Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 97.872
U zadnje vreme preko društvenih mreža, posebno preko raznih YouTube kanala koji su proponenti alternativne istorije, raširila se jedna dosta velika zabluda u vezi otkrića bugarske istoričarke Teodore Toleve.
Knjiga, pod nazivom Uticaj austrougarske imperije na stvaranje albanske nacije (1896-1908) privukla je, posebno od kad je izašla u prevodu na srpski jezik, dosta pažnje u jednom delu naše javnosti. Toleva se lično nije uopšte interesovala za albansku istoriju; ne samo što nije albanolog ni po obrazovanju ni zanimanju, nego je odluku donela da napiše ovaj rad, sasvim usputno, nakon što je naišla na pojedine izvore proučavajući arhive.
Veoma je važno da objasnimo kontekst dela koji je nastao. Iz ugla Toleve i njenog tumačenja bugarske nacionalne istorije, odnosno pravca kojem pripada, bugarska nacija koju danas imamo ostatak ostataka je, nakon što je veliki deo bugarskih etničkih teritorija odrođen i od matice odvojen. To je njena osnovna tvrdnja vezano za Makedoniju, odnosno stvaranje veštačke makedonske nacije od bugarskog etničkog tkiva. U njenom pogledu i Srbi su primer parcijalno sintetičke nacije, jerbo, iako nisu baš veštačka nacija kao npr. Makedonci, bugarski etnički prostor do Pomorljava je pripojen Srbima i to stanovništvo odrođeno tj. srbizovano. To je vrlo važno razumeti iz razloga što postoji jedna pogrešna percepcija da je delo namenjeno iz prijateljskih razloga Srbima, a niti je to slučaj, niti je Toleva naišla na nešto sasvim revolucionarno i odlučila da objavi, već je u izvorima koji se tiču stvaranja albanske nacije naišla na uzor koji može teoretski obrazložiti kako stranim uplivom i u službi stranih interesa nastaje jedna nacija; a ako bi to dokazala, onda znači da je to jedan model koji može biti šire primenjen, te je tako niko ne može ni optuživati za neku nacionalističku pristrasnost dok piše o izgubljenim bugarski zemljama (koje su, između ostalog, razgrabili i Srbi).
Drugo, iako je u delu javnosti njena knjiga predstavljena kao nešto poprilično revolucionarno, reč je o jednoj iluziji koja se stvara iz dva razloga. S jedne strane, radi se o marketinškom triku kako bi se ta knjiga bolje prodala, a sa druge, postoji izvestan broj teoretičara zavet koji koriste razne pseudoistorije kanale na YouTube-u i dr. društvenim mrežama, koji zloupotrebljavaju Tolevinu knjigu kako bi dali potporu svojim inače potpuno neosnovanim tvrdnjama. Naime, njihovo uverenje (bez obzira da li znaju da to nije istina, pa svesno obmanjuju javnost, ili su i sami zavedeni takvim pričama) jeste da je Toleva sasvim slučajno otkrila neke dokumente koji su revolucionalno promenili naša shvatanja o austrougarskoj ulozi u stvaranju albanske nacije. U njihovoj percepciji, to znači da se po arhivima krije možda još dokumenata koji bi isto tako nešto drastično promenili, odnosno ovo pogrešno predstavljaju kao nekakvo epohalno otkriće, da bi svojim teorijama zavere dali malo daška i učinili ih kredibilnijim.
