Manojlo Grbić: "Karlovačko vladičanstvo"

Za sve ove nevolje javljato je patrijarhu Arseniju i on — kad ne mogao domoliti biskupe, da proglase i da poštuju srpske privilegije od 1690. i 1691. — pokuca opet na previšnja carska vrata i zaište moćne carske zaštite. Oko polovine 1694. godine ljuto se potuži patrijarh zbog svijeh neprilika, što su ga srele za prošle četiri godine, od kako {I. 237→} je prešao na ovu stranu, i najponiznije zamoli premilostivoga cara, da bi na temelju već danijeh povlastica blagoizvolio odobriti zaokružena vladičanstva i potvrditi predložene vladike, koje je patrijarh postavio i to, neke prije, još za turske uprave, a neke sada poslije prelaska u Ugarsku.

Str_16.JPG

Kardinal Kolonić, veliki srbomrzitelj i kreator dvolične i lažne politike Beča prema "srpskim soldatima"
na bečkom dvoru smatran je stručnjakom za srpska pitanja
​

Potvrdi ovoj dugo je smetao ugarski kardinal Kolonić sa svojijem rimokatoličkijem episkopatom, ali najposlije morade popustiti, te car izda 4. marta 1695. god. posebnu privilegiju, koje evo cijele od riječi do riječi:

„Mi Leopold i t. d. Našijem vijernijem svijem skupa i pojedince: gospodi prelatima, baronima i magnatima, osobito budućem arhijepiskopu ostrogonske, kaločke i bačke crkve; knezu palatinu rečene Naše kraljevine Ugarske; tako i grofovima, sudiji Naše kraljevske kurije, kao i vrhovnom đeneralu gornjijeh prijedjela gore spomenute kraljevine Ugarske i Našijeh kraljevina: Dalmacije, Hrvatske i Slavonije banu i t. d. Našijem tajnijem savjetnicima, dalje mjestozastupniku Našega ličnoga prisustva u sudovima i savjetniku Našem, kao i prefektu Našijeh komora sepeške i ugarskijeh, administratoru i ostalijem savjetnicima; osim toga županima i podžupanima, plemićkijem sucima i jurasorima ma koje županije gore spomenutijeh Našijeh kraljevina: Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; dalje zapovjednicima i potkapetanima svijeh Našijeh gradova i ostalijem vojničkijem časnicima, kako konjaničkog tako i pješačkog reda, sadašnjijem i budućijem, ako skupa ili posamo s ovijem pismom potraženi budu — pozdrav i — milost Naša."

3.JPG

Patrijarh Arsenije III Čarnojević,
detalj sa ikone u muzeju Srpske crkve uSent Andreji​

„Arsenije Čarnojević, arhijepiskop Srbalja grčkoga zakona, prestavio je najponiznije Našem Veličanstvu, kako je on prije nekolike godine, to jest od kako se vodi ovaj sadašnji rat, koji još i sad bukti protiv zakletoga neprijatelja hrišćanskog imena, — pobuđen uspjehom pobjedonosnog Našeg oružja, a nanukat jasnijem primjerom Božjega blagoslova, koji je krijepio Naše snage — zajedno sa srpskijem {I. 238→} narodima, koji odavna stenjahu u varvarskom sužanjstvu, — preduzeo, da strese jaram turskog tiranstva; i kako je (patrijarh) zbog.toga izjavio, da su oni i njihovi potomci Našem pravu, milosti i blagonaklonosti, kao zakonome kralju, ne samo podvlašteni, nego još i to, — po što su ostavili svoje kuće u Turskoj, i po što su napuštili svoja imanja i dobra, te kao bjegunci iz svoje otadžbine premješteni u pokrajine Naše kraljevine Ugarske, kako bi se i dalje svetili najgroznijem neprijatelju, i kako bi satrli njegovu svirjepost, — da su gotovi vječito živjeti i mrijeti pod sijenkom Naše zaštite; i kako je on (patrijarh) za ovo osobito, vrlo i plemenito djelo, od Našeg Veličanstva dobio milostive dozvole i povlastice, osobito one, što su izdate 1690. i 1691. god., u kojijem je zajemčeno, da će se ostaviti nepovrijeđena, ne samo vlast istoga arhijepiskopa i zakon (vjera) srpskoga naroda; nego da će im se dati potpuna duhovna uprava, šta više i u svjetskijem stvarima, — i oslobođenje od sviju tereta i nameta, a osobito od desetaka. Ali pokraj svega toga ima nekijeh našijeh vijernijeh stanovnika od oba staleža, koji, ne obzirući se na milostivu volju i na dozvolu Našu, — usuđuju se prije spomenutoga arhijepiskopa i srpski narod uznemirivati u prastarom izvršivanju njihovoga zakona, ili im na put stajati u duhovnoj upravi, ili ih najposlije primoravati na davanje desetka, što ne moraju; a to ne biva bez njihova grdnoga kvara i štete i bez očevidne opasnosti Naše službe. S toga moli najponiznije spomenuti srpski arhijepiskop, u pristojnoj molbenici kod Našeg Veličanstva, da bi Mi milostivo blagoizvoljeli: radi boljeg oduševljenja u njihovoj službi, milostivo održati njihova pređašnja prava; potvrditi dostojanstvo arhijepiskopovo i njegovu vlast, da može postavljati vladike svojega zakona; dalje dopustiti vladikama, da bez smetnje slobodno vrše svoje pastirske službe; najposlije dopustiti na novo cijelome narodu svuda slobodno ispovijedanje svojeg zakona (vjere) i uobičajeno {I. 239→} slobođenje od desetka, te ih tako u ovome obziru primiti u Našu kraljevsku zaštitu i obranu".

„Kojijeh ponizna molbenica, kada nam je najponiznije predložena bila, i kada smo uzeli u milostivo rasuđenje, rečenoga, srpskoga naroda vijerne usluge plemenito prinesene protiv opštega hrišćanskoga neprijatelja — i zasvjedočene obilno prolivenom krvlju, onda i postojanu njihovu privrženost i u buduće milostivo Nam obećavajući (od Našeg daljeg milostivog raspoloženja i naredbe, koju ćemo izdati prema prilikama vremena), zaključili smo milostivo: da i spomenutome arhijepiskopu nepovrijeđeno ostane staro dostojanstvo, kao i vlast, da može postavljati vladike od svoga zakona (po što mu to pripada po pravu i po običaju istoga njegova zakona); a i vladike, koje je on postavio, po imenu časni: Isaija Đaković, temišvarski, janopoljski i arhimandrit manastira Krušedola; Stefan Metohijac, karlovački i zrinopoljski; Jeftimije Drobnjak, segedinski; Jeftimije Popović, budimski i stolnobiogradski; Jevrem Tetovac, mohački i sigetski; Spiridon Štibica, vršački i Jefrem Banjanin, veliko-varadski i jegarski (to jest, koje Mi, po glasu ovoga pisma nalazimo, da se mogu primati i trpjeti), po određenijem im okružjama — u kojijem se po volji Našega pridvornoga vojnoga savjeta, naselilo i smjestilo u dovoljnom broju porodica raškoga ili srpskoga naroda, koji je, kao što je spomenuto, primljen iz jarma turskoga sužanjstva pod Našu vlast; da mogu (vladike) svoje duhovne službe bez zapreke otpravljati; krivce ispravljati i kazniti ih za krivice; primati crkvene prihode i ostala davanja, koja im pripadaju po zakonu i po starome običaju; da mogu vršiti svoju dužnost (ali bez ikakve štete Našijeh pralata Rimske Crkve); najposlije i svemu narodu, koji stanuje ma gdje po Našijem gradovima, varošima, krajinama i oblastima, a to je u mjestima, koja su mu ustupljena preko povjerenika spomenutog Našeg pridvornog vojenog savjeta, neka je slobodno vršenje {I. 240→} svota zakona i vjere, bez ikakvog straha, bez opasnosti i bez štete bilo na tijelu ili u imanju, i da može (narod) uživati pređašnju i još u staro doba, po glasu trećega članka, petoga dekreta kralja Matije, i pošljednjega članka, drugoga dekreta kralja Vladislava — njemu (narodu) dopuštenu slobodu od desetka, koji desetak neka sam narod obraća i upotrebljava na izdržavanje i na prihode vladikama svojega zakona, a da im se ne čine nikakve prepone od strane Našijeh prelata i komorskijeh zvaničnika."

KB09_Kaiser%20LeopoldI_Stich.jpg

Car Leopold I​

„Za to, da bi oni mogli bezbrižnije opstati u uživanju prije izloženijeh sloboda i povlastica; da bi se mogli boljma usrećiti od Nas darovanijem im dobročinstvima, pa se tijem još većma utvrditi u mržnji i u osveti, kojom kipe protiv turskog krvopilstva; i da bi mogli plemenito i postojano održati privrženost i pohvalnu volju prena Nama — našli smo za nužno, da ih svijeh skupa, to jest: arhijepiskopa, vladike i srpske narode, što su u novije doba iz turskog sužanjstva oteti, sa svijem porodicama i sa dobrima i sa svijem stvarima i imetkom, — primimo u našu kraljevsku obranu i osobitu zaštitu i pokrov, šta više, da ih povjerimo i vašoj zaštiti, obrani i osobitom pokrovu. Zbog toga tvrdo nalažemo ovijem pismom vašijem vijernostima, kojima i gore, svijem skupa i svakom posamo, i milostivo preporučujemo i zapovijedamo: ma kada i koliko god puta budete umoljeni od prije spomenutoga arhijepiskopa i od podvlaštenijeh njemu vladika o gore navedenome čemu, da ih protiv sviju nezakonitijeh i nasilnijeh napadača, nemirnjaka i štetočinja, dok stvari onako stale budu, kako je gore rečeno — štitite i branite, i da ih u gore rečenijem dozvolama i povlasticama Našijema dužni i obvezani budete na svaki način održavati i braniti, ustupajući i dajući vam potpunu u ovom pogledu Našu kraljevsku vlast, što ište pravo i pravda, drukčije da ne postupite". {I. 241→}​

Evo ovako je car odgovorio patrijarhu na njegovu molbu; i za ista ovo je carski i očinski odgovor! Milostivije se nije moglo odgovoriti. Samo je trebalo ovu carsku zapovijed i izvršiti — ali to je ono, što se nije svuda zbilo. Ovom dakle carskom privilegijom ustanovljene su ovdje u Ćesarevini zakonite, pravoslavne, crkvene vlasti; pa među novo ustanovljenijem vladičanstvima potvrđeno je i ovo današnje „Karlovačko Vladičanstvo" — ali samo za opseg tadašnjeg Karlovačkog Đeneralata i za današnju Baniju, kojom je upravljao hrvatski ban, ali sa vojničkijem uređenjem. Sa Likom i sa Krbavom ostalo je i na dalje, kao što je i bilo, a isto tako i sa Varaždinskijem Đeneralatom i sa gornjom Slavonijom, gdje su sjedile unijatske vladike i to: jedan u Marči, a drugi u Pakracu.
 
Poslednja izmena:
Za vladiku karlovačko-zrinopoljskog potvrdi car Stefana Metohijca. Ovaj vladika bio je postavljen od patrijarha Arsenija, još za turske uprave, za mitropolita biogradskog i srijemskog, pa ga je patrijarh i god. 1694. predložio caru na potvrdu kao srijemskog vladiku, sa stolicom u manastiru Vrdniku. Ali u Beču izmijene patrijarhov prijeddog, jer car potvrdi Metohijca — kako već rekoh — za vladiku karlovačkog i zrinopoljskog; a cio srijemski i požeški distrikt odredi car, drugom privilegijom od 4. marta 1695., patrijarhu Arseniju za dijecezu i za njegovo izdržavanje. Stolicu pak svoju da mu stoji od volje smjestiti ili u manastiru Orahovici ili u Vrdniku.

