Do pre samo pola sata su tri snezna irvasa mirno pasla plasticni linoleum na obroncima Kilimandzara. Odjednom jednom od njih pade na pamet idealna ideja.
Hajde da otvorimo firmu. Nazvacjemo je Irvasi d.o.o i proizvodicemo nesto i prodavacemo to nesto na sirokom svetskom trzistu svega i svachega.
I tako i bi. Uz jednu kaficu, na granici Tanzanije, Tajlanda i Tunguzije, u bircuzu Lepog Jove, skovashe pakleni plan o formiranju firme – konzorcijuma.
Sta ce se proizvoditi, bilo je sledece pitanje.
Jedan predlozi, ukrasne letve za oko glave, za slucaj glavobolje i zubobolje.
Drugi, nadobudno odbi ovu ideju, predlozivshi da kao glavni proizvod njihove fabrike uvedu neplacjeni odmor za sve radnike.
Trecji, koji je imao 0,001 promil vise mozga od zbira ove dvojice, prozbori, lupivshi kolenom o zid.
Proizvodicemo plasticne zele bonbone na nuklearni pogon i prodavati Iranu, Iraku i Avganistanu.
A porez na promet?
PDV?
I pitanje je koje je poreklo robe? Ako je sa Tajvana, a izvozi se u Srbiju i Crnu Goru (pardon, samo Srbiju), roba je sa carinskom stopom od cak 17 % vise nego sto je po carinskom zakonu.
Ma ionako niko iz Srbije nece imati pare da kupi taj ekstra maksimalno ekstravagantni proizvod.