Ми, Хрвати (2)

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Snowy Winter '95.:
Propaganda i sušte istorijske činjenici nistu isto (iako u Republici Hrvatskoj, zapravo jesu). :think:
Kliknite za proširenje...

Naravno,zavisi sto ti odgovara. :D

- - - - - - - - - -

sumnjivo lice:
sta je bilo ,jos se javljas jadnice? Ispadnes nebrojeni put glup u drustvu,i umesto da priznas gresku (desava se svima) ti i dalje tones u kaljugu u kojoj se osecas najprijatnije.Sta ti znaci ovaj emotikon,mislis da ces manje delovati glupo ako ga nakacis ?Iskreno,delujes jos glupavije
Kliknite za proširenje...

Dok si ti tu,tesko ! :D
 
sumnjivo lice:
sta je bilo ,jos se javljas jadnice? Ispadnes nebrojeni put glup u drustvu,i umesto da priznas gresku (desava se svima) ti i dalje tones u kaljugu u kojoj se osecas najprijatnije.Sta ti znaci ovaj emotikon,mislis da ces manje delovati glupo ako ga nakacis ?Iskreno,delujes jos glupavije
Kliknite za proširenje...

Juče je on sam postavio Etno mapu AustroUgarske Monarhije, pa se pozivao na njenu tačnost sve dok nije video da preko cele Slavonije piše jedno veliko "S E R B E N" :D


Koji je to bio istorijski dokument za koji je rečeno da nekom "ne odgovara"? :D
P.S. Istorijski dokument nije video sa YouTube i slično :D
 
Усташким дебилима би било паметније да заобилазе и Србију и Србе - јер би могло да им дође на наплату ово што сада раде:
ŠTA TO HRVATI RADE NA KOSOVU? Da li je ovo napad na Srbiju
27 oktobra 2018


Hrvatski novinari bili su gosti na obuci buduće „vojske“ Kosova, a najšokantiji deo u reportaži portala vecernji.hr govori da Hrvati edukuju albanske teroriste na području južne srpske autonomne pokrajine Kosova i Metohije

– Puno hvala Hrvatskoj. Uz Amerikance, Hrvati nam najviše pomažu i edukuju nas. Imaju osećaj i razumevanja za nas jer imamo isti ratni put koji smo morali proći da bismo danas bili slobodni i nezavisni. Naši su sunarodnici dali krv i život za slobodu i mi to moramo čuvati. Nikoga nećemo napadati, ali braniti se hoćemo, do zadnje kapi krvi, kao i naši osloboditelji – rekao je novinarima iz Hrvatske samozvani „zamenik komandanta“ Argjend Lokaj.


Kasarnu, u kojoj su bili novinari iz Hrvatske, Albanci su nazvali „Vojnici NATO-a“.

U tekstu su novinari „oduševljeni spremnošću i profesionalnošću tzv. vojske „Kosova““, koja još formalno nije ni formirana, ali je učestvovala u jednoj taktičkoj vežbi i to „protivterorističkoj“.
Kakva ironija!

Kako može jedna naoružana formacija na prostoru jedne države, bez ikakvog valjanog pravnog akta, da se bori protiv terorizma!? Ne može, to je suludo i to je upravo pravi primer terorizma! I, teško građanima Hrvatske ako i njih brani tako „profesionalna“ vojska, kao ova mala paravojna jedinica koja još nije ni formirana.
Protiv koga bi tzv. „vojska“ Kosova mogla da istupa i dejstvuje? Sigurno neće pucati po Hrvatima ili Rumunima! S obzirom da su toliko oduševljeni NATO paktom, pa se i sami nazivaju njihovim vojnicima, očigledno je da na ovim prostorima imaju samo jednog neprijatelja.
Do sad su albanski esktremisti i teroristi u redovima zločinačke OVK, srpske policajce i civile ubijali bez obuke, a za buduće dejstvo podršku i obuku im pruža Hrvatska.
 
piciginx:
Neeee, za to je važilo pravilo desne ruke o izuzeću vojske tkz. RSK.

- - - - - - - - - -



A Svabe nista???
Kliknite za proširenje...

