Osuši' će se korijenje tuberoze. Bila bi šteta.Lijepa je,kao somot. Uvijek si voljela tu boju. Zašto sad kažeš da je ne voliš?
Ustala je uzdahnuvši,umorna od njegovih pakosnih riječi, i sagla se da pokupi pjeskovitu zemlju i leš dragog cvijeta nemoćno ispružen na vreloj ploči kaldrme.
Ipak mu je žao: sagnuo se da pomogne.
-Bilo je slučajno,nisam htio.
-Ne mari.
-Donije'ću drugu saksiju.
-Ti si mali zločasti dječak.Sad se kaješ.
Eto,sve je pokvarila.Uvijek sve pokvari svojim nemogućim načinom,svojom šiparičkom infantilnošću,strašnom u bezubim ustima.Zašto ne ćuti,zašto ne zatrese glavom,tobože prijeteći,zašto ne kaže samo kratko,jednostavnu riječ,to bi bilo dovoljno.
Osjetio je okus bakra na nepcu,mučninu u stomaku,težinu u srcu:krhki pupoljak dobrote,nejak i tanašan,naglo je uvenuo ne pokazavši ni jednu svoju laticu.
I njena raznježenost se smrežurala,povukla,kao puž,neprihvaćena i povrijeđena.Opet je prihvatila svoje trpeljivo pristajanje,svoje dobrovoljno mučeništvo.A znala je i da je pokvarila njegovu dobru volju,ali nije mogla da se uzdrži od tih izliva nježnosti.Sad je željela da sve popravi:
-Neka ,dragi,ja ću donijeti saksiju.
On je već zaboravio na svoju riječ,ali sad nije htio popustiti:
-Ne!Rekao sam, i donije'ću!
Htio je da bude uvrijeđen i nesrećan .I bio je.
Donio je vazu iz šupe,a onda otišao do mora.
Stao je u mrtvu vodu.
Lijeno je mislio:more-staza bez prepreka,put bez granica,majka širine,otac slobodnog lutanja.
Otići će morem u nepoznato.Jednom.
Ostavi'će ovu vrelu kamenu liticu na kojoj i gušter izdiše,
i ovu sprženu tvrdu travu bez sokova,oko koje se samo guje uvijaju,
i ovu ružnu kuću u kojoj radost zamire,
i ovaj mrtvi kraj u kojem plemenitosti nema, ni ljubavi,ni želje čak.
-Neću da se pretvorim u suri kamen.
Zagazio je u plićak,i zastao,obuhvaćen morem do članaka.
-Otići ću jednom.
-Kuda?
-Ma kuda.
-Kada?
-Nikada. )
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja,maštanje prestaje. Ostaje tuga.
Ostaje život oko nas.
...
Meša Selimović;