Miodrag Bulatović

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
129.522
Miodrag Bulatović (Okladi, Bijelo Polje, 20. februar 1930 — Igalo, 15. mart 1991) je bio srpski pisac i novinar. Važi za jednog od naših najboljih romansijera i najprevođenijih pisaca, iako je status njegove književnosti marginalizovan.

Neredovno se školovao. Gimnaziju je završio u Kruševcu 1950. godine, a na Beogadskom univerzitetu je studirao psihologiju i književnost.Neko vreme je radio kao novinar. Tokom devedesetih godina bio je angažovan u SPS-u. U trenucima raspada Jugoslavije branio je stanovište srpskog nacionalizma.

Njegovni rani radovi pokazuju uticaj narodne poezije i književnosti. Bulatović je bio pod trajnim uticajem Rablea i Boša.

Njegova slika sveta je morbidna, a likovi su karnevalski, istovremeno groteskni i tragični. U Bulatovićem delima česti motivi su zlo, crni humor, demonsko i đavo. Svoje knjige je opisivao kao "opasne, paprene, slobodarske".

Osvojio je NIN-ovu nagradu za roman Ljudi sa četiri prsta 1975. godine.

Miodrag_bulatovic.jpg
 
MIRKO KOVAČ: MIODRAG BULATOVIĆ, ZABORAVLJENI PISAC


Izdavačka kuća „Fraktura” iz Zagreba objavila je knjigu Mirka Kovača. Rečima izdavača Seida Serdarevića: ‘Pisanje ili nostalgija’ naslov je koji savršeno opisuje sadržaj ove knjige od desetak eseja i zapisa u kojima uz uvijek prisutnu autobiografsku i memoarsku notu Mirko Kovač iznosi svoja prijateljevanja, slučajne ili namjerne susrete, sukobe i polemike. Na ovim se stranicama, kao u životu, kao u kavani, susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić, i mnogi drugi suvremenici – od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Ive Andrića pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića
U tekstovima koji slijede, složenim i izabranim po nekom vlastitom redoslijedu, bit će memoarskih natruha onda kad uplećem neke osobne doživljaje, premda i to može biti samo kakva literarna finesa ili pak doskočica onoga koji će svoje memoarske bilješke još neko vrijeme ostaviti u ladicama, iako sam nešto od toga, na poticaj Heni Erceg, objavio u nekoliko nastavaka u Feralu. Kada bih se usudio uzeti Malrauxovu dosjetku antimemoari kao žanrovsku natuknicu, možda bi to i ovaj rukopis jasnije odredilo, a ovako sve ostaje negdje između eseja i pokojeg “Mnemosinina treptaja”, kako je Nabokov volio reći.

1.
Ne znam sjeća li se još tko jednog pisca, zvao se Miodrag Bulatović (1930–1991), koji je šezdesetih godina prošloga stoljeća žario i palio na književnim terenima nekadašnje Jugoslavije, ali i diljem svijeta, preveden je na tridesetak jezika, knjige su mu izlazile na krajnjim točkama zemaljske kugle; u Japanu je, primjerice, njegov roman Crveni petao leti prema nebu imao tiražu od pedeset tisuća primjeraka; sjećam se kad mi je pokazivao novinske članke, „sve sami superlativi”, vragolasto je govorio, kao da se razumije u grafeme japanskog pisma, a potom je dodao nešto ozbiljnijim tonom: „Za mene je superlativ kad ti izdavač javi da je prvo izdanje pri kraju i da ti šalje ugovor za novo, a prikazi knjiga svuda su isti, uglavnom dosadni, kao da ih piše isti kritičar, naš Džadžić.”
U Cape Townu (Južnoafrička Republika) roman Crveni petao leti prema nebu objavljen je 1963; doživio je tri izdanja, a u Istanbulu je 1966. bio šest tjedana na prvome mjestu najčitanijih stranih knjiga. Sjećam se, svjedok sam toga susreta u Maderi, u Beogradu, kada mu je turski ambasador nudio utočište u svojoj zemlji jer se pribojavao da će pisca uhititi zbog romana Heroj na magarcu; četiri komunistička generala pokrenula su hajku na autora koji je u romanu „izvrgao ruglu tekovine NOB”. Bulatović se uljudno zahvalio i rekao da je Turska divna zemlja, ali da mu više odgovara Francuska; godinu dana proveo je u Parizu vodeći gotovo dvostruki život – noću na dnu, u podzemlju, s kriminalcima, prostitutkama, političkim emigrantima; danju pak u otmjenim kavanama, s novinarima, piscima, urednicima i knjižarima, ili na tulumima i dernecima na koje je upadao nepozvan, ali je uvijek radio na plasmanu svojih knjiga; od toga je živio, a imao je smisla za ono što se naziva marketingom, „umio sam iscijediti lovu iz suve drenovine”, znao je reći. Uza sve, o njemu se rado ćaskalo među finim svijetom, i u diplomatskim krugovima, njegovi su prijevodi isticani kao „mostovi kulture među narodima”, kako su to znali reći strani ministri ili državnici kad god bi došli u posjet zemlji nesretnog pisca, čije su ime jedva izgovarali jer ni oni, kao ni njihovi domaćini, nisu ga čitali, ali je, eto, bio nužno zlo, pa čak i dokaz kako i balkanski vilajet ima neku književnost te da folklorna kola, koja su tih godina često gostovala u inozemstvu, nisu jedini izdanci kulture. Da je Bulatović bio budala, povjerovao bi da je doista „most kulture”, počeo bi sebi pridavati važnost, ali on je bio oštrouman, samoironičan, umio se sprdati sa svim i svačim; sam je u francuskom Lexpressu izjavio: „Čim se na mene pozivaju, znak je da ne postoji nikakva kulturna suradnja i razmjena.”

Ali unatoč svemu, o njemu se u tim dosadnim krugovima pričalo jer je donio nešto brutalno i luđačko, uvijek na rubu skandala, sablažnjavao je dame svojim erotskim podvizima; od njega se bježalo, a istodobno prisluškivalo što taj demon govori; bio je drukčiji, neumoran u svome makabričnom zavođenju, duhovit i jezovit, od refleksa i izrazitog talenta za ruganje, nitko mu nije mogao proturječiti, ni doskočiti, jer je uvijek bio brži na „nožu duha”, kako je sam definirao svoje reflekse. Već je glasovita i često citirana ona anegdota kada se sreo s jednim praksisovcem koji mu je predbacio što se okomio na komunizam općenito, pozivajući se na ovaj naš pogrešni, na što mu je Bule u hipu uzvratio: „Draži mi je komunizam s greškom nego taj vaš ispravni.”
Za svoj uspjeh Bule je sve sam učinio, imajući protiv sebe državu i komunistički režim, kao što je za svoj pad također sve sam učinio, rušeći samoga sebe posljednjih petnaestak godina svog života. Jednom sam mu rekao da ne znam nikoga tko je toliko radio na vlastitu padu, na što je on, hitro kao i uvijek, uzvratio: „Grešiš. Nisam ja radio na svom padu, nego je pad radio na meni.”

Piscu u egzilu stiglo je jamstvo države da se može bez posljedica vratiti u domovinu; komunisti su se tih godina sve više otvarali prema svijetu i nije im odgovarao negativni publicitet o zatiranju sloboda, a Bulatović je to, kako je već bio jezičav, danomice isticao u svojim mnogobrojnim intervjuima; bio je toliko prisutan u inozemnom tisku „da je i Tito bio zelen od zavisti”, kako je umio reći uz praskav smijeh. Ali ni nakon povratka iz Pariza novinarski šljam nije ga ostavljao na miru, izlazili su prljavi feljtoni o njemu; u objedama se najdalje išlo u tiražnom listu Večernje novosti. Sjećam se jednog teksta na kulturnoj stranici tih opskurnih novina (sličnu sudbinu, u istom listu, i sam ću doživjeti s početka devedesetih godina u feljtonu pamfletista Vojislava Lubarde) u kojemu je pisalo da se Bulatović vratio iz egzila, „ali do njega se ne može doći od Kovača”. Do njega se moglo doći, bio je druželjubiv i komunikativan, ali nitko se nije usudio, zaziralo se od toga „bezobraznika koji olajava svoju zemlju”, a udbaši su svakodnevno ostavljali prijeteće poruke, „mogao bi te udariti kamion” itd. O našem odnosu, mnogo godina kasnije, i sam Bulatović priča u razgovoru s Borom Krivokapićem objavljenom u podlisku Politike: „Čovek koji se sa mnom družio bez imalo zazora, vrlo drsko može se reći, bio je Mirko Kovač. Kao mlad pisac i kao hrabar čovek. Kovač i ja smo se uvek družili. I sada, iako se ne viđamo, Kovač i ja se stalno družimo. Mi smo jedno vreme bili nerazdvojni. Jedno vreme sam i stanovao kod Kovača, u nekoj sobici.

