Ispričaću vam kako je nastalo Žikino kolo
kakvo kolo, ko ga ne bi vol'o
bilo je to davno na brdovitom Balkanu
zaljubio se neki Žika u komšinicu Stanu
I ne bi tu nikakvih problema ni bilo
jer Žikino očijukanje i njoj bješe milo
al' tu se javio onaj problem stari
u nje njiva velika, a njegov posjed mali
To ustvari ocu njenom počelo da smeta
jer on neće obicnog, siromašnog zeta
Stana, bogami stasita, se vrcka kad šeta
za svakog muškarca idealna meta
I mada kod Žike bješe posjed mali
to mu nije smetalo muški da navali
al' u njoj ista rečenica svaka
nemoj, Žiko, molim te, videće me tata
Odveo bi nju Žile u šumu i u selo prijeko
ali otac ne pušta je od oka daleko
dojadila Žiki ta igra mačke i miša
ma, imaću je reče, vala, ko oca šiša
Jednog dana kad svi bijahu u polju na radu
njih se dvoje, bogami, razbaškarili u hladu
dovija se Žika, poljubio bi je slatko
ali i sam zna, neće ici lako
U to se sjeti kad rekla mu je baka
samo ti navali, sine, pretvara se svaka
poljubi je Žika filmski, al osjeća dramu
kad u to se sjeti u ustima zaboravio je slamu
Ispljunu je, pa nastavi ljubit oko vrata
a ona će: nemoj, Žiko, videće me tata
zahuktalo se i ne čuje, raskopčava bluzu
ma ne bi vala sada stao, pa taman u ćuzu
U to se na svjetlost dana ukazaše grudi
u ti boga sama reče, pa nastavi da ljubi
i Stana se izgubila, za muškost ga hvata
a sve viče: nemoj, Ziko, videće me tata
Rek'o bi joj, ali krklja, u grlu mu stalo
nek' ubije, vala, brate, samo bi još malo
na suknju se okomio, otima se Stana
duplo kolo sjevnulo u po bijela dana
Žiki se pomračilo, ne zna ni gdje cilja
a ona se sve namješta, šatro trava je skakilja
upro Žika, nema više ni kapija ni vrata
a Stana će: nemoj, Žiko, videce me tata,
ta-ta-ta-ta- ta-ta-ta-ta...
Otad Stana, otad Stana
zove hajmo, lolo
zove hajmo lolo
u Žikino kolo
Jao što bi, jao što bi vol'o
jao što bi vol'o
jao što bi vol'o u Žikino kolo