Srpska vojska Kraljine se borila, odnosno štitila teritorije naseljene Srbima u SR Hrvatskoj (svakako, pojava te vojske je veoma logičan sled događaja, ukoliko je u jednom narodu ukorenjeno sećanje na pokolje iz NDH. To je bila normalna reakcija.).
Dok Hrvata na Kosovu nema.
 
Snowy Winter '95.:
Srpska vojska Kraljine se borila, odnosno štitila teritorije naseljene Srbima u SR Hrvatskoj (svakako, pojava te vojske je veoma logičan sled događaja, ukoliko je u jednom narodu ukorenjeno sećanje na pokolje iz NDH. To je bila normalna reakcija.).
Dok Hrvata na Kosovu nema.
Kliknite za proširenje...

Олош болесни злочиначки:
Ustaše su pre 76 godina UBILI 862 SRPSKE DECE i bacili ih u jednu grobnicu
Posted date: октобар 27, 2018


Na zagrebačkom groblju Mirogoj danas je služen pomen za 862 srpske dece sa Kozare koja su bila žrtve ustaškog terora u Drugom svetskom ratu.
Pomenu su prisustvovale delegacije Gradskog udruženja logoraša Drugog svetskog rata iz Banjaluke, Udruženja logoraša Drugog svetskog rata iz Beograda i Srpskog narodnog veća iz Hrvatske.

Predsednik Gradskog udruženja logoraša Drugog svetskog rata iz Banjaluke Dobrila Kukolj rekla je Srni da se ovakvi zločini ne smeju zaboraviti i da je pomen stradaloj kozarskoj deci održan ispred zajedničke grobnice u kojoj su deca sahranjena.

– Nekada je ovde bila ploča na kojoj je pisalo da je ovde sahranjeno nekoliko stotina dece sa Kozare stradale 1942. godine. Zahvaljući našem piscu Dušku Tomiću mi znamo da je reč o 862 dece koje je on naveo u svojoj knjizi – navela je Kukoljeva.

Deca-žrtve ustaškog terora sahranjena su u zajedničku grobnicu u to vreme na samom rubu groblja Mirogoj. Do postavljanja ploče to mesto je nekada bilo obeleženo samo kao parcela 142.
(Srna)
 
"Moj otac je ubijen samo zato što je bio Srbin"

Okidač za oružani sukob Srba i Hrvata u Vukovaru bilo je ubistvo Jovana Jakovljevića. On je ubijen u svojoj kući 29. maja 1991. godine, piše Jutarnji list.

IZVOR: B92, JUTARNJI LIST NEDELJA, 28.10.2018. | 12:09

Kako se navodi, njegov sin Slobodan, majka Zorka i brat Zoran i dalje žive u Vukovaru i čekaju da nadležni pronađu one koji su ubili glavu njihove porodice.

“Moj otac je ubijen samo zato što je bio Srbin i to Srbin koji je u Vukovaru nešto značio, s obzirom na to da je bio poslovođa u sportskom delu Veleprometa. Bio je poznat u fudbalskim i lovačkim krugovima, ne samo u Vukovaru, nego na području cele Jugoslavije“, navodi Jakovljević.

Dodaje i da njegov otac nije pravio probleme, niti je do tada bilo ikakvih problema.

“Na kraju su mu bez suda presudili naši susedi. Njegovo ubistvo je bila poruka Srbima da više nemaju šta da traže u Vukovaru. Poslužilo je i kao način da se stvari u našem gradu dodatno zahuktaju”, dodaje Jakovljević.

Jutarnji dodaje da se o Srbima koji su u Vukovaru i okolini ubijeni i nestali tokom 1991. godine, u hrvatskoj javnosti vrlo malo i vrlo retko govori i piše.

Jakovljević je istakao da njegova porodica na vukovarskom području živi više od 400 godina.

“Mi nismo u Vukovar ušli na tenku”, istakao je Jakovljević.

Jutarnji navodi da je povod za razgovor reakcija pripadnika srpske zajednice u Vukovaru na protest koji je organizovao gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, ”nezadovoljan rezultatima istrage zločina nad Hrvatima u Vukovaru”.