Ali patrijarh to ne primi, jer nadajući se još neprestano, da će se povratiti u Srbiju, nije on imao ni prave eparhije ni stalne rezidencije za cijelo vrijeme svoga skrbnoga i teškoga života na ovoj strani. On je prebivao neđe kraće, a neđe dulje vrijeme: u Sečuju kod Mohača (dobio ga dekretom od 27. juna 1691.), u Sentandreji, u Sirču (imanje u Slavoniji, koje je dobio dekretom od 11. avgusta 1695.). S toga i mitropolit Metohijac ne dođe ovamo za vladiku, {I. 242→} nego ostane kako je i bio, sve do godine 1708. „Sremski Mitropolit". A rečene godine premješten je na Bačko Vladičanstvo, pa kad umre novo izabrani mitropolit Đaković, dekretom od 8. avgusta iste 1708. postavljen je za administratora Krušedolske Mitropolije; ali 27. aprila 1709. umre, te je sahranjen u manastiru Velikoj Remeti. [Vidi Šematizam Arhidijeceze Karlovačke za 1884.; R. Lopašić. Spomenici Hrv. Krajine knj. III. list. XVI.]

Pogrješno se dakle i drži, i po knjigama piše, da je Metohijac bio prvi vladika ovoga vladičanstva, te da je upravljao ovijem vladičanstvom od 1695. pa tja do 1715., a kad tamo, on nije nikada ni dolazio amo; a umro je još 1709. godine. To je tako uzeto po carskoj privilegiji, gdje je Metohijac zbilja potvrđen od cara za ovdašnjeg vladiku. Kad bismo znali za onu patrijarhovu prestavku od 1694., kojom je molio cara da potvrdi pravoslavna vladičanstva i vladike, onda bismo samo pravo saznali: kako je patrijarh zaokružio ovo vladičanstvo, i što među pravoslavnijem vladikama, u privilegiji od 4. marta 1695., nema mitropolita Atanasija Ljubojevića, koji je još prije patrijarha izbjegao ispod Turaka na mletačko zemljište? Ja na ova pitanja ne umijem pravo odgovoriti, nego samo nagađam ovo dvoje: ili je patrijarh sav pravoslavni narod po Hrvatskoj i po Slavoniji zadržao za sebe, da se on sam bori sa unijatima, ili je može da za taj narod skupa sa onijem u Dalmaciji, predložio mitropolita Atanasija, pa ga u Beču ne htjedoše potvrditi, što je Atanasije još tada prebivao u mletačkoj državi.


Nego bilo kako mu drago, ali odmah poslije dobivene privilegije od 1695., nalazimo mitropolita Atanasija, gdje je preselio iz Dalmacije u Liku i došao sa osamdeset kuća svoga naroda u Medak, pa tu počeo sebi podizati vladičanski dvor u namjeri, da tu i ostane. Ovo je bez sumnje moralo biti sa patrijarhovijem znanjem i po svoj prilici biće, da je {I. 243→} patrhjarh pozvao Atanasija iz Dalmacije u Liku i da ga je, na temelju najnovije privilegije, postavio za vladiku ličko-krbavskog, onda već za karlovačkog i za zrinopoljskog i to mjesto mitropolita Metohijca.
 
Poslednja izmena:
Ali čim je Atanasije došao u Medak i počeo podizati rezidenciju, odmah je to javljeno u Beč; a otuda zapovjediše biskupu Glaviniću, da sam pođe u Liku, pa što nađe i vidi tamo, neka izvijesti. Odmah 1696. ode biskup u Liku, i došav u Medak, nađe on zbilja i mitropolita Atanasija. Sa biskupom je putovao i kanonik mu, Martin Brajković, koji će iza Glavinića i biskup postati. Brajković je u kratko opisao biskupovu vizitaciju, pa opisujući Medak, evo ovako veli:


Put_u_Senj-Ivan_Kukljevic_%2833%29.jpg

Biskup Martin Brajković 1698/9-1708.​

„Medak, stari grad na obali rijeke Like. Tu se nalaze Vlasi, to jest Srblji (Valachi seu Rasciani) — šizmatici, — koji su protjerani amo iz primorskijeh strana, oko sedamdeset kuća. Amo je doletio iz Bosne, od grada Sarajeva, nekakav vlaški episkop to jest vladika po imenu Atanasije Ljubojević, ostavivši tamo svoju braću i rodbinu. Najprije se bio smjestio u Kotare, koji prijedjel pripada Mlecima, gdje je na isti način među svojijem Vlasima sagradio kuću. U Metku pak, primamljen dobrotom zemlje, — podigao je sebi novi dvor (rezidenciju, novam sibi fabricabat Curiam). Ali po što je šizmatik, da mu ne bude prilike odvraćati drugijeh od jedinstva sa Rimskom Crkvom, zabranio sam mu zgradu dalje graditi i dalje prebivati u Lici zbog dva uzroka: prvo što nema od apostolskog kralja dozvole, a drugo za to, što u krajevima koji su najbliži moru, Srblji ili Vlasi imaju episkopa, to jest vladiku, postavljenog i izabranog od kralj. veličanstva, a potvrđenog od apostolske rimske stolice, po imenu gospodina Isaiju Popovića, koji sjedi u Marči; dakle drugi se ne može pustiti u njegovu dijecezu. Kada je to čuo, rekao je novi vladika, da će zbog te stvari ići carskom dvoru u Beč. [M. Sladovć, Povjest biskupija, str. 34.]
​
[Kad sam kod ovoga opisa, evo da još napomenem iz njega, u koliko se tiče nas Srbalja: {I. 244→}

„Široka Kula... tu je dvanaest kućnijeh starješina i nekoliko Vlaha, šizmatika".

„Tvrđava Bjelaj... sredina je cijele županije ličke. Sada je u razvalinama. Ovdje se nalazi na dogledu tvrđave Ostrovice 30 kuća Srbalja".

„Ribnik, vele da je tu bio negda manastir. Čitava visoka kula pored džamije još stoji. Od novo krštenijeh ima još 5 kuća (ovo su pokršteni Turci); od starijeh hrišćana to jest Hrvata osam kuća — Srbalja — šizmatika ima četrdeset kuća".

„Raduč... tu ima pedeset kuća vlaškijeh Srbalja („habitationes Vallachorum Rascianorum schismate ab unitate Ecclesiastiaca avulorum 50 censentur"), što su šizmom otrgnuti od jedinstva crkvenog. Razvaline dokazuju, da su tu nekada bile tri crkve; prije četiri mjeseca tu je nekakav monah, to jest srpski kaluđer, od svoga naroda ubijen, a za što — nije dokazano".

„Ostrovica... tu i oko nje žive Vlaha ili Srbalja trideset kućnijeh starješina. Malo dalje ima grad Babac sa četrdeset vlaškijeh kuća".

„Za tijem dolaze gradovi: Mogorić, Skelbar, Vranić, Komić, gdje niko ne žive. Druga strana brijega početak je krbavske županije s planinom Pleševicom, to jest ćelava, gdje niko ne živi osim straže".

„Novi u donjoj Lici, grad je... dok su vladali varvari, živjelo je dvjesta vlaškijeh glava u novskom okružju, a sada ih ima trideset i četiri kuće Ledeničana; (iz Ledenica kod Senja, ovo su Bunijevci, koje kanonik prosto zove: Vlasima, a Srblje obično zove: Vlasi — šizmatici ili Vlasi to jest Srblji .) Novo krštenijeh ima dvadeset i osam. Ovi su do ista tu zlo naseljeni zbog blizine Vlaha — šizmatika, a to su ljudi prevrtljive vjere; bolje zemlje preoteli i zauzeli, što i na drugijem stranama čine na veliku žalost katolika. Oružje mogu nositi od našijeh Hrvata njih sto i dvadeset, a od novo krštenijeh i od drugijeh Vlaha — šizmatika pet stotina".

„Kosinj... tri sela. Tu je u gornje selo došlo četrdeset kuća iz Kranjske; u srednjem selu stanuje sto glava Vlaha, u trećem drže Hrvati četrdeset gruntova... Ovdje čini pastirsku službu šizmaticima i katolicima Nikola Uzelac, podvlašten kao kaluđer ili srpski paroh, vlaškom episkopu, Isaiju Popoviću iz Marče. Ovaj isti paroh Nikola sav je za to, da bi se udaljio izvanjski episkop — šizmatik, koje ako mu ispadne za rukom po želji, obećiva, da će sa svojijem Vlasima promijeniti mjesto, pa preseliti u Medak, a zemlju ustupiti našijem Kranjcima; pa onda da će tamo šizmatike onijeh krajeva povratiti na poslušnost i k uniji sa Rimskom Crkvom".]
​
Zbog ove biskupove zabrane morade se. Atanasije ukloniti iz Metka, ali je on odmah i za tijem nastao, da dobije za sebe i carsku potvrdu, koju zbilja i dobije još iste 1696. godine, pa na temelju pokazanog carskog patenta dobije Atanasije i od hrvatskog bana, grofa Adama Baćana — kako {I. 245→} zapovjednika nad novo osvojenom Banijom — zaštitnu diplomu od 23. septemb. 1696., kojom mu priznade ban punu vladičansku vlast nad „vlaškijem ili srpskijem narodom između rijeka Une i Kupe, što je iz Bosne preveden". [Ovjerovljen prijepis banove diplome u g. arhim. Ruvarca. Vidi štampanu u Spomenicima Hrv. Krajine. Knj. III. list XXXVI.] Tada podigne Atanasije u Baniji manastir Komogovinu, i tu postane vladičanska stolica za Zrinopolje i već za Baniju. O ovome manastiru kazaću više na svojem mjestu.

Tako je mitropolit Atanasije 1696. priznat za vladiku nad Banijom i nad tadašnjijem Karlovačkijem Đeneralatom, ali u Liku i u Krbavu nikako ga ne puštahu. Tu se prepriječi senjski biskup ispred pravoslavnog vladike, da mu ne da dolaziti među svoj narod, a sa strane državne i ne znadijahu još tada, kojoj li će vladi pripasti Lika i Krbava. Mitropolit Atanasije pokuša više puta, da svoj narod obiđe, ali ga vlasti odmah proždeni između naroda. Sve je to udešavao arcižakon Marko Mesić, koji je mitropolita 1700. sa stražom iz Like prognao. Ove 1700. godine umre biskup Glavinić, pa ga naslijedi već spomenuti kanonik Martin Brajković, koji još većma stane progoniti mitropolita iz svoje biskupije, a udešavaše sve moguće prilike, kako da naš narod odmah prevede u svoju vjeru i bez unijatskog mosta. Ali i patrijarh Arsenije i mitropolit Atanasije kvariše mu na svake načine posao. Kad Atanasije ne samo u Liku, a on otidi u Dalmaciju ili u Bag, koji su Mleci držali, pa odatle prizivlji k sebi svoj narod i svoje sveštenstvo, te ga odvraćaj od unije i tješi ga, e će Bog bolje dati!
 
Nego je s druge strane sa Likom i sa Krbavom bilo pravo utrkivanje i jagma. Kada su ove oblasti osvojene od Turaka, onda se turska Raja dragovoljno predala carskome đeneralu Herberštajnu, kako sam to već naprijed kazao. Ali se državne vlasti ne mogoše dugo pogoditi: ni koja će ih, a ni kako će upravljati ovijem oblastima. Čim su ove zemlje {I. 246→} osvojene od Turaka, podvlasti ih đenerao najprije senjskoj i otočkoj, krajiškoj kapitaniji. Odmah za tijem 1690. prisvoji ove zemlje carska Komora u Beču a kad je ista komora prekupila imanja posječenijeh grofova: Frankopana i Zrinjskog 1692. pa držeći, da je tijem kupila Liku i Krbavu, proda ona obje oblasti 1693. grofu Cincendorfu za osamdeset hiljada forinta. Ali protiv ove prodaje ustane bečka Komora, dokazujući, da gradačka Komora nije bila vlasna prodati Like, jer da nije njezina nego careva, pa ako želi imati Liku, to neka prije plati caru osamdeset hiljada for. za nju; koje i učini gradačka Komora 1697., te tako ostane Lika s Krbavom pod njezinom vlašću.

Sad opet nastane nova nevolja, što u Gracu ne znadoše, koja bi uprava najbolja bila za te oblasti. Okretali su i započinjali i ovako i onako, ali po narod va vijek naopako! Narod se svaki čas bunio i dizao na oružje, ne mogući podnositi grdnijeh globa i svakojakijeh nasilja. A naš narod uprav su mrzjele vlasti zbog pravoslavne vjere. Najkašnje zaključe, da zavedu komorsku (provincijalnu) upravu, nadajući se, da će na taj način dobiti veće državne prihode nego li od krajiške vojničke uprave.

