Miroslav-Mika Antic - poezija za sva vremena

PRVA LJUBAV (odlomak)

Naiđu tako dani.
Zatrpaju ti oči
kao zvezdane kiše.

Oko nosa se neka
šarena nežnost isplete.

I ti staneš,
i ne znaš
da li si,il' nisi više
ono obično dete,
ono bezalzleno dete.

Nekakvo zrno zlata
počne u srcu da žulji.

Stidljivost neka u tebi
tiho se zasmejulji.

Naiđu tako dani.
Ne prepoznaješ boje aprila.

Ne prepoznaješ svoje ruke.
Izgledaju ti kao krila.

Ne prepoznaješ svoje ogledalo:
iz njega te neko čudan posmatra,
neko kome u dahu
mirišu suncokreti
i plamte obrazi,
plamte
kao nestrpljiva vatra.

Naiđu tako dani.
Vetar ti u potiljak diše.

Zdravo, poslednja bajko,
kad staneš i ne znaš više
da li se visine ruše
il' s tobom u nebo lete!

Zdravo ljubavi!
Tajno!
Zdravo sve neverovatno!
Sve zabranjeno i zlatno!

Zdravo, čudnovati svete!

Miroslav Antić
 
USNE

Usne jedino zato postoje
da s nekim podelis nesto svoje.
I da ti sapat sapatom vrate,
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela,
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljk gde se srela
pcela od vetra s pcelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekse, mladje i sladje.

Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje.
 
TRAGOVI

Svake subote poštar ti je donosio
od mene po jednu poruku.

Sećaš se, pisao sam ti sa zvezde Vege.
Pisao sam ti iz oka jednog kita.

Pisao sam ti iz srca jednog sata.
Pisao sam ti sa Kolumbovog broda.

Uvek je bila prava marka
i pravi pečat naše pošte od prekoputa.

Ima li ičega goreg, nego ako ne umeš više
da se igraš ni pravog pečata?

Horoskop nije pečat.
To je žig.

Sećaš se kaubojskih filmova kad se žigošu stada?
Samo, ovo je nešto mnogo tužnije.

U knjizi o mudrostima sam pročitao:
"Mašta je stvarnost, lepša od same stvarnosti".

A ima, vidiš, i takvih koji su živi po zanimanju.
Ima i takvih koji su živi iz pristojnosti.

Ima i takvih koji su predivno živi,
a pojma o tome nemaju.

Misliš da možda izmišljam? Ne izmišljam.
Evo, pogledaj novine.

Ovako izgleda horoskop. To su tih 12 znakova.
Najkraća azbuka na svetu.

Azbuka proročanstva na jeziku svih naroda.
Na jeziku svih stoleća.

Od Sumera, gde je kolevka ljudske pameti.
Od Vavilona, Egipta, Indije, stare Kine.

Do ovih naših dana: najlakša azbuka na svetu.
I zato najpogrešnija.

Oni, koji su naučili te znake,
tužni su kad pročitaju da su tužni,

iako bi im, možda,
tog dana sve ličilo na praznik.

I nisu srećni kad su srećni,
već kad im objasniš da su srećni.

I nisu prevareni kad su prevareni,
već kad im objasniš da su prevareni.

I nisu ljudi kad su ljudi,
već kad im objasniš da su ljudi.

Šta da ti kažem, sine moj,
sad vidiš kakav je to svet.

Miroslav Antić
 
Saputnici

Znam: sve se nece na jedan osmeh svesti.
Znam: nece svima jednako biti sunca

Na istoj cesti uvek ce se uplesti
Trag povratnika sa stopama begunca.

Hodace oba u jednom istom smeru,
Tegleci svaki svoju drukciju veru.

Pa i mi tako, jedan uz drugog, nemo,
Po istoj cesti teglimo zivote i dane.

I uporedo, rame uz rame, idemo.
I lagacemo kako se razumemo,

Sve dok na kraju ne stignemo
Tim istim pravcem na dve suprotne strane.


tumblr_m6ikcmUw3P1qkww7to1_500.jpg
 
LAŽLJIVA PESMA

Kažem mesec. I gle - mesec!
Kažem: trava. Stvarno - trava!
Evo zašto meni seva
Ova moja smešna glava.
Ova moja glava leva
što jedino zna da sneva.

A šta hoće glava luda?
Traži laži. Traži čuda.

Namigne mi mojim okom.
Usnom mi se mojom smeška.
Pa sve živo ispretura
i vrti se k'o vrteška.

