Mala djeca i mali narodi čine jednaku stvar, pomislio sam nekidan čitajući u Slobodnoj Dalmaciji intervju s arheologom i povjesničarom Nikolom Jakšićem, koji je nakon mnogogodišnjeg posvećenog istraživanja srednjovjekovnih kamenih ulomaka nedvosmisleno zaključio kako nikad nije živio nijedan hrvatski knez po imenu Višeslav. Sve je u vezi toga Višeslava veoma mutno, a ni egzistencija drugih naših, takozvanih narodnih vladara nije bogzna kako izvjesnija. Upravo kao što nesretni mališani u splitskom Maestralu i u zagrebačkom domu u Nazorovoj izmišljaju mame i tate, i Hrvati imaju svoje nacionalističke fantazije o plemenitom Držislavu, hrabrom Tomislavu, pobožnom Krešimiru, velikodušnom Trpimiru i drugim mudrim, visokim, naočitim, srčanim i dobrostivim hrvatskim kneževima i kraljevima. Imaginirali smo sretnu povijest s vladarima našeg roda i imena, srednjovjekovnim očevima nacije, ne bismo li nekako potisnuli da očeve pravo nismo ni upoznali, da smo smo bijedna, napuštena siročad koju nitko nije želio ni volio.
Nije li i smiješno i ganutljivo kako su od jednog kratkog i ne naročito jasnog natpisa na jednoj krstionici nađenoj u Veneciji ozbiljni i učeni profesori konstuirali cijelu povijest kako je tu bio jedan Višeslav, pod kojim smo se mi Hrvati svečano zakleli Isusu Kristu, odričući se drevnih staroslavenskih vjerovanja u šumske bogove, jezerske vile i demone vatre. Ili kako se od samo nekoliko krnjih latinskih zapisa, koji se i ovako i onako mogu protumačiti, došlo do Tomislava, njegove raskošne krunidbe u Livanjskom polju i slavne pobjede nad Mađarima. Do detalja se sastavio životopis jednog velikaša koji možda nije ni postojao, pa su ga stoljećima nakon njegove smrti još i slikari naslikali, s čvrstom, četvrtastom bradom, namrštenim čelom, zlatnom krunom i mačem u mišićavoj desnici, na bijelom arapskom konju, u blistavom čeličnom oklopu, okruženog podanicima što su, redom kao i on, jahali rasna grla i bili čisti, začešljani i imali sve zube.