Ustaše vole malu djecu
Ne bi li izlobirao svetački status Stepincu, kler sudjeluje u prekrajanju povijesti ustaških dječjih logora. Urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić, koji je prvi objavio revizionistički feljton Igora Vukića o Jasenovcu, tvrdnju o ‘najvećem i najzloglasnijem logoru za djecu u Sisku’ nazvao je gnjusnom laži.
Prije dvije godine šef Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Hrvatskog kulturnog vijeća Ante Beljo najavio je ‘međunarodni znanstveni skup’. Nazvao ga je ‘Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941.-1945. – istina i monstruozne laži’. Suosnivač HDZ-a, Beljo je u medijima rekao da će priložiti ‘istinu’ o događajima iz 1942., koji su se prešućivali ‘u partizanskoj i četničkoj literaturi’. Ta ‘istina’ suprotstavljat će se dosadašnjim ‘monstruoznim lažima’ prema kojima su ustaše i nacisti nakon velike ofenzive pobili i u logore ili na robovski rad u Njemačku poslali ostatak civilnog stanovništva kozaračkog kraja, mahom Srba, a njihovu djecu iz logora proslijedili u Jastrebarsko, Sisak i na druge lokacije. Beljo je, suprotno takvim tvrdnjama, najavio konferenciju s tezom da je tamošnje stanovništvo zapravo stradalo od partizanske ruke, u okršaju s četnicima, pa ustašama nije preostalo ništa drugo nego da spašavaju srpske mališane, poznate kao ‘djeca s Kozare’. Samim time, nastavio je Beljo, partizani nisu oslobodili djecu u kolovozu 1942., nego su ih, zločinački podlo, napali. Da ih doista nisu spasili, potvrdio je potom Igor Vukić, amater-historičar i sudionik Beljine konferencije. Potonji je otišao korak dalje – iznio je tezu da je za spašavanje pravoslavne nejači odgovoran Ante Pavelić.
U situaciji u kojoj nadležni ne reagiraju na negiranje holokausta i genocida otvara se prostor za daljnje veličanje ustaškog i anatemiziranje partizanskog pokreta – kaže Nataša Mataušić
Na portalu Forum.tm Vukiću je potom odgovorila Nataša Mataušić, povjesničarka koja radi na doktoratu o spašavanju djece žrtava ustaškog terora, odnosno ‘Akciji Diane Budisavljević’. Točku po točku, dekonstruirala je njegove teze, prikazujući ga u pravom mraku – kao čovjeka koji manipulira i tendenciozno tumači historiju tako što koristi samo činjenice koje odgovaraju unaprijed zadanim tezama. Budući da su Vukićeve pisanije zašle i u negaciju holokausta – jer je nijekao masovno stradanje djece u jasenovačkom sustavu logora – javio se i stručnjak za to područje, docent sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Goran Hutinec. Nakon nove partije intelektualnog poniženja, Hutinec je zaključio polemiku sljedećom rečenicom: ‘Neka se ni Igor Vukić niti njegovi istomišljenici i suradnici ne zavaravaju – njihove fabrikacije i konfabulacije u srazu s istinom nemaju nikakve budućnosti.’ Ispostavilo se, barem zasad, da je budućnost njihova. Dvije godine nakon opisanih događaja, Beljo je u kolovozu organizirao sada već tradicionalnu godišnjicu ‘partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom’. Komemoracija je namjerno organizirana na Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, jer ‘žele podsjetiti na ove žrtve totalitarizma i komunističkih zločina’.
Priča je zaokružena isprikom koju je Hrvatska radiotelevizija uputila Hrvatskom žrtvoslovnom društvu. Umjesto ‘partizanski’, u prvoj vijesti napisano je da se obilježava ‘ustaški napad’. Isprika je izazvala burne reakcije u dijelu javnosti i medija. Nedopustivo je, tvrdili su oponenti, da se javni servis ispričava ustašama. Znamo li sada cijelu priču, ispostavlja se da je HRT bio u pravu. ‘Ustaše’ toga dana možda doista jesu ‘napali’ historijsko sjećanje, ali objavljena vijest odnosila se na obilježavanje ‘partizanskog napada’ iz 1942. Možda je čak i urednicima javnog medijskog servisa, poslovično sklonima emitiranju proustaškog revizionizma, ta priča zvučala nevjerojatno. Došli smo, međutim, u fazu u kojoj je sve moguće, pa i otvoreni negacionizam.
- Riječ je o fazi u kojoj se kontroverznost nameće temama za koje je odavno trebao postojati konsenzus - kaže za Novosti povjesničarka Nataša Mataušić.
- No u situaciji u kojoj nadležni ne reagiraju na negiranje holokausta i genocida, što je promovirano u nedavno objavljenim knjigama Igora Vukića i Romana Leljaka, otvara se prostor za daljnje sustavno i očigledno planirano veličanje ustaškog i anatemiziranje antifašističkog partizanskog pokreta - zaključuje Mataušić.
Kao u brojni drugim slučajevima o kojima smo pisali posljednjih mjeseci, pasivnost nadležnih organa prešla je u proaktivno suučesništvo. Slučaj Jastrebarsko samo potvrđuje da bi današnji negacionizam bio jalov bez moralne ili financijske podrške političkog centra, ponajviše vlade Andreja Plenkovića. Na ovogodišnjem skupu povodom ‘partizanskog napada’ sudjelovali su predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja. Belji i njegovom žrtvoslovnom društvu dodijelili su, pored toga, i 100.000 kuna za što kvalitetniji nastavak rada. Drugu godinu zaredom Medvedovo ministarstvo sufinancira i rad Vukićevog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, kako bi što efikasnije dokazao da djeca (i odrasli) doista tamo nisu okončali u mukama.
Katolička crkva uronjena je u revidiranje povijesti zbog aktualne pozicije u društvu, ali i nečasne, proustaške, uloge velikog dijela klera u Drugom svjetskom ratu – ističe Hrvoje Klasić
Zahvaljujući dakle potpori iz centra, mulj koji je tavorio na dnu septičke jame sada se prelijeva po javnom prostoru, prikrivajući pritom svako savjesnije tumačenje povijesti, poput sadržaja doktorata povjesničarke Mataušić. Po tom sadržaju, ‘ratnu siročad’ proizvele su dobrim dijelom nacističke i ustaške postrojbe. Nakon Bitke na Kozari, velike ustaško-nacističke operacije koja je trajala do sredine srpnja 1942., većina civilnog stanovništva nije se uspjela izvući iz njihova obruča. Pravoslavce koje nisu na mjestu strijeljali odveli su u logore pa na prisilni rad u Njemačku ili Norvešku. Tisuće djece ubijenih ili deportiranih roditelja ostalo je bez lijekova i skrbi, neuhranjeno i zahvaćeno smrtonosnim bolestima.
Zahvaljujući naporima pojedinaca poput prof. Kamila Breslera, počela je velika akcija njihova spašavanja na čelu s humanitarkom Dianom Budisavljević. ‘Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu’, napisala je Budisavljević u svom dnevniku nakon dovoženja više stotina djece u Zagreb. ‘Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa (Alojzija Stepinca, op. a.) bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece, koja će se onda odgajati u ustaškom duhu. Ni od kuda pomoći, tako da je problem smještaja bio isključivo prepušten prof. Bresleru koji je činio čuda.’
...