Na to je odgovorio i zamenik gradonačelnika iz redova srpske zajednice Srđan Milaković, koji je istakao da bi takav protest imao smisla samo kada bi se na njemu govorilo i o 50-60 Srba koji su u Vukovaru i okolini ubijeni 1991. godine.
 
"Moj otac je ubijen samo zato što je bio Srbin"

Okidač za oružani sukob Srba i Hrvata u Vukovaru bilo je ubistvo Jovana Jakovljevića. On je ubijen u svojoj kući 29. maja 1991. godine, piše Jutarnji list.
7514199385bd59c3a89202972133878_v4_big.jpg

Ilustracija: Thinkstock​
​

Kako se navodi, njegov sin Slobodan, majka Zorka i brat Zoran i dalje žive u Vukovaru i čekaju da nadležni pronađu one koji su ubili glavu njihove porodice.
“Moj otac je ubijen samo zato što je bio Srbin i to Srbin koji je u Vukovaru nešto značio, s obzirom na to da je bio poslovođa u sportskom delu Veleprometa. Bio je poznat u fudbalskim i lovačkim krugovima, ne samo u Vukovaru, nego na području cele Jugoslavije“, navodi Jakovljević.

Dodaje i da njegov otac nije pravio probleme, niti je do tada bilo ikakvih problema.

“Na kraju su mu bez suda presudili naši susedi. Njegovo ubistvo je bila poruka Srbima da više nemaju šta da traže u Vukovaru. Poslužilo je i kao način da se stvari u našem gradu dodatno zahuktaju”, dodaje Jakovljević.

Jutarnji dodaje da se o Srbima koji su u Vukovaru i okolini ubijeni i nestali tokom 1991. godine, u hrvatskoj javnosti vrlo malo i vrlo retko govori i piše.

Jakovljević je istakao da njegova porodica na vukovarskom području živi više od 400 godina.

“Mi nismo u Vukovar ušli na tenku”, istakao je Jakovljević.

Jutarnji navodi da je povod za razgovor reakcija pripadnika srpske zajednice u Vukovaru na protest koji je organizovao gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, ”nezadovoljan rezultatima istrage zločina nad Hrvatima u Vukovaru”.

Na to je odgovorio i zamenik gradonačelnika iz redova srpske zajednice Srđan Milaković, koji je istakao da bi takav protest imao smisla samo kada bi se na njemu govorilo i o 50-60 Srba koji su u Vukovaru i okolini ubijeni 1991. godine.
 
To jeste napad na Srbiju, ali sto niko ne reaguje je nesto drugo. Nadam se da odgovor opet nece biti preletanje srpskih aviona iznad Nisa i apel medjunarodnoj zajednici jer i debili mogu zakljuciti da se ovo sve radi sa dopustenjem te medjunarodne zajednice (Evropa i SAD).
 
Bugojanski zombiji

25. listopada 2018. Piše Драган Грозданић

Gotovo dva mjeseca 1972. godine 19 pripadnika terorističke tzv. bugojanske skupine, pod patronatom Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB), borilo se u akciji ‘Feniks’ na potezu oko Bugojna s pripadnicima jugoslavenske Teritorijalne obrane i vojne policije. Cilj im je bio podizanje naroda na ustanak, oružana borba protiv Jugoslavije i komunističkog režima te uspostava neovisne Hrvatske. Proustaški HRB je svoje programe pisao korijenskim pravopisom kakvim se pisalo u NDH, a grb im je počinjao s prvim bijelim poljem. U dva mjeseca sukoba ginulo se na obje strane, a trojicu od četvorice zarobljenih bugojanaca sarajevski je Vojni sud osudio na smrt strijeljanjem.