Dosta vremena smo proveli zajedno i u Sloveniji.” Ali nisam ostao jedini koji je podupirao proganjanog pisca; pridružio se i Boro Pekić nazivajući svinjarijom taj udbaški feljton u Novostima. U jednom pismu Borislavu Pekiću (Korespodencija kao život, Novi Sad, 2002) Bule zahvaljuje za davnašnju potporu, odgovara mu na pismo od prije dvadesetak godina te između ostalog veli: „Dragi i divni moj prijatelju, odgovaram ti sa zadrškom, s osećanjem krivice: pa ja ti još nisam odgovorio na pismo iz šezdeset i neke, kad si me podržao, u trenutku kad su policijski novinari, piskarala i doušnici, objavljivali onaj ogavni feljton o meni, onu gnusobu iz koje je trebalo da se nasluti kako sam sudrug sa Luburićem i ostalima. Sećam se, u Alpima sam bio, takorekuć skriven od štokavskog vilajeta, posebno od čitateljstva Večernjih novosti. Stizali su nastavci, stalno sam bio s Luburićem, dan hapsa se očekivao, a ja sam pisao neke stranice iz speva Rat je bio bolji. I onda je stiglo tvoje pismo, pregršt melema čoveku kome nije bilo pomoći, ni izlaza…”

2.
Bulatovića su u Beogradu zvali „Bule šiz”, ili „ludi Bule”, za nas, njegove prijatelje, bio je samo Bule. On je nekih godina ponajviše živio u Ljubljani, kod tazbine, kao domazet; oženio se predivnom osobom Nušom, iz intelektualne stare obitelji Kansky, koja vuče korijene, ako me pamćenje služi, iz Odese. Njezin je otac bio doktor biokemije, u mladosti je prijateljevao s Masarykom i predavao na sveučilištu u Pragu kao „profesor po pozivu”. Kad god bi tko iz naše fele dolazio u Sloveniju, na Bled ili u Kranj, bilo poslovno ili na odmor, s prijateljima ili sam, Bule bi se našao pri ruci, dočekivao nas i posvećivao nam pažnju, ne žaleći truda i vremena, a ja sam imao posebnu privilegiju kao njegov prijatelj, pa sam bio čest gost u njegovoj kući na Krekovu trgu u Ljubljani ili u ladanjskoj kući te nekoć imućne obitelji njegove supruge, na Ostrom vrhu blizu Ljubljane, gdje je volio boraviti i pisati; ljeti je ondje bilo ugodno, a zimi idealno – piscu je odgovarala sobna temperatura od oko jedanaest stupnjeva. Pisao je u vunenim rukavicama odrezanim pri vrhovima, tako da su prsti iz njih provirivali, uvijek modri i ledeni, a na kažiprstu i srednjaku često je imao žuljeve od olovke.
Kad god sam tih šezdesetih godina dolazio u Sloveniju, Bule bi me uvijek dočekao, bilo na kolodvoru ili aerodromu Brnik, uvijek vedro i veselo; bio je tako nestašan i infantilan, katkad euforičan, sjao je od sreće i zadovoljstva što prijateljujemo, umio je to iskazati na svoj način, a u jednoj posveti na knjizi izabranih pripovijedaka Najveća tajna sveta napisao mi je: „Ja mislim da je najveća tajna svijeta prijateljstvo, solidarnost među lavovima, subratstvo među braćom, jednom riječju posljednje poglavlje ove grešne knjige…” i to je poglavlje jedna njegova vrhunska pripovijetka koja se zove „Ljubav”. Bule je kao osoba imao podjednak odmak od mnogih krajnosti, uvijek negdje između nježnosti i surovosti, lakrdije i zbilje, genijalnosti i ludila, mržnje i dobrote, površnosti i dubine, ali zasigurno uvijek s „tragičnim osjećanjem svijeta”.

Tih godina dok smo intenzivno prijateljevali, Bule je bio imućan, ne samo za ondašnje naše prilike, nego kao uspješni europski umjetnik jer je svaki trenutak slave umio unovčiti ili, kako je sam govorio, „namlatiti pare dok te hoće”. Sjećam se kad su mu na Bled došli Nijemci i s njim potpisali ugovor o otkupu prava za snimanje filma prema njegovu romanu Heroj na magarcu; „Ovolika lova i kod mene izaziva vrtoglavicu, ali što je veća, to se brže smirujem”, govorio je. On je umio s novcem, bio je štedljiv, a u društvu i kavani škrt, jedino je kao domaćin, u svojoj kući, bio gostoljubiv i široke ruke, stalno je svoje goste nutkao jelom, dodavao hranu u tanjur i ne pitajući možete li pojesti; činio je to s humorom, uvijek uz dosjetke i vragolije. Točno je znao što svaki njegov prijatelj voli jesti i svakomu je od njih ugađao, sam je kupovao namirnice i dobra vina. Bule nikad nije pio, „Dosta mi je vlastitog ludila, pa mi nije potrebno alkoholno”, to mu je bio izgovor kad god je odbijao čašicu pića. Bio je zabavan, duhovit, maštovit – mnogi nisu vjerovali njegovim pričama, smatrali su ga mitomanom i erotomanom, ali ja sam se osobno uvjerio da nije moguće ispričati sve ono što je činio; njegovi su podvizi počesto bili u domeni fantastike – nisam nikad, ni prije ni poslije, upoznao čovjeka koji je imao toliko sablasnih priča iz vlastitog iskustva kao što ih je imao Bule. Toliko sam toga s njim doživio, prijateljskoga, ugodnog, lijepog, ali i vulgarnog, čak gnusnog, ali o tomu nikad ne bih pisao, jer ako sam bio blizu nekih njegovih nevaljalština, a nisam se s više strogosti distancirao od njih, onda i sam donekle snosim krivnju. Nisam mu povlađivao, ali bojim se da sam u mladosti bio previše njime fasciniran.

Posjedujem fascikl Buletovih pisama, fotokopirao sam ih i ustupio zajedničkom prijatelju i publicistu Bori Krivokapiću, uvjeren da će mu biti korisna za knjigu razgovora s Bulatovićem, na kojoj podulje radi i koja je dobrim dijelom objavljena u listu Politika pod naslovom Lirska zver, a znajući ga, posve sam siguran da će izostaviti sve ono intimno i privatno, sve što bi moglo baciti ljagu na toga pisca, jer ljaga je prema njemu i za života bila dovoljno darežljiva. Istaknuo sam ta pisma jer u njima su i neke britke stranice o pisanju, o svojoj poetici, o shvaćanju književnosti, o sebi i svom životu, a uzgredno i duhoviti komentari o tekućim zbivanjima i ličnostima iz kulturnog i političkog svijeta.

Uvijek smo se dopisivali, ali ponajviše 1973./74, dok je u Sloveniji pisao svoj roman Ljudi sa četiri prsta; slao mi je svako poglavlje, „mom supervizoru”, kako je u svojim pismima i svojim vragolijama često naglašavao. I doista, želio sam da taj roman uspije, ali mi se činilo da je moj prijatelj krenuo nizbrdicom i da mu je ta „neobuzdana fantastika” pomutila razum i talent i počela ga vući u pogrešnom smjeru, premda su ostaci njegova čudesnog dara i u tom romanu vidljivi; ima ondje sjajnih stranica i dobrih likova. Moram reći da je usvajao mnoge moje primjedbe, ali ono bitno nije se dalo popraviti. Dogodilo se najgore: dokumentarnost se pretvorila u laž, unatoč uspjelim pasažima. Kao „supervizor” bio sam oprezan, obziran, „savjetnik u rukavicama”; bilo bi doista suludo i oholo da pisca koji mi je bio literarni uzor odvraćam od bilo čega što je zamislio; moje su intervencije bile blage i s puno takta, onakve kakve bih i sam od dobronamjernoga prihvaćao.