Godine 1701. pošalju iz Graca u Liku grofa Antona Koroninija i barona Fridriha Ramšisla, kao komorske komesare, da provedu novu upravu. Ovi ljudi, ne poznavajući ni naroda ni narodnog jezika svojom nespretnošću i nadutošću, razdraže Bunijevce u Lovinjcu, te oni skoče na povjerenike i na njihovu pratnju, a povjerenici dadu se u bijeg. Bunijevci natisnu se za njima, stignu ih u Ribniku kod Gospića i to u crkvi, gdje oba imenovana povjerenika zakolju na samome oltaru. Senjski biskup, Martin Brajković (1700.—1704.), bude određen, da umiri narod i da pronađe krivce. Biskup ode u Liku, pa ni pet ni šest, nego obijedi mitropolita Atanasija, da je on kumovao ovoj pobuni, pa predloži da se vladici zabrani za svagda dolaziti {I. 247→} i u Liku. Znali su Jezuiti, da se u mutnoj vodi lovi riba, pa su i ovu priliku upotrijebili na svoju korist. Pa kao ne znam, šta bi imao pravoslavni vladika sa katoličkijem Bunijevcima? A eno su se Bunijevci pobunili i povjerenike poklali! Lako je za matrak, kad samo hoćemo nekoga po glavi!

Ali su se među tijem crni oblaci navlačili iznad Pravoslavne Crkve ovdje u Ćesarevini. Karlovačkijem Mirom veliki rat sa Turcima svršen je. Srblji vojnici nijesu više trebali. Nastala je ona: Kad je boj biti: „Kamo brate, Kraljeviću Marko?" — A kad plijen dijeliti iza boja, oni isti povikaše: „Odakle si neznana delijo?" Čim je rat svršen, javi se Propaganda preko svojijeh Jezuita u Beču, da napomene caru: e je srpskome patrijarhu i njegovome narodu suviše dao u svojijem privilegijama, pa da treba malo potkresati. Glavni udarac naperen je na Pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj i u Slavoniji; jer čim se je patrijarh pokazao, rasprsla se je unija. Ostadoše unijatske vladike bez naroda i bez popova. Jezuiti stadoše uvjeravati cara, da se njegove privilegije odnose samo na onaj narod, što je prešao s patrijarhom, a ne i na onaj, koji se je od prije naselio na ovijem stranama. I car popusti. Od jednom na mnoge tužbe i prigovore biskupske izađe 8. oktobra 1701. god. posebna carska naredba na komesiju, koja je uređivala krajiške poslove po Slavoniji i po Banatu. U toj naredbi od jednom zabraniše patrijarhu, da ne smije više oblaziti crkve svoga zakona, i da se ne smije miješati u duhovnu upravu svoje Crkve. Istina, slobodno je „nesjedinjenijem" držati se svoje vjere, ali u rimokatoličkijem dijecezama imaju se oni pokoravati rimskijem biskupima. [„Der Patriarch hatte weder eine kirchliche Visitation bei seinen Gläubigen vorzunehmen, noch sich irgendwie in die geistliche Leitung seiner Kirche einmischen dürfen. Den Griechischnichtunirten wird zwar die Religionsfreiheit vorbehalten, jedoch seien sie in den katholischen Diöcesen den Bischöfen dieses Ritus untergeordnet". Schwicker, „ Polit. Gesch. Der Serben in Ungarn". str. 40.]

Ujedno bude patrijarhu zapoviđeno, da se preseli {I.248→} iz Slavonije (iz Sirča) u Sentandreju samo da je dalje od Marče i od Pakraca — od stolica unijatskijeh vladika. Badava se je patrijarh tome protivio, ipak je morao seliti po zapovijedi. Ovo bijaše prvi udar na srpske privilegije.

Senjski biskup Brajković bez sumnje je znao za navedenu naredbu od 1701. god., jer je u Lici udesio poslove, da ne može ljepše za sebe. Na njegov prijedlog imenuje car (22. sept. 1702.) rimskog „arcižakna" Marka Mesića, glavnijem zapovijednikom nad Likom i nad Krbavom (inspektor in militaribus), a biskup ga imenuje svojijem namjesnikom za crkvene poslove od obje Crkve. A vladi predloži, da se za naš narod postavi i u njegovoj biskupiji, onako kao i u zagrebačkoj — unijatski vladika kao njegov vikar; a u Senju da se podigne bogoslovija za naše sveštenstvo. Malo kasnije stigne i carska naredba od 28. febr. 1703. da biskup odmah ode u Liku, pa da mitropolita Atanasija sa svijem proždene iz carskijeh zemalja; pa ako to ne bi mogao sam izvršiti, neka odmah javi u Grac. I tako morade mitropolit i opet bježati između svog naroda, a kod svijeh carskijeh privilegija.

Sad su bile sa svijem odriješene ruke Marku Mesiću. Nije šala dobiti od jednom i svjetovnu i duhovnu vlast! Samo misliti možemo, kako je moralo biti pravoslavnome narodu po Lici i po Krbavi, kad mu je Zapovijedao i opštinom i Crkvom i tijelom i dušom sveštenik Rimske Crkve, pa još u ono vrijeme! Mesić navali svom silom, da Srblje odmah prevede u svoju Crkvu a bez unijatskog mosta. Sa unijom viđalo mu se sporo i zanovijetno. On stane dijeliti parohije, sveštenike namiještati, zbacivati, kazniti i suditi i od jedne i od druge Crkve. Nije se tu znalo ni za srpske privilegije ni za patrijarha. Progonilo se užasno. Sve bolje zemlje otimahu Srbljima, pa ih davahu Kranjcima, a što je najvećma zaboljelo Srblje, stanu ih nagoniti, da plaćaju desetak od svojijeh zemalja rimskijem sveštenicima. Ili plaćaj {I.249→} ili se seli odavle, glasila je zapovijed!
 
Biskup opet sve je sile naprezao, da Srblje podvlasti i da ih prevede k Rimu. Već se tada spominje u jednom službenom izvještaju tajne cesarske kancelarije, da su Kapucineri u Lici predobili za Rimsku Crkvu 400 inovijeraca. Biskup je tražio na sve, strane pomoći, pa i od samog pape. Za nas je vrlo važno njegovo pismo na papu Klimenta XI. i s toga evo ga u izvodu ovdje saopštavam:
„Moja je biskupija vrlo opsežna" — veli biskup papi — „velikim dijelom u stranama onomadne Turkom otetih; ali nemam svećenika učenih, i koji bi latinskom jeziku vješti bili, bilo za podučavanje naroda u stvarima vjere, bilo za vraćanje nesjedinjenijeh, kojih mnogo imade. Ovaj nedostatak mogao bi se tijem ispuniti, kada bi se od drugud pozvali misionari, što su vješti jeziku slovenskome i drukčije učeni. Ali ja ih ne najmih, jer su moji biskupski dohotci tijesni. Kada bi vaša svetost dvije stotine škudi na godinu odrezati račila, duševno bi se na tu svrhu okrenule... jere u senjskoj biskupiji nema župe a u modruškoj malo koja, gdje ne bi nesjedinjenih bilo. U senjskoj biskupiji, a u župi otočkoj jesu sami Hrišćani u vilićkom srezu; a većim dijelom u Gadskoj gdje broj duša lako tisuću prevaljuje".

„U Viliću posprduju se s našom crkvom sv. Duha, slavnom negda čudesi, i vole drugdje liturgiju držati. Ja pamtim, kada je u Brlogu katolički sveštenik mjesto župnika služio a sada imade samo dvanaest kuća katoličkih, a ostali imadu nesjedinjenog paroha."

„Brinjska župa zasiže i Dabar, Prokike i Lučane, sela među stranami, u kojijeh okolini mnozi nesjedinjeni stoje, nu ipak bi češće naše crkve pohađali, kada ih ne bi njihovi popi zlogrdili".

„Četvrti dio kosinjske župe drže katolici, a ostalo imaju hrišćani sa svojim popom, i ovi su tvrdokorniji {I.250→} od drugih u sledbi. Mimo to imade nesjedinjenih grčke Crkve u srezu sv. Jurja, Krmpotah, Jablanca i Krasna pomješanih skupa s našima, ali nemaju svoga van našeg duhovnika".

„U biskupiji modruškoj ili krbavskoj zaplaviše nesjedninjeni župe: modrušku, oštarsku, ogulinsku do dvije stotine kuća i cijelo zemljište obataljenog gradića u Plaškom; u Carevu Polju nekoliko kuća; u Munjavi većina; u Otoku ne baš malo, a u Moravicah izobila. Sva ova mjesta imaju svoga popa".

„Za tounjskom župom obratiše nesjedinjeni čitav kraj oko Dubrava i Gomirja imajući popa u Dubravah, a kaluđere Vasiljevce u Gomirju na svoju korist. Gradići negda prave gospoštine kao: Tržić, Poloj, Perjasica, Budački i Blagaj, stajahu razoreni i opušteni, a sada se sele u njih većinom Hrišćani".

„Biskupija senjska i kapitul, neimadu sada niti zemalja niti kmetovah niti desetinah; i svi godnšnji dohodci obadvaju neprelaze šesdeset for. Premda se znade, da je selište Lučani u brinjskoj kapitaniji imanje biskupa senjskog, polag otvorenog lista kneza Ivana Frankopana od 1497., na kojem selištu ne mogaše nitko od straha turskog stanovati: pa su ipak kapitani dopustili, da ga nasele bježeći u naše strane Hrišćani i do dana današnjega biskupa ničim ne spoznadu".

„Sve okružje krasansko ležeće u biskupiji senjskoj bilo je dano i darovano kapitulu senjskom od cesara i kralja Ferdinanda, poveljom od 1527. za podušje Ludovika kralja (poginuvšeg u ritih kod Mohača 1526.) Ovo okružje zaseliše Hrišćani dopuštenjem senjskoga kapitana, a niti poznaju kapitul za gospodara, niti hoće na plaćanje desetina podložiti se".

„Prije nekolika ljeta težahu vinodolski Novljani Zagon zemlju i davahu biskupu deseto. Kašnje ostaviše tu zemlju pustu radi straha turskoga, dok se rat smiri; ali dođoše {I.251→} Hrišćani, a gospoština dade zemlju njima na obdelavanje, te krate biskupu desetinu s toga, što su oni Hrišćani". [M. Sladović, u povjesti biskupija str. 46.-52. Ovo nas u ovome pismu Sladović nazivlje Hrišćanima, a kako nas biskup nazivaše u oriđinalu, ne spomnnje se.]​
Ovo pismo biskupovo, koje je pisato oko 1700., za to sam ovdje iznio, jer nam ono najjače dokazuje, da evo u cijeloj Senjsko-modruškoj Biskupiji nije bilo nigdje unijata ni od lijeka. Uzaludan je dakle bio sav trud i vladike Zorčića i đenerala Herberštajna, kao i svijeh potonjijeh unijatskijeh revnitelja i zaštitnika. Po onome, opisu Like od god. 1696. izgledalo je, kao da je u Kosinju bilo unijata, kojima je popovao, skupa sa Kranjcima i sa Hrvatima, pop Nikola Uzelac; ali nam evo onaj isti pisac poslije tri četiri li godine veli kao biskup, da su baš Kosinjani „tvrdokorniji od drugih u sledbi" — i po tome je onda sam pop Nikola bio unijat u Kosinju; ili će prije biti, da se lukavi kaluđer pretvorio pred biskupom, samo da mu ostavi i ono kranjskijeh i hrvatskijeh ovčica! Još ovdje moram istaći obaška, kako biskup i gomirske kaluđere izrično spominje kao „nesjedinjene "— te onda ne znam, po čemu g. Lopašić (Karlovac 163.) tvrdi, da su gomirski kaluđeri sve do 1713. god. bili unijati. Ali kad oni nijesu bili unijati do 1700., kao što nam biskup svjedoči, onda nijesu lje ni kasnije, jer za to imamo jake dokaze, koje ćemo i navesti na svojem mjestu.

Iz navedenog biskupovog pisma još se i to lijepo razabira, kako bijaše dosta mjesta, gdje se niko od starosjedilaca nastaniti ne smjede, pa se Srblji i tu nastaniše.