U stvarnosti Teodora Toleva nije pronašla nikakve nove izvore. Sve što je koristila javno je i dosta dostupno još od vremena Drugog svetskog rata, a u nekim slučajevima i duže. Njeno delo je forma sinteze dosadašnjih saznanja o jednoj dimenziji austrougarskog učešća. Iako široj javnosti po svemu sudeći nepoznato, velika većina podataka koje je iznela već su poznati srpskoj istoriografiji, koja nema neke veće koristi od njene knjige. Ona je prvenstveno zanimljiva za Bugare, koji se ovim problemu u domaćoj istoriografiji nisu preterano mnogo bavili, ali za Srbe nema tu nekih većih novosti. O uticaju Dvojne monarhije na Albance, i to ne samo tome, već nemačkim imperijalističkim projektima i uticajima drugih Velikih sila (od Italije do Kominterne) o zloupotrebama posle 1912. godine posebno kosovsko-metohijskih Arbanasa, pisali su mnogi daleko pre Toleve, kao npr. posebno Bogumil Hrabak, onda Vladimir Stojančević, a u novije vreme o širem kontekstu celog projekta u delu Velika Albanija, gde je analizirao širu sliku celog perioda od 1878. do 1945. godine, i Đorđe Borozan. Srpski istoričari bavili su se i razdobljem koje zapravo od ključnog značaja, a koje je Toleva izostavila; periodom sastanka u Valoni i formiranja i same države, 1912. godine.
Na kraju, nedavno je i izašla jedna monografija, nastala kao dorada doktorske disertacije, na temu austrougarske politike. Ta knjiga, koju je Dušan Fundić, doktorand profesora Miloša Kovića, koji je i recenzent monografije.
Fundićeva studija, koja se ne ograničava na 1908. godinu, već obuhvata i onaj ključni period, sežući sve do izbijanja Prvog svetskog rata, u jednoj omanjoj meri predstavlja i odgovor srpske istoriografije Tolevoj, te konačnu, sveobuhvstnu sintetičku analizu svih dostupnih saznanja za dato pitanja.
https://www.academia.edu/48889771/A...ngary_and_the_Emergence_of_Albania_1896_1914_
Temu sam otvorio jerbo smatram da je potrebno demistifikovati ovo pitanje, jerbo na internetu kruži poprilično veliki broj dezinformacija, a teorije zavere u nekim ekstremnijim slučajevima (za koje se čini i da je barem jednom delom odgovoran, nažalost, i Goran Igić, čijom se najvećom zaslugom Tolevina knjiga i pojavila u srpskom izdanju) otišle do te mere da neki čak smatraju da je Toleva bila možda čak i ubijena (nažalost, umrla je relativno mlada od kancera) i to zbog otkrića koje uopšte nije ni napravila.
Knjiga, pod nazivom Uticaj austrougarske imperije na stvaranje albanske nacije (1896-1908) privukla je, posebno od kad je izašla u prevodu na srpski jezik, dosta pažnje u jednom delu naše javnosti. Toleva se lično nije uopšte interesovala za albansku istoriju; ne samo što nije albanolog ni po obrazovanju ni zanimanju, nego je odluku donela da napiše ovaj rad, sasvim usputno, nakon što je naišla na pojedine izvore proučavajući arhive.
Veoma je važno da objasnimo kontekst dela koji je nastao. Iz ugla Toleve i njenog tumačenja bugarske nacionalne istorije, odnosno pravca kojem pripada, bugarska nacija koju danas imamo ostatak ostataka je, nakon što je veliki deo bugarskih etničkih teritorija odrođen i od matice odvojen. To je njena osnovna tvrdnja vezano za Makedoniju, odnosno stvaranje veštačke makedonske nacije od bugarskog etničkog tkiva. U njenom pogledu i Srbi su primer parcijalno sintetičke nacije, jerbo, iako nisu baš veštačka nacija kao npr. Makedonci, bugarski etnički prostor do Pomorljava je pripojen Srbima i to stanovništvo odrođeno tj. srbizovano. To je vrlo važno razumeti iz razloga što postoji jedna pogrešna percepcija da je delo namenjeno iz prijateljskih razloga Srbima, a niti je to slučaj, niti je Toleva naišla na nešto sasvim revolucionarno i odlučila da objavi, već je u izvorima koji se tiču stvaranja albanske nacije naišla na uzor koji može teoretski obrazložiti kako stranim uplivom i u službi stranih interesa nastaje jedna nacija; a ako bi to dokazala, onda znači da je to jedan model koji može biti šire primenjen, te je tako niko ne može ni optuživati za neku nacionalističku pristrasnost dok piše o izgubljenim bugarski zemljama (koje su, između ostalog, razgrabili i Srbi).
