Misli poznatih mislilaca - II

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Da bismo tu za nasu temu tako vaznu zabludu posebno i najasnije rasvetlili zamislicemo sad nekog coveka koji, stojeci negde na ulici, sebi kaze: ,,Sada je sest sati uvece, radni dan je zavrsen. Sad mogu da prosetam ili da idem u klub, mogu takode da se popnem na kulu da gledam Sunce kako zalazi, a mogu da idem i u pozoriste, takode mogu da posetim ovog ili onog prijatelja, mogu cak da izadjem kroz kapiju u daleki svet i da se nikada ne vratim. Sve je samo na meni i imam punu slobodu za to, a ipak sada necu da ucinim nista od toga, nego isto tako dragovoljno idem kuci, svojoj zeni".

To je isto kao kada bi voda rekla: ,,Mogu da pravim visoke talase (da! naime, u moru i po oluji), mogu silovito da pojurim (da! naime, u koritu bujice), mogu da se obrusim peneci se i kipteci (da! naime, u vodopadu), mogu slobodno da se popnem u vazduh kao zrak (da! naime, u vodoskoku), konacno, mogu prosto da prokuvam i isparim (da! pri 80C°), no ipak necu uciniti nista od toga, nego cu dobrovoljno ostati mirna i bistra u jezercetu ravnom kao ogledalo".

Kao sto voda moze sve to samo onda kada nastupe odredjeni uzroci za jedno ili za drugo, isto tako onaj covek koji premislja sta moze, ne moze nista drugo, osim pod istim uslovom.
Dok ne nastupe uzroci, to mu je nemoguce, a onda on to mora, isto kao i voda, sve dok je smestena u odgovarajuce okolnosti.
- Okrenimo se opet onom zamisljenom, u Sest sati deliberirajucem [promisljajuce] coveku i zamislimo da je on primetio da sada ja stojim iza njega, da filozofiram o njemu i da poricem njegovu slobodu u svim onim njemu mogucim radnjama; lako bi se moglo desiti da on, da bi mene pobio, izvede neku od njih, ali onda bi upravo moje poricanje i njegovo delovanje na njegov duh protivrecenja bilo motiv koji ga je na to prisilio. Ipak, ono bi ga moglo pokrenuti na jednu ili drugu od laksih medju gornjim radnjama, npr. da ode u pozoriste, ali niposto na poslednji, naime, da odluta u daleki svet: za to bi motiv bio suvise slab.
Isto tako pogresno mnogi misle da cim u ruci drze napunjen pistolj njime mogu i da se ustrele. Ono najmanje sto je za to potrebno jeste mehanicko sredstvo za izvodenje, a glavna stvar je neki nadasve jak i zbog toga redak motiv koji ima ogromnu snagu, koja je pak neophodna da nadvlada uzivanje u zivotu, ili, tacnije, strah od smrti; tek nakon sto je takav motiv nastupio, on zaista moze da se ustreli, a i mora, jer inace znaci da je neki jaci protivmotiv, kada je takav uopste moguc, sprecio taj cin.
Mogu da cinim ono sto hocu; mogu, kada hocu, da sve sto imam dam sirotinji i time i sam postanem jedan od njih kada hocu! Ali ja nisam u stanju da to hocu, jer suprotni motivi imaju nada mnom i previse vlasti a da bih to hteo. Nasuprot tome, kada bih ja imao neki drugi karakter, i to u toj meri da budem svetac, onda bih to mogao hteti; ali tada ne bih mogao izbeci da to hocu, dakle, morao bih to da ucinim. I sve to izdrzava potpuno dobro sa onim ,,mogu da cinim ono sto hocu" samosvesti, u cemu jos i danas neki filozofasteri bez misli misle da vide slobodu volje i u skladu s tim nju cine vazecom kao cinjenicu svesti."
Sopenhauer
 
“Vegetarijanski način života mogao bi krajnje pozitivno utjecati na sudbinu čovječanstva, čisto fizičkim djelovanjem na temperament ljudi. Ništa neće toliko pomoći ljudskom zdravlju niti povećati izglede za opstanak života na Zemlji kao prijelaz na vegetarijansku prehranu. Naš zadatak mora biti da se oslobodimo… širenjem kruga samilosti na sva živa bića i svu prirodu i njenu ljepotu.” Albert Einstein
 
Moderno doba - odlike: osetljivost, beskrajno akutnija; obilje različitih utisaka, veće nego ikada; kosmopolitizam u jelu, književnosti, novinama, formama, ukusima. Ljudi se instinktivno čuvaju da nešto ne prime u sebe, da nešto prime ozbiljno, da nešto ''svare'', otuda slabljenje varenja; duboko slabljenje spontanosti: istoričar, kritičar, analitičar, posmatrač, tumač - sve sami talenti - sve nauka; veštačko doterivanje svoje sopstvene prirode prema ''ogledalu''; čovek se interesuje ali samo površno; sistematska hladnoća, ravnoteža, stalno niska temperatura ispod same tanke površine na kojoj ima toplote, pokreta, bure, igre talasa; suprotnost između spoljašnje pokretljivosti i izvesne mrtvačke težine i zamora.

Nice
 
Od svakolikih živih stvorenja jedino čovek budi postojanu odvratnost. Zazor što ga izaziva životinja prolazan je, on ne dozreva u mišljenju, dok bližnji opsedaju naša razmišljanja, prodiru u mehanizam naše ravnodušnosti prema svetu da bi nas učvrstili u odbijanju i nepristajanju. Posle svakog razgovora, u kome istančanost odaje stupanj jedne civilizacije, kako da ne zavapimo za Saharom, kako ne zavideti biljkama ili beskrajnim monolozima životinjskog carstva?- Emil Sioran
 
Svet tehnike poseduje sopstvenu logiku razvoja, što znači da su i njemu zadata prirodna i neizbežna ograničenja. Vera u stalnost tehničkog progresa pripada „mitologijama“ građanstva XIX veka. Danas je već moguće zamisliti tačku u kojoj se taj razvoj dovršava, primerice zato što su tehnička sredstva dostigla stepen krajnjeg savršenstva. Moguće je zamisliti i tačku u kojoj svet tehnike počinje da se urušava,recimo, usled enormne složenosti koju je dosegao, ili u kojoj čak počinje da se sveti sopstvenom tvorcu. Mit o propasti Atlantide – kojeg nam prenosi Platon u svom Timeju i Kritiji – moguće je razumeti i kao povest razaranja, zapravo autodestrukcije jedne tehničke i tehnokratske civilizacije. Prema slovu mita, moćna Atlantida, koja je zapretila da će zavladati svetom, uništena je u ognju, posle čega je usledio potop; sve to nije trajalo duže od „jednog jedinog dana i jedne jedine noći“ (Platon).

Boris Nad
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top