Kada sam zgotovljeni rukopis pročitao u cjelini, napisao sam mu jedno uljudno pisamce s umjerenim pohvalama, ali sam ipak smogao toliko kuraži da na kraju napišem: „To neće biti tvoj najbolji roman.” Nakon mjesec dana odgovorio mi je kratko, ljubazno, a kako sam poznavao njegov ton i stil, uočio sam da je ipak nezadovoljan, pa i razočaran mojim suzdržanim odnosom prema njegovu romanu. U tome pismu od 17. ožujka 1975. između ostalog veli: „Možda si u pravu, ali u životu svakog pisca postoje i slabije knjige, da nije tako o čemu bi kritičari seruckali. Vidim, između redova, da tražiš od mene da se vraćam izvorima, korenima, našim crnogorskim jadima, onoj vatri koja je i mene opustošila, ali, baćo, siguran sam da ću se tamo vratiti, makar u lijesu, kako bi ti rekao, na svom maternjem, hrvatskom…”
Pojava vožda promijenila je Buletov život; obožavao je Miloševića kao i većina srpskih pisaca, ali on je ponajdalje otišao i cjelokupni svoj imetak, pozamašne svote novca, uložio u srpske banke, u obligacije Zajma za Srbiju, koji se pokazao voždovom prijevarom. Veliki škrtac, bježao je iz restorana da ne plati svoj objed, odriješio je kesu potaknut rodoljubljem i vjerom u preporod Srbije

Roman Ljudi sa četiri prsta objavljen je istodobno u Beogradu i Münchenu 1975, ali njegovi izdavači na ostalim svjetskim jezicima odbili su ga; prošao je s nekoliko prijevoda kao i njegov prethodni roman Rat je bio bolji. Ali unatoč tomu impresivna je brojka njegovih izdanja u inozemstvu, a bilo ih je, počev od 1960, stotinjak; bilo je prijevoda i izdanja koje nikad nije vidio i na jezicima za koje nije čuo. U Beogradu je roman Ljudi sa četiri prsta doživio deset izdanja i tiražu od preko dvjesto tisuća primjeraka. Dobio je NIN-ovu nagradu kritike za roman godine, i to je bila jedina nagrada koju je Bulatović ikad dobio, a dobio ju je za svoju slabiju knjigu, valjda kao kompenzaciju za ono što je ranije propušteno; godine 1959, kad je objavljen njegov genijalni roman Crveni petao leti prema nebu, ta nagrada nije dodijeljena; neki članovi žirija kasnije su priznali da su se osramotili, a u povijesti NIN-ove nagrade taj se događaj sve više ističe kao skandal. Isto tako, sjajan roman Heroj na magarcu, objavljen 1967. u Rijeci, doduše gotovo ilegalno, također je zaobiđen kao kužna knjiga, ali je barem u vezi s njom ostala jedna zgoda, jedna već glasovita anegdota kada je član žirija NIN-ove nagrade Muharem Pervić sreo pisca i rekao: „Ove godine ja ću gurati tvoj roman”, a Bule je uzvratio iz cuga, hitroumno kako je to samo on umio: „Verujem, ali na dole.” Tako je i bilo, Heroj na magarcu nije uopće razmatran, niti se bilo tko u žiriju usudio spomenuti ga.

Uspjeh romana Ljudi sa četiri prsta bio je nezaslužen, iako je njegov autor još otprije zaslužio mnogo veća priznanja i respekt. Ali, unatoč svemu, taj je uspjeh bio nedvojben; pa i ja sam sklon vjerovati da je za jednog pisca uspjeh čak i kad se publika grabi za njegove knjige. Buletov pad zapravo je počeo tim uspjehom, jer je nakon toga napisao nešto što se zove Peti prst; više mi nije davao rukopise na čitanje, ali jest tu knjižicu čim je izašla, a na jednoj praznoj stranici nakitio mi je posvetu s puno žalaca i ironije; nešto se u njemu doista kuhalo. Zamolio me da pročitam knjigu, što sam i učinio, ali moje mišljenje nije tražio, a ja se nisam želio gurati da bih iznio svoje prosudbe o jednoj imbecilnoj knjizi. Više se nismo viđali, tek smo se pokatkad sretali; uvijek je imao potrebu predbaciti mi da sam omanuo u procjeni oko njegova romana Ljudi sa četiri prsta, spopadao bi me i gnjavio svojim samohvalama, postao je nepodnošljiv, pa sam sve više zazirao od njega i bježao na drugu stranu ulice. Čuo sam da je potom napisao roman Gullo Gullo (1983), a tko god bi mi o tome romanu imao što reći, prvo bi se prekrižio i povjerljivo šapnuo da je to „klinički slučaj”, „praznina praznine”, kako je netko napisao.

3.
Naše se veliko prijateljstvo raspalo a da se nije pretvorilo u obostranu mržnju. Mogao sam mu oprostiti mnoge ludosti, one su bile dio njegova karaktera, mnoge zablude, pa i loše knjige, jer je u svojoj prtljazi imao one prve četiri sjajne knjige, a to je dovoljno i za većeg autora i veću kulturu, ali mu nikad nisam oprostio ulogu zloduha u „aferi Kiš” (1976–1978), ne samo zato što mi je Kiš također bio bliski prijatelj nego zato što je nedužan stradao od režimskih hulja za koje je Bule radio kao nabavljač građe za lomaču; činio je to radosno, s užitkom što će jedan pisac gorjeti. Znao sam da se u mnogim stvarima nije umio obuzdati, ali nisam vjerovao da može s toliko strasti sudjelovati u nečijem smaknuću, u nečemu što je tako nisko i vrvi objedama, što je inicirano iz udbaškog podzemlja. Razumljivo je kad jednu takvu ujdurmu vodi novinar kodnog imena Pigeon, i kad mu u tome pomažu novinari koje je Kiš u svojoj knjizi Čas anatomije s pravom nazivao policijskim psima, ali kad to čini nekoć proganjani pisac, kad gonjeni postane gonič, onda je to doista posljednji stadij morala i definitivna bijeda duha.

Iako smo se bili već udaljili, pokušao sam utjecati na nj, za spas duše, pa smo se jednom našli u kavani hotela Metropol, bilo je to u jeku afere, ne bih li ga nagovorio da zaniječe sve to što Kiš o njemu priča. Rekao sam: „Bule, nigdje ne postoji nijedan pisani dokaz da Kiša smatraš plagijatorom. Postoji li?” „Ne, nigde”, uzvratio je brzo i odrješito, kao da je u toj mojoj konstataciji našao slamku spasa, jer ga je Kiš u svim novinama već razapinjao kao smutljivca nazivajući ga „samozvanim gonkurovcem”. (Bule je godinama pričao da samo što nije dobio uglednu francusku Goncourtovu nagradu) „Ako je tako”, rekao sam, „onda Kiša zaskoči i izjavi da ga ne smatraš plagijatorom. Ispadni gospodin.” Lecnuo se i tren-dva šutio gledajući me očima koje su dobile onaj svoj luđački sjaj, a onda je izustio kao da priopćava neku konačnu samospoznaju: „Ali ja nisam gospodin, ja sam ološ!”