Među poginulima bio je i Viktor Kancijanić, kojemu je nedavno otkriven spomenik na gradskom groblju u istarskom Tinjanu. Pobunio se protiv toga uzalud načelnik Općine Tinjan Goran Hrvatin, koji je kazao da je 2012. donesena odluka po kojoj općina ne podržava postavljanje spomen-ploče. No predsjednik tamošnje lokalne organizacije HDZ-a Boris Mofardin privatno je kupio dva grobna mjesta, na kojima je Družba ‘Braće Hrvatskoga Zmaja’ postavila spomen-ploču i otkrila spomenik. Sve je blagoslovio mons. Ivan Milovan, biskup porečki i pulski u miru. Kancijanić je predstavljen kao hrvatski domoljub i mučenik koji je položio život za domovinu. Prije pet godina Konzervatorski odjel u Karlovcu odobrio je postavljanje spomen-ploče Nikoli Antuncu, također pripadniku bugojanske skupine, koji je, kaže tekst, ‘kao domoljub poginuo u borbi s jugoslavenskom komunističkom vojskom’.

O bugojanskoj skupini raspravljao je 1997. godine i Sabor na prijedlog zastupnika Ivana Gabelice da se s 19-orici boraca iz te akcije dodijele činovi i odličja te da se posmrtno izjednače s dragovoljcima Domovinskog rata. Iako je prijedlog odbijen, ti se borci, doznajemo s Hrvatskog povijesnog portala, smatraju poratnim žrtvama Drugoga svjetskog rata. S obzirom na to da Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja priprema izmjene zakona koje nalažu uklanjanje natpisa na nadgrobnim spomenicima koji veličaju velikosrpsku agresiju, bit će zanimljivo vidjeti hoće li zakonodavac problematizirati i ovakve natpise koji veličaju agresiju na bivšu državu.
 
Ustaše vole malu djecu

Ne bi li izlobirao svetački status Stepincu, kler sudjeluje u prekrajanju povijesti ustaških dječjih logora. Urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić, koji je prvi objavio revizionistički feljton Igora Vukića o Jasenovcu, tvrdnju o ‘najvećem i najzloglasnijem logoru za djecu u Sisku’ nazvao je gnjusnom laži.

Prije dvije godine šef Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Hrvatskog kulturnog vijeća Ante Beljo najavio je ‘međunarodni znanstveni skup’. Nazvao ga je ‘Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941.-1945. – istina i monstruozne laži’. Suosnivač HDZ-a, Beljo je u medijima rekao da će priložiti ‘istinu’ o događajima iz 1942., koji su se prešućivali ‘u partizanskoj i četničkoj literaturi’. Ta ‘istina’ suprotstavljat će se dosadašnjim ‘monstruoznim lažima’ prema kojima su ustaše i nacisti nakon velike ofenzive pobili i u logore ili na robovski rad u Njemačku poslali ostatak civilnog stanovništva kozaračkog kraja, mahom Srba, a njihovu djecu iz logora proslijedili u Jastrebarsko, Sisak i na druge lokacije. Beljo je, suprotno takvim tvrdnjama, najavio konferenciju s tezom da je tamošnje stanovništvo zapravo stradalo od partizanske ruke, u okršaju s četnicima, pa ustašama nije preostalo ništa drugo nego da spašavaju srpske mališane, poznate kao ‘djeca s Kozare’. Samim time, nastavio je Beljo, partizani nisu oslobodili djecu u kolovozu 1942., nego su ih, zločinački podlo, napali. Da ih doista nisu spasili, potvrdio je potom Igor Vukić, amater-historičar i sudionik Beljine konferencije. Potonji je otišao korak dalje – iznio je tezu da je za spašavanje pravoslavne nejači odgovoran Ante Pavelić.

U situaciji u kojoj nadležni ne reagiraju na negiranje holokausta i genocida otvara se prostor za daljnje veličanje ustaškog i anatemiziranje partizanskog pokreta – kaže Nataša Mataušić

Na portalu Forum.tm Vukiću je potom odgovorila Nataša Mataušić, povjesničarka koja radi na doktoratu o spašavanju djece žrtava ustaškog terora, odnosno ‘Akciji Diane Budisavljević’. Točku po točku, dekonstruirala je njegove teze, prikazujući ga u pravom mraku – kao čovjeka koji manipulira i tendenciozno tumači historiju tako što koristi samo činjenice koje odgovaraju unaprijed zadanim tezama. Budući da su Vukićeve pisanije zašle i u negaciju holokausta – jer je nijekao masovno stradanje djece u jasenovačkom sustavu logora – javio se i stručnjak za to područje, docent sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Goran Hutinec. Nakon nove partije intelektualnog poniženja, Hutinec je zaključio polemiku sljedećom rečenicom: ‘Neka se ni Igor Vukić niti njegovi istomišljenici i suradnici ne zavaravaju – njihove fabrikacije i konfabulacije u srazu s istinom nemaju nikakve budućnosti.’ Ispostavilo se, barem zasad, da je budućnost njihova. Dvije godine nakon opisanih događaja, Beljo je u kolovozu organizirao sada već tradicionalnu godišnjicu ‘partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom’. Komemoracija je namjerno organizirana na Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, jer ‘žele podsjetiti na ove žrtve totalitarizma i komunističkih zločina’.

