau Vater

Dank einer Frau wirst Du zur Familie.

Auch im Alter brauchst Du die Fürsorge einer Frau.

Trotz alledem begehst Du immer noch Gewalt gegen Frauen.

Wenn es soweit ist, erklärst Du sie zur zweiten Klasse.

Sie geben ihren Platz in der Gesellschaft nicht auf.

Hast Du Dich jemals hingesetzt und darüber nachgedacht, was das für eine Undankbarkeit ist?

Wenn jemand eine Frau tötet, sagen sie, "selber schuld, sie hatte eine Affäre mit einem anderen Mann".

Wenn jemand Gewalt gegen eine Frau ausübt, fragen sie einfach: Was hat diese Frau getan?

Hast Du Dich jemals hingesetzt und darüber nachgedacht, was für eine widerliche Denkweise das ist?

S.A.C
 
Jučer je kod nas u Sa, jedan idiot ispalio metak na svoju djevojku.
To mu dođe kao neki poklon za 8.mart. Sreća, samo ju je ranio.
Danas, u tramvaju slučajno čujem kako neki momak i djevojka komentarišu to.
I ovaj momak djevojci kaže da je ta jadnica sigurno nešto uradila što se ovom
nije svidjelo, inače, ne bi on džaba pucao.
I šta dalje reći.
 
Jučer je kod nas u Sa, jedan idiot ispalio metak na svoju djevojku.
To mu dođe kao neki poklon za 8.mart. Sreća, samo ju je ranio.
Danas, u tramvaju slučajno čujem kako neki momak i djevojka komentarišu to.
I ovaj momak djevojci kaže da je ta jadnica sigurno nešto uradila što se ovom
nije svidjelo, inače, ne bi on džaba pucao.
I šta dalje reći.

Tužno , jako tužno
 
Mi Indijanci znamo za tišinu. Ne plašimo se toga. U stvari, ćutanje je za nas moćnije od reči. Naši stari su obučeni u načine ćutanja i oni su to znanje preneli na nas. Posmatrajte, slušajte i onda delujte, rekli bi nam. To je bio način života.

Za tebe je upravo suprotno. Učite pričajući. Nagrađujete decu koja najviše pričaju u školi. Na vašim zabavama svi pokušavate da razgovarate u isto vreme. U svom poslu uvek imate sastanke na kojima svi prekidaju sve i svi govore pet, deset ili sto puta. A to se zove "rešavanje problema". Kada ste u sobi i vlada tišina, postajete nervozni. Morate ispuniti sobu bukom. Dakle, govorite kompulzivno čak i pre nego što znate šta ćete reći.

Belci vole da se svađaju. Ne dozvoljavaju ni drugom da završi rečenicu. Uvek prekidaju. Nama Indijancima ovo liči na loše ponašanje ili čak glupost. Ako počneš da pričaš, neću te prekidati. Ja ću slušati. Možda ću prestati da slušam ako mi se ne sviđa ono što kažeš, ali neću te prekidati.

Kada završite sa govorom, odlučiću o onome što ste rekli, ali neću vam reći da se ne slažem osim ako je važno. Inače ću samo ostati miran i otići. Rekao si mi sve što treba da znam. Nema više šta da se kaže. Ali to nije dovoljno za većinu belaca.

Ljudi treba da svoje reči smatraju semenom. Trebalo bi da ih posejete i onda ih pustite da rastu u tišini. Stariji su nas učili da nam zemlja uvek govori, ali da je čujemo treba da ćutimo.

Ima mnogo glasova osim našeg. Mnogo glasova...

IMG_8718.jpeg
 
"Dje mi je unuka? Hoceli doći moram sa njom pričati …"

Sto? Šta se desilo?

"Ništa, ja sa njom moram pričati"

Radi prvu

Telefoniram , radim rasporedjujem termine

“Znaš šta, čula sam za tog momka, koji se zaljubio u nju a ona neće .

“Da Aleksandar , znam za tu priču jer mi je pričala, ali kad neće nema taj osjecaj koji je valjda potreban i presudan , šta već

“Kažu da tako lijepo izgledaju skupa i slika i prilika” njemu 27 njoj 26 ….