Tako je propao moj nagovor da se izvuče iz te afere i opere obraz, ali on je nastavio još žešće, čudeći se zašto se ljuti onaj tko je „uhvaćen u krađi”, a uza sve, prišljamčio se onima koji su tražili da se Kiševa knjiga zabrani. Tada sam napisao tekst za zagrebački list Oko (30. studenoga–14. prosinca 1978) pod naslovom „Izgon Danila Kiša i druge svinjarije”, i između ostaloga rekao: „Još je samo moguće u ovoj našoj književnoj ludnici da pisac traži zabranu knjige drugog pisca, da se u institucijama rješavaju pitanja slobode mišljenja, da pisac prihvaća biti pozvanim od bilo koje grupe ili ustanove, bilo kog centra moći, a ne od svoje savjesti; još je samo ovdje moguće da jedan pisac nagovara javnost da sudjeluje u trampi drugog pisca za nekog tamo nikogovića. Može li pisac odista biti toliki ****** da se stavlja na stranu optužnice koja traži protjerivanje književnika iz svoje sredine, i da svjedoči protiv njega ispunjavajući volju tužitelja. I kada takva književnička bagra zagovna, onda svi traže da se stvar slegne.”

Nakon tog mog teksta Bule me dočekao na stubištu Kluba književnika da bi me ujeo: „Ti si uvek na pogrešnoj strani”, uzviknuo je zacaklivši očima. „Zar sam bio i onda kad sam te branio u Književnim novinama, na cijeloj stranici”, rekao sam mirno i prošao ne želeći dijalog, premda je on dovikivao za mnom da je to različito i da se za krađu moraju snositi konzekvence. „A konsekvence su, po Bulatoviću, sasvim jasne i logične; treba dovesti u pitanje, naravno, sve što je taj autor (D. K) napisao, jer – ko zna? – možda je sve svoje knjige odnekud prepisao, nikad se ne može s njim znati…” piše Danilo Kiš u polemičnoj kultnoj knjizi Čas anatomije.

Bulatovića je literatura sve više napuštala, talent se gasio, još ga je služio smisao za krčmljenje svojih knjiga, pa je uspješno nastavio s novim izdanjima romana Ljudi sa četiri prsta, objavio je sabrana djela, antologiju svojih erotskih stranica Jahač nad jahačima; za dinare od knjiga kupovao je devize na crno, sve više se pretvarao u lihvara i švercera stranom valutom, postao je jedan od jačih poduzetnika, kupio je veliki komad zemljišta negdje ispod Avale, bagere i rovokopače; mehanizaciju je iznajmljivao nekoj građevinskoj tvrtki itd. U njegovoj glavi rojile su se ideje o novim knjigama, o tome je stalno brbljao idući od stola do stola po beogradskim krčmama i klubovima, skakao je s teme na temu, često je sablažnjavao opscenim pričama, ali nisu svi reagirali s naklonošću i strpljivo, bilo je onih koji bi podviknuli na nj, ušutkali ga i otjerali, a on bi, bez ikakve uvrede, odskakutao za drugi stol i nastavio sablažnjavati. Pretvorio se zapravo u jednog od junaka iz svojih priča, Ananija ili Pališumu, iz zbirke Đavoli dolaze, tog pripovjedačkog bisera; postao je kukac koji je izmilio iz njegove antologijske pripovijetke „Insekti”.

Bio sam prisutan kad ga je jednom Rade Konstantinović, s kojim sam sjedio za stolom u Klubu književnika u Beogradu, otjerao doslovce kao džukelu, s onim „mrš odavde”, jer je i ne pitajući sjeo za naš stol i odmah počeo gadljivo o drugim narodima, posebice Slovencima. I mene je više puta ščepao za ruku i prodavao mi maglu svog romana o Drakuli; ono što je pričao bilo je nesuvislo, umobolno. I da bih ga otkačio, jednom sam mu rekao: „Ti to nikad nećeš napisati, zavaravaš samog sebe.” Otada me više nije gnjavio; kao da je i sam postao svjestan da sam doista u pravu te da je to samo zbrka u njegovoj glavi, a uporno pričanje o tome čini se da je bilo neka vrsta terapije.

Pojava vožda promijenila je Buletov život; obožavao je Miloševića kao i većina srpskih pisaca, ali on je ponajdalje otišao i cjelokupni svoj imetak, pozamašne svote novca, uložio u srpske banke, u obligacije Zajma za Srbiju, koji se pokazao voždovom prijevarom. Veliki škrtac, bježao je iz restorana da ne plati svoj objed, odriješio je kesu potaknut rodoljubljem i vjerom u preporod Srbije; svi se sjećamo književničke krilatice iz 1989. da će „Srbija za pet godina biti Švicarska”; jedini koji je znao da neće, bio je sam vožd. Ali čudno je da je na to nasjeo jedan promućuran tip kakav je bio Bule, pogotovu što se to ticalo njegova džepa; bit će ipak da nacionalisti do te mjere otupe i izgube reflekse, tako da njihovim osjećajima s lakoćom manipuliraju lukavci, često i budale, koji na kraju nacionalističkoga karnevala izlaze kao bogataši.

Na osnivačkom kongresu Miloševićeve Socijalističke partije Srbije (16–18. srpnja 1990) Bulatović je održao udvorički govor začinjen lošom poezijom, jer on više nije umio drukčije, rodoljublje je u njemu ubilo talent, pa je jadnik „pojao” za govornicom o „Srbijici rumenoj jabuci”, osvrtao se i često pogledavao na Miloševića da vidi godi li mu ta poezija, taj pjevni speech u kojemu je između ostalog odguslao: „Rađa se nova stranka, nova i osunčana, narodna i nedogmatizovana, čestita i kompaktna, prikladna svima. Mene ne plaši crvena boja, koja je znamenje ove partije. To nije samo boja komunista, već oltara i zgrušane naše srpske krvi!” Bule je napokon postao narodni poslanik SPS-a; nijedno zasjedanje u Parlamentu nije propuštao, svaki put je uzimao riječ, ali iskrice njegova duha više nisu frcale; stanoviti Raka, seljak iz trsteničkoga kraja, bacao ga je svojim humorom i duhom u zasjenak; sirotom književniku, narodnom poslaniku, ništa nije polazilo za rukom; često je izgledao kao avet za govornicom.

Bulatovića sam posljednji put vidio negdje u ljeto 1990, u selu Botunje kod Kragujevca, u dvorima pisca V. Stevanovića, uzdignutima na brežuljku s kojega se vidi „Šumadija talasasta”; ondje sam bio gost već gotovo tjedan dana. Sjećam se da je Bule stigao predvečer, sa svojom suprugom Nušom; svi smo se željeli naći, kao da smo slutili da se zadugo ili više nikad nećemo vidjeti. Stevanović je kao i ja bio opozicionar, Miloševićev protivnik (kasnije egzilant u Parizu, gdje je živio desetak godina, autor ponajbolje knjige o „balkanskom krvniku”, objavljene najprije na francuskom), ali to ga nije priječilo da starog prijatelja i narodnog poslanika radosno dočeka kao dobar domaćin. Bule je kao i uvijek bio živahan, nije sklapao usta, pokušavao je biti duhovit, pa sarkastičan i zajedljiv, ali mu ništa nije uspijevalo, a jedini koji se smijao vlastitim štosovima bio je on sam. Kako je sve bilo nategnuto i bez lakoće druženja koja je posve iščeznula, Bule je počeo naširoko pričati o svom novom i nenapisanom romanu Drakula; njegov je junak, grof Vlad Tepeš, zamišljen kao naš suvremenik koji je jedne večeri krišom stigao iz transilvanskoga gradića Sighisoare u Beograd kako bi se sastao s Drnovšekom, slovenskim političarem u Saveznoj vladi i s njim dogovorio podjelu „đavoljeg carstva”; u tu čast priređene su orgije na kojima su bili slovenski i hrvatski političari, tu se pilo, pušilo i pušilo, bušilo i bušilo, etc, etc, sam je pripovjedač uživao u jeftinom humoru i banalnim detaljima, a sve je bilo nesuvislo, poremećeno, čak je i njegova supruga kolutala očima, dok smo se mi povremeno zgledali, zasigurno žaleći što se dotle srozao nekadašnji talent. Stevanović nije odolio, pa je mirno rekao: „Bule, žao mi je što to moram reći, ali ništa gluplje u životu nisam čuo.” Ja sam dodao kako bi bilo logično da se Drakula, iliti grof Tepeš, našao s Miloševićem, vampir s vampirom, „na balu vampira”, rekao sam. Prvi smo put vidjeli svoga prijatelja bez oštrica duha, bez onih refleksa nekoć bistra momka. Sedam ili osam mjeseci kasnije Bule je umro od infarkta, u Igalu, 15. ožujka 1991.
 