Čim je dakle završen rat Karlovačkijem Mirom, ispuni se prijetnja kardinala Kolonića, kojom je ono prijetio patrijarhu. On istjera patrijarha iz Slavonije, a mitropolita Ljubojevića iz Like i iz Krbave, a valjda i iz ostale Krajine, u namjeri, da opet otpočne unijatske komedije; ali mu {I.251→} ne dotječe vremena, da postigne kakve zamašnije uspjehe u tome. [Vidi o svemu što rekoh: Sladović 308., Smičiklas II. 294., Fras 210., R. Lopašić, Karlovac 160.]

* * *​
 
Одлично и добро темпирано. Да виде и геџе са чим су се Срби пречани увек сукобљавали ради српства, и својих корења. Наравно требало би разумети и католичку и хрватску страну, јер смо ми ипак код њих дошли. Ипак сву кривицу за све неприлике ја бих ставио на АУ пошто је она била великодушна у додељивању привилегија на хрватском земљишту, што потврђује да су они то сматрали својим а не хрватским. Али ипак мора се признати да су и Хрвати дошли на римско земљиште које је било неких пет векова под Римом. Можда су АУ имале веће право на то земљиште, јер су им краљеви и цареви постављани од Рима. Најбоље би било да Хрвати и Срби признају да су они дошли код Римљана, и да их признају и ако не желе да им се покоре, јер је и сам Христос рекао да Цесару треба дати што је цезарево.
 
-----
Vujadine, kao prvo, specijalno ti hvala za sav trud i zaista velik napor koji si uložio da pripremiš ovaj tekst od automatskog do pretfinalnog, što je meni mnogostruko olakšalo posao!!!

Drugo, univerzalno je tu pravilo - čije ovce, njegova i livada. Ili jezikom savremene diplomatije: stanje na terenu, uvažavanje realnosti itd.
-----


Na skoro za tijem zarati se naša carevina sa Francuzima zbog španjolskog prijestola. Srblji iz sva tri ovokrajiška đeneralata odu na poljane sjeverne Italije, da se tamo biju sa Francuzima. U isti mah bukne u Ugarskoj veliki ustanak protiv cara i protiv njegovijeh vlasti, pod vođem Franjom Rakocijem. Sad je Beč opet trebao Srblje i hrabre srpske vojnike. Opet se začuo iz Beča zagušljivi poklič: „Kamo brate Kraljeviću Marko?” Ali je i Rakocija osjetio, šta vrijede Srblji onome uz koga su, pa s toga obrati se svojijem proglasom od 9. avgusta 1704. god. na Srblje u Ugarskoj, gdje ih ozbiljno pozove, da ustanu na oružje bez oklijevanja i da pristanu uza-nj radi obrane otadžbine i njezine ugušene slobode. Pa ako pristanu uza-nj, onda da ne će od sina na sina i od potomaka na potomke nikakvijeh poreza plaćati, nego će samo služiti otadžbini svojijem oružjem. A ne ustanuli „za dragu ugarsku otadžbinu, pa s tijem i za svoju vlastitu slobodu, ili okrenu li možda to oružje protiv nas — to ćemo ih onda potući i poklati, pa ćemo sasjeći i samu djecu, samo da vas tako sa svijem istrijebimo iz naše ugarske otadžbine". Ovako je Rakocija poručio Srbljima preko patrijarha, a patrijarh bez premišljanja i bez odgovora pošalje ovaj proglas carskome dvoru i ostane sa svojijem narodom vijeran caru kao i svagda prije. Ovaj način patrijarhov zamučkao je i samoga kardinala Kolonića i svu njegovu vojsku bar na čas i bar na oči.

http://3.***************/_HtSI6QxIfSg/SjadhqLETsI/AAAAAAAABRQ/Ba8dfi3BmFM/s200/rakoczi.jpg
Ferenc II Rakoci (1676-1735)
vođa ugarskog pokreta protiv Habzburgovaca 1703-1711​

Odmah dobije patrijarh preko Ratnog Savjeta odgovor na svoja potuživanja, da će se srpske privilegije potpuno {I.253→} izvršiti, u koliko još nijesu izvršene, čim se povrati mir u Ugarskoj. Tako ostane do smrti cara Leopolda, koja ga stiže 5. maja 1705. god. — Naslijedio ga je sin mu, Josif I.

Josef_I_in_HRE_regalia.jpg

Josif I (1678-1705-1711)​

U ljeto 1706. god. (16. juna) preda patrijarh novome caru opširnu spomenicu, u kojoj najprije u osamnaest tačaka izređa sve povlastice dobivene od pokojnoga cara, a za tijem u dvadeset i četiri tačke izređa opet sve nepravde i sva nasilja, koja se čine protivno danijem povlasticama. Tu je patrijarh najodlučnije molio, da mu se prizna i crkvena i svjetska vlast nad Hrvatskom i nad hrvatskijem Primorjem, nad Likom i nad Krbavom, nad Karlovačkijem Đeneralatom i nad Zrinopoljem, a onda već nad ostalijem zemljama, gdje god ima pravoslavnog naroda. Molio je, da se opozove ona naredba od 1701. god.; da se poštuje Pravoslavna Crkva i prava njezinijeh episkopa; da se u pomiješanijem kotarima biraju i po dva Srbina u zastupstva; da se ne priječi podizati štamparije i škole; da se zabrani pogrdni naziv „šizmatici”; da se Srblji izjednače sa Mađarima, koji se Srbljima pokazuju kao ljuti neprijatelji; da se postave dva savjetnika, koje će birati narod kod ugarske Dvorske Kancelarije i da im se odredi pristojna plaća; da se izjednače srpski vojnici i oficiri sa ostalom carskom vojskom; da se naplate ratne štete; da se prizna srpsko plemstvo i t. d. Lično za sebe iskao je patrijarh, da mu se dade 20.000 forinata za imanje Sečuj, što mu je oduzeto; da mu se isplati šesnaest hiljada forinata u ime zaostale penzije; da mu se dade naslov savjetnika i kneza od Albanije i da mu grb bude našljedan u njegovoj familiji. [Schwicker, Pol. Gesch. d. Ser. Str. 43.- 45.] Na ovu patrijarhovu spomenicu slijedila je 7. avgusta 1706. god. svečana potvrda, srpskijeh privilegija od cara Josifa I. evo ovijem riječima:

„Josif i t. d. Po što smo milostivo rasudili razumne molbe spomenutoga patrijarha i arhijepiskopa Arsenija {I.254→} Čarnojevića i staleža cijeloga plemena, srpskoga ili ilirskoga naroda, kao i znamenite zasluge, stečene za naš prejasni dom, — gdje rečeno pleme i narod, u svijem promjenama, u svijem ljutijem ratovima sa najžešćim neprijateljem u ovijem sadašnjijem buntovničkijem nasiljima, navalama, štetama i u drugijem neprilikama i nepogodama — ne samo da osta u potpunoj, stalnoj i neprevrtljivoj vijernosti prema domu, nego i samijem djelom u mnogijem prilikama, velikodušno zasvjedoči svoju podaničku revnost, kako unapređenjem koristi i službe za Naš dom, tako isto i pružanjem gotove pomoći kao i podnašanjem opštijeh tereta; — gdje (narod), ne štedeći ni krvi ni imanja, no držeći sva dobra pod ništa; ne mareći za opasnosti života i svijeh nevolja, pa držeći se postojano uza svoga zakonitoga cara i gospodara — a samo da osujeti neprijateljske i buntovničke namjere: — besmrtnom pohvalom pravu podaničku dužnost ispuni, i do pošljetka ispunjavati obećiva i želi: — milostivo hoćemo da uvažimo najponižnije prošnje spomenutijeh molilaca".

„I za to po našem istinitom znanju, po zdravom savjetu i po blagorasudnoj volji, punom carskom i kraljevskom vlašću i važnošću prije spomenute privilegije, slobode i pravice, koje su im najmilostivije dozvoljene carskom otvorenom gramatom Našeg prejasnog Gospodina i roditelja — ovijem pismom najljubaznije za prijatne držimo po cijelome njihovome sadržaju, zaključcima i izloženjima, te ih po svemu i po svačemu najmilostivije odobravamo i potvrđujemo; zadržavajući sebi pri tome najpotpuniju vlast — kada se po volji Božjoj i složnijem zauzimanjem Srbalja i ostalijeh Našijeh vijernijeh podanika, mir povrati u Našem ugarskom kraljevstvu i pokrajinama, — da te slobode, prava i privilegije proširimo i u bolji ih red prema prilikama vremena postavimo; {I.255→} a ujedno i "da prostraniju Našu milost do srpskog roda većma pokažemo, kako to bude odgovaralo koristi i dobru Našeg carstva i Našijeh zemalja, a osobito samoga srpskoga naroda".

„S toga ovijem oštro nalažemo i zapovijedamo svijem Našijem redovnijem sudovima, kako crkvenijem tako i svjetskijem, dalje svijem Našijem podanicima, ministrima i činovnicima kog mu drago stepena, čina, dostojanstva i imena i ostalijem našijem vijernijem i ljubaznijem podanicima: — da spomenutome patrijarhu i arhijepiskopu i svijem staležima rečenog srpskog naroda — sve prije navedene privilegije, prava, slobode, vlasti, milosti, dozvole i pravice, što su im ovom Našom gramatom potvrđene, upotrebljavati, uživati i njima se radovati ostave mirno, bez zapreke, bez smutnje i bez svake napasti; da (privilegije) drže, štite i da se ne usude učiniti nešto, što bi bilo protivno njihovome sadržaju, a neka ne dopuste, da se usude i drugi to činiti; drukčije će pasti u Našu i Našijeh našljednika najtežu nemilost; pa osim što će im se djelo uništiti, još će platiti kazne trideset maraka čista zlata i to polovicu fiskusu ili Našoj blagajni, a drugu polovinu onijem, kojima se učini nepravda. [Vidi izdanje od Žefarovića, Beč 1745.]​
Ova važna konfirmacija cara Josifa I. proglašena je 29. septembra 1706. i preko kraljevske ugarske Dvorske Kancelarije za cijelu Ugarsku i za sve zemlje, koje su udružene s Ugarskom, dakle i ovamo za trojednicu. Ovdje je već dodata ograda, da će se srpske privilegije poštovati „bez povrede tuđijeh prava”.
 
Poslednja izmena:
Lijepo je car napisao i potpisao priznavajući javno velike srpske zasluge za carski prijesto, ali su biskupi i što kakvi carići bili moćniji od cara. Na carskom dvoru u Beču gospodarili su Jezuiti kao povjerenici Rimske {I.256→} Propagande. I ako je car potvrdio srpske privilegije i onako oštro poprijetio, da se ne vrijeđaju, ipak su Jezuiti udesili, da se ta potvrda ovamo po Hrvatskoj i ne proglasi. Po tome ovdašnje vlasti niti su znale, niti su htjele, da znadu za srpske privilegije. Kad je patrijarh dobio carsku potvrdu, pošalje on odmah vladiku Atanasija u Liku i u Krbavu, kao u svoje vladičanstvo, i starac ode tamo. Ali je tamo zapovjedao, kao što znamo, arcižakon Mesić, koji, kad je vidio da ne može s mjesta prevesti Srbalja na svoju vjeru, pozove u pomoć iz Marče unijatskog vladiku, Gavrila Turčinovića (1700—1707.) da Srblje unijom prevari. Čim dođe mitropolit Lubojević u Liku, tuži ga Turčinović samome caru. Tužio je uprav samoga patrijarha (26. sept. 1706.), kako je postavio „novoga šizmatičkoga vladiku za Liku i za Krbavu, po imenu Ljubojevića, pa da mu taj odvraća narod i kaluđere od unije". A isto tako tužio je Ljubojevića i senjski biskup, Benedikt Bedeković (1704.—1711.), da je dolazio u Liku i da „muti" po narodu.

Na ove tužbe iskali su iz Beča od Ratnog Savjeta u Gracu izvještaj, da kaže: ko je taj vladika Ljubojević? A iz Graca odgovore 1707. da je Ljubojević „Metropolita und Bischof deren Reizen in der Lika, Karbavia und Zrinopolischen Bezirk". Dalje se veli u istom izvještaju da je Ljubojević o svome trošku podigao manastir Komogovinu, pa da ga je povjerio na upravu svojem vikaru, Dionisiju Popoviću. [Neštampane listine u zbirci g. R. Lopašića.]

