Napisat ću nekoliko riječi bez želje za šegačenjem, uz opasku da sam vrlo malo srp. knjiga tiskanih nakon 1990. čitao, a TV -osim ratnoga razdoblja- jedino u manjim odsječcima preko mreže, što nije reprezentativno. Dakle...
* zbog privatizacije, društvenih previranja, ali i karnevalizacije društva dolazi do opadanja norme, na koju se u SFRJ ionako nije prestrogo gledalo. No ovdje se s anarhijom u akcentuaciji došlo do neviđenih stvari, kojih se ne sjećam ni u sutonu Jugoslavije.
* snažna je borba ćiriličara i dvoazbučara. Rezulat neriješen, iako ćiriličari kukaju da gube. Nu, dokle je god većina osnovne i srednje škole na ćirilici, dotle nema smrti ćirilice (što god o tom veli Zbiljić). No nema ni dominacije. Ne znam, no čini se da je većina govornika srpskog prema tom ravnodušna.
* pojavio se dobar broj normativnih lingvističkih djela, a na nizu se radi. Toliko o stručnoj strani.
* također, tu je dosta srpske paralingvistike (srpski sav i svuda), no to ostaje više neka farsa
* ujecaj AV medija suvereno oblikuje jezik, a preko njih i narodnjačenje koje obilježavaju ne lokalizmi, nego anglo-amerikanizmi. Nješto poput izrugivanja Nušića i Sremca, ali na n-tu potenciju
* utjecaj književnosti, beletristike, je uvelike opao u odnosu na TV i duge medije, no to je bilo za očekivanje. Koliko znam, malo se čita.
* lektora, koliko znam, ni za lijek, a status pravilnoga standardnoga jezika nije praktički nikakav
* iako je dosta nepotrebnih "postmodernizama", na sreću je ispala većina socijalističkoga novogovora
* o stupnju pismenosti ne znam, o tom postoje samo senzacionalistički novinski naslovi
* nisam imao u ruci knjigu nekog modernoga srp. autora- bez obzira na područje- za koju bih rekao da teži jezičnoj čistoći. Ono što sam vidio (Lompar, Konstantinović (?), ..) pretovareno je grekolatinizmima.
Zaključno, nema volje za njegovanjem jezika, u glavnini je što je i bio, no i javni jezik (novine i TV), a i istaknutiji autori i prevoditelji- tu možda griješim- nisu razine onih do raspada SFRJ.