"Iza svakog čovjeka koji sada živi stoji trideset duhova, odnosno za toliko puta ukupan broj umrlih nadmašuje broj živih. Od osvita vremena približno sto milijardi ljudskih bića hodilo je planetom Zemljom.
Posredi je zanimljiv broj, jer, jednom neobičnom podudarnošcu, postoji takode oko sto milijardi zvijezda u našoj lokalnoj vaseljeni, Mliječnom Putu. Za svakog čovjeka, dakle, koji je ikad živio, u ovoj Vaseljeni sija po jedna zvijezda.
Ali svaka od tih zvijezda jeste sunce, često daleko blistavije i veličanstvenije od male, obližnje zvijezde koju mi nazivamo Sunce. A mnoga – možda pretežna većina – medu tim stranim suncima imaju planete što kruže oko njih. Gotovo je, znači, izvesno da na nebu postoji dovoljno prostora da svaki pripadnik ljuske vrste, počev od prvog čovjekolikog majmuna, dobije svoj vlastiti raj – ili pakao – veliki poput cijelog svijeta.
Koliko je od tih mogućih rajeva i pakala sada nastanjeno i kakvim sojem stvorenja – to ni na koji način ne možemo pretpostaviti; najbliži medju njima milion puta je udaljeniji od Marsa ili Venere, odredišta koja će ostati nedostižna i narednom pokoljenju ljudi. Ali prepreke razdaljine se ruše; jednog dana srešćemo sebi ravne ili svoje gospodare medju zvijezdama.
Ljudi su se nevoljno suočavali sa ovom izglednom mogućnošću; neki se još nadaju da ona možda nikada neće postati stvarnost. No, sve veći broj se pita: ‘Zašto do takvih susreta već nije došlo, budući da se i mi već nalazimo na pragu otiskivanja u svemir?’
Uistinu, zašto nije?
Evo jednog mogućeg odgovora na to veoma razložno pitanje. Ali molim vas da imate na umu: ovo je samo književno djelo.
Stvarnost će, kao i uvek, biti znatno neobičnija."
* Sir Arthur Charles Clarke