Tekar poslije svega ovoga dobije mitropolit Atanasije carsku potvrdu, kao vladika i za Liku i za Krbavu, i to neđe pod jesen 1707.; a za Karlovački Đeneralat i za Baniju dobio je carski patenat još 1696. kao što to naprijed rekoh. Tako je eto krvavi rat podupro patrijarhovu molbu! Tako je mitropolit Atanasija na ljutu silu dobio Liku i Krbavu kao zakoniti vladika! Bar ga od sada ne smjedoše državne {I.257→} vlasti goniti između naroda mu, a kako su ga gledale, lako je pojmiti.
 

Smrt patrijarha Arsenija III.
Prvi srpski Sabor u Krušedolu 1708.
Ustanovlenje posebne mitropolije za Srbe u Ćesarevini.​

U jesen (27. oktobra) 1706. umre u Beču blaženi patrijarh Arsenije III. Čarnojević, ponijevši sa sobom na onaj svijet bar tu utjehu, kod svijeh mnogobrojnijeh nevolja: što je dobio prije smrti od cara Josifa I. onu znatnu potvrdu narodnijeh privilegija, i što je Pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj i u Slavoniji uprav oteo iz unijatskijeh čeljusti. Već sam prije spomenuo, kako je za Srijem i za Slavoniju postavljen 1688. god. unijatski vladika Longin Rajić. Poslije smrti Longinove imenuje car Leopold I. diplomom od 31. marta 1694. Petra Ljubibratića, arhimandrita i đeneralnog vikara biogradske i srijemske mitropolije, za episkopa „vlaškog episkopata" u Srijemu. A kad ovaj umre 2. juna 1704. god. određen je bio za našljednika sinovac mu, Joanićije Ljubibratić. Taman, kad ga je htio zagrebački biskup instalirati za unijatskog vladiku u Pakracu, pohita tamo patrijarh iz Beča, pa mu nekako pođe za rukom, da otkupi od Janićija vladičansku kuću s crkvicom, pa Janićija pošalje u Rusiju, znajući da mu ovdje više nije bilo stanka od Jezuita. Na Spasov-dan 1705. posveti patrijarh u manastiru Krušedolu Sofronija Podgoričanina za pakračko-slavonskog episkopa. Tako postade današnje Pakračko Vladičanstvo, a nestade unijatskog u Srijemu i u donjoj Slavoniji. [Vidi: Fiedler, Beiträge zur Union i t. d. — Šematizam Arhidijeceze Kardovačke str. 9.—11. „Srbi u Ugarskoj" od Piko-a, po Prijevodu St. Pavlovića str. 106.]

Ovamo u Hrvatskoj postavi patrijarh mitropolita Atanasija za sav Karlovački Đeneralat, dakle i za Žumberak, {I.257→} za Liku, za Krbavu i za Baniju. Tako je i drugi unijatski vladika, onaj u Marči, ostao istina na svojoj stolici, ali bez naroda. Ovaj je ostao samo da i dalje pravi neprilike, i da otimlje za se narod i od Pakračkog i amo od Karlovačkog Vladičanstva. Nije dakle čudo, što su Jezuiti užasno mrzjeli na patrijarha. Pronijelo se je po narodu, a ušlo je i u knjigu, da su ga oni i otrovali u Beču. [Glasnik XXXV. 75.-66.] Ko nam jednom uspiše pravu istoriju Pravoslavne Crkve ovamo u Ćesarevini, taj će nam i to bolje osvijetliti, a taj će imati posebno da ocijeni velike zasluge patrijarha Arsenija III., koje je stekao za Pravoslavlje, a s tijem i za Srpstvo u Hrvatskoj.

Kada je umr’o „blaženi i bogougodni muž i učitelj naš, sladki patrijarh kir Arsenije", primio je crkvenu upravu, kao administrator, već poznati nam vladika, Isaija Đaković. On je patrijarha i sahranio, te nastane u Beču za tijem, da se sazove Sabor radi izbora novog crkvenog poglavara za srpsko-pravoslavni narod na ovijem stranama. Za onaj dio našega naroda, što je ostao pod Turcima, izabran je još za života .patrijarha Arsenija za srpskog patrijarha u Peći, neki Kalinik. Ali je onda teško bilo i sastaviti Sabor. Nigdje nikakve uredbe za to; narod prosut i pocijepan na sve strane; a od državne strane gledahu na nas „kako na zločince i tate". A u kakvom je jadnom stanju nalazio se naš narod u ono vrijeme — jasno se doznaje iz pisma vladike Đakovića na komoransku opštinu: „Tako pitate — veli vladika — za naše poslove opštenarodne, veoma teško ide, ne znamo što će iz nas najlošije da bude. Nijemci i Mađari svoje gospodarstvo popravljaju i tvrde, a drugi i što koji imade i ono rade, da im pokvare; a što znamo činiti, kada smo ovakove pošljednje ništete dopadi. Jedno siromasi, drugo neučeni, treće {I.259→} nesložni, četvrto u tuđem gospodarstvu, isvaki nas nenavidi, i na nas viču, kako na zločince i tate, i kako možemo što dobiti ili obdržati, kad su od svega ruke prazne i svezane, nikome se ništa ne imade od kuda dati, ni agentu nemam čime platiti... [„Beseda« 1868.]
 
Kod ovakog stanja zaista je i morao od straha zepsti „bijedni i gorki stradalac i nepotrebni Isaije Dijaković", da se ne će moći ni sastati Sabor, pa se dovijao svakako, samo ne bi li se došlo do „pastira i patrijarha". „Vi tu, —piše vladika Budimcima iz Beča 9. novembra 1706. god. — a drugi u aradskoj strani, a vojaci i vojinstavni poglavari na vojsci u taboru, jedni ovdje u taboru oko Komorana, a drugi na Erdeljskoj strani, treti preko Save do Like i Krbave. Svi ujedno nijesu, nikako se sade sastati ne možemo, a bez toga biti ne možemo. Za to smo ovako samotrili, ako biste dobro učinili sebe i svojoj duši i svojemu poslitku, da biste opšte pomolili gospodara Manojla, kapetana od Pešte, a drugoga od Tabahani, a jednoga od Sent-Andrije, i da ih ovamo otpravite i pošaljete. I otuda idući, udarite u tabor do tizih vojinstavnih poglavara, te se dogovorite, neka i oni pošlju gospodina Haži - Mojseja (Raškovića) i jošte jednoga od Like i Krbave, i neka uzmu pečate od sviju oficira. Također i vi učinite, uzmite pečata koliko više možete na jednu hartiju belu, ali napišite tako: „mi vam dolu pisati ištemo i odbirimo sa svim narodom, i obšte kako duhovnim tako i svetskim, sebi za poglavara i učitelja", a imenom nemojte, ne imenujte; teke mesto ostavite da nam bude pastir i patrijarh. I tako neka ovamo prinesu više rečeni vaši poslanici, i sa tom istom knjigom neka pođu do Komorana i Đura, neka tako pismo od Hristijan uzmu. I to svi činite, dokle je vreme, sade se jošte može što učiniti, a poslije ne znamo kako bude". [Glasnik 2. odeljak, knj. III. str. 54.-56.] {I.260→}

Ovako pozvani narodni poslanici sastanu se u Karlovcima 18. sept. 1707. i tu zaključe, da se piše stalnome srpskome zastupniku na carevom dvoru, a taj je bio Hristifor Ignjat pl. od Garijena i Rala — kako je narodna želja, da se što prije izabere novi starješina na mjesto umrloga patrijarha Arsenija III. Car Josif I. dozvoli previšnjijem riješenjem od 18. oktobra 1707., da se sazove srpski narodni Sabor radi toga izbora. Za carskoga povjerenika bude određen spomenuti srpski zastupnik na carevu dvoru. Vladika Đaković poruči svijem vladikama, da izaberu poslanike za Sabor, pa da mu prijave imena izabranijeh poslanika. Kakve su onda bile neprilike u ovome našem vladičanstvu, pomislio bi čovjek, da narod iz ovijeh krajeva nije ni znao za svoj Sabor ni za svoje crkveno središte.

Ali je naš mitropolit Atanasije umio pribrati svoj narod oko sebe, ne bojeći za to ni biskupa ni njihovijeh slugu — unijatskijeh vladika. On sazove iz cijelog svog vladičanstva kao neku eparhijsku skupštinu, koja izabere svoje poslanike za Krušedolski Sabor, i dade tijem poslanicima zakonitu vjerovnicu, da s njome pođu na Sabor u ime svega naroda. Imena izabranijeh zastupnika saopšti mitropolit Atanasije vladici Đakoviću, a ovaj ih predloži zajedno sa ostalijema carskome dvoru, pa odatle je valjalo čekati pozivnice i „pasuše" da se pođe na Sabor.

Ali u Beču i opet stanu drukčije tumačiti srpske privilegije. Neki savjetnici stanu dokazivati caru, da privilegije cara Leopolda važe samo za onaj narod, što je s pokojnijem patrijarhom iselio, a ne i za onaj, koji je prije patrijarha došao amo. Glavni udarac dakle namijenjen je pravoslavnome narodu u ovome vladičanstvu i onda onome u Varaždinskom Đeneralatu; jer taj je narod većinom iselio amo prije patrijarha Čarnojevnća i prije privilegija. Sa svijem je očevidno, kako se mudro udešavalo, da ovaj narod i na dalje ostane pod vlasti unijatskijeh vladika u Marči. Pa {I.261→} makar što je i sam car Josif I. u spomenutoj svojoj konfirmaciji od 7. avgusta 1706. od riječi do riječi, punom carskom vlašću, potvrdio sve tri prividegije svoga oca — cara Leopolda I., te tijem priznao i potvrdio srpskom patrijarhu punu crkvenu vlast i nad pravoslavnijem narodom po Hrvatskoj: ipak, odmah poslije smrti patrijarhove, pristane i sam car, da se na Krušedolski Sabor pozove samo onaj narod, koji je s pokojnijem patrijarhom preselio.

Po naredbi pridvornog Ratnog Savjeta od 13. oktobra 1707. smjelo je na Sabor doći samo 57 poslanika, ali iz Like i Krbave, iz Banije i iz Varaždinskog Đeneralata nije smio ni jedan doći; a tako je spućen i carski komesar u naputku od 18.. oktobra 1707., da ne pusti na Sabor poslanika iz rečenijeh krajeva, nego „ako bi se što pokrenulo zbog Like i zbog Krbave, ne treba se ni u šta za stalno upuštati, već samo među tijem na izvještaj uzeti".

[U pogledu izbora spućen je komesar:
„da narod, koji će birati, na tri zasebna staleža t. j. na crkveni, vojeni i građanski razdijeli, i na pošljetku da nastoji stvar tako udesiti, da od sposobnijeh osoba samo tri u kandidaciju dođu, a onda od Nas ili da se Našem vlastitom premilostivom naimenovanju nadate ili ako kratko vrijeme, prevelika želja ili ti opasnije nezadovoljstvo naroda drukčije ne bi dopustilo, da u tom slučaju naše potvrđenje prije pravog obnarodovanja dočekate, tako da i novo postavljeni poglavica i sav narod instalaciju jedino od Naše carske milosti priznaju i prime. Ako bi pak, Naš poslaniče — komesare, za vremena primijetili i opazili, da opšta volja na Isaiju Đakovića naginje, to ćete istog u Naše ime odmah naimenovati i postaviti".

„Za tijem prije svega treba da se zavisnost od Pećske Patrijaršije i od sviju u turskom carstvu potčinjenijeh patrijaršija izbjegne i konačno otkaže, ponajprije u stvarima, koje bi kakve svjetovne koristi sa sobom ili za sobom povući mogle".