Kaže: sunce nije sunce,
nit'se nebo nad njim plavi.
Kaže:hoću nešto lepše
u tvom oku da se javi.
Smisliću ti nove ptice.
Nove snove. Nova mora.
Biće svega čega nema.
Nemoj ovo što se mora.

I zaista - ljudi bolji.
I zaista - mekši dlan.
Sve su plave oči plavlje.
Svaki dan je belji dan.
I zbilja mi lepše tako
lažljivo i naopako.

U kosi se mesto zvrka
raznobojne zvezde roje.
U krošnjama neke boje
lažne, ali lepše stoje.

I odjednom sve je moje.
Sasvim moje. Samo moje.
Stvari koje ne postoje
odjendanput sve postoje.

Odjedanput - bordo mesec.
Odjedanput - plava trava.
Ljubičasto neko lišće
zelen vidik zavejava.
A mesec se samo smeška
mojom usnom moja glava.
Namigne mi mojim okom
i dalje se izmotava.

Sada mogu sve što hoću,
jer na mene čuda liče.
Samo šmrknem - stane reka
Samo trepnem - šuma niče.
Krov il' oblak rukom skinem.
Noć il' maglu skupim šakom.
Zato lažem kako zinem
i stvarno mi lepše tako.

Pa i ova leva glava
četvrtasta - k'o od panja
i ona mi triput draža
kad izmišlja i kad sanja.

Miroslav Antić
 
Senka

Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.

Ma bili svetovi crni,
il beli,
ma bili putevi hladni,
il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra
i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka,
jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol
i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom
ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronađeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.

Il crkneš,
ako crći treba
zbog svega što smo najlepše hteli.
 
PORUKA

Kad prođu zore,
kad zaspe kiše,
i nas odavno ne bude više,
ovo je, moj daleki sine,
poruka za tvog još daljeg sina
i za kćer najdaljih naših kćeri
kroz mnogo nadanja i godina,

za snove šarene i beskrajne,
pegave pahulje budućih zora,

za čavrljanja,
kikot
i tajne
i za sva pitanja bez odgovora.

Kad svenu zore,
kad zgasnu kiše,
i nas odavno ne bude više,
reci nek budući lepše sanjaju,
zamoli da čudno lepo sanjaju,
naredi da bolje od nas sanjaju,
pomozi im da tačnije sanjaju,
ako ne sanjaju - daj im da sanjaju,
viči da sanjaju,
sanjaj da sanjaju,

dok u njihovim detinjim grudima
pokojna naša srca odzvanjaju
i čuju
i kuju
i odjekuju
kao zvonici među ljudima.

Kaži im:
onamo,
blizu neba,
planina jedna na sve njih čeka.
Mi smo je zidali od sna i hleba
da se uspentramo u svetlost nekad.

Mi smo je digli.
A nikad stigli.
Za ljudski vek je ogromna bila.
I posrćući - u vis smo pali,
sa ožiljcima najlepših krila.

Kad minu zore,
kad umru kiše,
i vidiš: nema nas nikada više
reci im da smo se ko ljudi složili:
mene podelili,
tebe podelili,
njih smo pomnožili.

Ovo je, moj daleki sine,
osmeh i šapat za tvoga sina
i za kćer njegovih najdaljih kćeri
kroz bezbroj nadanja i godina.
I želja da se nešto produži.

Da se pre oduži.

Da se ne oduži,
već da se šalje,
od njih još dalje,
mnogo dalje.

Reci im: onamo, blizu neba
još divnih treba,
još jakih treba,
naivnih treba
i čudnih treba.

Davno smo s mukom sve to sređivali.
Sad smo na kraju i to sredili.
Klinci su mame i tate nasleđivali.
Sad smo mi, roditelji, decu nasledili.

Zato im na uho promrmljaj tiše,
kad zore izgore
kad splasni kiše

- nas sutra mora tamo negde
zajedno s njima da ima
za jednu običnu mrvu najglasnije,
za jednu običnu mrvu najčasnije,
za jednu običnu mrvu najviše.

Miroslav Antić
 
Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju.
Od rodjenja se mucimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde pocinje zagrljaj.
I neki nevidljiv osmeh vecito nam se guzva na onim najmeksim mestima gde zapocinje cudjenje.
Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoci u lice. Nijedan nije smeo da mu skoci za vrat.
Pratili su ga rezeci. I kadgod podigne njusku, usrce nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamisljajuci tako da su i sami vukovi.
Nismo se pozdravili. Ni jedan drugom poklonili. Nastavili smo razgovor bez jedne jedine reci, kao da smo se sretali u zardjaloj proslosti na ovom istom mestu gde smo sad prvi put.-"Vuk"
 
OBZORJA

Nasloni glavu na moje rame i oslušni.
Oslušni zenicama.