Priča je zaokružena isprikom koju je Hrvatska radiotelevizija uputila Hrvatskom žrtvoslovnom društvu. Umjesto ‘partizanski’, u prvoj vijesti napisano je da se obilježava ‘ustaški napad’. Isprika je izazvala burne reakcije u dijelu javnosti i medija. Nedopustivo je, tvrdili su oponenti, da se javni servis ispričava ustašama. Znamo li sada cijelu priču, ispostavlja se da je HRT bio u pravu. ‘Ustaše’ toga dana možda doista jesu ‘napali’ historijsko sjećanje, ali objavljena vijest odnosila se na obilježavanje ‘partizanskog napada’ iz 1942. Možda je čak i urednicima javnog medijskog servisa, poslovično sklonima emitiranju proustaškog revizionizma, ta priča zvučala nevjerojatno. Došli smo, međutim, u fazu u kojoj je sve moguće, pa i otvoreni negacionizam.

- Riječ je o fazi u kojoj se kontroverznost nameće temama za koje je odavno trebao postojati konsenzus - kaže za Novosti povjesničarka Nataša Mataušić.

- No u situaciji u kojoj nadležni ne reagiraju na negiranje holokausta i genocida, što je promovirano u nedavno objavljenim knjigama Igora Vukića i Romana Leljaka, otvara se prostor za daljnje sustavno i očigledno planirano veličanje ustaškog i anatemiziranje antifašističkog partizanskog pokreta - zaključuje Mataušić.

Kao u brojni drugim slučajevima o kojima smo pisali posljednjih mjeseci, pasivnost nadležnih organa prešla je u proaktivno suučesništvo. Slučaj Jastrebarsko samo potvrđuje da bi današnji negacionizam bio jalov bez moralne ili financijske podrške političkog centra, ponajviše vlade Andreja Plenkovića. Na ovogodišnjem skupu povodom ‘partizanskog napada’ sudjelovali su predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja. Belji i njegovom žrtvoslovnom društvu dodijelili su, pored toga, i 100.000 kuna za što kvalitetniji nastavak rada. Drugu godinu zaredom Medvedovo ministarstvo sufinancira i rad Vukićevog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, kako bi što efikasnije dokazao da djeca (i odrasli) doista tamo nisu okončali u mukama.

Katolička crkva uronjena je u revidiranje povijesti zbog aktualne pozicije u društvu, ali i nečasne, proustaške, uloge velikog dijela klera u Drugom svjetskom ratu – ističe Hrvoje Klasić

Zahvaljujući dakle potpori iz centra, mulj koji je tavorio na dnu septičke jame sada se prelijeva po javnom prostoru, prikrivajući pritom svako savjesnije tumačenje povijesti, poput sadržaja doktorata povjesničarke Mataušić. Po tom sadržaju, ‘ratnu siročad’ proizvele su dobrim dijelom nacističke i ustaške postrojbe. Nakon Bitke na Kozari, velike ustaško-nacističke operacije koja je trajala do sredine srpnja 1942., većina civilnog stanovništva nije se uspjela izvući iz njihova obruča. Pravoslavce koje nisu na mjestu strijeljali odveli su u logore pa na prisilni rad u Njemačku ili Norvešku. Tisuće djece ubijenih ili deportiranih roditelja ostalo je bez lijekova i skrbi, neuhranjeno i zahvaćeno smrtonosnim bolestima.