„I premda smo Mi inače ne samo spomenutome Đakoviću, no i svemu narodu Našom carskom milošću svakako naklonjeni, to ćete ipak naredbu učiniti, kako da novi mitropolit, kao što bi se to moglo suditi, ne prisvoji sebi pravo vladanja nad svijem srpskijem (rackim) narodom bez razlike mnogovrsnijeh uslova, no da jedincato ima zapovijedati nad klirom u čisto duhovnijem i crkvenijem djelima; šta više, da i tu samo manje sveštene osobe, kao namjesnike i t. d, može postavljati, a nikako da nije ovlašten postavljati episkope, od kojih pravo odobrenja ili potvrde isključivo Nama pripada".; „Beseda" br. 9 (27) 1869.; Uporedi: „Srpski Narodni i Crkveno-narodni Sabori u Ugraskoj od 1690. do danas", od Dim. Ruvarca. Zemun 1889. — Bartenštajn po Sandićevu prijevodu str. 27.] {I.262→}​
 
Bog bi dragi znao, da li je za ova domišljavanja i spućivanja po Beču znao naš mitropolit Atanasije! Samo toliko se zna, da je on dugo čekao na pozivnicu iz Beča, pa kad vidio da je nije — krene on na Krušedolski Sabor sa svoja dva poslanika — kaluđera: i bez pozivnice i bez putne dozvole. A kako je starac putovao; kako se uz put sastao sa carskijem komesarom i kako su se tu preriječili — onda kako je silom ušao u Sabor i tu birao novoga crkvenoga starješinu — najljepše nam je to opisao sam komesar u svojem izvještaju o saborskoj radnji na samoga cara. Pa da poslušamo samoga komesara.
„Vaše carsko Veličanstvo po previšnje urođenoj Vam blagosti, milosti i dobroti, na skoro "poslije najmilostivije naloženog mi i u vjernopodaničkom strahopoštovanju izvršenog vanrednog poslanstva k otomanskoj porti, blagoizvoliste i opet na moju nedostojnu osobu pogledati, odredivši me premilostivo, da po najpokornijoj molbi srpskoga naroda, kao njegov stalan pridvorni poslanik, u svijem djelima njihove prijedloge, želje i tegobe svagda saslušam, takove Vašem car. Veličanstvu isto kao i Vašem ministarstvu najponiznije podnosim, donesene pak odluke njima obznanim i inače da se u svemu najbolje za njih zauzmem, kako bi oni mogli uživati dužnu obranu, izvršivanje i ostalo, što bude pravičnost iziskivala, po glasu premilostivo im od Vašeg Veličanstva odobrenih privilegija".

„Vaše c. Velič. ujedno mi naložiste, da iz carske milosti dozvoljenom mitropolitskom izboru u ime Vašeg Veličanstva i najviše osobe prisustvujem; po tome imam v. Velič. ne samo u ime moje malenkosti, nego u ime čitavog srpskog {I.263→} naroda najaviti najpokorniju zahvalnost na zasvjedočenoj carskoj milosti; a u isto doba podnosim izvještaj Vašem c. Velič. ne samo o preduzetom izbornom aktu mitropolita, no i o svemu, što bi na mom putu i povratku moglo biti pospješno dužnoj carskoj službi. Razmatrajući dakle neumornim trudom sve, što carski najviši nalog i premilostivo carsko upustvo u sebi sadrži, krenem se na put 14. novembra prošle 1707. g., te iza mučnog, skoro nemogućeg putovanja, prispijem najposlije srećno 6. dekembra pred veče u Čerević, tako nazvano i tri sata udaljeno selo od Petrovaradina, gdje mi se na skoro za tijem, Atanasije Ljubojević, mitropolit ličko-krbavskog okruga — čovjek oko 80 godina — prijavi s molbom, da ga udostojim te časti, da me može pohoditi, što je po prijavi odmah i šljedovalo. Po što me on pozdravi i ja mu za to zahvalim, zapitam ga između ostaloga, kako je i za što je on amo došao ? Na što mi on, u prisustvu kapitana monoštorskog, a pred nekolicinom stanovnika istoga mjesta, odgovori, da mu je vladika Isaija Đaković javio, kako će stići zapovijest i Đeneralatu Karlovačkom, da mu tamošnji đenerao ima dopustiti, da slobodno može otputovati u Srijem radi izbora novog mitropolita, zajedno sa ostalijem poslanicima iz tamošnjijeh okružja, što je istome Isaiji i obećano, u slijed njegovog, carskome dvoru prepokorno podnesenog spiska onijeh osoba, koje bi imale doći na izbor. Budući pak da ova zapovijest nije na vrijeme stigla, to je on mislio da će zakasniti, te se tako bez oklijevanja krenuo na put sa još svoja dva poslanika — kaluđera, imajući u rukama od istijeh okružja punomoć, da može poći birati novog mitropolita; a kad ga ja opet zapitah, kako je mogao doći ovamo bez znanja, bez dozvole i bez prethodnog dobivenog putnog lista od tamošnjijeh đenerala i drugijeh zapovjednika, odgovori mi, da on nije prošao kroz nijedno mjesto uz put, gdje bi bilo kakvijeh zapovjednika, pa da je tako svoj preduzeti put, (kao što sam i sam vidio) sa svijem srećno prevalio". {I.264→}

„Dne 8. u jutro dođu k meni četiri vladike, (a više ih nije ni došlo tamo) i to: Isaija Đaković, janopoljski; drugi Stevan Metohijac, iz Srijema; treći Atanasije Ljubojević iz okružja ličko-krbavskog i četvrti Sofronije Podgoričanin, pakrački. Sva četvorica dođoše mi s pozdravom, kako su oni s cijelijem narodom željno iščekivali moj dolazak, na čemu im se zahvalim najučtivije, spomenuvši pri tome dosadu rđavog puta, koji me je toliko zadržao. U. razgovoru kažem i opet rečenome Ljubojeviću, da mi je od srca žao njegove duboke starosti i tegoba, što ih je morao podnijeti na putu u ovo zimnje doba, dodavši, da je on mogao i izostati, osobito kako nije dobio pozivnice, da amo dođe; a za to bi ga izvinio ja i sav narod. Ali ovo ponovljeno ispitivanje, razlaganje i pokazano sažaljenje, više ga je ožalostilo nego li utješilo, jer mi reče, kako se boji, da mi njegovo društvo "nije osobito drago, kao što mu i drugi već prišapnuše, da su ga ocrnili neprijatelji kod carskog dvora, pa da je tamo rđavo upisan. Na to mu ja odgovorim, da mi nije ništa poznato o tome kakvom ocrnjivanju i opadanju, već da znam samo to jedno, da se biranje novoga mitropolita rasprostre samo na novodoseljenike."

„Tu on sad udari u dokaze, da i u njegovom okrugu ima novodoseljenika, i da je taj narod kao i ostali gotov zasvjedočiti i u napredak dužnu vijernost i odanost njeg. c. Vel. kao svome zakonitome kralju i gospodaru, kome se je svojevoljno podvrgao, (ovdje je mitropolit mislio onu pravoslavnu Raju po Lici, po Krbavi i po Pounju — što no pomogla prognati Turke, pa se onda dobrovoljno podvrgla ovdašnjoj carskoj vlasti), te mu i od sad želi žrtvovati svoju krv, život i imanje. Ako bi se pak preduzeo izbor bez njega, to on ne bi bio dužan priznati takovog novoizabranog mitropolita, niti bi ga on smatrao cijeloga svoga vijeka kao zakonito izabranog, jer bi se tako i on nametnuo svome {I.265→} vladičanstvu za mitropolita. Iz ovoga neka izvoli Vaše Vel. najmilostivije uviđeti, da se ovaj više pomenuti mitropolit Atanasije Ljubojević, jedva od pasivnog, nikako pak od aktivnog glasanja isključiti nije mogao pri mitropolitskom, izboru, a to s toga, što je taj starina kod cijelog naroda u velikom poštovanju i uvaženju, pa tijem, što bi se njegova osoba javno prezrela i isključila, moglo bi u ovom jogunastom narodu ne samo buknuti veliko nezadovoljstvo, nego bi to vrlo lasno moglo povući za sobom i opasnu šizmu (rascjepljenje ili raskol)".​
 
Ali kad je komesar stigao u Krušedo, „skupili su se na izbor tek neki poslanici i to iz okolnih okružja, a iz udaljenijeh krajeva niko nije došao" — pa s toga izjave prisutni zastupnici da se „ne može k izboru pristupiti prije, nego se pozovu i poslanici iz drugijeh okruga, bojeći se da oni, koji sad ovamo ne dođoše, na najveću sablazan njihove vjere, ne bi htjeli priznati novoga mitropolita, a lako bi se možda i narod mogao pobuniti". Ujedno zamole poslanici komesara, da se s toga odgodi izbor do 6. januara. Pa tako je i bilo. Tekar o Sv. Bogojavljenju 1608. iskupe se narodni poslanici u Krušedo i pozovu komesara iz Karlovaca, da već jednom preduzme izbor mitropolita. A kako je dalje bilo, evo da opet poslušamo iz komesarova izvještaja:
„Po što sam pred veče u spomenuto selo Krušedo stigao, odmah me naročito izaslane deputacije iz svakog staleža pozdrave u ime svega naroda najuljudnijom dobrodošlicom zbog mog srećnog dolaska, izjavivši mi, da su oni istina iz početka bili toga mišljenja, da prvo trojicu za mitropolitski izbor u kandidaciju stave, a drugo da mitropolita po njihovom već od nekoliko stotina godina uobičajenom načinu, (od kojeg nijesu bili naumni odustati) t. j. kockom biraju; ali da su se sad drugom predomislili. Uzeli su u zrelo rasuđenje moje različne prijedloge i druge navedene razloge, da bi bilo više u korist, kako Vašem carskom Veličanstvu, {I.266→} tako isto i njihovijem crkvama i narodu, kad bi se složili, da u kandidaciju ne dođu trojica, već dvojica, koje sam ja predložio, t. j. Isaija Đaković janopoljski i Stevan Metohijac srijemski vladika (osobito pak što bi teško bilo Atanasiju Ljubojeviću zbog njegove duboke starosti, a Sofroniju Podgoričaninu zbog njegove mladosti tako visoko dostojanstvo povjeriti), a ujedno kad bi se složili i u tome, da mitropolita ne biraju kockom već jednoglasice. I tako se sav narod u tome saglasio, da će oni tu svu noć bdjenija činiti i moliti se svemogućem Bogu za pomoć, a u jutru da će me propisanom svečanosti u crkvu dopratiti”.​
Sjutradan sastane se Sabor i najprije odredi „carsku svetu i sveštenu obitelj, manastir Krušedo, da bude mitropolitska stolica za sav sloveno-srpski narod, koji se nalazi pod vlasti svijetloga rimskoga ćesara". — A po tome na Svetoga Jovana 7. (18.) januara 1708. pred carskijem komesarom „opšte i jednodušno složivše misao, proizbrahom biti i imenovanom prvješago i načelnjejšago mitropolita, gospodina Isaiju Dijakovića, zdješnjemu našemu Slovjenosrpskomu narodu, pod vlasti ćesarskija svjetlosti obrjetajuštago se.”

Po dobivenom naputku carski komesar proglasi u ime carevo Isaiju „za zakonito izabranog mitropolita i Istočne Crkve načelnika do dalje carske najmilostivije potvrde”. Novo izabrani mitropolit odmah se u Saboru zakune:
  1. da će se držati „svete Istočne Crkve naše, zakona grčkoga”;
  2. da će „svetjejšago i blaženjejšago arhijepiskopa sloveno-srpskoga poznavati za starješinu po prvoprijestolju i u duhovnijem poslovima da ga se ne će vječno odlučiti”;
  3. da će biti do groba vjeran ćesaru i kralju ugarskome;
  4. da će pravoslavne episkope i sav duhovni zbor sloveno-srpskog naroda svakoga po dostojanstvu poštovati i sa svima biti u opštoj ljubavi i u dogovoru za svako dobro;
  5. da {I.267→} će po starom običaju o Duhovima svake godine sazivati Sabor radi dogovora i radi duhovnog uređivanja i
  6. da ga porazi Sveta Trojica i Bogorodica i da se liši vlasti, ako bi kakvijem đavoljijem naputom učinio nešto, što bi bilo protivno našem hrišćanskom Pravoslavlju ili ćesarskoj svjetlosti.
Za ovijem zakunu se prisutni episkopi i to: „prvjeje bogoljubazni episkop kir Atanasij bosanski", — a onda i sav Sabor, da će novoga mitropolita slušati i priznavati „doke god on ostane u Pravoslavlju i u vijernosti ćesarske svjetlosti". Kao poslanici iz ovoga vladičanstva izabrani su bili osim vladike: protopop Kuzman, pop Damjan i iz Gomirja jeromonah Danilo Ljubotina. Na Sabor je došao, kako ono reče komesar, vladika sa svoja dva kaluđera, ali iz zapisnika se razabira, da ga je potpisao sam jeromonah Danilo, a ona druga dva zastupnika nijesu ni došli na Sabor, bez sumnje s toga, što nijesu dobili dozvole. S toga mjesto zastupničkijeh potpisa iz ovoga vladičanstva uvrsti vladika Atanasije u saborski zapisnik cijelu vjerovnicu eparhijske skupštine, što je dade izabranijem zastupnicima. Evo od riječi do riječi te važne vjerovnice:

„Krajina gornja, Lika i Krbava i krajina karlovačka i Zrinjsko polje. Mi niže potpisani, vsi jednodušno, jako duhovni i svetski, poslahom kupno sa gospodinom našim vladikom Kir Atanasijem Ljubojevićem, va mjesto vseh nas na sabor u Sermiju, va carskuju obitelj, monastir Krušedol i do svetle komesije ćesarske, gospodina protopopu Kuzmana, i popu Damjana, i ot monastira Gojemirja jeromonaha Danila. I mi svi podložni, što gode oni dokonaju tamo sa saborom, mi primamo i tu mi bivši po redu se potpisujemo niže:

Prvo, kapetan Dobrivoj (Kneževič) bunički; protopopa Milovan Uvelac; knez Radoslav Lucić; protopa Ivan Knežević; pop Dragosav Radosavljević; pop Jovo Uzelac; knez Jovan Orlović; pop Trifun; knez Trifun; knez Radosav Orlić, pop Marko Krajetić; porkulab Marko; knez Stošen; {I.268→} pop Radivoj Radovanović; porkulab Vukadin Korica; i vsi opšte po imenu, veliki i mali obrtajušti se hristijani, va više rečena mjesta, sija pišemo tako da se zna”. [Vidi cio zapisnik pod naslovom: „Prvi izborni sabor u manastiru Krušedolu, 6. (18.) januara 1708”; u „Besedi” broj 10. od god. 1869. A izvještaj komesarov o tome saboru vidi u 11. 12. i 13. broju iste „Besede”; Vidio sam taj izvještaj i u zbirci g. Lopašića.]​
 
Na ovome dakle Krušedolskome Saboru ustanovljena je samovlasna Srpska Arhijepiskopija odnosno Mitropolija sa stolicom u Krušedolu za Srpsko-pravoslavnu Crkvu, u današnjoj Avstro-Ugarskoj Monarhiji. U opseg novo ustanovljene Mitropolije, u ovoj zemlji, uvršteno je i ovo naše Karlovačko Vladičanetvo, a uvršteno je, kako smo viđeli iz saborskog rada, samo apostolskijem podvigom i nepokolebimom odlučnošću, osamdesetogodišnjeg starca — arhijereja i velikog pobornika Pravoslavne — Srpsko-narodne Crkve, mitropolita Atanasija Ljubojevića, koji dođe na Krušedolski Sabor „iza mučnog skoro nemogućeg putovanja", kako to veli carski komesar, kome su na svaki način opet bolje zgode bile za putovanje, nego li mitropolitu; — koji dođe na Sabor krijući se od vlasti, i bez carske pozivnice i bez putne dozvole „samo da ne zakasni". A što je još glavnije kod cijele stvari: koji uđe u Sabor, da tu radi i da glasa sa svojom jednoplemenom i jednovijernom braćom — uprav na silu i protivu carske naredbe u pomenutom tajnom naputku za carskog komesara i protiv spomenute zapovijesti pridvornog Ratnog Savjeta. Ne dade se taj zbuniti ni komesarovijem što kakvijem izjavama, ni njegovijem žaljenjem zbog duboke starosti. Ovo je uprav najvažniji čin u istoriji ovoga vladičanstva; jer ovijem je ono zakonito prikopčeno za svoje prirodno, crkveno središte; a baš su biskupi protiv toga ozbiljno vojevali. Da nije baš ovoga puta ovako uradio mitropolit Atanasije, kada se je udarao temelj samovlasnoj Srpskoj Mitropoliji u Ćesarevini, Bog zna kako bi se to kasnije okretalo; a može se znati vrlo lako, kako bi se {I.269→} tumačilo! Uzelo bi se i dokazivalo bi se, da ovo vladičanstvo mora i na dalje ostati pod vlasti marčanskijeh vladika, kao što je i bilo. A tijem bi možda protivnici Pravoslavlja za svagda prepriječili, da se ovo vladičanstvo ne podvlasti svojoj narodnoj Mitropoliji. Da je Atanasije čekao iz Beča dozvole, ne vidje njega Sabor ni on Sabora! „Pregaocu Bog daje mahove!" — reče vladika Njeguš. Božja milost podijelila je starcu mladačku snagu, da podnese sve putne tegobe — a u sred ljute zime — drmajući se na kljusini — od Metka iz Like, do Krušedola u Fruškoj Gori — a prije nemalo dvje sta godina: — pa da tako spase i Pravoslavlje i Srpstvo za vijekove u ovome vladičanstvu ako Bog da!! Slava ti blaženi vladiko!

Ljubojevic1.jpg

Mitropolit Atanasije Ljubojević (1630-1688-1712)​

Nego neka ovdje niko ne pomisli, da je od sad prestala borba zbog Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Ne, nije prestala. Ona je još dugo i dugo trajala, što ćemo sve vidjeti ovdje, ali koliko li bi ta borba teža bila, da nije osvojen ovaj glavni bedem na prvom Krušedolskom Saboru!
 
Vrlo je znamenita spomenica novo izabranog mitropolita Đakovića, koju je poslao caru u ime Sabora. Iz cijele te spomenice vidi se vrlo jaka svijest našijeh pradjedova i građanska i crkvena, a vidi se i to, da su naši pradjedovi dobro znali procijeniti svoje velike usluge, koje su učinjene za cara i za obranu ovijeh zemalja, gdje su se nastanili. Tako je molio mitropolit cara Josifa I. neka blagoizvoli narediti:
  1. Da se srpskom narodu u Ugarskoj dade odvojito zemljište za prebivanje.
  2. Da naša Crkva i svi crkvari kao: vladike, manastiri i parohije, kaluđeri i parosi i sav narod, što žive u carsko kraljevskijem zemljama, zavisi samo od srpskog mitropolita i od Krušedolske Mitropolije sve dotle, dok carsko oružje ne osvoji stolicu naše Pećske Patrijaršije; da mitropolitska dobra mitropolitu pripadaju; da narod sam sebi {I.270→} bira mitropolita i postavlja mitropolitske administratore; da slobodno otpravljaju svoje dužnosti: vladike u svojijem vladičanstvima, kaluđeri u manastirima, a parosi u svojijem parohijama; da vladike slobodno oblaze svoja vladičanstva i da slobodno po privilegijama uzimlju svoje prihode; da narod smije držati svoju vjeru slobodno kao i rimokatolici; da se srpski narod po gradovima i selima ne nagoni, da svetkuje rimske svece i prošecije.
  3. Da nam bude slobodno mitropolitsku stolicu prenijeti na drugo mjesto, ako bi sadašnju stolicu osvojili neprijatelji; da naše vladike posvećuje samo srpski arhijepiskop, da ni jedan vladika ne smije za života svoje vladičanstvo drugome ustupiti, pokloniti ili zavještati ni na koji način.
  4. Ako bi se koji mitropolit ili vladika ili ma koji crkveni čovjek pounijatio, to da je taki već po tome lišen svoga čina, pa da bude dozvoljeno (da se izbjegnu smutnje u narodu) postaviti mjesto njih: narodu mitropolita a mitropolitu vladiku i sveštenu osobu.
  5. Da se srpskijem oficirima i vojnicima i poslije rata ostavi njihov čin i njihove plaće, a da se ne vrećaju težaštvu.
  6. Da se srpski boljari i građani postavljaju za gradske i za županijske činovnike, kao što se postavljaju Mađari i Nijemci; da se Srblji primaju u magistratske i županijske sjednice; da se srpski trgovci ne nagone, da plaćaju veće carine i armice nego li Nijemci i Mađari.
  7. Da se poštuju razni ugovori, koje sklope Srblji sa spahijama.
  8. Da se barem srpskijem vladikama i boljarima dade mjesto i glas na javnijem zemaljskijem Saborima u Ugarskoj i ovamo u Hrvatskoj, kako bi tu mogli bdjeti nad svojima pravima i privilegijama. {I.271→}
  9. Da se slobodno ispovijedanje naše vjere, kako u Ugarskoj tako i u Hrvatskoj (odnosno u Trojednoj Kraljevini) na zemaljskom Saboru odobri i zakonskijem člankom obezbijedi; a isto tako da nam se dopusti, da možemo sazivati i držati Crkveno-narodne Sabore između sebe, kada nam gođ to bude nužno.
  10. Da srpski narod ne plaća desetka, kao što je od prije uzakonjeno, nego da taj desetak pripadne Crkvi i kliru po našijem privilegijama. (Ovo se ticalo i Like, gdje je spomenuti Mesić zapovijedao, da Srblji plaćaju desetak rimskijem sveštenicima).
  11. Da se srpske privilegije, što su već dobivene i koje bi još dobili, među državne zakone uvrste i zakonskijem člankom potvrde bez svake primjedbe. [Vidi o toj spomenici: „Srpski Narodni List" za god. 1843. broj 30.; „Glasnik" 2. odelj. knj. 3. str. 101.; „Glasnik" knj. 67. listina XCI.; Schwicker, „ Politische Geschichte Der Serben in Ungarn". str. 48.; Šematizam Arhidijeceze Karlovačke 1884. str. 11.]
Evo ovako su Srblji mislili, željeli i molili, a kako su im se odazvali na ove želje i molbe vlasnici, vidjećemo iz dalje povjesti. Poslije Sabora povrati se mitropolit Atanasije u svoje vladičanstvo, gdje su ga vlasti trpjele onako u silu Boga. Obično je prebivao u Komogovini i u Metku, gdje je dogradio vladičanski dvor, pribavivši k dvoru deset rali zemlje. Dolazio je i u Plaški, te bi prebivao u onoj kuli, što je bila podignuta radi obrane više Dretulje. Još iste 1708. god. na pojutarje Svetoga Ilije, umre u Beču novo izabrani mitropolit Isaija, i drugi Krušedolski Sabor izabere na isti način i pred istijem komesarom na Đurđev-dan 1710. za arhijepiskopa i za mitropolita, pakračkog vladiku, Sofronija Podgoričanina.

I mitropolit Sofronije umre već 7. januara 1711. god. Tako bi suđeno mitropolitu Atanasiju, kod svoje duboke starosti, {I.272→} preživjeti oba mlađa, novo izabrana mitropolita! U opšte poslije prvog Sabora slabo sam što našao o našem mitropolitu. Ne mogoh nigdje naći, ni gdje je umro ni gdje je sahranjen — a umro je u dekembru 1712. — ovaj mnogozaslužni arhijerej ovoga vladičanstva, koji podnese svaku muku i nevolju, proganjanje i preziranje od protivnika sv. Pravoslavlja; ali se ne dade ničim i nikalo ni zastrašiti ni smesti, nego suzbivši unijate i biskupe — uvede sebe i cijelo ovo vladičanstvo u zajedničku, srpsku i pravoslavnu košnicu, a to je u novo osnovanu srpsku Krušedolsku Mitropoliju.

Na jednoj listini od 1698. potpisao se: „Atanasije, Mitropolit bosni i zrinskom polju. A na pečatu mu bio je natpis: „Atanasije, milostiju božijeju mitropolit bosanske krajine, Like i Krbave". [Karlovac, str. 160.; Fr. Rački, Starine, knj. XII. str. 37.; Glasnik, 2. odeljak, knj. III. listina I.] {I.273→}
 
Šesti razdio.

PODJELA OVOGA VLADIČANSTVA
NA KARLOVAČKO I NA KOSTAJNIČKO 1713. GOD.

VLADIKA LJUBOTINA
I NJEGOVO DOBA OD 1713.-1739.

NEPRESTANA BORBA
SA BISKUPIMA I SA UNIJATIMA.​

Poslije smrti mitropolita Atanasija nastanu amo po Hrvatskoj još crnje i grđe neprilike po Pravoslavnu Crkvu. Srpske privilegije nijesu bile ovamo proglašene ni poslije potvrde cara Josifa I. — i s toga ovdašnje državne vlasti, zagrebački i senjski biskupi — činjahu se, kao da i ne znadu ni za novu, srpsku, Krušedolsku Mitropoliju, ni za njezina mitropolita, ni za njezine vladike. Biskupi prosto ne htjedoše priznati ni trpjeti Pravoslavne Crkve u opsegu svojijeh biskupija. Oni su se samo za čas pritajali, dok je rat trajao. Ali čim je u proljeće 1711. konačno ugušen ustanak u Ugarskoj, te čim su se srpski vojnici povratili sa bojišta — nastave biskupi i Jezuiti tijem žešće svoj rat na Pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj. Oni se udruže sa državnom vlasti, te složno pregnu za tijem, da pravoslavni narod po što po to: ili odmah polatine ili bar pounijate i to pomoću marčanskog unijatskog vladike, Rafajila Markovića, koji je bio samo biskupski namjesnik ili vikar.