Sve što je oko tebe,
sačinjeno je od nečega u tebi.

Pokušaj da se osvrneš.
Svet ima milione vrata.

Lepo ih možeš opipati i u tami.
Možeš ih opipati kao zvuk. Kao odjek.

Svejedno kroz koja vrata prođeš,
prošao si kroz sebe.

I sa obe strane te čeka
ogromna ljudska nada.

Postoje vrata iskovana od dodira.
Iskovana od mirisa.

I vrata načinjena od ukusa
neke pahulje na tvom dlanu.

Ili vrata od treperenja jare ponad drumova
i žarka letnja podneva.

Postoje vrata nekog tvog tajnog razgovora
sa klikerima, kamičcima i cvetovima.

Sa mrvicama kolača kojima hraniš vrapce
što stanuju pod strehom.

Onaj kome u oči staju cela nebesa,
vidi široka krila svemira.

Ko, kao svrdlo, uperi vid u jednu tačku,
čitaće dubinu vasione - njene nerve.

Moje učenje kaže: u isto vreme
i u istom životu ne možeš videti obe stvari.

Izabereš li prvi način,
imaćeš posla samo s ljuskama, sine moj.
I divićeš se raskoši prostora.
I verovaćeš da si obuhvatio beskonačno.

Izabereš li drugi način,
umećeš spokojno da dišeš protiv vetra.
Kretaćeš se kroz metež
lako kao da lebdiš iznad tla.

U vrevi govorićeš tiho.
I klanjaće ti se i borovi i trave.

I bez lukavstva u srcu prolazićeš kroz život
kao da prolaziš ispod duge.

Dok drugi misle da držiš u rukama oblike,
ti ćeš držati ono što je u njima bezoblično.

I bićeš uvek za korak mlađi od svog vremena
i bilo koje prolaznosti.

Onaj ko prođe, a ne zagleda se duboko,
kao da nije ni bio među ljudima.

Miroslav Antić
 
Vrlo je važno,
pre svega,
da prvu ljubav umeš
da izgovoris ćutanjem.


Da je sagledaš žmureći.
Da je oslušneš osmehom.
I dotakneš šaputanjem.

Vrlo je važno da o njoj
ne brbljaš hvalisavo svima
Ljubav - to nije užina
koju drugari dele.

Prva ljubav je providna
kao lutkino oko,
drhtava kao tišina
koja hoda po prstima

i prva prava čistota
tvoje nežnosti bele.

Ona je knedla u grlu,
srebrna knedla u grlu,
sve nedokučivo tvoje
i sve kristalno tvoje
i sve gugutavo tvoje
kao večernje zvono.

Ona je duboko u tebi
i duboko van tebe.

Ona je malo onako.
Pa još malo onako.

Pa onda ono.
I ono,
I onda: sasvim ono.
tumblr_mzijs7Rv4X1t05pxxo1_500.jpg
 
SAMOĆA


Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
na ivicama svemira.
Sitne i zbujene
sabijaju se u galaksijama.

Seme sekvoja bira čistine
sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikada nije imao potrebu
da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepozaćeš po tome
koliko si u stanju
da prebrodiš trenutak,
jer trenutak je teži
i strašniji i duži
od vremena i večnosti.

Miroslav Antić
 
Знам,
мора бити да је тако:
никад се нисмо срели нас двоје,
мада се тражимо подједнако
због среће њене
и среће моје.
Пијана киша шиба и млати,
врбама ветар чупа косу.

Куда ћу?
У који град да свратим?

Дан је низ мутна поља просут.

Вуцарам светом два празна ока
зурим у лица пролазника.
Кога да питам,гладан и мокар,
зашто се нисмо срели никад?

Ил' је већ било?
Требао корак?
Можда је сасвим до мене дошла.
Ал' ја,
у крчму свратио горак,
а она
не знајући - прошла.

Не знам.
Цео свет смо обишли
у жудњи лудој
подједнакој,
а за корак се мимоишли.

Да, мора да је тако


slika.jpg
 
OČI

U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke.
Primetiš to po igrama koje polako počinju da se sapliću.
Primetiš to po iskraćalom odelu, koje ostavljaš mlađem bratu.