Zahvaljujući naporima pojedinaca poput prof. Kamila Breslera, počela je velika akcija njihova spašavanja na čelu s humanitarkom Dianom Budisavljević. ‘Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu’, napisala je Budisavljević u svom dnevniku nakon dovoženja više stotina djece u Zagreb. ‘Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa (Alojzija Stepinca, op. a.) bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece, koja će se onda odgajati u ustaškom duhu. Ni od kuda pomoći, tako da je problem smještaja bio isključivo prepušten prof. Bresleru koji je činio čuda.’
...
 
...
Djeca su na kraju razmještena na više lokacija. Od početka njegovog rada, kroz ‘Državni dječji dom u Jastrebarskom’ prošlo je ukupno 3.336 djece. Umrlo je njih 452 i to u prva dva mjeseca po dolasku, od posljedica katastrofalnih životnih uvjeta u logoru Stara Gradiška i sabirnim logorima u Mlaci i Jablancu. Ostala su mahom preživjela, prvenstveno zahvaljujući Diani Budisavljević i mreži suradnika koju su činili i neki službenici NDH, a koji su paralelno surađivali s partizanima. Danas se, međutim, revizionizam sastoji od teze da su ustaše zaslužni za spašavanje djece, iako su ih od početka tretirali kao neljude. Dapače, Pavelić je smjenjivao pojedince jer su se previše brinuli za ‘partizansku djecu’. Partizanski napad na Jastrebarsko i oslobađanje djece iz ustaške upravne ingerencije dogodili su se u noći s 25. na 26. kolovoza 1942.

- Od osoblja koje se brinulo za djecu nitko nije stradao. Po izvršenom napadu na gradić partizani su se povukli na Žumberak. Sa sobom su poveli i djecu, dva liječnika i osam građana Jastrebarskog koji su ubrzo pušteni kućama. Ne vidim dakle nikakav razlog žrtvoslovnih organizacija za komemoriranje toga događaja - ističe Mataušić.

Nakon završetka rata protagonistima spašavanja djece, poput Diane Budisavljević, sustavno je desetljećima unižavana uloga u tim događajima. Iako su djelatnice doma, s naglaskom na časne sestre iz Slovenije, optuživane za zlostavljanje i ubijanje djece, komisija OZNA-e nije pronašla nikakve dokaze, pa nije bilo ni razloga da ih se procesuira. ‘Da se sve to tako događalo kako pišu, a da mi nismo ništa poduzimali, morao bih se ustrijeliti’, posvjedočio je kasnije jedan doktor.

Tu dolazimo do Katoličke crkve u Hrvatskoj koja, zapravo, s Beljom i ostalima na opisani način oblikuje povijest još od one konferencije iz 2016. Iako im navedeni slučajevi daju za pravo da rasvijetle biografije pojedinih pripadnika klera koji su nepravedno optuživani za zločine, oni su se, po tko zna koji put, priklonili potpunom revizionizmu. Jedan od ključnih razloga svakako je Alojzije Stepinac, kojemu se zbog aktualnih lobiranja za svetački status nastoji pripisati krunska uloga u spašavanju 7.000 djece, iako zasluga prvenstveno ide Diani Budisavljević i njenim suradnicima. Dapače, kako je vidljivo iz njenih dnevničkih zapisa, Stepinac se oglušio na prvotne apele, da bi doista reagirao mjesec i pol dana nakon toga.

No danas istureni crkveni ljudi, poput glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića, tvrde da je nadbiskup intervenirao ‘čim je saznao za tu ratnu djecu’. Ostatak njegove kolumne iz koje je izvučen citat puno je, međutim, zanimljiviji jer ilustrira crkveni historijski revizionizam. Prije dva tjedna Miklenić se osvrnuo na komemoriranje umrle djece u Sisku. Zasmetala mu je izjava Milorada Pupovca da je to ‘po broju žrtava bio najveći i najzloglasniji dječji logor u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’ te da je ‘kroz njega prošlo blizu 7.000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ovdje je pokopano’. ‘Dok god je tako u današnjoj Hrvatskoj, predstavnici hrvatskih državnih vlasti ne bi smjeli sudjelovati ni na kojoj komemoraciji na kojoj se oživljavaju mitovi i komunistička i velikosrpska ‘istina”, zavapio je Miklenić, koji je tvrdnju o ‘najvećem i najzloglasnijem logoru za djecu’ nazvao gnjusnom laži. Prema nepotpunim podacima, u Sisku je od bolesti i loših uvjeta umrlo između 1.700 do 2.500 djece.