Писац који је довео „ђаволе”

На дан уручења НИН-ове награде, јануара 1976, лауреат Миодраг Булатовић се са својим чувеним мефистофеловским осмехом појавио у ондашњем Клубу „Политике“. Кад је чуо да ћу га ја интервјуисати за наш лист, викнуо је из свег гласа: „О, не, па ви сте ме представили у ’Политици’ као Бошка Буху!“ (Неспоразум је брзо изглађен, и од тада до његове преране смрти била сам једини новинар који га је интервјуисао за „Политику“.)
Миодраг Булатовић (20. фебруар 1930 – 15. март 1991), писац кога су сви звали „Буле“, управо се тријумфално из изгнанства вратио у Београд да прими НИН-ову награду за роман „Људи са четири прста“, коју је заслужио још пре две деценије са својим најбољим романом „Црвени петао лети према небу“. Али, млади писац који је иза себе већ имао, данас култну, збирку приповедака „Ђаволи долазе“, и исто тако прекретничке приче у књизи „Вук и звоно“, никако се својим понашањем и циничним изјавама није уклапао у уштогљено соцреалистичко друштво половином педесетих година прошлог века.

И његова литература одударала је од књижевне поетике која је тада била на цени књижевних критичара, који су по мишљење ишли у „Цекај“, како смо у редакцији „Политике“ подсмешљиво називали ту орвеловску установу. Само је неколицина његових пријатеља и критичара, пре свих Зоран Глушчевић, наслутила да се у српској литератури појавио не само нови прозни глас, већ будући литерарни геније, писац мрачних и демонских сила у човеку и у свету, сила које га разарају, али и уздижу у небеске висине, као у „Црвеном петлу…”

Тај роман дефинитивно га је устоличио на место које му припада, али није био подобан за НИН-ов жири, јер нигде није било партизана који све побеђују, док су Булатовићеви јунаци били људи са дна, антихероји, изданци „Бедних људи“ Ф. М. Достојевског. А уз све то, млади писац је већ првом збирком најавио да су „ђаволи“ изашли из суднице руског генија, да се не привиђају само Ивану Карамазову испод стола суднице.
И сам Булатовић био је нека врста нечастивог, који квари партијску књижевну идилу, због чега га је требало што пре одстранити и из литературе и из социјалистичког „раја“ који се већ привиђао Јосипу Брозу. Соцреалисти су хитро реаговали, оцењујући његове ликове као настране, опаке и опасне по нашу социјалистичку заједницу. Нису могли да схвате и прихвате да један млад писац може својим већ првим делом да разбије скучену идеолошку норму социјалистичког реализма и да се вине до универзалних истина о људској природи.

Булатовић је морао да напусти земљу и скраси се једно време у Паризу, а потом су уследили светски успеси, милионски тиражи „Црвеног петла…”, који је убрзо преведен на више од двадесет језика, док је он сањао домовину која га је одбацила. На француском је 1965. објавио роман „Херој на магарцу“, митску епопеју о нашем мегаломану Грубану Малићу, с којим је још више себи затворио врата повратка у земљу, кад је роман две године касније изашао и на српском. Док се главни јунак Грубан Малић дефинитивно устоличио на књижевном престолу, који ће од тада постати поетичка мера српске и југословенске литературе, партијски цензори су у том гротескном лику препознали „највећег сина наших народа и народности“. Врата повратка у земљу сасвим је затворио кад је у једном иностраном листу листу изјавио да је Јосип Броз bien bronzе, што има двосмислено значење: лице опаљено сунцем, али и метално лице властодршца.

Та игра прећуткивања трајала је до 1976. године, када је најзад добио НИН-ову награду, пре свега захваљујући политичком јемству проф. Васе Милинчевића. Писац који је у Паризу стигао и до Салвадора Далија, ваљда једини Србин коме је то пошло за руком, али никако и до своје домовине, најзад се на велика врата вратио у Београд.

„Љубавна идила“ између писца и државе доживела је врхунац његовим избором 1991. за посланика Социјалистичке партије. Они који нису добро познавали Булета нису могли да објасне тај његов потез. А, заправо, нико се није питао кроз какве је све патње прошао, од тренутка кад је као дете гледао како му италијански фашисти у месту где је рођен убијају оца, после чега је добио епилептични напад, до каснијих година, кад је жудео да се врати у домовину, док га је она стално сумњичила и одбацивала као блудног сина.

Прећуткивање великог писца, на неки чудан начин, настављено је и данас. Као да је опет изгнан из литературе којој припада.
Баш као кад се 1983. појавио његов роман „Gullo, Gullo“. Критика се и тада подсмешљиво огласила, олако закључујући да Булатовић нема више шта да каже, па зато измишља светске терористе који уништавају свет експлозивним направама, везаним за сопствене полне органе. И пре 11. септембра и јавног деловања Ал Каиде, Булатовић је својом генијалном интуицијом много пре свих светских писаца наслутио страшна времена самоубилачког тероризма, на свој поетички препознатљив начин – гротеском.

Српској академији наука и уметности, рецимо, никад није пало на памет да би Булатовић требало да буде њен члан. Где ће осредњи таленти да приме у своје редове светског писца, и још с толиким бројем књига, док они у научне јединице убрајају in memoriam-e својим истомишљеницима?! Можда у томе има неке више, космичке правде. „У бескрајном плавом кругу“ Милоша Црњанског осим њега има места и за Булатовића, и за Момчила Настасијевића, Растка Петровића, Милана Кашанина, Танасија Младеновића… У овом пробраном друштву осведочених бесмртника, чија су имена значајнија од многих живих, самопроглашенх „бесмртника“, Булатовић се сигурно веома добро осећа, шаљући им повремено свој чувени мефистофеловски осмех, којим као да их опомиње да су они, ипак, горе „у бескрајном плавом кругу“, а ови доле у нашој заједничкој каљузи.
Има правде. Сва је срећа што још нису успели, мада неки покушавају, да из наше литературе сасвим прогнају оне „ђаволе“ које је писац тако оргијастично, дионизијски распусно и поетички барокно увео у српску и светску прозу.

Милка Лучић
 
Ja sam čitao Ljudi sa četiri prsta još pre rata i taj roman mi je bio otkriće. Čovek je slušao o ljudima koji odlaze u inostranstvo, emigrantima, domaćim izdajnicima koji su posle rata pobegli iz Jugoslavije, ali mi dotad nikad nije padalo na pamet da su ti ljudi tamo nastavili da žive, imali svoje uspone i padove, snalaženja i nesnalaženja. I onda u takvim situacijama, u kojima su bili izopšteni iz jedne zajednice, našli bi se izopšteni i iz druge u koju su pokušali da se uklope. Dosta smučujuć roman

Šteta što na Politici nisu dostupni feljtoni koji su svojevremeno objavljivani. Negde oko 2000 je izlazio feljton koji spominje Kovač, intervju sa novinarom, moguće Borom Krivokapićem gde on govori o svojim problemima nakon objavljivanja jednog svog romana, moguće Heroj na magarcu gde se neko od crnogorskih generala, čini mi se neki Mičunović prepoznao, i vrlo direktno mu pretio završavanjem pod kamionom. Nakon čega je Bulatović odlučio da "promeni klimu". Tako da pretpostavljam da je i kasniji Bulatovićv angažman u SPS više bio njegov obračun sa tom ekipom koja mu je zagorčavala život akoja je posle dolaska Miloševića na vlast polako gubila položaje (i prelazila u demokrate)

Čini mi se da u feljtonu ima još jedna epizoda, sa sahrane Isidore Sekulić kad niko nije želeo da nosi krst ispred kolone pa ga je Andrić zamolio da on to učini.