Primetiš i po bajkama, koje smo do sad tako lepo izmišljali.
Primetiš kako nam i bajke sve manje veruju.

Ustvari, velika je to varka. Baš kao što je i svet sa one strane svoga oka.

Onome koga posmatraš u ogledalu s nadom, Ti si nada koju on gleda iz svog sveta.
Ne veruj ničemu što se može primetiti samo sa jedne strane vida.

Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti.

Retki su oni koji shvataju granicu slobode.
Još ređi oni koji shvataju slobodu granice.
''Ne zidaj vrata veća od kuće'' kažu Eskimi.
To isto znači što i zidati prozore manje od očiju.

Stvarno videti, znači: umeti videti kišu kako pada uvis.
Videti kako padaju uvis krovovi kuća i reke u kojima se talože vrhovi planina.

Ovako sam to čuo: ''Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću''

Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.

I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: ''Niko me na svetu nije pokorio sem mene''

Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.

I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.

I snove valja videti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se,
baš kao što i ove reči ćutanja, tuđe i moje, tonu noćas,
a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

Miroslav Antić
 
PROBAŠ I USPEŠ

I odjednom sam shvatio:
postoje reči bez usana.
I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov
onoga što je ispred nas,
kao da te začikuju
da nešto nećeš uspeti,
a ti probaš i uspeš.
Zamisli da si sova
i dužnost ti je da žmuriš
i da se bojiš svetlosti.
A ti se čvrsto zarekneš
i hipnotišeš sunce.
Objašnjavanjem stvari,
oduzimamo im nešto
od one lepe čarolije,
od onog zlatastog omota,
ispod kojeg se kriju
tolika čudesna
značenja svega
što izgleda isto.
Reči su iskraćale.
I iznošene.
I krpljene.
Mereno od pre vremena
i mnogo posle vremena,
ostaje samo smisao
kao čudo svih čuđenja.

Miroslav Antić
 
attachment.php


Ne razumem se ja u ovo kamenje sto miruje - i to mu je sva krivica

Mozda sam samo zbog ljuljaski imao obraza
da ostanem sve do sada
ovom svetu u gostima.

Inace,
objasnite mi ljudi,
sta cu ovako divno blesav sa ovih milion ptica
u mojoj krvi i kostima?


Mozda postoji molitva koja sve resava
i sve prasta?

Mozda i u kockama uzidanim u drumove
zivi nekakv nemir
neprestan
i dug?

Ali sta cemo kad nas uvek i opet uvek ima
ovakvih koji stalno
koji stalno,
koji stalno ponovo cvetamo kao basta
od aprila
do septembra,
pa onda opet ponovo tako,
i ponovo,
i ponovo - u krug?
 
EPILOG

Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.

To se
u stvari
Jutro po sebi peni i razapinje dugu.

Ja sam priznao jednoj ženi
Da je život nešto prosto u meni,
- a nije baš tako prosto.

Ja sam mislio da ću ići pravo
dok se ne pretvorim u lenjir,
a našli su me u krugu.


Našli su me posle lutanja
srozanog od vriska do šaputanja.

Prošao je oktobar.

Među nogama drveća polako zaudara na vlagu
i krv.

Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu.


Sedite malo kraj mene kao kraj groba.
Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.

Sedite malo kraj mene
Vidite: opet sam dobar.

Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
kao streljanom vojnom beguncu.

Proletele su ogromne zlatne kočije
kroz naše utrnule oči,
- a mi ih sačuvali nismo.

Nešto mlado nam je rzalo na usni
i uvelo na jeziku,
Gorko od smeha i slatko do plača.

Dozvolite mi
da, posle svega,
dalekoj nekoj gosdpođici
napišem jedno pismo,

onako malo nostalgično,

onako kako to pišu
senilni penzionisani admirali
svojoj preživeloj posadi
sa potopljenog razarača.


Gospođice,
kazaću,
gospođice, sve je,
sve je,
sve je gotovo.

Ovde opet cveće pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše.

Sve je,
sve je,
sve je spokojno
kao da vetar nikad nije
išamarao drvored
i oko odžaka se pleo.

Gospođice,
kazaću,
u ovu jesen,
frigidnu kao turistkinja
sa skandinavskim pasošem,
to što sam odjednom sed
ne znači i da sam beo.

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.

Hiljadu puta od jutros
kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.