Drugo, iako je u delu javnosti njena knjiga predstavljena kao nešto poprilično revolucionarno, reč je o jednoj iluziji koja se stvara iz dva razloga. S jedne strane, radi se o marketinškom triku kako bi se ta knjiga bolje prodala, a sa druge, postoji izvestan broj teoretičara zavet koji koriste razne pseudoistorije kanale na YouTube-u i dr. društvenim mrežama, koji zloupotrebljavaju Tolevinu knjigu kako bi dali potporu svojim inače potpuno neosnovanim tvrdnjama. Naime, njihovo uverenje (bez obzira da li znaju da to nije istina, pa svesno obmanjuju javnost, ili su i sami zavedeni takvim pričama) jeste da je Toleva sasvim slučajno otkrila neke dokumente koji su revolucionalno promenili naša shvatanja o austrougarskoj ulozi u stvaranju albanske nacije. U njihovoj percepciji, to znači da se po arhivima krije možda još dokumenata koji bi isto tako nešto drastično promenili, odnosno ovo pogrešno predstavljaju kao nekakvo epohalno otkriće, da bi svojim teorijama zavere dali malo daška i učinili ih kredibilnijim.
U stvarnosti Teodora Toleva nije pronašla nikakve nove izvore. Sve što je koristila javno je i dosta dostupno još od vremena Drugog svetskog rata, a u nekim slučajevima i duže. Njeno delo je forma sinteze dosadašnjih saznanja o jednoj dimenziji austrougarskog učešća. Iako široj javnosti po svemu sudeći nepoznato, velika većina podataka koje je iznela već su poznati srpskoj istoriografiji, koja nema neke veće koristi od njene knjige. Ona je prvenstveno zanimljiva za Bugare, koji se ovim problemu u domaćoj istoriografiji nisu preterano mnogo bavili, ali za Srbe nema tu nekih većih novosti. O uticaju Dvojne monarhije na Albance, i to ne samo tome, već nemačkim imperijalističkim projektima i uticajima drugih Velikih sila (od Italije do Kominterne) o zloupotrebama posle 1912. godine posebno kosovsko-metohijskih Arbanasa, pisali su mnogi daleko pre Toleve, kao npr. posebno Bogumil Hrabak, onda Vladimir Stojančević, a u novije vreme o širem kontekstu celog projekta u delu Velika Albanija, gde je analizirao širu sliku celog perioda od 1878. do 1945. godine, i Đorđe Borozan. Srpski istoričari bavili su se i razdobljem koje zapravo od ključnog značaja, a koje je Toleva izostavila; periodom sastanka u Valoni i formiranja i same države, 1912. godine.
Na kraju, nedavno je i izašla jedna monografija, nastala kao dorada doktorske disertacije, na temu austrougarske politike. Ta knjiga, koju je Dušan Fundić, doktorand profesora Miloša Kovića, koji je i recenzent monografije.
Fundićeva studija, koja se ne ograničava na 1908. godinu, već obuhvata i onaj ključni period, sežući sve do izbijanja Prvog svetskog rata, u jednoj omanjoj meri predstavlja i odgovor srpske istoriografije Tolevoj, te konačnu, sveobuhvstnu sintetičku analizu svih dostupnih saznanja za dato pitanja.
https://www.academia.edu/48889771/A...ngary_and_the_Emergence_of_Albania_1896_1914_
Temu sam otvorio jerbo smatram da je potrebno demistifikovati ovo pitanje, jerbo na internetu kruži poprilično veliki broj dezinformacija, a teorije zavere u nekim ekstremnijim slučajevima (za koje se čini i da je barem jednom delom odgovoran, nažalost, i Goran Igić, čijom se najvećom zaslugom Tolevina knjiga i pojavila u srpskom izdanju) otišle do te mere da neki čak smatraju da je Toleva bila možda čak i ubijena (nažalost, umrla je relativno mlada od kancera) i to zbog otkrića koje uopšte nije ni napravila.