Zanimljiv čovek. Što se tiče književnih kvaliteta za dvadesetprvo stoleće otom potom. Ovo jeste vreme "heroja na magarcu" i ekscentirčnih, histrionskih likova ali pisao je pretamno za današnju publiku. Ljude će da zainteresuju pojedine epizode (epizodičnost jeste jedna dobra stvar Ljudi sa četiri prsta) ali bavljenje njegovom književnošću u širem kontekstu mislim da pripada dvadesetom veku. No to u biti mislim o kompletnoj srpskoj književnosti tako da to i nije neki prigovor.
 
Sve se od Miodraga Bulatovića moglo očekivati osim da umre kao komunista, ili makar socijalista. Po Ninovu nagradu za roman “Ljudi s četiri prsta”, 1975. došao je iz izgnanstva. Nikada više nije dobio nijedno priznanje. I nekako je zauvek ostao nepoželjan. Oni koji su ga voleli, govorili su da je rušio sam sebe, a on da je pad radio na njemu. Izgledalo je da je voleo Miloševića, kao i većina srpskih pisaca. Kada je 1991. izabran za poslanika SPS-a, pomislili smo da mu je neobuzdana fantastika pomutila razum i talenat.

Duška Jovanić
 
Миодраг Булатовић, писац коме је „литература заменила крвну освету“ рођен је на данашњи дан, 20.фебруара 1930.године у Окладама код Бијелог Поља.

Са непуних десет година остао је без оца.

То неутешно сироче у чијој је нејакој шаци остало помешано парченце камена сa издубљењем искидане нежне коже с длана, каменчић трајни жиг- којим се бесомучно ударао по челу загледан у распуклу локву крви. У тој крвавој речици, у чијим је замирућим дамарима, налик истањеном прекинутом кончићу отицао живот, лежао је у самртничком ропцу отац.

Устрављено дете у магновењу је схватило да оца више нема, а да је онај који је без речи убио и његово детињство – Фјодор Архипов, теча, муж његове тетке. У неизмерном јаду под теретом огромне несреће негде у неком кутку дететовог срца намах се родила и одлука о освети.

Тако ће дечак запалити теткину кућу, истовремено схвативши да га сам тај чин не ослобађа и не много касније, његова генијалност одабраће чин освете, најжешће и најпотпуније изведене помоћу речи. Тако ће реч Миодрага Булатовића попримити осветничка својства: жестока, силовита, плаховита, бритка, саркастична, иронична, магична, карикатурална, еротска, страсна реч, демонска РЕЧ- реч којом ће не само осветлити тачке сопствене патње и неспоразума са светом, већ и свет који ће горети на ломачи његових реченица, у разгорелом пламену приче и причања, из чијег ће се матичног језгра изнова рађати у просијавајућем облику, у стању које и ослобађа и опомиње.

Тај Миодрагов теча, Фјодор Архипов, козак, белогардејац, свађалица и прзница, био је ожењен његовом тетком са којом се често свађао и мирио, и управо ће због прекора које му је упутио Миодрагов отац, без иједне речи уперити пушку и испалити два метка. Потом је поново нанишанио у скамењено дете- у Миодрага( Вука како га је мајка Милица од милоште, а и да га сачува од урока, звала )и… тај трећи метак заглавио се у цеви.

Недокучиво Зло на самом почетку живота које му је усуд даровао населиће се у његовим делима, и он ће све до задњег исписаног ретка причати причу о кривици и греху, о свету опаком и наопаком, причу о злу које у крвавим мукама рађа ново зло и тако све до кончине знаног света и видиљивих облика.

То изубијано сироче за прву, злим усудом даровану рану, у збијеном низу рана које му је живoт нештедимице даровао, обрело се у једином свету у коме је могло да буде све то пожели и да учини све што замисли—у свету богате имагинације, у литератури, коју је успео да потчини и од ње сагради врхунско дело. И да се од оног првог увода у завичајни пакао отисне као валовље Лима у светски роман-реку.

Ја сам вратио себе у завичај преко језика и први пут мислим да сам написао читаве странице у језику завичаја, истовремено га дижући исмејавајући га. Јер, и у народном схватању драматургује, зна се, за афирмацију преко исмејавања.(…)Вратити се завичају, значи вратити се живим споменицима, вратити се божанственим речима, језику, сликама, вратити се на балзаковско-гогољевски начин , на начин Беле Бартока, Бројгела, Боша, вратити се са читавим једним иснтрументаријем, ако га имамо, вратити се једном свету, једном страховито великом духу и ставити га, видети, шта је сад живо, а шта није



Ципелице за доба када сам био дете



То худо сироче(како га је назвао Рајко Петров Ного, такође још једно сироче у милости српског језика), у литератури која му је даровала обиље радосних тренутака(уважавање, преводе дела на сијасет светских језика, успех на међународној књижевној сцени, награде, путовања…љубав читалаца), као да је васцелог свог живота трагало за очевим окриљем, за сигурношћу и ослонцем коју је пружала стамена и чврста очева рука. Тај кућни стуб саградиће од своје љубави његова мајка Милица, која ће њихову родну кућу у којој се десило убиство њеног мужа, продати неком Варагићу и још једном ће та кућа бити место обновљеног злочина, у којој ће отац,после дужег малтретирања од рођеног сина, убити сина.

Худо сироче ће тек у књижевности пронаћи еквивалент срећном животу и тек ће му књижевност пуном мером вратити онај део раног детињства који му је безмилосно отео.

У књизи Милована Витезовића“БулеРлеска у Паризу“, „душевној, осећајној књизи о рањивој и повређеној души, која се поред осталог лечи и сном о слави“ – постоји и прича „Дете“ .

Када је сам пролазио кроз Париз, Миодраг Булатовић се најдуже задржавао на Јелисејским пољима, на која га је, ваљда због имена, бар једном дневно водила носталгија за родним крчевинама. И ту се, зурећи у излоге, најдуже задржавао испред луксузне продавнице дечије одеће и обуће. Тим својим упадљивим и честим застајањима Миодраг Булатовић је изазивао пажњу продаваца.(…)Поглед подршке и поверења продавца дечје обуће увео га је у продавницу, где је осврћући се као да ће неко иза њега ући, затражио полудубоке дечје ципеле. –Који број, господине?“- продавац је био сушта љубазност..

„Какав број?“- Миодраг Булатовић био је збуњен.

„Број ципела“.

„Па, тако, не знам…Није важно“.- запетљао се.

„Који је узраст детета?“-продавац је желео да помогне и да прода, али је у великој љубазности постајао и неумољив.

„Кога детета“?Миодраг Булатовић је почео да се зноји.

„Детета коме купујете ципеле.“-продавац је претерао са услугом.

Продаје ли овај ципеле или води истрагу?-помилсио је Миодраг Булатовић и бојажљиво процедио:

“Нема више тог детета!“

„Како нема?“згрануо се продавац, док је његова љубазност постајала арогантна и претећа:

“Господине, шта сте урадили са тим сиротим дететом?“

„Пустио сам га да одрасте без ципела“- отресао се одједном Миодраг Булатовић:“Све морате да ми упропастите… Те проклете ципеле су за мене кад сам био мали.“



Откривање старог злата

Приповетке објављује у „Нашој стварности“(прва приповетка коју је објавио носи наслов“Моја мајка“1950), у „Задрузи“, Београдским новинама“, „Студенту“, „Путевима“…

Већ прва објављена збирка приповедака“Ђаволи долазе“(1955)доноси преврат у дотадашњем постреволуционарном приказивању људских судбина у простору социјалистичке стварности. Њена појава доводи до бурних реакција, осуда и негативне критичке оцене.

Књижевни критичар Велибор Глигорић истиче ову Булатовићеву књигу као“ рецидив већ одавно познатог натуралистичког сликања људског блата и људског ђубрета“ и систематску пропаганду морбидности увезену из“оних средина у којима се у распадању друштвене класе, распадају и људске вредности.“



Потом следе: „Вук и звоно“(1958, приповетке), „Највећа тајна света“(1971), „Црвени петао лети према небу“(1959), „Херој на магарцу или Време срама “(1967, роман), „Рат је био бољи“(1978, роман, наставак претходног – рат као порнографија),“ Gullo gullo“(1983), „Тетовирање срца“(роман у припреми).