Hiljadu puta od jutros
ja se ponovo plašim
za tebe,
izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat
ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvek ona mera
po kojoj znaš ko te boli?
Po kojoj znaš koliko su pred tobom
svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znaš ko te otima,
a ko plaća?

Da li sam još uvek
među svim tvojim životima
onaj komadić najčistijeg oblaka u grudima,
i najkrvavijeg saća?

Ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa
i sna.

Jedina si bila do zuba sita
sa ono malo mojih noktiju
i dlanova.

Voleo bih da tvoji budući sinovi
naslede boju moga glasa
i kćeri nose moju tugu
u prslučićima od svile.

Voelo bih da ipak negde sačuvaš
sve moje daleke vrhove
na horizontalama tvog dna.

I da proneseš moje oči
kroz tišinu svih tuđih očiju
i tuđih stanova.

I moj oktobar kroz sve tuđe aprile.

Ovde kod mene
dani imaju opori ukus piva i dosade.

Ponekad kaplju kiše
čudno,
spokojno.

Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.

Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
i ne želi da zbriše
sa svoga oka nešto pokojno,
nešto zauvek izbrisano,
nešto golubije.

Možda je dobro još i ovo da znaš:
Žene nemaju pravo
posle tebe ništa da uobražavaju.

Nekad prvi žutokljunac republike,
danas - mogu da podignem zarozane čarape
lično i samoj bogorodici
u dostojanstvo presvučen oberučke.

Sve moje nežnosti i gluposti
još uvek na tvome pragu spavaju
kao mala kudrava štenad
na mokrim,
nabreklim,
crnim sisama gospođe kučke.

Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše.

Ova 32 zuba još uvek ljubav
samo za tebe jecaju i pevuše.

Ti ćeš me, nadam se, shvatiti.
U ogledalu vidim:
sve je
zauvek
gotovo!

Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.

Ponekad neko naiđe da me nespretno pazi,
neko, kome ja, zaista, naivno, zaista bez zlih namera,
već posle druge čaše otkrijem putokaze
koji vode od tebe
do moga usijanog temena.

Nikome nemoj reći
ali dok ležim ovde kao ispražnjen sarkofag
i nešto mudrujem o sreći,
trudim se da bar malo zabrinute dobrote
tom drugom nekom dam.

I dok umire drveće
i susnežica po lišću gazi,
trudim se da mu bude dobro,
makar mrvicu dobro,
u ime izvesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.

Možda mi nećeš verovati:
i sa hotelima sam raskrstio, sasvim neopaženo.

Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku
i postelje u sobama smeškaju se na isti glas.

Svi se portiri na isti način brinu
onako malo rođački, kad im laku noć kažemo.

Svi se portiri isto onako brinu,
majke mi,
majku mu,
kao da znaju za nas.

Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.

Pijana od hladnoće, subotnja noć se valja.
Satovi su već odavno povečerje odsvirali.

Dalje,
zaista, ne bih imao ništa više da ti javim.

Jedino, možda to:
da si ostala najlepša medalja
iz najlepšeg rata u kojem su mi srce amputirali.

Gospođice,
ja nisam za tobom bio onako obično,
gimnazijski zanesen.

U meni je sve do tabana minirano.

Inače,
zapamtio sam:
ljubav je najgolubija samo u onim kricima
koji se poklone prvima.

Dozvoli da se zato,
zbog nečeg u sebi
nasmešim, u ovu jesen
pomalo krišom,
kroz suze,
pomalo demodirano,

ja,
tvoj najnežniji pastuv među pesnicima,
ja,
tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.

Miroslav Antić
 
DOSADNA PESMA

Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću.
Kad izlazim iz škole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom
bar da me vide devojčice.
Devojčice su smešna stvorenja
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lažu i ogovaraju
i pišu ljubavna pisma
koja mi stave pod klupu.
Meni je sve to dosadno.
Ipak pročitam pisma,
najlepše reči prepišem
- ako mi nekad zatreba,
a od onog što ostane
napravim papirne lađe,
napravim ptice,
slanike,
žabe,
i bajagi se igram
a tako mi je dosadno.
Dosadno mi je da porastem,
da nosim tesne cipele
i da se oženim.
Oni koji porastu prvo se danima mrze
onda se danima svađaju.
Jedino mi je žao mog tate.
Da je ostao dečak - kao ja,
baš bismo divno mogli da se družimo
i da zajedno budemo zaljubljeni
u nastavnicu istorije.
Sve ostalo mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću,
nego nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se jos sa trojicom.
Čak i kad nema devojčica.

Miroslav Antić
 

Back
Top