“Ali kad neće”

“Zašto joj se ne da? Nema sreće u ljubavi, to što je dobro , odbija

Sto puta je pokojna Mara nama djeci pričala priču

Ajde da čujem

Priča Mara kad su sveci hodali po zemlji , a hodali su nekad , jedan svetac naidje na momka i pita ga za put, momak lijep ko slika dobre duše sav se uzivio objašnjavajući put, svetac ga pogledao i rekao “Bog ti dao zlu sreću”… momak pitao pa kako pa zašto ? Svetac je nastavio svoj put i naišao na devojku i pita devojku za put, a devojka onako jezicava i dignu nogu pokazujući nogom u kom pravcu svetac treba da nastavi put “e ovuda “, svetac se zahvalio i rekao “Bog ti dao dobru sreću”

Momak dobre duše imade zlu sreću i oženi devojku jezicavu bez karaktera koja je imala dobru sreću !

I sad ja brinem za unuku ona lijepa, dobre duše i vrijedna i momak koji joj se udvara više od godinu dana, koji se zaljubio u nju a ona neće , bojim se da će zaglaviti za neku “zlu sreću”

Mama, možda da se ne petljaš ? Šta misliš?

Ja ću samo reci svoje i šta ja mislim!

1710237967633.png
 
U odeći istine

Prema legendi iz 19. veka, jednog dana se susreću istina i laž. Laž govori istini: „Danas je divan dan!“ Istina gleda u nebo i uzdiše, jer dan je zaista bio lep. Provode dosta vremena zajedno i pored fontane. Laž govori istini: „Voda je veoma lepa, hajde da se okupamo zajedno!“ Istina, ponovo skeptična, testira vodu i otkriva da je zaista veoma lepa. Skidaju se i kupaju.

Odjednom laž iskoči iz vode, oblači se u odeću istine i beži. Ljuta istina izlazi iz bunara i juri svuda da pronađe laž i vrati joj odeću. Svet, sada videći golu istinu, skreće pogled sa prezirom i gnevom.

Očajna istina se vraća u bunar i krije se u njemu. Od tada, laž – obučena kao istina – obilazi svet, zadovoljavajući potrebe društva. Jer ona definitivno ne želi da se suoči sa golom istinom.




1710265458714.jpeg



Istina dolazi iz bunara da posrami čovečanstvo. Slika Žan-Leona Žeroma, 1896
 
Cafe sospeso
Najbolja stvar u vezi kafe je da je podelite sa nekim koga ne poznajete." Iako svi znaju da je kafa jedan od posebnih elemenata napuljske tradicije, ne znaju svi zanimljivu priču iza nje.
Ovaj običaj možemo posmatrati kao jednostavan i anonimni čin velikodušnosti. Napuljski pisac, reditelj i glumac Lučano De Krešenco (1928-2019) objavio je 2017. knjigu pod nazivom „Kafa na poklon“. Dnevna mudrost se ovde servira u malim gutljajima. Oni nisu samo navika grada ispod Vezuva, već i filozofija života posvećena svima. Knjiga obuhvata najbolje njegove članke objavljene u novinama i časopisima između 1977. i 2007. godine. U njemu nalazimo grčku filozofiju primenjenu na svakodnevni život, ali i ironične i svakodnevne anegdote i priče iz običnog života u Italiji.
Najpoznatija urbana legenda vezana za napuljsku kafu je verovatno ona o poklonu kafe ili, kako na italijanskom kažu, „Caffe Sospeso“. U suštini samo naručujete jednu kafu, ali plaćate dve. Barmen kasnije daje već plaćenu kafu sledećoj osobi koja uđe. Međutim, ovo ne treba shvatiti kao čin milosrđa, već pre kao nameru da se podeli radost.




Tradicija koja živi i danas
Tradiciju prepaid kafe – kako je još nazivaju – treba posmatrati kao anonimni čin velikodušnosti i solidarnosti.
Priča se da je sve počelo u miljeu radničkih kafića u Napulju, gde bi neko pored kafe naručio sospeso. Osoba sa ograničenim finansijskim mogućnostima kasnije bi se raspitala da li postoji besplatna kafa koja se služi besplatno.
Mnogi veruju da je ova navika nastala tokom Drugog svetskog rata. U ovim veoma teškim vremenima, ljudi su mogli da iskažu solidarnost plaćajući dve šoljice kafe, uključujući i jednu za one koji to nisu mogli da priušte.
Zato je Caffe Sospeso oduvek važio za simbol solidarnosti naroda i društva. Njegovo oživljavanje je, na neki način, podstaknuto globalnom recesijom 2008. godine. U Italiji je 2010. godine održan niz kulturnih događaja, čitanja, predstava i festivala, koji su se pridružili inicijativi „Rete del Caffe Sospeso“. Od 2011. Giornata del Caffe Sospeso se održava u vezi sa Danom ljudskih prava.
Poslednjih godina kafići u drugim zemljama su počeli da usvajaju tradiciju Sospesa. U aprilu 2013. godine, ogranak Starbucks-a u Velikoj Britaniji učestvovao je u dobrotvornoj inicijativi zasnovanoj na istom konceptu kombinovanjem vrednosti poklonjene kafe sa novčanom donacijom.