Критика је већ после објављивања приповедачке књиге“Вук и звоно“ и „Црвени петао летипрема небу“ истиче да је Булатовић:“ творац гротексне визије света у српској књижевности који је изразитом песничком способношћу симболизације и емпиријске грађе први остварио савремено поетско виђење зла, несреће и патње у људско постојању.“

Многоструки облици људског зла, облици овоземног пакла и непојмљиве ругобе, чији је аутор човек, које је разоткривао са непоновљивом снагом и разбокореном имагинацијом, приказујући стајна места људског ужаса као центре из којих се и рађа и у којима Зло увире и наново израста попут наказе са п+сипруженим пипцима—слика је овог света какав он заправо и јесте. Слика без замагљивања, илузија и свесних варки о лепоти и срећи.

Људи са четири прста- нихилистичка поезија

Појава романа „Људи са четири прста“, фантастична гротеска, односно црна европска хроника(емигрантско подземље, тероризам…), покренула је лавину похвала и књижевне и читалачке јавности, и југословенске и иностране. Роман је првобитно објављиван у наставцима у Књижевној речи 1974-75. године.

Милисав Савић, тадашњи уредник Књижевне речи, каже да је“Појављивање Булатовићевог романа представљао мали шок за београдску средину, јер је у то време за партијску врхушку био споран, да не кажем проблематичан и непожељан писац.“

После Књижевне речи роман је објављен 1975.године у Бигзу, и добио заслужену НИН-ову награду.

У образложењу жирија за НИН-ову пише:“Изузетно романсијерско дело…слика емигрантске каљуге у тоталном и симултаном пресеку, као на Бројгеловим и Гросовим платнима…“

И светска штампа дели и одушевљење и запрепашћење пред сликама непојамног зла:“зло на тисућу начина…Бандитски шеф Ал Капоне и његова бешћутни револверашаи прави су мачји кашаљ према типовима о којима пише М. Булатовић(Вус);

„Усташки свињац… Контрасти из пакла, ужас и лирика…епски надреализам; „Пред овом нихилистичком поезијом ништа није поштеђено“…

Опсесивно исписујући поетику зла кроз уланчане слике ововременог демонизма, изводећи на јасно видело и оне ликове који су све до замаха његовог пера, обитавали у непрозир- магли, тај непоновљиви Миодраг Булатовић, то худо сироче из Оклада код Бијелог Поља, приуштило је овом худом свету као светло уздарје велику књигу посвете трошном земаљском праху и трошној земљској нади. Свима којима се у његовог апокалиптичној причи на крају реченице осмехује доброта.

А да је свет препун апсурда (и Бекетовог и Камијевог , а надасве Булатовићевог) доказује и вест у једним дневним новинама, објављена 31.марта 1998.године, која каже да се Грубан Малић, најпознатији Булатовићев јунак, нашао на листи највећих хашких оптуженика. Испод имена Грубан на потерници пише: старост – непозната, националност- непозната, опис- непознат.

(Аутор ове новинарске подвале коју је један амерички новинар, несуђени добитник Пулицерове награде, и објавио , јесте српски писац Небојша Јеврић.)

Песник је стравична гомила фосфора

Миодраг Булатовић, после Андрића, наш најпревођенији писац, коме се дивила не само књижевна Европа већ и цео свет, умро је 15.марта 1991.године у Игалу после инфаркта.

(„Е сад идем да легнем и на миру дочекам инфаркт! То је оно узети жељу, опростити се од једног света тиме што књигу завршаваш…Песник је стравична гомила фосфора, једна велика крља!Ви је можете одаламити, разбијати маљевима, поливати свакаквим водама, а она – светли!“

Сахрањен је у Алеји великана на Новом гробљу.

Грумен земље из песниковог завичаја на свежи гроб положио је у име завичајних писаца Љубисав Милићевић.

Грумен у коме као старо злато занавек сјаје утиснуте детиње стопе.

Као и ругалачки подсмех непоновљивог песника чије су слике зла у непрестаном додиру са добротом.



МИЛИЦА КРАЉ
 
Miodrag Bulatović je veoma osoben i neobičan pisac. Danas je pomalo zaboravljen, iako je, posle Ive Andrića, najprevođeniji srpski pisac. Njegove knjige su prevedene na preko pedeset svetskih jezika; bio je velika literarna zvezda sedamdesetih godina.
Rođen je u Okladama kod Bijelog Polja 1930.godine, završio je gimnaziju u Kruševcu, a na Beogadskom univerzitetu je studirao psihologiju i književnost. Neko vreme je radio kao novinar, a 1955.godine objavio je prvu zbirku pripovedaka “Đavoli dolaze”.

Potom objavljuje još jednu zbiku priča “Vuk i zvono”(1958), pa romane “Crveni petao leti prema nebu” (1959) “Heroj na magarcu” (1967), “Rat je bio bolji” (1968), dramu “Godo je došao” (1969) , “Ljudi sa četiri prsta” (1975), za koju je dobio NINovu nagradu; “Peti prst” (1977), i “Gullo Gullo” (1983).

Pred kraj života pristupio je SPSu i bio poslanik u Skupštini Srbije, iako nikada ranije nije bio član Komunističke partije. (Kada su ga svojevremeno upitali da li je član KPJ odgovorio je “Pa ja sam normalan čovek…”) Od posledica srčanog udara preminuo je 1991.godine u Herceg Novom, a sahranjen u Beogradu, u Aleji zaslužnih građana.

Miodrag Bulatović je u svojim delima opisivao svet ljudi sa margine, svet beogradskog dna i podzemlja, koje je dobro poznavao. Moglo bi se reći da je bio opsednut tamnom stranom ljudskog bića, zlom, nastranošću, nesrećom, patnjom i očajanjem. Njegova slika sveta je morbidna, a likovi su karnevalski, istovremeno groteskni i tragični. Strani kritičari često su Bulatovića poredili sa Bokačom, Rableom i Servantesom. Bio je ispred svog vremena i po smislu za samopromociju-o njemu se najviše zna po onome što je sam o sebi govorio.
 
„Моја друга књига, Вук и звоно, из штампе је изашла 1958. године. Наишла је на запањујуће контроверзан пријем. То је, заправо, једна лирска хроника. Њена тема је домовина у пламену, рат и револуција, а све то без масовних сцена. Писао сам о рату који се одиграва у људској души. То је роман добра и зла.“

Миодраг Булатовић
 
NEBOJŠA JEVRIĆ: Tajni život Miodraga Bulatovića

Za beogradske i pariske prijatelje bio je Miša, za „Klub književnika” Bule, a za one koji su dolazili sa čudesnih Rodopskih planina, okruženih Dinaridima, punih endemskih primeraka biljnih i ljudski podvrsta, za nas s Lise, odazivao se na nadimak – Vuk!