U to doba postane senjskijem biskupom, grof Adam Ratkaj (1711.—1718). Ovo bijaše protivnik Pravoslavlja „veći od mnogijeh vrsnika svojijeh u rodu svome". A drug i veliki pomagalo bijaše mu tadašnji karlovački đenerao, grof Josif Rabata, koji je, na grdnu nevolju Pravoslavne {I.274→} Crkve, upravljao đeneralatom sve od 1709. pa do 1729. — dakle punijeh dvadeset godina. Ovo je bio učenik i drug onoga zloglasnoga đenerala Herberštajna, jer je s njime služio još od 1687. Od njega je naslijedio i đeneralsku vlast i jezuitsku mržnju na šizmatike.

I biskup i đenerao najvećma se okome na pravoslavni narod po Lici i po Krbavi, gdje je, kako znamo, zapovijedao arcižakan Mesić sa svojijem Kapucinerima. Na preporuku biskupa Bedekovića još 1707 bijaše zapovjedio car Josif, da se u Lici podigne za Kapucine manastir; i to je izvedeno tekar 1710. A po što su ovi fratrovi došli sa Rijeke, to i opet odaberu mjesto za manastir na moru, a to u Bagu. Ovijem fratrima bila je glavna zadaća, da naš narod obraćaju k Rimskoj Crkvi, i s toga su oni naizmjenice putovali po Lici kao propovjednici. Imali su i svoje redovne stanice i to: u Perušiću i u Kaniži; a ovdje im je kasnije i manastir sagrađen. Kao propovjednici dobivali su oni znatnu potporu i od Propagande u Rimu, a od 1746. dobivali su oni od senjske mitnice po 1004 for. na godinu, pa od ovoga dobivali su lički propovjednici naročito po 280 fr. godišnje. Nego su na ove fratrove mrzjeli domaći rimski sveštenici, jer su im otimali ono malo kruha iz zuba; i s toga su se na njih ljuto tužili biskupima. [Sladović, str. 214. — L. Potočnik: „Nješto iz prošlosti samostana u Bagu". „Ličanin" god. II. broj 4—18.]

Čim je dakle blaženi mitropolit Atanasije preminuo, navale biskupi i đenerao, da pravoslavni narod pounijate. Oni pozovu već spomenutog vladiku Markovića iz Marče, te ga pošalju u Liku i stanu nagoniti narod, da ga prizna za svoga vladiku. A isto tako nametnu oni Markovića i Baniji silom za vladiku. U Baniji zapovijedao je grof Erdedi, pa proglasi Markovića za vladiku; ali narod ga ne htjede priznati nego skoči na oružje — i vladika ustukne za čas ispred pobunjenog naroda. I tako kod svijeh privilegija i {I.275→} kod svijeh carskijeh prijetnja „brinuli su se za uniju i za njezino širenje” — veli ministar Bartenštajn. [Sandićev prijevod str. 40.]

U proljeće 1713. sastane se u Krušedolu po treći put srpski Sabor, da bira mitropolita. U sjednici dne 25. aprila izabran je budimski vladika, Vićentije Popović, Hadžilavić od Janjeva. Godine 1716. udare Turci na Petrovaradin, ali budu suzbijeni. Na povratku sprže manastir Krušedo i sasijeku svete kosti srpskijeh despota, i s toga mitropolit Vićentije prenese mitropolitsku stolicu u Karlovce, te se otuda prozvala „Karlovačka Mitropolija”, kako se zove i danas.

Ne nađoh, koji su zastupnici bili na ovome Saboru iz ovoga vladičanstva. Ali koji bili da bili, morali su Saboru predstaviti sve grdne nevolje, koje pritiskivahu Pravoslavnu Crkvu ovamo. Da bi se narod lakše branio od unije, podijeli Sabor ovo vladičanstvo na dvoje, a to ovako: od ponora vode Like kod Kosinja, onda Senj sa Primorjem preko Kapele; onda od Kapele sa Gomirjem i sa Žumberkom do Karlovca, a od Karlovca sve parohije s lijeve strane vode Gline, do njezinog uvira u Kupu kod Brkiševine, ostalo je pod Karlovačkijem Vladičanstvom, koje se drukčije zvalo: „Karlovačko senjsko-primorsko Vladičanstvo”. A Lika od Kosinja do Zvonigrada i već do Tromeđe (Lika, Bosna i Dalmacija), sva Krbava, onda sumeđa desnom obalom vode Gline i Banija od Gline do Kupe i do Save, potpalo je pod novo ustanovljeno „Kostajničko Vladičanstvo”, koje je poslije Požarevačkog Mira razmaknuto i s one strane Une, do iza Kozare: ali Biogradskijem Mirom (1739.) opet suženo na stare međe. Godine 1749. potpala je opet Lika sa Krbavom pod Karlovačko Vladičanstvo, a Kostajničko je dobilo neki dio Sjeverinskog Vladičanstva, i taka je podjela ostala do god. 1771. Tada je Kostajničko Vladičanstvo sa svijem {I.276→} ukinuto, o čemu ću više kazati, kada dođem svojom ovom radnjom do toga doba.

Podjelivši vladičanstvo na dvoje, Sabor odmah izabere i vladike za oba vladičanstva i to za Karlovačko: Danila Ljubotinu; a za Kostajničko: Dijonisija Ugarkovića. Na temelju privilegija rukopoloži mitropolit odmah novo izabrane za vladike, i onda ih predloži previšnjem prijestolu radi carske potvrde, dokazujući, da su pravoslavni episkopi od davnina upravljali na ovijem stranama. I car Karlo potvrdi oba episkopa, ne obzirući se ni najmanje na želje rimskog episkopata u Hrvatskoj.

Po što je jednaka sudba i istorija od oba ova vladičanstva, to ću ja i na dalje pisati kao da je jedno, a vladike ću poređati za svako vladičanstvo posebno, dok se opet ne ujedine oba, kao što su i bila do 1713. godine za mitropolita Atanasija.
 
Mrkalj:
Osmi razdio.

POPIS SVIJU MJESTA, SELA I ZASELAKA
I U KARLOVAČKOM ĐENERALATU I U BANIJI,
GDJE SU SVE PRAVOSLAVNI SRBLJI NASELJENI,
ZAJEDNO SA BROJEM KUĆA,
PO ZVANIČNOM POPISU OD GOD. 1768.​



I. U ličkoj regementi.​

Imena mjesta / Broj kuća:​

  • Kusac 6
  • Palanka 6
  • Pribudić 11
  • Prljevo 34
  • Zrmanja 15
  • Kom 25
  • Vrelo 39
  • Popina 43
  • Grab 22
  • Gračac 43
  • Štikada 51
  • Omsica 27
  • Tomin Gaj 38
  • Derin Gaj 34
  • Bruvno 85
  • Mazin 52
  • Visuć 67
  • Komić 59
  • Ondić 17
  • Mutilić 31
  • Kurjak 28
  • Đojluk 11
  • Udbina 5
  • Rebić 9
  • Jošan 84
  • Pećani 36
  • Pišać 17
  • Svračkovo Selo 44
  • Podlapača 3
  • Tolić 10
  • Mekinjar 70
  • Srednja Gora 35
  • Mogorić 99
  • Zavalje 14
  • Pavlovac 23
  • Vrebac 69
  • Ploča 75
  • Kik 17
  • Vagan 3
  • Lovinjac 7
  • Donji Kraj 2
  • Raduč 59
  • Drenovac 32
  • Kuklić 22
  • Kruškovac 11
  • Medak 91
  • Brezik 32
  • Počitelj 64
  • Čitluk 17
  • Ribnik 4
  • Divoselo 91
  • Trnovac 9
  • Lipa 9
  • Kulica 8
  • Barleta 34
  • Ostrvica 39
  • Bužim 7
  • Smiljan 35
  • Široka Kula 109
  • Selište 10

_______________
Svijeh ukupno: 2.079
Naroda bijaše duša: 24.972​




.
Kliknite za proširenje...

Ovo je vjerovatno greška, treba Ć.
 
Manojlo Grbić: "Karlovačko vladičanstvo" , Karlovac 1891.

Ali osim postavlanja i izašiljanja pravoslavnijeh vladika po novo osvojenijem oblastima turske carevine , iza obnovljenja Pećske Patrijaršije, opaža se još jedan vrlo znatan napredak u životu Srpske Crkve. Od to doba podignuti su mnogobrojni, srpsko-pravoslavni manastiri i crkve po rečenijem, turskijem oblastima, gdje ih od prije nikad nije bilo. Poznato je, da su srpski kaluđeri svuda pratili svoj narod, kamo se je god iseljavao i naseljavao. Oni su odmah umjeli naći zgodna mjesta, a ponajviše na razorenijem i napuštenijem crkvištima i zemljištima hrvatsko-katoličkijem, sebi za crkve i za manastire. Preko srpskijeh patrijaraha znali su oni podobivati i sultanske fermane na ta crkvišta i zemljišta, pa pomoću svoga naroda eto ti od jednom ponikni krasan srpski manastir sa pravoslavnom crkvom, gdje od kamena gdje od drveta, te propoj slavu Svemogućem na svome rođenome, narodnome jeziku.
 
vujadin:
Одлично и добро темпирано. Да виде и геџе са чим су се Срби пречани увек сукобљавали ради српства, и својих корења. Наравно требало би разумети и католичку и хрватску страну, јер смо ми ипак код њих дошли. Ипак сву кривицу за све неприлике ја бих ставио на АУ пошто је она била великодушна у додељивању привилегија на хрватском земљишту, што потврђује да су они то сматрали својим а не хрватским. Али ипак мора се признати да су и Хрвати дошли на римско земљиште које је било неких пет векова под Римом. Можда су АУ имале веће право на то земљиште, јер су им краљеви и цареви постављани од Рима. Најбоље би било да Хрвати и Срби признају да су они дошли код Римљана, и да их признају и ако не желе да им се покоре, јер је и сам Христос рекао да Цесару треба дати што је цезарево.
Kliknite za proširenje...

Ти ниси нормалан превод Вук Караџић Ђуро Данићић "Богу Божје ћесару ћесарево" а сад иди прочитај шта пише на арамејском пре него што опет извалиш овакву глупост да би ти се деца из првог разреда основне смејала:hahaha:

Тсар титула јесте изведена од Цезара а у време Исуса Христа постоји Ирод који није Цар као и што бесни битка између Марка Антонија и младог "Цезара" па се уопште не зна ко је уопште Цар , а Ирод је приступио Марку Антонију када је изгубио заклео се на верност новом "Цару" да ће му бити веран као и Марку Антонију.

Зато размисли прво пре него што напишеш овакву глупост или једноставно престани да коментаришеш на темама које ти се не свиђају ако не волиш Војводину то је твоје право и твој проблем али ти је Патријарх овде обитавао као и предак твог Краља под којим си се наводно борио у WW2
па је Карађорђе овде убио оца и вратио се у Тополу а породица му је овде живела међу "Пречанима".
 
Принципат је општеприхваћени назив за државно уређење које је у успоставио први римски цар Октавијан Август, који је владао од 31. п. н. е. до 14. н. е. Принципат је оквирно трајао од почетка Августове владавине до ступања на престо цара Диоклецијана 284. н. е., премда је велики део 3. века н. е. заправо био обележен сталним смењивањем царева на престолу које су одреда самовољно проглашавали војници широм Царства, па се то доба понекад назива и доба војничких царева. Ипак, принципата формално нестаје тек с Диоклецијаном, који заводи ново државно и друштвено уређење у Царству (познато као доминат), које ће даље модификовати његов наследник Константин Велики.

Интересантно да се Римски новац појављује тек од 200 и неке под јединственом круном а Ћесаров новац није био Римски!
По свој прилици а не могу да га ископирам на њему је био "Соломонов Храм"!:ok:
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top