- Sisak je u doslovnom smislu bio logor za djecu, vjerojatno jedini takve vrste u cijeloj okupiranoj Europi. O tome svjedoči ne samo smrtnost djece, već i brojna svjedočanstva onih koji su kroz njega prošli i uspjeli preživjeti, kao i onih koje je služba tamo slučajno dovela - kaže Mataušić.

No kad po strani ostavimo Miklenićeva sablažnjavanja, zanimljivo je vidjeti odakle crpi ‘istinu’ koja se suprotstavlja navedenim ‘gnjusnim lažima’. Pozvao se na tekst ‘O dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine’ diplomiranog građevinskog inženjera, vjeroučitelja, crkvenog glazbenika i pisca Lojze Buturca. Izvor je zanimljiv jer se u tekstu tvrdi da su ‘u Sisak već dovezeni mrtvi’, dok je liječnik Antun Najžer nakon rata osuđen na smrt unatoč, tvrdi Buturac, zaslugama za spas djece. Njegove ‘zasluge’ najbolje se očituju u vjerodostojnim optužbama da je logorska uprava na čelu s njim ne samo ignorirala loše stanje djece, već ga i poticala miješanjem zdrave i bolesne djece, slabom ishranom, otuđivanjem hrane i posteljine, neadekvatnim smještajem te možda trovanjem. Potonje nikad nije dokazano, ali ostatak ‘zasluga’ dovoljan je pokazatelj Miklenićeve ‘istine’ o događajima u Sisku. Mogao je spomenuti pojedince i građane koji su tamo doista spašavali maloljetnike, pa i predstavnike Crkve koju predstavlja, unatoč kontroverznom ‘koloniziranju’ kozaračke djece po katoličkim kućama, što je tema za cijeli jedan tekst. To, međutim, nikad nije praksa Crkve. Ona radi u totalitetu, predvodeći i podržavajući najodurnije oblike proustaške revizionističke politike. Tako su primjerice Romanu Leljaku za promociju filma i knjige o Jasenovcu ustupljene crkvene prostorije u Zagrebu, Splitu i Vukovaru, a minule srijede u sisačkoj biskupiji održano je predstavljanje Vukićeve knjige ‘Radni logor Jasenovac’. Upravo je Glas Koncila prvi objavio Vukićev revizionistički feljton o Jasenovcu. Kad je riječ o stradanju kozaračke djece, povjesničar Hrvoje Klasić kaže da je svima, pa i Crkvi, dovoljno postaviti dva logična pitanja.

- Čak i da je NDH pružila utočište, a Crkva spašavala tu djecu, zašto su ih i od koga spašavali? Odgovori na ta pitanja ujedno su i najbolji smjerokaz o tome tko je bio na strani dobra, a tko na strani zla - kaže Klasić, koji smatra da je Crkva uronjena u revidiranje povijesti zbog aktualne pozicije u društvu, ali i nečasne, proustaške, uloge velikog dijela klera u Drugom svjetskom ratu.

- Ponekad se čini da im je bolje da je nešto ‘hrvatsko’, pa makar i zločinačko, nego da je ‘nehrvatsko’, čak i kad je ovo drugo Hrvatima donijelo modernizaciju i bolji život. To je za mene stravično saznanje - zaključio je Klasić.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Slične teme

Nina
Putin "diže" 2 miliona rezervista
2 3
Odgovora
61
Pregleda
1.020
MORNAR SA PUČINE
MORNAR SA PUČINE
Schrodinger
Hrvati najavili protest podrške blokaderima u Zagrebu 1. novembra
Odgovora
12
Pregleda
339
Mali Heca
Mali Heca
Nikita Kulganov
Zasto Hrvati stalno kopiraju Srbe u politickom smislu ?
Odgovora
1
Pregleda
232
Duskwood
Duskwood

Back
Top