Kako se poklanja/donira besplatne kafe u Napulju
Danas se ova napuljska tradicija kafe proširila na ostatak Italije i druge delove sveta. Obnovljeni Cafe Gambrinus u Napulju je 2010. godine odlučio da oživi ovaj čin dobrote povodom svoje 150. godišnjice, oživljavajući jedan od najvažnijih običaja partenopeske kulture. U stvari funkcioniše onako kako ga je opisao sam Luciano De Krešenco:
„Ako je neko srećan u Napulju, umesto da plati šoljicu kafe za sebe, on jednostavno plaća drugu za nekog drugog; to je kao da ponudiš šoljicu kafe ostatku sveta."
Ovako gledano, tradicija poklanjanja kafe predstavlja osećanja ljubavi i saosećanja prema čovečanstvu i ljubaznosti prema građanima celog grada. Vrednosti i pozitivna osećanja koja nikada ne smemo zaboraviti.
1710863054494.png

1710863069043.png
 
Primiriti se i povuci je ponekad sasvim prihvatljiva opcija.
Kad osetiš da nisi dovoljna.
Da nerviraš.
Da nisi cenjena.
Poštovana dovoljno.
Da si podrazumevana.
Kao Bogom dana.
Dobro je tada stati.
I odustati.
Od dokazivanja.
Pružanja pomoci i saveta kad nisu traženi.
Od zabavljanja i dizanja raspoloženja.
Od preuzimanja odgovornosti i obaveza koje nisu tvoje.
Od pronalaženja rešenja.
Dobro je ponekad zaćutati.
Pustiti.
Povući se i ostaviti prazan prostor tamo gde te je bilo previše.
I od suviše čokolade na kraju bude muka.

Za moju dušu

(Copy sa Femina)
IMG_8963.jpeg
 
"...volim proljeće, mislio sam, volim proljeće, neumoreno i neotežalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da počnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi niču iz starih stabala, volim proljeće, vičem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grančicu, sokovi žubore njenim bezbrojnim žilicama, tok im osjećam, neka mi kroz jagodice pređu u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lišće na mojim dlanovima, da budem blagi miris voćkin, i njena tiha nebriga, nosiću ocvjetale ruke pred zadivljenim očima, pružaću ih kiši hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljećima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo početi sve iz početka."

(Derviš i smrt)
 
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj
koji ne mijenja svoj život
onda kada nije zadovoljan svojim poslom
ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći
svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih savjeta.


Pablo Neruda Lagano Umiranje​
 
Niste znali..

Evo šta je pisalo u pasošu Kraljevine Jugoslavije kao poruka iseljenicima:

"Na putu se vladaj pristojno i obzirno prema svakome, a naročito prema železničkom i brodskom osoblju, zatim prema ženama i deci.

-Budi posve spreman za iskrcavanje, čim brod stigne u luku. Rublje na Tebi neka je čisto, a odelo uredno i lice vedro.

-U novoj zemlji budi ozbiljan i ispravan;pokoravaj se zakonima i vlastima;ne govori zlo o toj zemlji, a na svoju ne zaboravljaj.

-Ne primaj posao koji te suviše ponižava i ne radi za manju platu od ostalih radnika, ne konkuriraj drugim radnicima već budi solidaran s njima pa će Te poštovati i tražiti radnici i poslodavci.

-Ne opijaj se i ne kockaj.

-Novac štedi i šalji svojima u stari kraj i to preko Poštanske Štedionice, jer Ti je novac u Poštanskoj Štedionici posve siguran, pošto država jamči za to. Ne poveravaj novac raznim nepoznatim bankarima, posrednicima i agentima.

-Ako Ti je potreban kakav savet, zaštita, ili šta drugo, obrati se na našeg Konzula ili Iseljeničkog Izaslanika.

-Uči jezik zemlje u kojoj si, jer ćeš lakše tako proći, ali ne zaboravljaj svoj maternji jezik i sa svojom decom razgovaraj samo na maternjem jeziku, bez obzira da li su deca rođena u starom kraju ili novoj zemlji.

A sada bilo ti srećno i do viđenja!

Znaj, da će se Tvoja otadžbina veseliti Tvome povratku."


IMG_9414.jpeg
 

Back
Top