Miodrag Bulatović je imao deset godina kada mu je poginuo otac.
Poginuo je tu, pred očima dečaka.
Bilo je proleće i cvetale su trešnje.
Ubio ga je Fjodor Arhipov, beli Rus, emigrant koga je talas krvavog rata izbacio na obalu Lješnice kod Bijelog Polja. Fjodor Arhipov je bio oženjen Buletovom tetkom, sestrom njegovog oca.
Prvim metkom je ubio oca. Drugi je bio namenjen sinu, budućem piscu, ali je francuska trometka slagala: 18. avgusta 1941.
Dok smo se vozili put Avale, prema Ripnju i maloj crkvi kod oca Milana i oca Milovana, pričao mi je o tetki:
„Sve je gledala. Vikala je i bodrila Rusa:
‘Pucaj i u njega. Šta čekaš?'”
To imanje u blizini Bijelog Polja, Bulatović je zasadio voćem koje je sa svojih dalekih putovanja donosio.
Prodao ga je porodici Varagića.
(Na istom mestu gde je ubijen šumar Bulatović, kupac imanja je ubio sina. Iz pištolja.
„Posadio sam silan voćnjak! Imali su mnogo rakije. Ponapijali su se i poludeli”, pričao mi je pokušavajući da pronađe i u tom zlu deo krivice!)
Fjodora Arhipova su uhvatili seljaci. Došli su po Miodraga, koji je tad imao jedanaest godina, da dečak osveti oca.
„Ne dam dete. S Rusom na duši, biće vazda nesrećan”, rekla je Milica Bulatović.
Seljaci su ubili Fjodora pod vrhom Lise, pored vode koja se nekada zvala Hodžina voda, a sad se zove Rusova voda.
Iz Bijelog Polja je poneo gladne oči i nadimak za koji su znali samo najbliži – Vuk!
Za beogradske i pariske prijatelje bio je Miša, za „Klub književnika” Bule, a za one koji su dolazili sa čudesnih Rodopskih planina, okruženih Dinaridima, punih endemskih primeraka biljnih i ljudski podvrsta, za nas s Lise, odazivao se na nadimak Vuk!
Kada bih ga pozvao: „Vuče!”, lice večitog klovna koji traje je postajalo strogo, ozbiljno i nežno, a na obrazima mu se pojavljivalo crvenilo.
Lako ćeš vuka prepoznati. Na njega je vazda otvoren lovostaj.
Bio je vuk s Terazijskog grebena, sa brega Monmartr, s venca Dinare.
„Gospodo, ako ovog izbacite kroz vrata, on će ući kroz dimnjak”, rekao je Andrić i otvorio mu vrata Francuske 7.
Ali on je ipak odabrao da uđe kroz odžak.
Uživao je u polemikama, tvrdeći da je Biblija polemički tekst protiv onih iz Hrama.
Ove zime došlo je do velikog sukoba pisaca.
„Kako možeš da budeš protiv pisaca kada su svi protiv njih!”, govorio je Bule.
Optužen još prve godine boravka u Beogradu da je silovao gospođicu Hadzi Čaršiju Salijeri, bio je opravdano odsutan.
Bio je u Baden-Badenu, gde je plaćao kockarske dugove Dostojevskog.
Na zaključana vrata Francuske 7, udarao je novi književni poredak, uz punu medijsku podršku.
Odbrana udruženja, po principu odbrane Knina, da sigurno izgubi bitku, bila je označena kao leglo eksponenata propalog sistema.
(Pre dvadeset godina istu rečenicu o udruženju upotrebio je Mihailo Lalić!)
Iz Baden-Badena sam dobio telegram:
„Vrata udruženja su se uvek otvarala pred onima koji beže, a zatvarala pred onima koji ćeraju!
Bule
PS. Upadaj kroz odžak i proveri da li su mi oprali kola!”
Video sam ga prvi put u Bijelom Polju.
Govorio je s terase hotela.
„Dajem hiljadu dolara za onaj metar pruge koji spaja Srbiju i Crnu Goru. I još hiljadu onom čobančetu koje međaš nađe.”
Pronašao sam ga u jesen 1977. u Beogradu, i rekao mu da sam došao da učim zanat za pisca.
Pitao sam da li bi hteo da me primi za šegrta.
„Jedi, ko zna kad ćeš sledeći put jesti”, bila je prva lekcije za ručkom u Kolarcu.
„Mi gorštaci koji dolazimo nemamo drugog opterećenja osim literature. Toliko bi gradske njuške i njuške vlasti, književne i svake druge, morale da shvate u trenutku kad sretnu talentovanog dečaka, bilo da dolazi iz Sandžaka, sa Zlatibora, ili iz Crne Gore, Knina. Kriminalna je njihova osionost.”
Pita Mirko Kovač moju majku kako joj se sviđa ono što on i ja pišemo.
A Milica ga pogleda i kaže:
„Pišite, pišite, samo pazite da vas ne uhvate.”
Bila je to njegova druga pouka.
„Vidim, i na zapadu nedaroviti traže više slobode. Darovit čovjek je uvek slobodan.”

Bio je vuk s Terazijskog grebena, s brega Monmartr, s venca Dinare. „Gospodo, ako ovog izbacite kroz vrata, on će ući kroz dimnjak”, rekao je Andrić i otvorio mu vrata Francuske 7. Ali on je ipak odabrao da uđe kroz odžak

Ličio je na pasioniranog skupljača leptirova.
Nije bilo toga što nije bio u stanju da učini da bi upoznao neki novi, njemu do tada nepoznati egzotični i endemski primerak ljudske vrste.
Od Vesne Tuberke do Salvadora Dalija.
Od Hristosa do Grofa Drakule.
Od komšiluka iz Ulice Bogdana Žerajića do vladajuće familije.
Pamtim samo jedan slučaj kad su uspeli da ga spreče. Hteo je da se sretne s Jovankom Broz.
Bio je besan danima.
Nikad se nije desilo da sretnemo čoveka koji ga nije zanimao.
Glavno njegovo naukovanje i poduka se sastojala u tome da u meni do opsednutosti razvije strast za kolekcionarstvom najneobičnijih poznanika i susretnika.
„Lako je krojiti kad ima štofa dovoljno. Ne moraš da kraduckaš i čituckaš iz tuđih rukopisa!”
Zaticao sam ga s doktorima svinjarstva, balističarima, seljacima sa Avale, sveštenicama, Arnautima, ubicama…
Kad bih ujutru stigao na kafu i doručak, vrata su mi otvarala svaki put nove žene, mamurni pisci, akviziteri iz provincije, guslar iz Bosne, sestra krimosa roknutog u Parizu.
Za tajne ljubavne sastanke svim oženjenim piscima, bezdomnim pesnicima i svim mnogobrojnim poznanicima, ključevi njegovog stana bili su uvek na raspolaganju.
Rekao je:
„Nisam komunista, ja sam normalan. Svi komunisti koje poznajem uglavnom vole pare.”
A tužilo ga je Dežurno Uvo da je rekao:
„Privredna reforma neće uspeti.”
Na suđenju je priznao delo:
„Naravno da neće uspeti ako svi ne zapnemo.”
Odlukom istorije književnosti, oslobođen je i glavne tačke optužbe:
„Postoji samo jedan neoprostivi greh literature. To je dosada. Miodrag Bulatović je, što se nje tiče, potpuno i neopozivo nevin.”
Od njega sam jednog decembarskog jutra, dok sam u mokrim crvljama bazao Terazijama, dobio kaput na dar.
Obećavao sam da ću mu se odužiti:
„Pre mnogo godina, Andrić mi je rekao kako dobro treba da ide ukrug. Nikada ne zahvaljuj odmah onome ko ti je dobro uradio. Pomozi onima koji su potrebitiji umesto da meni vratiš.”
I pokazao mi je kaput koji je pre mnogo godina dobio od Andrića.
Kaput koji je na kraju završio kod pisca sa Ilidže.
Nikada se nije pomirio s partizanskom književnošću:
„Bili su komunisti, koji su izdali svoju ideju, pa im nije bilo teško ni da izdaju svoju književnost. Veliki pisci drugog reda i druge proleterske.”
Kada je došlo vreme za odlazak, ušao je u autobus i rekao onima koji su sedeli s desne strane:
„Petokraka je crvena žaba.”
Okrenuo se na levu stranu i poručio onima što su sedeli s leve strane:
„I oltar je crvene boje.”
I krenuo je u Baden-Baden da isplati kockarske dugove Dostojevskog.
Američki novinar uperutane kose pet godina posle smrti Miodraga Bulatovića pitao je ko je najveći silovatelj među Srbima.
Društvo koje je sedelo za astalom se usaglasilo istog momenta.
„Ne može biti niko drugi nego Don Gruban od Bijelog Polja.”
Junak Buletovog romana „Heroj na magarcu”, knjige prevedene na dvadeset šest jezika.
Haški tribunal je izdao poternicu za književnim junakom Miodraga Bulatovića – Don Grubanom, srpskim Don Kihotom, kome su onu mušku rabotu vezivali u čvor.
Tek kad je bruka obelodanjena, povukli su optužnicu iako je Don Gruban sa književnog Olimpa, gde se druži s Raskoljnikovom, uputio priznanje:
„Priznajem svu mušku decu rođenu za vrijeme rata u Bosni za svoju. Svim Srbima treba da se sudi. Krivi da odgovaraju, a ostali po kratkom postupku.”
 

Back
Top